- 1 -              Rev 294/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 294/2022-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz T., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., Ministarstva …, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1673/2019-2 od 3. ožujka 2020. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-823/17-34 od 12. rujna 2019., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1673/2019-2 od 3. ožujka 2020. te predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike troškova prijevoza iznos od 4.763,77 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.859,37 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2019. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I.1. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna (točka I. 2. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kuna (točka II. izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan (točka III. izreke).

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2068/2020-2 od 11. svibnja 2021., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1673/2019-2 od 3. ožujka 2020. zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

              „Je li sud vezan konačnošću i pravomoćnošću utvrđenog izrekom pojedinačnog upravnog akta i može li sud odlučiti da neće primijeniti takav akt ako zaključi da isti nije u skladu s podzakonskim općim aktom, osobito u situaciji kada se radi o potrebi primjene najpovoljnijeg prava za radnika kada je određeno pravo uređeno s više izvora prava?“

 

              „Ako je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja kao adresata i tuženu kao i donositelja, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte, ima li poslodavac mogućnost umanjenja tako utvrđene naknade pozivajući se na odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", broj 141/04 i 22/05, dalje: Pravilnik), posebice ako takva mogućnost umanjenja nije predviđena samim rješenjem kao konačnim upravnim aktom?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji T.-N. G.-P. i obrnuto za vrijeme od kolovoza 2013. do siječnja 2014.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju rješenjem tuženice od 18. studenog 2011. priznato pravo novčanu naknadu za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji T.-P. i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika A. d.d. od 25. listopada 2011. pa sve dok za to budu postojali uvjeti, sukladno odredbi čl. 178. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOSRH). Navedeno pravo tužitelju pripada i s obzirom na odredbu čl. 2. st. 3. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“, broj 141/04 i 22/05 - dalje: Pravilnik).

 

9.1. Polazeći gore navedenog prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne autobusne karte, sukladno rješenju od 18. studenog 2011. Stoga mu je i dosudio razliku između cijene mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza.

 

10. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice i preinačio je prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da kada tužitelj nije prilagao kupljene mjesečne karte za autobus ili dokaze o kupljenoj karti (račune i sl.), već je samo prilagao potvrde o cijeni mjesečne karte za određenu relaciju, tužitelj ne može ostvariti naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza (autobus), jer taj trošak nije niti imao u dane kada nije stvarno radio. Stoga zaključuje da je pravilno tuženik naknadu troškova prijevoza isplaćivao samo za dane kada je tužitelj radio i kada je imao trošak prijevoza na posao i s posla, kod čega je tuženik obračunavao i isplaćivao troškove na temelju potvrda koje mu je o cijeni mjesečnih karata dostavljao sam tužitelj. Nadalje navodi da iako je tužitelju navedenim rješenjem Ministarstva obrane RH priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla, pravo na naknadu troškova prijevoza djelatnim vojnim osobama regulirano je Pravilnikom tako da je tuženik imao pravnu podlogu (čl. 2. st. 5. Pravilnika) da tužitelju nadoknađuje dio cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza (autobus) i to matematički razmjerno danima kada je tužitelj imao potrebu putovati na posao i s posla.

 

11. U konkretnom slučaju revizija je dopuštena, jer pravno shvaćanje drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odlukama Revr-668/17 od 20. ožujka 2018., Revr-72/17 od 30. siječnja 2018.

 

12. Prije svega valja istaći da je ustaljena praksa revizijskog suda, izražena i u odlukama Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018. i Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018., te drugima, da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza nadležno tijelo tuženice, da navedeno predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, te kako doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

 

13. Pri tome revizijski sud vodi računa o odredbi čl. 14. ZSOSRH koji određuje da o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Nadalje, potrebno je voditi računa i o odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05 ,140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11 i 150/11 - dalje: ZDS) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar. Nadalje čl. 4. st. 1. Pravilnika propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Prema odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o opće upravnom postupku („Narodne novine“, broj 43/09) rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno.

 

14. Prema tome, budući da je tužitelju rješenjem nadležnog tijela tuženice od 18. studenog 2011. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak za posao i odlazak s posla na relaciji T.-N. G.-P. u visini cijene mjesečne autobusne karte te budući da je to rješenje postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku više ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja te isto obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjem.

 

15. S druge strane pravilno sud drugoga stupnja ističe da treba primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika. Međutim, prema toj odredbi djelatnoj vojnoj osobi neće se isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom se pod „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.).

 

16. Prema tome odgovor na postavljena pitanja glasi:

 

Sud je vezan pravomoćnim i konačnim pojedinačnim upravnim aktom koje je donijelo upravo tijelo.

 

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u skladu s rješenjem donesenim od strane tuženice, dakle u visini mjesečne cijene karte. Poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dane, odnosno u drugim slučajevima kada ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog uobičajenog rasporeda obavljanja službe. To znači da se tužitelju naknada za prijevoz ne može umanjivati za one dane kada se tužitelj nalazio na poslu, primjerice za vrijeme dežurstva, straže, rada na terenu.

 

17. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu utvrdio da je tuženica isplatila troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte umanjene za broj dana kada tužitelj nije dolazio na posao.

 

18. Prema shvaćanju revizijskog suda navedeno shvaćanje se još uvijek ne može uzeti pravilnim, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa propušteno utvrditi je li tužitelju umanjenje naknade za prijevoz vršeno i za vrijeme kada se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu, ili je to umanjenje vršeno samo za dane kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom nije uopće jasno na koji način je tuženik uopće vršio umanjenje isplate troškova prijevoza. Prema shvaćanju revizijskog suda ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, u tom slučaju tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako i u Rev-998/2021-2 od 18. travnja 2023.).

 

19. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

20. U nastavku postupka drugostupanjski sud je dužan ponovno ocijeniti žalbene navode tuženice te dati jasne razloge za svoju odluku. Kod toga je posebno dužan utvrditi i ocijeniti na koji je način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza, je li na način da je odbijala cijenu pojedinačne karte za svaki dan kada tužitelj nije bio na poslu ili je cijenu mjesečne karte podijelila s brojem radnih dana i na taj način vršila umanjenje.

 

21. Odluka iz točke II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 19. rujna 2023.