REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-369/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice FD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćar, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 21. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 6. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 13096/06 od 8.2.2006. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja :

- u čl. 4. b) glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenu, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 140,86 Eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 8.2.2006. do isplate i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 168,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje tuku od dana donošenja ove odluke do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17. ožujka 2025. navodi da je sa tuženim sklopila Ugovor o kreditu broj 13096/06 od 8.2.2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 22.265,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl.4.b) predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 8.2.2006., u iznosu od 1.061,37 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 140,86 Eur.

O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.

Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže prvostupanjskom sudu da utvrdi da je tužitelj suviše visoko postavio VPS te u skladu s odredbom članka 40. stavka 3. ZPP- a odredi VPS u ovom postupku. Ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja te navodi da tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva Tuženik ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku neosnovane i neutemeljene. Ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu se proglasi ništavom. Ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Smatra da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnima, potrebno je da se kumulativno ispunjenje uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Navodi da je odredba o ulazno klauzuli jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da naplata za izdavanje kredita je uvriježena u sudskoj praksi te da je tužitelj bio slobodan pregovarati s tuženim o visini te naknade. Ističe da iz ugovorene Tarife proizlazi da se s tužiteljem pri sklapanju ugovora pregovaralo. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u promet po kreditu (list 5-11) Ugovor o kreditu (str. 12-16), potvrdu –solemnizaciju ugovora (str. 17), otplate anuiteta kredita (list 20-34), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 47).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 4.b Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 140,86 EUR-a zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršila plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

7. Tuženik je istaknuo prigovor previše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora zbog čega je sud sa strankama na pripremnom ročištu raspravio navedeno pitanje nakon čega je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 140,86 EUR-a. Naime, u situaciji kada tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev ističe i zahtjev za isplatu odnosno zahtjev na činidbu onda se vrijednost premeta spora utvrđuje samo prema naznačenoj vrijednosti zahtjeva za isplatu. Naime, u ovakvoj situaciji utvrđenje ništavosti je samo činjenica od koje ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu pa nije opravdano visinu tužbenog zahtjeva određivati kao zbroj zahtjeva za utvrđenje činjenice (deklaracija) i za činidbu na isplatu (kondemnacija).

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi sklopili dana 8. veljače 2006. navedeni Ugovor, koji je javnobilježnički solemniziran istog dana te je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 22.265,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

9. Člankom 4. b Ugovora ugovorena je naknada za obradu kredita od 1,00% koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita ili iz odobrenog kredita. Iz otplatne tablice (list 9 spisa) proizlazi da je tužiteljici na ime naknade za obradu kredita dana 8. veljače 2006. naplaćena naknada u iznosu od 222,65 CHF te da je taj iznos ustegnut tužiteljici od iznosa odobrenog kredita. Prema na internetskim stranicama dostupnoj tečajnoj listi Splitske banke d.d. (prednika tuženika) na dan naplate "ulazne naknade" vidljivo je da je tečaj CHF na taj dan iznosio 4,767 odnosno da je tuženici navedenog dana ustegnut iznos od 1.061,37 HRK što u tužbi navodi tužiteljica što pak prema tečaju konverzije iznosi 140,86 EUR-a a koji iznos tužitelj i potražuje točkom II tužbenog zahtjeva.

Ovdje valja napomenuti da sud radi navedenoga nije provodio financijsko vještačenje koje je predložio tužitelj a kojemu se tuženik (smatrajući da nema mjesta provođenju vještačenja na okolnost visine jer je sama osnova potraživanja prijeporna) protivio jer se radi o jednostavnoj matematičkoj operaciji koju je sud mogao provjeriti i osobnim znanjem, pretvaranjem iznosa valute CHF u HRK pa u EUR. Kako iz dokaza koji je izdao tuženik proizlazi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je tužitelju ustegnuta to je sud vodeći računa o ekonomičnosti postupka visinu i pravilnost po tužitelju postavljene tražbine na naprijed navedeni i prikladan način provjerio.

10. Među strankama je prijeporno je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, ima li tužiteljica status potrošača, te je li predmetna odredbe Ugovora o kreditu nepoštena a time i ništetna, te visina potraživanja.

11. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja.

12. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 4.b Ugovora o kreditu.

Nadalje u odnosu na zahtjev za isplatu (točka II tužbenog zahtjeva) radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi (o čemu će sud nastavno detaljno elaborirati) to se tuženikovi prigovori o nastanku zastare potraživanja tužitelja ocjenjuju neosnovanima.

13. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je u vrijeme podizanja kredita bila zaposlenica te radila kao odgajateljica u Gradu Zagrebu, a da je kredit digla radi kupnje automobila, a što je prema sadržaju Ugovora o kreditu i bila namjena kredita. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja automobila), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužiteljica prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužiteljica sklopila unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužiteljici postavljao nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju iskaz tužiteljice.

15. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužiteljica je iskazala da pri dizanju kredita nije dobila obavijest na što se odnosi trošak obrade kredita, da je to pitala ali da joj je odgovoreno je takav postupak, da joj je iznos naknade za obradu kredita ustegnut od iznosa kredita te da joj pri sklapanju ugovora nije prezentiran nikakav troškovnik niti je mogla sudjelovati u sastavljanju ugovora ili utjecati na njegov sadržaj. Također je iskazala da ja ugovor pročitala ali da joj je malo toga bilo jasno.

16. Ovaj sud iskaz tužiteljice Sud ocjenjuje jasnim i uvjerljivim te ga u cijelosti prihvaća. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica prilikom dizanja kredita, znala da će joj od odobrenog kredita biti ustegnuto 1,00% na ime troška za obradu kredita te da je smatrala da je to uobičajen postupak i uvjet za odobravanje kredita. No iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je i pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 1,00% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža i naplaćuje u zamjenu za predmetni iznos. Iz dijela iskaza u kojem tužiteljica navodi da je dobila odgovor da je takav postupak te da nije mogla pregovarati ni sudjelovati u sastavljanju ugovora proizlazi da je odnos među strankama pri sklapanju pravnog posla bio postavljen po principu "uzmi ili ostavi".

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

18. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

19. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik na okolnost da se upravo s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo oko visine "ulazne naknade" nije ni predlagao dokaze (npr saslušanje djelatnika banke i sl.) niti je u tom pravcu tužiteljici postavljao pitanja prilikom njenog davanja stranačkog iskaza.

20. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke, odluke banke i dr. (točka 16. Ugovora), a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade.

Iako odredba članka 4.b Ugovora omogućava tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 1,00% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Ovo posebno kad se ima na umu da tužiteljici prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora nije pojašnjeno koje troškove banka ima u vezi s odobrenjem Ugovora i koje troškove i u kojem iznosu će od tužiteljice naplatiti. U predmetnoj odredbi Ugovora također nije navedeno niti se iz iste može zaključiti koji se to stvarni i opravdani troškovi banke pokrivaju naknadom za obradu kredita.

21. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitati je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača.

22. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužiteljici pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

23. Kod ocjene poštivanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužiteljica prihvatila predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu da je znala da o takvoj odredbi može pregovarati.

24. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

Tužiteljici u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plaća naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev naprijed citiranog članka 59. stavka 3. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje tuženik može imati pri obradi i odobrenju kredita (npr. trošak uredskog materijala i sl.) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

25. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova za koje nije moguće utvrditi odgovaraju li stvarno pruženim uslugama to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora ne zadovoljavaju uvjet jasnosti i razumljivosti.

26. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 4.b Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužiteljica nije bila adekvatno informirana na što se odnosi naknada niti šta njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogla utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke.

27. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 4.b u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

28. Iz otplatnog plana i potvrde tuženika koji tužiteljica dostavlja uz tužbu proizlazi da je tužiteljici dana 8. veljače 2006. ustegnuta naknada za obradu kredita od 222,655 CH, a što je prema tečajnoj listi na dan plaćanja iznosi 140,86 EUR-i koji tužiteljica i potražuje točkom II tužbenog zahtjeva pa je stoga tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 140,86 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. veljače 2006. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, što je detaljno naprijed navedeno, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 21. kolovoza 2025. i prema vrijednosti predmeta spora.

30. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine („Narodne novine“, 138/23. OT) i utvrđenom VPS-u. Opravdani trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe od 17. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na ročište 21. kolovoza 2025., u iznosu od 50,00 EURA (Tbr 9.1. OT), za obje radnje priznat je i zatraženi PDV od 25%. Nadalje tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a, a što sve čini ukupan i opravdani trošak ovog parničnog postupka od 168,81 EUR-o.

Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav tužbe i pristup ročištu 21. kolovoza 2025. iznad navedenog iznosa jer su s obzirom na utvrđeni VPS u ovom postupku zatraženi u previsokom iznosu. Tužitelju nije priznat ni trošak za sastav podneska od 23. lipnja 2025. jer za podnošenje tog podneska tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP imao odobrenje od suda niti ga je sud na dodatno očitovanje pozvao, a prema ocjeni ovog suda taj podnesak nije ni doprinio ishodu spora. Nije priznat ni trošak sudskih pristojbi iznad dosuđenog iznosa jer ih je tužitelj zatražio u previsokom iznosu (135,00 EUR-a).

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 6. listopada 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika

-tuženiku putem punomoćnika