Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-177/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 16. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 6. listopada 2025. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.789,38 EUR ( tri tisuće sedamsto osamdeset devet eura i trideset osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 12,58 EUR-a od 01.06.2007. do isplate;
na iznos od 12,58 EUR-a od 01.07.2007. do isplate;
na iznos od 12,58 EUR-a od 01.08.2007. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.09.2007. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.10.2007. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.11.2007. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.12.2007. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.01.2008. do isplate;
na iznos od 5,81 EUR-a od 01.02.2008. do isplate;
na iznos od 2,55 EUR-a od 01.11.2009. do isplate;
na iznos od 14,60 EUR-a od 01.12.2009. do isplate;
na iznos od 14,60 EUR-a od 01.01.2010. do isplate;
na iznos od 14,60 EUR-a od 01.02.2010. do isplate;
na iznos od 14,60 EUR-a od 01.03.2010. do isplate;
na iznos od 47,78 EUR-a od 01.04.2010. do isplate;
na iznos od 27,88 EUR-a od 01.05.2010. do isplate;
na iznos od 27,88 EUR-a od 01.06.2010. do isplate;
na iznos od 27,88 EUR-a od 01.07.2010. do isplate;
na iznos od 43,13 EUR-a od 01.08.2010. do isplate;
na iznos od 38,46 EUR-a od 01.09.2010. do isplate;
na iznos od 52,37 EUR-a od 01.10.2010. do isplate;
na iznos od 46,74 EUR-a od 01.11.2010. do isplate;
na iznos od 39,84 EUR-a od 01.12.2010. do isplate;
na iznos od 54,42 EUR-a od 01.01.2011. do isplate;
na iznos od 65,04 EUR-a od 01.02.2011. do isplate;
na iznos od 60,39 EUR-a od 01.03.2011. do isplate;
na iznos od 61,72 EUR-a od 01.04.2011. do isplate;
na iznos od 55,75 EUR-a od 01.05.2011. do isplate;
na iznos od 63,71 EUR-a od 01.06.2011. do isplate;
na iznos od 78,31 EUR-a od 01.07.2011. do isplate;
na iznos od 73,00 EUR-a od 01.08.2011. do isplate;
na iznos od 108,84 EUR-a od 01.09.2011. do isplate;
na iznos od 86,27 EUR-a od 01.10.2011. do isplate;
na iznos od 105,65 EUR-a od 01.11.2011. do isplate;
na iznos od 80,30 EUR-a od 01.12.2011. do isplate;
na iznos od 76,32 EUR-a od 01.01.2012. do isplate;
na iznos od 82,96 EUR-a od 01.02.2012. do isplate;
na iznos od 87,07 EUR-a od 01.03.2012. do isplate;
na iznos od 87,07 EUR-a od 01.04.2012. do isplate;
na iznos od 84,28 EUR-a od 01.05.2012. do isplate;
na iznos od 85,21 EUR-a od 01.06.2012. do isplate;
na iznos od 87,60 EUR-a od 01.07.2012. do isplate;
na iznos od 85,21 EUR-a od 01.08.2012. do isplate;
na iznos od 86,27 EUR-a od 01.09.2012. do isplate;
na iznos od 84,28 EUR-a od 01.10.2012. do isplate;
na iznos od 80,96 EUR-a od 01.11.2012. do isplate;
na iznos od 84,95 EUR-a od 01.12.2012. do isplate;
na iznos od 85,61 EUR-a od 01.01.2013. do isplate;
na iznos od 86,27 EUR-a od 01.02.2013. do isplate;
na iznos od 80,30 EUR-a od 01.03.2013. do isplate;
na iznos od 82,95 EUR-a od 01.04.2013. do isplate;
na iznos od 84,28 EUR-a od 01.05.2013. do isplate;
na iznos od 82,95 EUR-a od 01.06.2013. do isplate;
na iznos od 77,65 EUR-a od 01.07.2013. do isplate;
na iznos od 76,19 EUR-a od 01.08.2013. do isplate;
na iznos od 76,58 EUR-a od 01.09.2013. do isplate;
na iznos od 79,90 EUR-a od 01.10.2013. do isplate;
na iznos od 84,28 EUR-a od 01.11.2013. do isplate;
na iznos od 82,95 EUR-a od 01.12.2013. do isplate;
na iznos od 83,35 EUR-a od 01.01.2014. do isplate;
na iznos od 83,09 EUR-a od 01.02.2014. do isplate;
na iznos od 86,02 EUR-a od 01.03.2014. do isplate;
na iznos od 165,92 EUR-a od 01.05.2014. do isplate;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.204,68 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto četiri eura i šezdeset osam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja ove presude, 6. listopada 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 5. travnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu radi isplate iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku na temelju primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U tužbi navodi da kao korisnik kredita, u podružnici tuženika u Varaždinu 19.4.2007. s Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012422508. Nadležnost Općinskog suda u Varaždinu utemeljena je na odredbi čl. 10. predmetnom Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je za eventualne sporove iz predmetnog Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke. U članku 1. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.507,65 CHF. U članku 6.2. (Otplata kredita) stoji: Kredit u iznosu od 24.507,65 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora, otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U članku 11.9. stoji: Potpisom ovog Ugovora, Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Pravomoćnim presuda donesenima u kolektivnom sporu utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.11.2004. do 6.08.2007. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1.06.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužitelja upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužitelju nije na primjeren način objasnio niti ga informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužitelja nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužitelj nije bila upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 4.7.2013., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač- slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je predmetni kredit otplatio i to uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 3.789,38 €, sve sukladno izračunu Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. koja je za tužitelja, obzirom sam nema stručnog znanja, izradila izračun više plaćenog kredita. Obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju, a svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je ist i u cijelosti prestao isplatom kredita čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama da prekinu s gore opisanim postupanjem . Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primi jeniti na konkretan predmet. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom, ovdje tuženikom nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. pod naslovom: pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je 5 i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio inform iran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita, štednje građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti, štednja. Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Na ime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO - a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO -a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Budući da je na temelju čl. 22. ZOO- a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Ukazuje i na odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009. u kojoj se navodi da se zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. koja ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO). U vezi s tim se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, presudu broj: Rev 1990/91. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, buduć i da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Završno se ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. VSRH je donio objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Takvo shvaćanje po stavu tuženika nije u skladu s čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO- a određeno kada se duguju zatezne kamate dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno preplaćenih iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega naprijed navedenog, a budući tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, tuženik ističe kako nije osnovano raspravljati niti o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kuna na dan isplate kredita. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, a obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno te da Naslovni sud takav zadatak dodijeli vještaku, tuženik predlaže da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Slijedom navedenog, tuženik napominje da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužitelj, a što tuženik izričito osporava, svakako je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate. Zaključno tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku pročitan su isprave iz spisa predmeta: Ugovor o kreditu od 19. travnja 2007. (na stranicama 8-12 spisa), otplatna tablica (na stranicama 13-16 spisa), nalaz vještakinje Vlaste Santo Olđa dostavljene uz tužbu (na stranici 143 spisa), opći uvjeti poslovanja (na stranicama 60-70 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 11. svibnja 2023. (na stranicama 76-112 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitan je nalaz vještakinje Danijele Podbojec (na stranicama 136-152 spisa) te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanju.
4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 30. lipnja 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene tečaja CHF, kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.789,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev je postavljen na osnovu izračuna vještakinje u kojem je izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.
5. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj sa tuženikom zaključio 19. travnja 2007. Ugovor o kreditu kojim joj mu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 24.507,65 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja ,
- da ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,
- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,
- da je kredit otplaćen.
6. Sporno je da da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, da li se ništetnost u ovom slučaju može isticati budući da je kredit otplaćen, da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platio po osnovu porasta tečaja valute CHF te da li je njegov tužbeni zahtjev kojim potražuje povrat stečenog bez osnove s naslova primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.
7. Tuženik osporava da je valutna klauzula u CHF ništetna. Smatra da je ta ugovorna odredba bile jasne, lako razumljiva i lako uočljiv, pa stoga ne može biti podvrgnuta testu poštenja, da nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija utemeljena na kogentnoj normi pa ne može biti proglašena ništetnom, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom o kreditu solemniziranom kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji. Ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku koji po njemu počinje teći od svake pojedine isplate te prigovara i tijeku zateznih kamata.
8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelj osnovan u cijelosti.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelj za povrat stečenog bez osnove na temelju primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koju tužitelj tvrdi da je ništetna. S obzirom na to da tužitelj nije postavio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud je o pitanju ništetnosti te ugovorne odredbe, a što je pretpostavka za odlučivanje o njegovom tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju.
10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koju kao šti je to već presuđeno u kolektivnom sporu smatra ništetnom, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama prema početnom tečaju CHF, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj je od tuženika primila novčani iznos u kunama te je bio u obvezi vratiti ugovoreno, pa stoga ima pravo na povrat plaćenog preko ugovorenog, a to je iznos koji se potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužitelju nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, a tužitelju se uvijek može dosuditi manje od onoga na što bi imala pravo.
12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, pa je isti u tom pravnom poslu bio potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
15. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.
16. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.
17. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.
18. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.
19. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.
20. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.
21. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P- 47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.
22. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
23. Sud protivno stavu tuženika smatra da je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu u povodu tužbe potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava korisnika kredita kao potrošača i ujedno korisnika kredita, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da potrošači nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF te da je tom odredbom uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je sud u tom sporu takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.
24. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu ispunjen, pa da se zbog toga ne može utvrditi ništetnim, treba reći da se gore citirani propis odnosi na sve ugovore, pa i one temeljem kojih su preuzete obveze ispunjene, jer citiranim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima. Okolnost da je Ugovor ispunjen isplatom posljednjeg anuiteta nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi, jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je taj prigovor tuženika neosnovan.
25. Neosnovan je i stav tuženika da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužitelja kao poslovno sposobne osobe prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija treba reći da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, a tuženik kao trgovac. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive, jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.
26. Iako je valutna klauzula zakonom dopuštena, ista ipak može biti utvrđena nepoštenom i slijedom toga ništetnima, ako nije bile transparentna, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bile transparentna, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.
27. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
28. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da korisnici kredita nisu bili upozoreni na rizike ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF koju Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
29. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Tužitelj tužbom traži povrat stečenog bez osnova s naslova primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., pa je za tražbine koje se odnose na povrat stečenog bez osnova zbog promjene kamatnih stopa nastupila zastara, ali tužitelj u ovom slučaju niti ne potražuje povrat više plaćenog po osnovu primjene promjenjive kamatne stope, već traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., pa dakle nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe , koja je podnesena 5. travnja 2023. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva , a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES -a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.
30. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
31. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, da ugovor nije sklopljen u okviru neke poslovne djelatnosti, već s tužiteljem kao potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. To proizlazi i iz ostalih provedenih dokaza, pa i iz iskaza tužitelja. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao, slijedom čega su se povećali i anuiteti kredita.
32. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom potrošački ugovor, da se o predmetnom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati u uvjerenju da mu je tužena banka ponudila ono što je za njega najpovoljnije, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, da mu nije bilo pojašnjeno značenje valute CHF niti mu je bilo ukazano na rizike ugovaranja te valutne klauzule iako država za razliku od EUR-a nije štitila tečaj švicarskog franka te da su anuiteti kredita zbog porasta tečaja CHF i kamatnih stopa znatno porasli tijekom otplate kredita.
33. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača, pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
34. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.
35. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec. Vještakinja je prema nalogu suda u Nalazu izračunala koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužitelja. Sud je vještaku dao zadatak da u izračunu razlike primjeni početni tečaj CHF te da izradi izračun s uključenim negativnim tečajnim razlikama i bez njih.
36. Iz Nalaza i mišljenja od 18. veljače 2025. proizlazi da je 19.4.2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 9010766302 od 11. listopada 2005. između Privredne banke Zagreb d.d. i tužitelja JE kao korisnika, da je tijekom otplate kredita tužitelj s osnova promjene tečaja CHF nakon odbijanja negativnih tečajnih razlika ukupno više platio 3.789,38 eura, s tim da su u nalazu iskazane i razlike po pojedinim mjesecima.
37. Tužitelj nije istaknuo primjedbe na Nalaz vještaka te je u skladu s njim postavio svoj konačni, sređeni tužbeni zahtjev utemeljen na izračunu vještakinje u kojem je izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, kojim potražuje isti iznos kao i u prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu.
38. Tuženik se o nalazu vještaka očitovao u podnesku od 7. srpnja 2025. u kojem navodi da prigovara Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, a iznosi primjedbe pravne prirode, pa stoga nema potrebe za usmenim saslušanjem vještaka. Smatra da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana.
39. Sud nije prihvatio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, jer je ista nalaz izradila u skladu sa danim joj uputama suda primjenom tečaja CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje, a vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštene te da li uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještak. Sud je dao zadatak vještaku da obračun razlike po osnovu početnog tečaja CHF, budući da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom, slijedom čega glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama.
40. Imajući to u vidu kao i navedene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun više plaćenog po osnovu primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim te kao takvim podobnim za donošenje odluke u ovom sporu, a tuženik ga svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju.
41. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.
42. Budući da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a u takvoj situaciji kad je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika zaključen 19. travnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između tužitelja i tuženika 19. travnja 2007. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu je razvidno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a to proizlazi i iz drugih provedenih dokaza
43. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF koja nije transparentna te tužitelj nije bio upozoren na njezin značaj i rizike sklapanja ugovora o kreditu s tom valutnom klauzulom ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP -a. Tijekom postupka je na temelju provedenog financijsko knjigovodstveno vještačenja utvrđeno da je tužitelj više platio zbog promjene tečaja CHF, u odnosu na iznos koji je trebala platiti da ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije bilo, a koji iznos je tuženik stekao bez pravne osnove 3.789,38 eura, pa tužitelj ima pravo potraživati od tuženika povrat tog iznosa. Napominje se da tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavila na temelju izračuna vještakinje u kojem je izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, kao što je predložio i tuženik u odgovoru na tužbu.
44. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o valutnoj klauzuli u CHF, konačno postavljeni sređeni tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos po osnovu promjene tečaja CHF vrati tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve u skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).
45. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
46. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je s tužiteljem ugovorio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.
47. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.789,38 EUR. Konačno postavljeni iznos je mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti. Sud je troškove tužitelje za pojedine radnje u postupku utvrdio u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23- u daljnjem tekstu: Tarifa), s tim da mu je prema čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelj je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife, trošak sastava dva obrazložena podnesaka od 11. svibnja 2023. i 25. lipnja 2025. za svaki po 200,00 EUR (ukupno 400,00 EUR) na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava podnesaka od 19. ožujka 2024., 13. siječnja 2025. i 12. lipnja 2025., za svaki po 50,00 eura na temelju Tbr. 8/4 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 4. lipnja 2024., 5. prosinca 2024. i 16. rujna 2025., za svako ročište po 200,00 EUR (ukupno 600,00 EUR) na temelju Tbr. 9/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9/3 Tarife, sve to uvećao za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,18 eura, trošak preliminarnog vještačenja od 100,00 eura, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 250,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.204,68 eura. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO -a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
48. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, u skladu s citiranim propisom, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen kao neosnovan.
U Varaždinu 6. listopada 2025.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1/ Tužiteljici po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu,
2/ Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb,
