Poslovni broj: Us I-1961/21-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Spark Electric Adria d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 46205876720, zastupan po opunomoćeniku Vladi Rebiću, odvjetniku iz Zagreba, Cankarova 1, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 06. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/386, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. travnja 2021. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj (ranijeg naziva Delmerion d.o.o.) tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 29. travnja 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 22. srpnja 2020. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju na poreznu osnovicu od 4.289.690,00 kn utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (PDV) od 1.072.422,50 kn te mu je naloženo plaćanje tog poreza s pripadajućim zateznim kamatama. Radi se o iznosu PDV-a za koji je tužitelj u razdoblju na koje se odnosio porezni nadzor (od 01. kolovoza 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine) koristio pravo na odbitak pretporeza, na spomenuti iznos porezne osnovice kao kumulativni iznos iz dva ulazna računa društva Gran Sol d.o.o. (GS) i pet ulaznih računa društva Her-Mak poslovanje d.o.o. (HMP). Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
U odnosu na tužitelja je proveden porezni nadzor PDV-a za razdoblje od 01. kolovoza 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, nakon čega je 18. svibnja 2020. godine sastavljen zapisnik o poreznom nadzoru, na što je tužitelj uložio prigovor.
Prigovor nije prihvaćen prvostupanjskim poreznim rješenjem od 22. srpnja 2020. godine kojim je tužitelju naloženo plaćanje utvrđene obveze PDV-a, a osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 29. travnja 2021. godine je odbijena tužiteljeva žalba.
Porezno tijelo je u poreznom nadzoru utvrdilo da je tužitelj trgovačko društvo koje je otkupljivalo viškove raznih roba, koju je potom u Republici Hrvatskoj plasiralo za razne trgovačke lance.
Dva ulazna računa od društva GS iz kolovoza i listopada 2019. godine se odnose na građevinsku fasadnu mrežicu i romobile. Utvrđeno je da društvo GS za kolovoz 2019. godine nije podnijelo prijavu PDV-a, dok u prijavi PDV-a za listopad 2019. godine nije iskazalo obvezu po izlaznom računu izdanom tužitelju. Tužitelj je uz ova dva ulazna računa predočio otpremnice na kojima samo stoje naznake da su prijevoz robe izvršila vozila nekih stranih registarskih oznaka, bez naznake države, vozila i prijevoznika. Tužitelj nije predočio robne otpremnice dobavljača i dokaze o isporuci od njega, kao npr. podatke o vozilima, o skladištu dobavljača ili prijevoznice robe. Porezno tijelo je stoga zaključilo da tužitelj nema vjerodostojnih isprava o tome da je roba nabavljena upravo od društva GS. Utvrđeno je da društvo GS često mijenja upravu, članove, naziv i sjedište, kao i to da je registrirano za gradnju zgrada. Nadalje je utvrđeno da nakon studenog 2019. godine to društvo više uopće ne podnosi prijave PDV-a, da ima iskazano visoko dugovanje za svoje obveze PDV-a i da je tokom 2019. godine pretporez iskazalo samo po ulaznim računima društva IB Grupa d.o.o., koje nije u sustavu PDV-a i u vezi kojeg je posebni porezni nadzor također utvrdio porezne nepravilnosti. Porezno tijelo je zaključilo da se u slučaju društva GS radi o tzv. nestajućem trgovcu.
Pet ulaznih računa od društva HMP iz studenog i prosinca 2019. godine se odnose na mobitele i drugu tehničku i elektro robu, pri čemu je tužitelj navedenom društvu platio samo dio isporučenih mobitela. Društvo HMP za studeni i prosinac 2019. godine nije podnijelo prijave PDV-a niti platilo PDV. Tužitelj u toku poreznog nadzora uz dva ulazna računa nije predočio nikakvu prateću dokumentaciju, a uz tri ulazna računa je predočio otpremnice na kojima samo stoji da je prijevoz robe izvršilo jedno vozilo zagrebačkih tablica, u vlasništvu jedne fizičke osobe. Sud utvrđuje da je osim toga uz jednu otpremnicu priložena i naznaka jednog vozila splitskih tablica kao prijevoznika, ali je pritom sâm tužitelj u poreznom nadzoru dostavio od društva HMP proslijeđen račun o prijevozu koji je zapravo vršilo jedno društvo iz BiH, i iz kojeg se ništa konkretno ne može utvrditi. Tužitelj nije predočio robne otpremnice dobavljača i dokaze o isporuci od njega, kao npr. podatke o vozilima, o skladištu dobavljača ili prijevoznice robe. Porezno tijelo je stoga zaključilo da tužitelj nema vjerodostojnih isprava o tome da je roba nabavljena upravo od društva HMP. Utvrđeno je da društvo HMP često mijenja upravu i članove, da nema zaposlenih i da je registrirano kao caffe bar. Također je utvrđeno da od trenutka stupanja u poslovni odnos s tužiteljem društvo HMP više ne podnosi prijave PDV-a te da ni ranije iskazane obveze PDV-a za 2019. godinu nije podmirilo, a tokom te godine je imalo samo jedan veći ulazni račun - i to upravo od društva GS, s kojim predstavlja povezano društvo (iz sudskog registra zaista proizlazi da su ta dva društva bila povezana preko iste osobe ĐĆ). Porezno tijelo je zaključilo da se i u slučaju društva HMP radi o tzv. nestajućem trgovcu.
Porezno tijelo je u poreznom nadzoru uputilo odgovarajuće upite društvima GS i HMP, ali ta društva nisu odgovorila, iako su upiti poslani i elektronski (na svojim službenim adresama sjedišta su ova društva bila nepoznata).
Porezno tijelo je utvrdilo da tužitelj inače ima iskustva u nespecijaliziranoj trgovini na veliko, ali da s društvima GS i HMP nije imao pisane ugovore, da nema dokaze o njihovom vlasništvu robe, kao ni podatke o narudžbama, dok je kontakte s tim društvima uspostavljao preko osobnih poznanstava (tužitelj je to izričito bio potvrdio u odnosu na društvo GS), pa nije izvršio dubinsku analizu, što je mogao provesti već na temelju povijesnih podataka iz sudskog registra i na temelju podataka iz web portala Bisnode. Tužitelj je na taj način svakako mogao utvrditi da se radi i o povezanim društvima. Porezno tijelo je zaključilo da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u prijevarnim poreznim utajama te se pozvalo i na presude Suda EU u predmetima C-439/04, C-440/04 i C-342/87, uz navod da se pravo na odbitak PDV-a ne primjenjuje na porez plativ samo zato što je kao takav naveden u računu. Tužitelj u tužbi navodi da nije bio naručitelj prijevoza robe, jer je roba kupljena po paritetu njegovog skladišta (tužitelj ima skladište u Dugom Selu) ili njegove poslovne adrese.
Međutim, u poreznom nadzoru je utvrđeno da tužitelj uopće ne raspolaže nikakvim dokazima o narudžbama robe, iz čega bi se onda moglo utvrditi da je točna njegova tvrdnja o kupovini robe po paritetu njegovog skladišta ili njegove poslovne adrese; taj podatak nije vidljiv niti iz dostupnih otpremnica.
Tužitelj dalje navodi da je porezno tijelo sâmo moglo doći do prijevoznika robe i istražiti ga.
Međutim, sud utvrđuje da u poreznom nadzoru nikakvi prijevoznici robe kao takvi nisu bili navedeni u materijalnoj dokumentaciji koju je u vezi s transakcijama sporne robe priložio tužitelj. U toj dokumentaciji (koja se odnosi na dio ulaznih računa od društva HMP) se moglo identificirati samo jedno vozilo zagrebačkih tablica, za koje se utvrdilo da je u vlasništvu jedne fizičke osobe. Tužitelj je naveo da mu ta osoba nije htjela dati detalje poslovnog odnosa s društvom HMP, ali sud smatra da takva situacija može ići samo na štetu tužitelja, s obzirom na to da ne raspolaže nikakvim narudžbenicama sporne robe. Osim toga je uz jednu otpremnicu vezanu uz isporuku robe od društva HMP bila navedena i naznaka prijevoza po jednom vozilu splitskih tablica, ali sud napominje da je tužitelj u poreznom nadzoru dostavio od društva HMP proslijeđen račun o prijevozu robe koji je zapravo vršilo jedno društvo iz BiH i iz kojeg računa se ništa konkretno nije moglo utvrditi. Uz ulazne račune od društva GS je tužitelj u poreznom nadzoru predočio otpremnice na kojima samo stoje naznake da su prijevoz robe vršila vozila nekih stranih registarskih oznaka (moguće iz BiH), bez naznake države, vozila i prijevoznika.
Prema tome, neosnovano tužitelj navodi da je porezno tijelo moglo istražiti prijevoznika, kada tužitelj uopće nije u mogućnosti priložiti vjerodostojne knjigovodstvene isprave uz sporne ulazne račune iz kojih bi se nedvojbeno mogao identificirati stvarni prijevoznik robe.
U odnosu na tužiteljev navod o tome da je dokazao kako mu je roba isporučena i da ju je dalje prodao renomiranim kupcima, sud ukazuje na to da tužitelj ne raspolaže vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama u smislu čl. 65. i 66. Općeg poreznog zakona (NN 115/16 i 106/18 - OPZ) iz kojih bi se nedvojbeno moglo zaključiti da su mu robu isporučila upravo društva GS i HMP, odnosno da ne raspolaže takvom dokumentacijom iz koje bi se nedvojbeno moglo utvrditi da je roba u odnosu na koju je tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza bila vlasništvo navedenih društava, koja za tu istu robu nisu ni iskazala ni podmirila obvezu PDV-a. U tom smislu se ne može prihvatiti niti navod tužitelja da PDV ne smije biti trošak poduzetnika. Ta tvrdnja je načelno točna, ali se odnosi samo na redovno poslovanje, popraćeno vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom u smislu čl. 65. i 66. OPZ-a, te se može primijeniti samo onda kada postoje jasni dokazi o tome da je roba nabavljena i da je bila u vlasništvu onog dobavljača koji je ispostavio račun poreznom obvezniku.
Tužitelj ukazuje na to da ga porezno tijelo nije obavijestilo u smislu čl. 127. st. 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 i 106/18 - ZPDV) o sumnji da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a.
Primjena te odredbe podrazumijeva u realnom vremenu sumnju poreznog tijela u prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, a u konkretnom slučaju porezno tijelo nije moglo imati tu sumnju u realnom vremenu tužiteljevih transakcija, već tek naknadno - kada tužiteljevi dobavljači nisu prijavili ni platili PDV za robu za koju je tužitelj iskazao pravo na odbitak pretporeza. Stoga se u konkretnom slučaju tužitelj ne može s uspjehom pozivati na primjenu spomenute odredbe čl. 127. st. 3. ZPDV-a. Zbog svega navedenog se ne mogu prihvatiti niti tvrdnje tužitelja da nije znao ni morao znati za prijevarne radnje svojih dobavljača i da ne može odgovarati za njihove propuste.
Na temelju čl. 127. st. 1. ZPDV-a porezni obveznik koji koristi pravo na odbitak pretporeza će se smatrati odgovornim i ako iz objektivnih odgovornosti proizlazi da je barem morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena ostati neplaćen.
Na temelju svih utvrđenih okolnosti sud smatra da je tužitelj morao znati da postoji mogućnost neplaćanja PDV-a vezanog za isporuku robe koja mu je obavljena, s obzirom na to da je od društva registriranog za gradnju zgrada (GS) nabavljao (i) romobile, a od društva registriranog kao caffe bar (HMP) mobitele i drugu tehničku i elektro robu. U tom smislu je tužitelj trebao i mogao ustanoviti da sporni dobavljači često mijenjaju upravu i članove društva, da nemaju zaposlenih te da mijenjaju nazive i sjedišta. U takvoj situaciji tužitelj stupa u poslovne transakcije s tim društvima, ali iako ima iskustva u nespecijaliziranoj trgovini na veliko - u ovim slučajevima u transakcije ulazi bez pisanih ugovora s dobavljačima, bez ikakvih pisanih narudžbi, bez provedene dubinske analize dobavljača i uz uspostavu kontakata preko osobnih poznanstava.
Stoga sud zaključuje da je tužitelj barem morao znati da sudjeluje u prijevarnim poreznim radnjama, zbog čega mu na temelju čl. 127. st. 2. ZPDV-a doista treba osporiti pravo na pretporez.
Sud napominje da je odabir dobavljača poslovni rizik poreznog obveznika, pa stoga čak i ako je tužitelj u konkretnom slučaju robu zaista i primio od društava GS i HMP, okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na to da ta društva spornu robu nisu uredno knjigovodstveno evidentirala kao svoju, jer u odnosu na nju nisu ni iskazala ni platila PDV, čak ni po tužiteljevom djelomičnom plaćanju ulaznih računa. Tužitelj je po svemu navedenom morao znati za ovaj poslovni rizik, s obzirom na navedene okolnosti pod kojima je ušao u poslovne transakcije sa spornim dobavljačima. Zbog svega navedenog sud smatra da je porezno tijelo na temelju čl. 127. st. 2. ZPDV-a prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju pravilno i zakonito utvrdilo poreznu obvezu u visini iskazanog prava na odbitak pretporeza i naložilo mu plaćanje tog poreza te da je tuženik pravilno i zakonito osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 29. travnja 2021. godine odbio tužiteljevu žalbu. Zbog toga je tužbeni zahtjev za poništavanje tog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 06. listopada 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Vlado Rebić
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV