Poslovni broj P-348/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 6. listopada 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 platiti tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 32.157,26 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 28,40 EUR od 5. studenog 2008.godine do isplate,

-na iznos od 5,46 EUR od 5. prosinca 2008.godine do isplate,

-na iznos od 64,28 EUR od 5. siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 64,21 EUR od 5. veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 73,19 EUR od 5. ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 51,84 EUR od 5. travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 56,41 EUR od 5. svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 39,89 EUR od 5. lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 31,37 EUR od 5. srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 32,64 EUR od 5. kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 43,29 EUR od 5. rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 33,91 EUR od 5. listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 31,45 EUR od 5. studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 45,41 EUR od 5. prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 58,06 EUR od 5. siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 74,02 EUR od 5. veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 70,27 EUR od 5. ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 94,43 EUR od 5. travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 93,65 EUR od 5. svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 115,80 EUR od 5. lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 168,88 EUR od 5. srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 137,20 EUR od 5.¸kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 211,70 EUR od 5. rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 190,85 EUR od 5. listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 153,05 EUR od 5. studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 30.187,61 EUR od 26. studenog 2010.godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.109,28 EUR, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 19. travnja 2023. navodi da je s tuženikom OTP BANKA d.d. dana 30. kolovoza 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 060825253326 koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OU-964/2006 javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 267.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje stana. Predmetnim ugovorom parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Poziva se na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P-1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena predmetna presuda u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (kao i ostale banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući s njima ugovore u kojima je koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošače nije informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Navodi se da tuženik nije postupao moralno, savjesno i pošteno, ugovaranjem spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. Predmetne su odluke, donesene u postupku za kolektivnu zaštitu potrošača, obvezujuće i za ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom svega iznesenog, tužitelj ovom tužbom potražuje preplaćene iznose u odnosu na one iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 22. svibnja 2023. tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te osporava osnovu i visinu, kao i sve iznesene činjenične i pravne navode. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna. Ističe da se radi o pravno valjanoj ugovornoj odredbi. Navodi da je o odredbi pregovarano, da tuženik tužitelju nije zatajio niti jednu informaciju koju je o toj valuti imao i da je tužitelj sam donio informiranu odluku da će odabrati upravo ovaj kredit. Tuženik je dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora, izabrana je klauzula rezultat pojedinačnog pregovaranja. Odredbe o valutnoj klauzuli su jasne, lako uočljive i razumljive, pa iste ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik se i sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli kao savjesna ugovorna strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banka nije potrošaču, a ovdje tužitelju, zatajila informacije koje je znala u vezi kretanja CHF. U vrijeme ugovaranja ovog kredita, nije postojao u RH nijedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne smije biti odlučno za ocjenu nepoštenosti. Ističe i da je potrošačima u kolektivnom sporu pružena apstraktna zaštita, ali nije time za tužitelja uspostavljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva. Ističe se i da ugovor o kreditu nije tipski ugovor i da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Smatra da je nužno da vještak, pri izračunu preplate, uzme u obzir i negativne tečajne razlike, radi matematički pravilnog izračuna. U konačnici, predlaže sudu tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao sve isprave u spisu, a posebice Izračun tečajnih razlika po kreditu (list spisa 7-14), Ugovor o kreditu, OU- 964/2006 potvrđen od javnog bilježnika Anđelka Stanića, od dana 30. kolovoza 2006. (list spisa 15-28), izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijske struke Ivoni Ivanović (list spisa 71-76), koja je nalaz i mišljenje iznijela i usmeno (list spisa 74), a saslušane su i parnične stranke, odnosno, tužitelj koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list spisa 95).

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 32.157,26 EUR (konačno postavljeni tužbeni zahtjev, podnesak od 1. rujna 2025.), na ime preplaćenih anuiteta temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a radi ništetnosti odredbi tog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu, broj: 060825253326, potvrđen od javnog bilježnika Anđelka Stanića, pod poslovnim brojem OU-964/2006 od dana 30. kolovoza 2006., nije sporno da je tuženik vezao isplatu kredita za valutu švicarski franak, no, sporna je i osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužitelja na isplatu iznosa u visini od 32.157,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj).

6.1. Tužitelj tvrdi da je tuženik kredit vezao uz valutu švicarskog franka (dalje: švicarski franak ili CHF) nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, pa je predmet spora povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pri čemu je ništetnost predmetne odredbe prethodno pitanje u ovom postupku.

7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. Ono što tužitelj tvrdi u ovom postupku je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa kako je tužitelj vršio plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 30. kolovoza 2006. te isti sadrži odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje stana, odnosno, rješavanja stambenog pitanja (list spisa 95).

11. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je pravni prednik ovdje tuženika, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se s potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

12. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi upravo i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih. Tuženik, pak, nije tijekom trajanja ovog postupka predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita. Ovo proizlazi i iz iskaza samog tužitelja (list spisa 95) koji sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da je on u banku došao jer mu treba određeni novčani iznos za kupnju stana, radi rješavanja stambenog pitanja, i to stana na adresi: [adresa], u kojem stanu živi još i dan danas. Tužitelj navodi, tako, da mu je u banci rečeno da je CHF najstabilnija valuta i za njega, kao potrošača, najbolja opcija. Uvjerljivo je i da je tužitelj vjerovao financijskoj instituciji i da je uzeo upravo onaj kredit koji mu je banka ponudila. Kredit je u cijelosti pripremila banka, a tužitelj izričito ističe i da nije bilo mogućnosti pregovarati niti o jednoj odredbi.

15. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Čitanjem sporne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je glavnica i posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka sud utvrđuje da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u prvom članku Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

17. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije pa su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio, iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužitelja, list spisa 95). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive radi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odredbe ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja. Stoga, sud ocjenom dokaza izvedenih u ovom postupku utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta CHF.

18. Sud je na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje (list spisa 71-77). Tužitelj je prvotno (tužbom) zahtijevao iznos od 33.240,47 EUR, a koji je iznos uredio (zapravo smanjio) nakon što je u spis predmeta zaprimljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka i sukladno tom nalazu i mišljenju. Iz predmetnog nalaza vještaka Ivone Ivanović, koja sudu i usmeno izlaže svoj nalaz i mišljenje (list spisa 94), proizlazi da je razlika više naplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja ukupno 32.157,26 EUR. Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, a sve imajući u vidu da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (VSRH, Rev 549/23). Stoga prigovore tuženika, istaknute u tom smjeru, sud nije uzeo u obzir.

19. Slijedom svega navedenog, nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužitelj platio iznos od ukupno 32.157,26 EUR više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 32.157,26 EUR sa zatraženom i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženikova nepoštenost, pri tome, proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik kao "jača" ugovorna strana, primjenjujući nepoštenu poslovnu praksu, unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju na koji tužitelj kao druga ugovorna strana nije imao nikakav utjecaj, a koji sadrži ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, predložio tužitelju sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“.

20. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da je sud kvalificirao predmet spora kao vraćanje stečenog bez osnove, odnosno, kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a radi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja pa je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 19. travnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

21. Slijedom svega gore iznesenog, odlučeno je kao pod I. izreke ove presude.

22. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) temeljem koje je odredbe tužitelju pripada trošak postupka, kao i temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužitelju je kao osnovan priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, temeljem Tbr. 7. točke 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 4. lipnja 2024. i 30. rujna 2025., svaka radnja u iznosu od 500,00 EUR, temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, sastav podneska od 1. rujna 2025. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev, u iznosu od 500,00 EUR, temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife, što iznosi 2.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV kojeg tužitelj obračunava temeljem Tbr. 46. Tarife – sveukupno, dakle, 2.500,00 EUR. Tome valja pridodati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 189,43 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 419,85 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 3.109,28 EUR. Na priznati trošak teku i zakonske zatezne kamate, i to od dana donošenja ove odluke, pa do isplate, a o čemu je sud odlučio temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke ove presude.

U Dubrovniku 6. listopada 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku.