1                             Poslovni broj: I Kž-us-135/2022-14

 

 

Poslovni broj: I Kž-Us-135/2022-14

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv optužene N. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 274/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06 i 110/07 – dalje: KZ/97), odlučujući o žalbama optužene N. Š., optuženog D. G., optuženog M. B. i optuženog D. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. ožujka 2022., broj K-Us-20/2021-71, u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. G. i njegova branitelja, odvjetnika S. Š. te optuženog M. B. i njegovih branitelja, odvjetnika I. B. i odvjetnika P. B.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog D. G., preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na izrečenu sporednu novčanu kaznu na način da se optuženom D. G. za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97., za koje je proglašen krivim, na temelju članka 49. stavka 4. KZ/97. kao sporedna izriče novčana kazna u iznosu od 20 (dvadeset) dnevnih dohodaka, što iznosi 884,80 eura (6.670,52 kuna), koju je dužan platiti u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude, a jedan dnevni dohodak optuženika iznosi 44.24 eura (333,33 kune). Na temelju članka 43. u vezi članka 384. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021., dalje u tekstu KZ/11.), ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, naplatiti će se prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna neće moći ni prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rada. Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženih N. Š., M. B. i D. K., a u ostalom dijelu i žalba optuženog D. G. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

 

1. Pobijanom presudom optužena N. Š., optuženi D. G., optuženi M. B. i optuženi D. K. proglašeni su krivim da su počinili kaznena djela protiv službene dužnosti, primanje mita iz članka 347. stavka  2. KZ/97., činjenično i pravno opisana kao u izreci prvostupanjske presude, a na temelju istog članka optuženicima su izrečene kazne i to:

 

a) optuženoj N. Š. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97., primijenjena je uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženica u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 49. stavka 4. KZ/97. optuženoj N. Š. je, kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 30 dnevnih dohodaka, što iznosi 4.500,00 kn (četiri tisuće petsto kuna), koju je dužna platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, s tim da je utvrđuje da jedan dnevni dohodak optužene N. Š. iznosi 150,00 kn. Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.), određeno je, ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, da će se naplatit prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak osuđenice donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata, a ako osuđenica ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđeno je da iznos od 35.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optužena N. Š. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa se optuženici nalaže da navedeni iznos platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

b) optuženom D. G. je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97. je primijenjena uvjetna osuda i određeno da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 49. stavka 4. KZ/97., optuženom D. G. je, kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu do 60 dnevnih dohodaka što iznosi 20.000,00 kn, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, s tim de ja utvrđuje da jedan dnevni dohodak optuženika iznosi 333,33 kn. Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. KZ/11., je određeno, ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, da će se naplatit prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata, a ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da iznos 7.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. G. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo da navedeni iznos platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

c) optuženom M. B. je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97. primijenjena je uvjetna osuda te je određeno da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 49. stavka 4. KZ/97., optuženom M. B. je, kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 60 dnevnih dohodaka što iznosi 24.000,00 kn, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, s tim da je utvrđeno da jedan dnevni dohodak optuženika iznosi 400,00 kn. Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. KZ/11., određeno je, ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, da će se naplatit prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata, a ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da iznos 7.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo da navedeni iznos plati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

d) optuženom D. K. je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97. primijenjena je uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 49. stavka 4. KZ/97. optuženom D. K. je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu do 30 dnevnih dohodaka što iznosi 10.000,00 kn, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, s tim da je utvrđeno da jedan dnevni dohodak optuženika iznosi 333,33 kn (tristo trideset tri kune i trideset tri lipe). Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. KZ/11., je određeno, ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, da će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata, a ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da iznos 30.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo da navedeni iznos platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08., optužena N. Š., optuženi D. G., optuženi M. B. i optuženi D. K. obvezani su naknaditi paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od 5.000,00 kn svaki, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv naprijed navedene presude žalbe su pravodobno podnijeli optužena N. Š., optuženi D. G., optuženi M. B. i optuženi D. K..

 

3. Optužena N. Š. žalbu je podnijela po branitelju S. C., odvjetniku u M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložila da „drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da ju oslobodi od optužbe.“

 

4. Optuženi D. G. žalbu je podnio po branitelju S. Š., odvjetniku u odvjetničkom društvu K. & partneri d.o.o. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio „…da ga se oslobodi od optužbe a podredno da se presuda ukine.“

 

5. Optuženi M. B. žalbu je podnio po branitelju I. B., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće, odnosno da drugostupanjski sud zbog nastupa zastare donese presudu kojom se optužba odbija.

 

6. Optuženi D. K. žalbu je podnio po branitelju H. H., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači na način da ga se oslobodi optužbe za inkriminirano kazneno djelo.

 

7. Sukladno članku 474. stavka 1. ZKP/08., spis predmeta je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izvješteni su optuženi D. G. i optuženi I. B., koji su to u žalbama i zahtijevali, te državni odvjetnik, a sjednici su bili prisutni optuženi D. G. i njegov branitelj odvjetnik S. Š., te optuženi M. B. i njegovi branitelji odvjetnik I. B. i odvjetnik P. B.. Na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o sjednici uredno izvješten.

 

9. Žalba optuženog D. G. je djelomično osnovana, dok su žalbe optužene N. Š., optuženog M. B., optuženog D. K., a u ostalom dijelu i žalba optuženog D. G., neosnovane.

 

10. Nisu u pravu optuženici kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

11. Iako je optužena N. Š. u uvodu svoje žalbe naznačila da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ista u žalbi nije obrazložila ovu žalbenu osnovu, niti je navela u čemu se ta bitna povreda sastoji, pa je njezina žalba u tom dijelu neosnovana.

 

12. Nije u pravu optuženi D. G. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredo odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se sastoji u tome što pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer je u odnosu na subjektivne elemente inkriminiranog kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97. „… potpuno nejasno iz kojih to okolnosti sud drži da je okrivljeni G. bio svjestan da je putovanje u B. smatrao protučinidbom za izdavanje lijekova F. (…).“ 

 

12.1. Suprotno naprijed iznesenoj tvrdnji u odnosu na optuženog D. G. prvostupanjski je sud pod točkom 26. pobijane presude naveo „…da je optuženik bio svjestan da za radnju koju je morao obaviti, a to je propisivanje osiguranicima obveznog zdravstvenog osiguranja lijekova tvrtke  F. d.d. s liste HZZO-a prima dar (…), što je sud, pod točkom 30., i dodatno obrazložio analizom obrane optuženika koju je iznio pred državnim odvjetnikom, u kojoj obrani je iskazao da je prihvatio ponudu E. J., predstavnice ove tvrtke koja mu je prilikom jedne posjete ponudila, ako bude pisao određenu količinu antibiotika da će ići biti nagrađen putovanjem i posjetom tvornici lijekova B. u I.. Prema tome, optuženi D. G. neutemeljeno u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., s tim da optuženik u žalbi također pokušava problematizirati i objektivno obilježje inkriminiranog kaznenog dijela, postavljajući pitanje „…je li zaista to što je izdavao F. lijekove – a koji su generički lijekovi najjeftiniji na tržištu, uz izdavanje i drugih lijekova na toj razini društvene opasanosti da bi takvo ponašanje, sukladno odredbi članka 1. KZ/97., trebalo tretirati kao kazneno djelo.“ Iako se zapravo radi o retoričkom pitanju, s tim u vezi treba navesti da je prema načelu legaliteta državni odvjetnik dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Kako činjenični supstrat kaznenog djela za koje se optuženik tereti nedvojbeno sadrži bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a prvostupanjski je sud u obrazloženju presude pod točkom 22., u odnosu na postojanje tog djela i optuženika kao počinitelja, naveo jasne i argumentirane razloge, žalba optuženika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

13. Nije u pravu ni optuženi M. B. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Iznoseći u čemu se sastoji ova povreda, optuženik ističe da ga je prvostupanjski sud, na temelju članka 453. stavka 3. ZKP/08., trebao osloboditi od optužbe jer nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo, a to potkrjepljuje vlastitom, selektivnom ocjenom izvedenih dokaze na kojima je sud temeljio svoju presudu. Dakle, nije riječ o tome da sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku kaznenog postupka ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu Zakona o kaznenom postupku, ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na presudu, u kojem slučaju bi postojala ova povreda, već se zapravo radi o tome da optuženik nije zadovoljan utvrđenjima suda glede postojanja inkriminiranog kaznenog djela i njegove krivnje te iznesenim žalbenim navodima upire na pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju isti u žalbi vrlo opširno i obrazlaže, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., neosnovana.

 

14. Nije u pravu ni optuženi D. K. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kao i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz stavka 2. i stavka 3. ovog članka.

 

14.1. Obrazlažući u čemu se sastoje naprijed naveden povrede i ovaj optuženik u žalbi vrlo opširno iznosi sadržaj izvedenih personalnih i materijalnih dokaze, a posebno iskaz svjedokinje E. J., te iznosi vlastitu ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza, navodeći da prvostupanjski sud, suprotno odredbi članka 450. stavka 2. ZKP/08., nije savjesno ocijenio svaki dokaz posebno i u vezi s ostalim dokazima, pa kako izvan svake razumne sumnje nije utvrđeno da je počinio inkriminirano kazneno djelo, smatra da je odluka suda neobjektivna i arbitrarna te predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

 

14.2. Iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je optuženi Dragan Kontić zapravo nezadovoljan što ga je prvostupanjski sud proglasio krivim te osporava pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer smatra da nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo, koja žalbena osnova će u nastavku biti ispitana, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv stav optuženika da je prvostupanjski sud počinio sve naprijed navedene vidove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

14.3. Naime, nije u pravu optuženi D. K. kad u žalbi navodi da je izreka prvostupanjske presude proturječna razlozima te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi u presudi u znatnoj mjeri proturječni pa se zbog tih nedostataka presuda ne može ispitati. Suprotno iznesenom stavu optuženika, izreka prvostupanjske presude nije proturječna razlozima presude, a to što optuženik u žalbi ističe da iz izvedenih dokaza proizlazi da liječnici koji su slani na kongrese radi edukacije nisu primali bonove, što je isti naveo i u svojoj obrani, je okolnost s kojom optuženik u stvari pobija pravilno utvrđeno činjenično stanje. Također, suprotno stavu optuženika, prvostupanjski sud je na temelju onog što je optuženik iznio u svojoj obrani, kao i na temelju iskaza svjedokinje E. J. te izvedenih materijalnih dokaza (podaci iz KL tablica, osobnih bilješki E. J. i sadržaj snimanih telefonskih razgovora E. J. i optuženika) u obrazloženju presude pod točkama 18. i dalje, a posebno pod točkom 24., naveo jasne, dostatne i neproturječne razloge o postojanju kaznenog djela i krivnje optuženika, pa je njegova žaba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

 

14.4. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv ni žalbeni navod optuženog D. K. koji, nakon što u žalbi iznosi vlastitu, nekritičku ocjenu izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, zaključuje da prvostupanjski sud te dokaze nije savjesno ocijenio, jer bi ga u protivnom, primjenom načela "in dubio pro reo", oslobodio od optužbe, pa je, kako to navodi u žalbi, pobijana presuda arbitrarna, a obrazloženje te presude ima takve nedostatke da mu je zbog toga teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno u članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

14.5. Kao što je to navedeno i pod točkom 13.3., prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo razloge zbog kojih je sporne činjenice – da je optuženi D. K., kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u P., pristao primati nagradu trgovačkog društva F. d.d. kako bi lijekove s liste HZZO-a od tog trgovačkog društva propisivao svojim pacijentima, našao dokazanim, pri čemu je dao i ocjenu proturječnih dokaza. Prema tome, postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika prvostupanjski je sud utvrdio na temelju savjesne ocjene svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, za što je u obrazloženju presude, pod točkama 18., 19. i 24., naveo jasne, logične i argumentirane razloge, pa stoga pobijana presuda, kako to tvrdi optuženik, nije proizvoljna, niti je arbitrarna. Slijedom navedenog, neutemeljena je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., koja povreda postoji ako je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno u naprijed navedenim odredbama Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 50/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00.,28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.). U tom kontekstu je promašen i žalbeni navod optuženika da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 450. stavka 2. ZKP/08. koja propisuje da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, pa stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., na koju optuženik također upire.

 

15. Nije u pravu optuženi M. B. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je propustio utvrditi da je za inkriminirano kazneno djelo nastupila zastara kaznenog progona. Naime, za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97., propisana je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a s obzirom da je u članku 81. stavak 1. alineja 4. i stavku 3. KZ/11. propisano da kazneni progon zastarijeva za 15 godina za kaznena djela za koje je propisana kazna zatvora dulje od tri godine, a ako je prije proteka tog roka donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine, proizlazi da zastara u ovom predmetu nastupa 13. studenog 2027., zbog čega je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

 

16. Iako su optužena N. Š. i optuženi D. K. u uvodu svojih žalbi naznačili da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog povrede kaznenog zakona, isti ovu žalbenu osnovu nisu obrazložili, s tim da je optuženi D. K. naznačio da se radi o povredi kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 2. ZKP/08., dakle, da ima okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, međutim, u žalbi nije naveo niti jednu takvu okolnosti, dok optužena N. Š. nije niti navela postojanje neke iz članka 469. ZKP/08. taksativno propisane povrede kaznenog zakona. Isto tako, ni optuženi D. G. u žalbi nije naveo postojanje neke određene povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., već smatra da je kazneni zakona povrijeđen zbog toga što „…nije jasno iz kojih okolnosti proizlazi stav suda da je okrivljenik postupio s izravnom namjero (…)“, iz čega je evidentno da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona te optuženik time zapravo upire na pitanje pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog svega navedenog žalbe optužene N. Š., optuženog D. G. i optuženog D. K. zbog povrede kaznenog zakona, nisu osnovane.

 

17. Također, nisu u pravu optužena N. Š., optuženi D. G., optuženi M. B. i optuženi D. K. kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, ponavljajući u žalbama svoje obrane te poričući da su s E. J., stručnom suradnicom trgovačkog društva F. d.d., imali dogovor i pristali na njezinu ponudu da kao liječnici primarne zdravstvene zaštite prime nagradu ovog trgovačkog društva u vidu bonova za kupovinu u trgovačkim kućama, novca u gotovini i plaćanja putovanja kako bi svojim pacijentima propisivali recepte za lijekove tog društva s liste HZZO-a.

 

18. Prije nego se iznesu razlozi u odnosu na prethodno navedenu žalbenu osnovu, treba reći da je u ovom predmetu, presudom Županijskog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2014. broj Kov-Us-65/14, optužena E. J., zajedno s više drugih osoba, pravomoćno osuđena zbog dva kaznena djela - udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97. i davanje mita iz članka 348. stavka 2. KZ/97., a ovo kazneno djelo koje je sadržano pod točkom 4. u izreci presude broj Kov-Us-65/14, obuhvaća i inkriminirane događaje odnosno davanje mita od strane osuđene E. J. optuženicima koji se u ovom postupku terete za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97.

 

19. Prema tome, nije sporno da je E. J., kao stručna suradnica u trgovačkom društvu F. d.d., koje društvo se bavilo prodajom lijekova, bila zadužena za prodaju lijekova tog društva na područje Dubrovačko-neretvanske i dijela Splitsko-dalmatinske županije i da je u okviru tih poslova ista posjećivale liječnike primarne zdravstvene zaštite na ovom području, pa je tako posjećivala i optuženike i nudila im da suradnju na način da bi za propisivanje recepata za lijekove tog društva dobivali nagrade.

 

20. Sporno je jesu li su optuženici, kao liječnici obiteljske medicine, pristali na ponudu E. J. i u dogovoru s njom primili nagradu kako bi pacijentima propisivali lijekove trgovačkog društva F. d.d.

 

21. Suprotno obranama optužene N. Š., optuženog D. G., optuženog M. B. i optuženog D. K., koji su naveli da im je u vezi preskripcije lijekova E. J. nudila suradnju ali da oni nisu na to pristali, iz svjedočkog iskaza E. J., kao i materijalne dokumentacije te sadržaja posebnih dokaznih radnji odnosno snimljenih telefonskih razgovora iste s optuženicima, na kojim je dokazima prvostupanjski sud temeljio svoju presudu, nedvojbeno proizlazi da su pristali na ponuđenu suradnju te primili nagrade u cilju navedenom u prethodnoj točki. 

 

21.1. Naime, u svom svjedočkom iskazu E. J. je iskazala da liječnicima nije bilo uvjetovana prodaja lijekova od strane F. d.d., međutim, pojašnjavajući svoj odnos i način rada s liječnicima, svjedokinja je iskazala da su isti za preskripciju F. lijekova liječnici dobivali nagradu u vidu bonova K. ili M. u vrijednosti oko 70,00 kuna, koje im je ona prosljeđivala, a vrijednost bonova je ovisila o preskripciji lijekova, što se određivalo u postotku koji je iznosio između 5 do 8 % od ukupne mjesečne preskripcije. Također, na račun društva liječnici su se slali na edukacije i kongrese te posjete tvornicama lijekova. U odnosu na optuženike svjedokinja je iskazala da se ne sjeća da bi optuženu N. Š. i D. K. nagrađivala bonovima, ali dozvoljava da jest s tim da se ne sjeća iznosa bonova koje im je predala, dok je optuženom M. B. dala „nešto bonova“, a u odnosu na optuženog D. G. se razgovaralo o tome da on bi trebao ići na neko putovanje. Sve podatke o tome unosila je u KL tablice u kojima se vodila evidencija na način da su upisivana imena i prezimena liječnika, postotci propisanih lijekova, njihova vrijednost i bonovi, a te tablice je slala nadređenim u društvu F. d.d., s tim da su liječnici znali da bonove dobivaju radi preskripcije lijekova.

 

21.2. Iskaz svjedokinje E. J., iz kojeg proizlazi da su optuženici pristali da za nagradu propisuju pacijentima lijekove trgovačkog društava F. d.d. potkrjepljuje i sadržaj poslovne dokumentacije ovog trgovačkog društva koja je oduzeta od svjedokinje, a iz koje proizlazi da se u pogledu propisivanja i potrošnje lijekova trgovačkog društva F. d.d., za svaki mjesec, vodila točna evidencija odnosno mjesečni ispis lijekova F. d.d. za pojedinog liječnika, u kojem ispisu se nalazi i imena optuženih N. Š., M. B. i D. K., a te podatke E. J. je unosila u svoje tablice te je, kako je to i iskazala, zavisno o vrijednosti propisanih lijekova za određeni mjesec utvrđivala nagradu u određenom postotku od ukupne vrijednosti propisanih lijekova, pa su tako u tablici na stranici 556. spisa sadržani podaci o iznosu bonova koji su predati ovim optuženicima za 7., 8. i 9. mjesec 2012., o čemu je svjedokinja sačinjavala i dodatne bilješke i izračune, koji dokazi (stranica 525. do 1007.A spisa). nedvojbeno upućuju da su optužena N. Š., optuženi M. B. i optuženi D. K. prihvatili ponudu E. J. te su u inkriminiranom razdoblju svojim pacijentima pristali za nagradu koju su dobivali od društva F. d.d., propisivati lijekove toga društva.

 

21.3. Da je svjedočki iskaza E. J. istinit, proizlazi i iz rezultata posebnih dokaznih radnji odnosno sadržaja snimljenog telefonskog razgovora iste s optuženom N. Š. i optuženim D. K.. Tako u razgovoru od 10. listopada 2012. E. J. javlja optuženoj N. Š. da je dobila ono za nju i traži od nje da joj dostavi adresu u M. na koju da joj to dostavi kao i da joj pogleda za 9. mjesec i potvrdi sms-om da je dobila pošiljku, dok iz sadržaja osobnih bilješki koje je vodila E. J., proizlazi da je optuženica primila vrijednosne bonove za kupovinu u trgovačkim centrima, što proizlazi i iz potvrde H. e. od 11. listopada 2012. (list 549.) koja jasno upućuje da joj je E. J., kako je to i navela u razgovoru s optuženicom, poslala vrijednosne bonove. Također, i u telefonskom razgovoru E. J. s optuženim D. K., koji je vođen 18. listopada 2012., na pitanje optuženika da li će dolaziti k njemu ista mu odgovara da će doći idući tjedan te ga ista nakon toga pita: „Reci mi jesi li dobio, je li sve stiglo, jel sve ok.“, na što joj on odgovara potvrdno, a nakon toga ga pita da joj kaže „…kako smo 9 bili“, što bi značilo da ga pita za promet lijekova u 9. mjesecu 2012., jer joj optuženik s tim u vezi odgovara: „Na jednom, prvom papiru je bilo 15666., a na drugom 15952.“, koji odgovara zbroju od 31618, a to je, prema podacima u tablici koje je vodila E. J., upravo iznos vrijednosti propisanih lijekova od strane optuženika u rujnu 2012.

 

22. Što se tiče optuženog D. G., isti je u odnosu na inkriminirano kazneno djelo u svojoj prvoj obrani koju je iznio pred USKOK-om naveo da ga je jedne prilike obišla E. J. te mu je ponudila da za pisanje određene količine antibiotika K. i drugih lijekova iz njihove (F.) palete, bude nagrađen putovanjem u tvornicu lijekova B. u I.. Iako joj je rekao da ima mali broj pacijenata i da ne može ni približno toliko lijekova napisati preko ljeta, ista mu je na to odgovorila da će to odraditi na povjerenje, pa je on pisao njihove lijekove, s tim da je E. J., na njezino traženje, dostavljao podatke o recepturi lijekova koje je pisao, a ponuđeno putovanje u I. je prihvatio te je posjetio tvornicu lijekova, s tim da cilj putovanja nije bila edukacija.

 

23. Slijedom naprijed navedenog pravilno je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje E. J. cijenio kao vjerodostojan, osim dijela iskaza iz kojeg proizlazi „da su se liječnici nagrađivali bez uvjetovanja prodaje lijekova“, jer je taj dio suprotan njezinom cjelokupnom iskazu, ali i izreci naprijed navedene pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-Us-65/14 u kojoj je utvrđeno postojanje koruptivnog dogovora između osuđene E. J. i optuženika, zbog kojeg djela je pravomoćno i osuđena, pa navedenu tvrdnja prvostupanjski sud ispravno nije cijenio istinitom. Isto tako, prvostupanjski sud nije imao razloga dovesti u pitanje vjerodostojnost podatka sadržanih u dokumentaciji koja je oduzeta od svjedokinje E. J., pa je s pravom utvrdio da su obrane optužene N. Š. te optuženog M. B. i optuženog D. K. neistinite i usmjerene na otklanjanje kaznene odgovornosti, zbog čega žalbeni navodi optužene N. Š., koja je osporila da je od E. J. primila bonove, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv.

 

24. Također, u kontekstu naprijed navedenih dokaza, i u odnosu na optuženog D. G. prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da obrana ovog optuženika koju je iznio pred USKOK-om, predstavlja priznanje djela te je ispravno zaključio da je njegovo putovanje odnosno posjeta tvornici lijekova Bilim u Istambulu na račun trgovačkog društva F. d.d., također rezultat njegova sporazuma sa E. J. koja mu je prilikom posjete i razgovora jasno dala do znanja da je plaćanje tog putovanja izravno povezano s propisivanjem lijekova društva F. d.d. njegovim pacijentima, koju je ponudu optuženik nedvojbeno tako i shvatio. Naime, iz sadržaja tog razgovora jasno proizlazi da je optuženik bio svjestan činjenice, ako prihvati ponudu E. J., da mora učiniti protučinidbu koju je od njega E. J. tražila, a to je da svojim pacijentima što više propisuje F. lijekova, pa zbog toga optuženik E. J. i pita da li će biti problem to što ima mali broj pacijenta, na što mu ista odgovara da će ići na povjerenje, nakon čega tu ponudu više ne problematizira, što znači da je optuženik, nakon što je otklonio smetnju zbog koje s E. J. eventualno ne bi postigao dogovor, prihvatio njezinu ponudu, a da je tome tako potvrđuje i činjenica da je otputovao u tvornicu lijekova B. u I., iako je znao da to putovanje nije imalo edukativni karakter. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je ispravno odbio pokloniti vjeru obrani ovog optuženog D. G. koji je na raspravi iskazao da je odbio bilo kakvu suradnju s E. J., a okolnost da se u vezi puta u tvornicu lijekova B. savjetovao s dr. A. S., posve je irelevantna.

 

25. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženog M. B. da niti iz jednog materijalnog i personalnog dokaza ne proizlazi da se počinjenjem djela okoristio za najmanje 7.000,00 kuna. Upravo suprotno, u spisu postoje uredno vođene bilješke koje je s tim u vezi sačinila E. J. pa je tako u odnosu na visinu nagrade koju je u inkriminiranom razdoblju od E. J. dobio optuženi M. B., prvostupanjski sud analizirao tabelarni prikaz, koji je dokaz oduzet od E. J., a iz kojeg proizlazi da je optuženik za 7., 8. i 9. mjesec 2012. (list 526. spisa), dakle za tri mjeseca dobio bonove u vrijednosti od 1.520,00 kuna. Imajući u vidu da je vrijednost bonova iznosila 80.00 kuna, što je sud, suprotno žalbenim navodima optuženika, pravilno utvrdio izračunom iznesenim pod točkom 34., a to odgovara i onom što je iskazala svjedokinja J., navodeći da su bonovi bili u vrijednosti oko 70,00 kuna, ali nije posve sigurna, s tim da zna da im je vrijednost bila manja od 100,00 kuna, pa kad se ima u vidu vremensko razdoblje od gotovo dvije godine, kao i prosječni broj dobivenih bonova na mjesečnoj bazi (oko 6), nedvojbeno je optuženik u inkriminiranom razdoblju od E. J. dobio nagradu od najmanje 7.000,00 kuna.

 

26. Slijedom svega naprijed navedenog, savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i u njihovoj međusobnoj vezi prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da se u postupanju optužene N. Š., optuženog D. G., optuženog M. B. i optuženog D. K. stječu objektivni i subjektivni elementi kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a kako isti svojim žalbama nisu doveli u pitanje pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, njihove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja su neosnovane.

 

27. Nisu osnovane ni žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

 

27.1. Pri izboru vrste i mjere kazne  prvostupanjski sud je optuženoj N. Š., optuženom D. G., optuženom M. B. i optuženom D. K. kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, njihovu dob te činjenicu da je od počinjenja djela prošlo gotovo deset godina, a kao otegotno upornost u činjenju djela, koja se sastojala u duljem vremenskom trajanju i većem broju radnji.

 

27.2. Nije u pravu optuženi D. G. kad u žalbi navodi da kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koju mu je za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97. izrekao prvostupanjski sud, a na temelju članka 67. KZ/97. je primijenjena uvjetna osuda  te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, prestrogo odmjerena. Upravo suprotno, s obzirom da je za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97. propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, sud je optuženiku izrekao minimalno propisanu zakonsku kaznu za to djelo, a osim toga mu je izrekao uvjetnu osudu. Prema tome, nema govora da je izrečena kazna prestrogo odmjerena.

 

27.3. Iako se optužena N. Š., optuženi M. B. i optuženi D. K. nisu žalili zbog odluke o kazni, budući da žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje su podnesene u korist ovih optuženika, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, ovaj drugostupanjski sud je ispitao ovu žalbenu osnovu i utvrdio da je prvostupanjski sud, osudivši optuženu N. Š. za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, optuženog M. B. na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a optuženog D. K. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, te je u odnosu na sve optuženike, u skladu s člankom 67. KZ/97., primijenio uvjetne i odredio da se te kazne neće izvršiti ako u roku kušnje, i to optužena N. Š. i optuženi D. K. za vrijeme od tri godine, a optuženi M. B. za vrijeme od dvije godine, ne počine novo kazneno djelo, pravilno ocijenio olakotne i otegotne okolnosti koje utječu na mjeru i vrstu kazne te su izrečene kazne, kao i kazna koja je izrečena optuženom D. G., adekvatne težini počinjenih kaznenih djela, ličnostima optuženika i okolnostima djela, pa su njihove žalbe zbog odluke o kazni, neosnovane.

 

28. Nije osnovana žalba optuženog M. B. zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, u odnosu na koju žalbenu osnovu isti navodi da nije pribavio nikakvu imovinsku korist. Međutim, s obzirom da je prvostupanjski sud, iz naprijed iznesenih razloga, ispravno utvrdio da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo i da je time sebi pribavio imovinsku korist od najmanje 7.000,00 kuna, pravilno mu je, na temelju članka 82. KZ/97. i članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08., oduzeo tu imovinsku korist, pa je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

29. Konačno, nije u pravu optuženi D. K. kad u odnosu na odluke o troškovima kaznenog postupka u žalbi ističe da prvostupanjska presuda ima takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Suprotno tome, sud je optuženika, na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08., ispravno obvezao na plaćanje paušalnog iznosa od 5.000,00 kuna, a tu je odluku, pod točkom 40., dostatno obrazložio i naveo opravdane razloge, pa je žalbi optuženika i u tom dijelu neosnovana.

 

30. Međutim, u pravu je optuženi D. G. kada u žalbi, vezano uz izrečenu sporednu novčanu kaznu koju mu je izrekao prvostupanjski sud u iznosu od 60 dnevnih dohodaka, što iznosi 20.000,00 kuna, s tim da jedan dnevni dohodak iznosi 333,33 kune, ističe da mu je sud ovu kaznu prestrogo odmjerio. Naime, prilikom određivanja broja dnevnih dohodaka prvostupanjski sud nije doveo u korelaciju imovinsku korist koju je počinjenjem djela ostvario svaki od optuženika, jer je imovinska korist koju je počinjenjem djela ostvario optuženi D. G. u iznosu od 7.000,00 kuna, višestruko manja od imovinske koristi koju su počinjenjem djela ostvarili optužena N. Š. i optuženi D. K. (35.000,00 kuna). Slijedom toga, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženog D. G. i preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na izrečenu sporednu novčanu kaznu, na način kako je to odlučeno pod točkom I. u izreci.

 

31. Zbog svega naprijed navedenog, a kako povodom izjavljenih žalbi nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao pod točkama I. i II. u izreci.

 

 

U Zagrebu 19. rujna 2023.