Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-725/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadra, protiv tuženika-protutužitelja KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Daliboru Škorputu, odvjetniku u Zadru, radi iseljenja, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice-protutužene, tuženika- protutužitelja i punomoćnika tuženika-protutužitelja, te nakon objave presude dana 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iseliti iz nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], u naravi zgrada, površine 351 m2 i to: 43. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-43) Stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42 m2, koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, [adresa], istu osloboditi od osoba i stvari te je predati u posjed tužiteljici, sve to u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a i po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.".

II. Usvaja se djelomično protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnik za 23/100 dijela nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica] u naravi zgrada, površine 351 m2 i to: 43. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-43) Stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42 m2, koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, [adresa], što je tužiteljica-protutužena dužna priznati i trpjeti da se tuženik-protutužitelj temeljem ove presude uknjiži suvlasnikom predmetne nekretnine za 23/100 dijela uz istodobno brisanja tog prava sa njenog imena sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja preko utvrđenog suvlasničkog udjela od 23/100 dijela na nekretnini – stanu navedenom pod točkom II. izreke presude, a do utuženog suvlasničkog udjela od 1/2 (50/100) dijela.

IV. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj naknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročeni parnični trošak od 1.050,00 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. U tužbi tužiteljice zaprimljenoj kod ovog suda 5. travnja 2024. navodi se da je tužiteljica vlasnica za cijelo nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kč. br. [katastarska čestica], u naravi zgrada, površine 351 m2 i to: 43. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-43), stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42 m2, koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, [adresa]. Tužiteljica tvrdi da se tuženik nalazi u posjedu predmetne nekretnine bez ikakve osnove i prava na posjed te odbija istu predati u posjed tužiteljici iako mu je tužiteljica uputila poziv na predaju u posjed nekretnine iz toč. I. ove tužbe. Slijedom navedenog, a obzirom tuženik odbija predati nekretninu mirnim putem, tužiteljica je prisiljena ustati ovom tužbom i predlaže da sud, po provedenom postupku, temeljem odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima usvoji njen tužbeni zahtjev.

1.2. Tužiteljica u podnesku od 19. lipnja 2024. osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu ističući da su isti neutemeljeni i ničim dokazani, a protutužbeni zahtjev neutemeljen, a ono što je točno je da su parnične stranke još u braku, dok je potpuno nedokazan navod da je predmetna nekretnina kupljena iz kreditnih sredstava, kao što je i nedokazan navod da su parnične stranke zajednički otplaćivale kredit. Nadalje tužiteljica navodi da tuženik predlaže sudu da naloži tužiteljici da dostavi ugovor o kreditu i svu dokumentaciju, a u isto vrijeme tvrdi kako su kredit plaćali zajednički, pa zasigurno onda mora i posjedovati navedenu dokumentaciju, s tim da banka zasigurno neće udovoljiti zahtjevu tuženika jer ista nije dužna čuvati dokumentaciju više od jedanaest godina, sukladno čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama, a tuženik tvrdi kako je kredit otplaćen 2012., dakle prije više od jedanaest godina, pa je izlišno traženje tuženika navedene dokumentacije. Nadalje, tužiteljica je svoje pravo vlasništva na nekretnini upisala u zemljišno knjižnom ispravnom postupku pod poslovni broj Z-10635/2018 i to 2016., a u to vrijeme su parnične stranke bile u braku, kao što su i sad, te tuženik na takav upis nije imao nikakve primjedbe ni prigovore, dok je tužiteljica ta koja raspolaže javnom ispravom - zemljišno knjižnim izvatkom, pa je na tuženiku teret dokaza da to što stoji u javnoj ispravni nije istinito, a to tuženik ničim ne dokazuje, niti može dokazati dokazima koje je predložio. U odnosu na dostavljenu opomenu pred tužbu od strane Unik-a, tužiteljica ističe kako navedena opomena nema nikakvu važnost koja bi utjecala na vlasništvo tužiteljice, niti to može biti dokaz suvlasništva tuženika. Stoga je protutužbeni zahtjev na utvrđenje suvlasništva za 1/2 dijela potpuno neutemeljen i tužiteljica se istom protiv

1.3. Tužiteljica je u podnesku koji je zaprimljen u spis 19. studenog 2024. isticala da ona nije ništa neistinito prikazivala, već je navela kako je nedokazana tvrdnja tuženika- protutužitelja da je stan kupljen iz kreditnih sredstava i da su stranke zajednički isti otplaćivali, tvrdeći da je kredit otplaćivala isključivo tužiteljica- protutuženica i za to posjeduje dokaze u vidu prometa po računu OTP banke d.d. , dok ostatak iznosa od 35.000,00 DEM za kupnju stana ne predstavlja zajedničku ušteđevinu, već vlastitu imovinu tužiteljice-protutužene, a koja novčana sredstva je tužiteljica-protutužena dobila od svoje majke, SŽ, a koja sredstva je njena majka ostvarila prodajom stana u [adresa]. Također, po tužiteljici, sva ulaganja u nekretninu koja je predmet ovog postupka su vršena od strane vlastite imovine tužiteljice-protutužene, a što ista može dokazati personalnim dokazima koje će predložiti do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari Nadalje, tužiteljica-protutuženica je, kako to i navodi tuženik-protutužitelj, postala vlasnicom stana u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku 2015., a tada su parnične stranke bile u braku, kao što su i sada, a tuženik-protutužitelj nije nikada u tom ispravnom postupku prijavio svoje suvlasništvo koje sad tvrdi da ima, očito svjestan činjenice kako to nije njegovo suvlasništvo, nego vlasništvo za cijelo ovdje tužiteljice. Također, po tužiteljici, svi svjedoci iz zemljišnoknjižnog ispravnog postupka su svjedočili da je HŽ kupila stan i uselila se sa obitelji u taj stan gdje je i živjela, a niti jedan svjedok nije iskazao da su HŽ i KŽ zajednički kupili stan, pa je stoga evidentno kako je nekretnina koja je predmet ovog postupka vlastita imovina tužiteljice, a ne bračna stečevina.

2.1. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 3. lipnja 2024. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući sve navode tužiteljice kao neistinite, a posebno navode kako se tuženik u predmetnom stanu nalazi bez ikakve pravne osnove i prava na posjed. Naime, tuženik je sa tužiteljicom dana 26. listopada 1985. godine sklopio brak koji još uvijek traje, a predmetni stan kupljen je još 1998., odnosno za vrijeme trajanja bračne zajednice te su tuženik i tužiteljica sve ovo vrijeme zajedno živjeli u istome, sve dok se tužiteljica nije iz istoga odselila prije nekoliko mjeseci, bez da je tuženiku navele pravi razlog za to. Tuženik tvrdi da je predmetni stan kupljen iz kredita koji je tužiteljica podigla na svoje ime u Splitskoj banci d.d. te je kupila predmetni stan na svoje ime, međutim, neovisno o tome sama činjenica da je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice predmnjeva da se radi o bračnoj stečevini, a i sve rate kredita stranke su zajednički plaćale te je kredit otplaćen 2012. Stoga je, po tuženiku, jasno da predmetni stan nikako ne predstavlja vlastitu imovinu tužiteljice iako je ista upisana vlasnicom za cijelo, već predstavlja bračnu stečevinu te je tuženik na ime bračne stečevine suvlasnik po Zakonu za ½ dijela predmetnog stana. Tuženik navodi da je tužiteljica prilikom odlaska iz predmetnog stana uzela svoju odjeću i obuću, kao i svu dokumentaciju od predmetnog stan uključujući kupoprodajni ugovor za stan, Ugovor o kreditu i sl., a iz čega slijedi da je tužiteljica o odlasku od tuženika dugo razmišljala i unaprijed sve isplanirala. Konačno, po tuženiku, tužiteljica i dalje ima ključ predmetnog stana te joj tuženik ne brani pravo na suposjed stana, međutim odbija predati cijeli posjed tužiteljici iz razloga što je isti suvlasnik predmetnog stana za ½ dijela te od kupnje istoga živi u predmetnom stanu, a isto tako, pojedini računi glase na ime tuženika te mu je predmetni stan trenutno jedina nekretnina u kojoj živi, a svakako tuženiku pripada posjed na istom i temeljem Prava na dom koje je zaštićeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava. Tuženik je u odgovoru na tužbu ujedno postavio i protutužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je on suvlasnik za ½ dijela na spornoj nekretninu – stanu.

2.2. Tuženik u podnesku od 5. rujna 2025. navodi da su neistiniti navodi da tužiteljica-protutužena nema gdje stanovati, ista i dalje raspolaže ključevima predmetnog stana te može koristiti ½ dijela predmetnog stana, te se opetovano predlaže sudu da naloži tužiteljici-protutuženoj da dostavi svu dokumentaciju za predmetni stan koju je odnijela u fascikli prilikom napuštanja zajedničkog, odnosno predmetnog stana. Tuženik-protutužitelj podsjeća tužiteljicu-protutuženu da su predmetni stan kupili sa polovicom zajedničke ušteđevine, a polovicom iz gore navedenog kredita prema kojem je banka bila fiducijarni vlasnik sve dok kredit nije isplaćen, a isto tako tužiteljica zaboravlja da je tuženik u vrijeme kupnje stana bio već opterećen kreditom pa je razlog što je stan kupljen na ime tužiteljice-protutužene isključivo formalne i praktične naravi, radi lakšeg ishođenja kredita kod banke. Nadalje, po tuženiku, tužiteljica-protutužena koja se ne sjeća da je podignula kredit za kupnju stana i koji je otplaćivala zajedno sa tuženikom-protutužiteljem (imala je i punomoć po svim njegovim računima koja punomoć je priložena spisu), očito se i ne sjeća da je predmetni stan prilikom kupnje u potpunosti bio derutan, te da je tuženik protutužitelj taj koji ga je u cijelosti renovirao, što uključuje svoj rad i materijalna sredstva. Tuženik potom ističe da se tužiteljica upisala u zemljišnim knjigama vlasnicom 2015., temeljem pojedinačnog ispravnog postupka, odnosno rješenja Rz- 175/15 o ispravku zk stanja (koje rješenje će se po pribavi dostaviti), a brak između stranaka je sklopljen 1985. godine, pa se ovdje primjenjuje Obiteljski zakon prema kojemu su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, ako nisu drugačije ugovorili (čl.36. st.3 OZ/15). Dakle, po tuženiku, radi se o neoborivoj zakonskoj presumpciji, slijedom čega se za razliku od prijašnjeg Zakona o braku i porodičnim odnosima više ne utvrđuju doprinosi bračnih drugova u stjecanju bračne stečevine.

2.3. Tuženik u podnesku od 7. studenog 2024. u bitnome ističe da je iz Ugovora o kreditu od 24. studenog 1998. razvidno je da je tužiteljica-protutužena podigla kredit u iznosu od 30.000 DEM, te oročenom štednjom od 6.000 DEM, dok je kupoprodajna cijena stana bila 65.000 DEM, pa je vidljivo kako je tužiteljica- protutužena u svojoj tužbi neistinito tvrdila kako nije podigla nikakav kredit iako je razvidno da je polovica stana kupljena iz kredita, dok je ostatak iznosa kupljen zajedničkom ušteđevinom kako je to sve naveo tuženik-protutužitelj u svome podnesku od dana 5. rujna 2024. godine pa se već zbog ovoga što je tužiteljica neistinito iskazivala na sudu predlaže odbiti tužiteljicu-protutuženu sa tužbom i prihvatiti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja. Nadalje, iz rješenja Općinskog suda u Zadru kojim se dopušta brisanje Splitske banke d.d. kao fiducijarnog vlasnika od 14. studenog 2014. proizlazi, po tuženiku, da je Splitska banka d.d. bila vlasnik predmetnog stana sve dok se kredit nije otplatio, te je tužiteljica-protutužena vlasnicom postala tek 2015. godine na temelju rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Rz-175/15 od 8. rujna 2015. u pojedinačnom ispravnom postupku kojim se ispravlja zk stanje. Isto tako, po tuženiku, vidljivo je iz zapisnika u predmetu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Z-175/15 da se tuženik-protutužitelj nalazi u predmetnom stanu još od 1998. godine, kako to navodi svjedokinja Stana Kolega, odnosno da se tužiteljica-protutužena nalazi u predmetnom stanu sa svojom obitelji, odnosno suprugom tuženikom-protutužiteljem i djecom.

2.4. Tuženik je na pripremnom ročištu od 16. prosinca 2024. između ostalog isticao da nije jasno što bi se trebalo dokazivati potvrdom o kapari prodavateljice SŽ obzirom nije dostavljen nikakav dokaz da je taj novac predan tužiteljici, pri tom još tvrdeći da je krajem 1997. VŽ, otac tuženika, prodao jednu zemlju na [adresa] te je dao novac svojem sinu –tuženiku koji je također participirao u kupnji predmetnog stana.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao vjenčani list (Nad)Biskupije [adresa] od iz ožujka 1987. pod brojem 20/1987 (ls 20), neslužbenu kopiju izvatka iz iz knjige položenih ugovora povijesni prikaz broj [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (ls 21-23), Prigovor radi zastare potraživanja od 11. travnja 2013. (ls 24), Opomenu pred tužbu od 3. travnja 2013. (ls 25-26), rješenje Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-10635/2018 (ls 29-46), Ugovor o kreditu broj 6096203374 uz sporazum i osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 24. studenog 1998. (53-58), rješenje Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-15912/2014 od 14. studenog 2014. (ls 59), rješenje Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Rz-175/15 od 8. rujna 2015. (ls 60-62), izvadak iz knjige položenih ugovora povijesni prikaz broj [broj poduloška] / zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (ls 64), Ugovor o kupoprodaji stana od 3. prosinca 1998. ovjeren po javnom bilježniku mr. sc. Davoru Miškoviću iz [adresa] pod brojem OV-6598/98 dana 3. prosinca 1998. (ls 65-68), prva stranica prijedloga u zemljišnoknjižnom predmetu poslovni broj Z-4154/15 na kojem je pečat primitka 25. ožujka 2015. (ls 69-71), povijesni zk izvadak iz BZP-a zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 19. studenog 2024. (ls 77-78), pregled prometa o kreditima građana SG Splitske banke od 4. travnja 2024. (ls 79-101), potvrdu o kapari od 25. lipnja 1998. (ls 102-103), rješenje Općinskog suda u Zadru poslovno broj Zs.899/98- k od 23. studenog 1998. (ls 105), potvrdu o kapari od 21. svibnja 1998. (ls 106-107), proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice-protutužene HŽ (ls 115-116), tuženika-protutužitelja KŽ (ls 117-118), saslušanjem svjedoka FŽ (ls 120-121), PŽ (ls 121-122), TŽ (ls 122-123), CŽ (ls 125) i ZŽ (ls 125-126), te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z- 10635/2018 (ranije Z-14199/2012).

4. Sukladno odredbi čl. 219 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok iz čl. 221. a ZPP-a proizlazi da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi neku činjenicu da će o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prethodno citirane zakonske odredbe ukazuju da su upravo tužiteljica-protutužena (u daljnjem tekstu tužiteljica), odnosno tuženik- protutužitelj (u daljnjem tekstu tuženik) oni koji su ovome sudu na nedvojben način morali dokazati osnovanost navoda koje su isticali tijekom postupka, a koji su bitni za njihov uspjeh u ovoj parnici.

5. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08 i 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

6. Odredbom čl. 162. st. 1. ZV propisano je da vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoje posjed te stvari.

7. Odredbom čl. 163. st. 1. ZV proizlazi da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

8. Stoga je obzirom na narav predmetne tužbe HŽ te povezujući istu sa ranije citiranim odredbama ZV razvidno da se ovdje radi o pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio), a u takvoj parnici povodom reivindikacijske tužbe tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari, s tim da će sud u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude najprije osvrnuti na činjenice koje po njemu ne bi trebale biti sporne među strankama.

9.1. Ne bi se među strankama, barem po mišljenju ovog suda, trebale ukazivati sporne slijedeće činjenice:

9.2. Da je u zemljišnoj knjizi u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u kojem je u A Posjedovnici upisana kat. čest. [katastarska čestica], zgrada površine 351 m2, kao etažno vlasništvo s neodređenim omjerima, u B Vlastovnici pod Rbr. 43 upisano etažno vlasništvo (E-43), stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42, m2 koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, [adresa], a u kojem zemljišnoknjižnom ulošku je u B Vlastovnici kao vlasnica za cijelo upisana ovdje tužiteljica HŽ,

9.3. Da je od strane ovoga suda u postupku radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora dana 31. kolovoza 2016. doneseno rješenje poslovni broj Z-10635/2018 kojim se dopušta u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upis povezivanja zemljišne knjige u knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada površine 351 m2, na način da se u tome zk. ulošku u "A" listu – Posjedovnici upiše adresa zgrade na način da opis zgrade glasi: zgrada u [adresa], te se pored postojećih upisa određuje pod točkom 42. upis na ovdje predmetnom stanu uz uknjižbu prava vlasništva u korist dosadašnjeg vlasništva HŽ uz činjenje vidljivim da je upis prenesen iz [broj poduloška] k. o. [katastarska općina],

9.4. Da je kod ovog suda nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka dana 8. rujna 2015. pod poslovnim brojem RZ-175/15 (Z-4229/15) doneseno rješenje kojim se ispravlja zk stanje u pogledu stana u [adresa], stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42, m2 koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] upisana u KPU, [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da se vrši uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini u korist predlagatelja HŽ za cijelo,

9.5. Da je dana 3. prosinca 1998. sklopljen Ugovor o kupoprodaji stana između ČŽ, OŽ i ŽŽ kao prodavatelja te HŽ kao kupca (dalje: Ugovor iz 1998.), a predmet koje kupoprodaje je čl. 1. opisan kao stan koji se nalazi u [adresa], stan na devetom katu zgrade, ukupne površine 58,42, m2 koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je u članku 2. ugovora navedena cijena nekretnine u iznosu od 65.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti koja da je u cijelosti isplaćena prodavateljima, s tim da je potpis prodavatelja potvrđen od javnog bilježnika mr. sc. Davora Miškovića iz [adresa] pod brojem OV-6598/98 dana 3. prosinca 1998.

9.6. Da je između Splitske banke d.d. Split kao vjerovnika s jedne strane te HŽ kao korisnika kredita i dužnika te ČŽ, OŽ i ŽŽ kao prodavatelja (sudionici – fiducijarni dužnici) s druge strane zaključen dana 24. studenog 1998. Ugovor o kreditu broj: 6096203374 uz sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine iz kojeg u bitnome proizlazi:

- da vjerovnik odobrava dužniku od 30.000,00 DEM, a koji krediti se odobrava za kupnju stana (a osnov korištenja kredita je namjenski oročen depozit u iznosu od 6.000,00 DEM) i koji iznos će se isplatiti na račun sudionika,

- da se kredit odobrava s rokom otplate od 15 godina uz promjenjivu kamatu koja iznosi 10% godišnje, a mjesečni anuiteti da iznose 315,00 DEM,

- da se radi osiguranja svih tražbina vjerovnika u skladu s čl. 279. u svezi čl. 274. i 275. Ovršnog zakona prenosi na vjerovnika vlasništvo nekretnine sudionika i to upravo stan u [adresa], ukupne površine 58,42, m2 koji se sastoji od ulaza, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, kupaonice i WC-a, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i odgovarajući pripadajući suvlasnički dio cijele nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], uknjiženog vlasništva u korist ČŽ za ½ dijela te OŽ i

ŽŽ svake za ¼ dijela,

- da je predmetni ugovor potvrđen (solemniziran) od javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz [adresa] pod brojem OU-382/1-98 dana 27. studenog 1998.

9.7. Da na ls 102 u preslici prileži privatna isprava naslovljena kao "Potvrda o kapari" koja da je sastavljan u [adresa] 25. lipnja 1998., a u kojoj se potvrđuje da su na ime kapare, a u odnosu na prodaju nekretnine označene kao dvosobni san u [adresa], površine 58,48 m2, objekt Voštarnica 3., objekt IV-a, IX kat, stan br. 1., vlasnice kao prodavateljice ČŽ, OŽ i ŽŽ, primile od kupca HŽ iz nos od 10.000,00 DEM, a koji iznos se prema sporazumu stranaka uračunava u ugovorenu cijenu predmetne nekretnine od 65.000,00 DEM,

9.8. Da je brak između ovdje tužiteljice HŽ rođ. SŽ i ovdje tuženika KŽ sklopljen dana 26. listopada 1985.,

9.9. Da za vrijeme trajanja ove parnice u spornom stanu trenutno živi tuženik KŽ, a da tužiteljica HŽ ima ključeve od toga stana, no ona ne živi u tome stanu.

10. Obzirom odluka o protutužbenom zahtjevu predstavlja neku vrstu prethodnog pitanja u smislu da li se, a obzirom na narav protutužbe, tuženik može temeljem bračne stečevine smatrati suvlasnikom ovdje spornog stana te bi isti u tome slučaju mogao prema tužiteljici isticati prigovore temeljem kojih bi imao pravo posjedovati taj stan, sud će se u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude najprije elaborirati zahtjeve koji se odnose na protutužbeni zahtjev, a tek nakon toga na razloge koji se odnose na reivindikacijski tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Glede zakonskih okvira koji su definirali što se ima smatrati bračnom stečevinom kroz period od 3. prosinca 1998. (kada je zaključen onaj Ugovor o kupoprodaji spornog stana), pa gledajući kroz period od sljedećih petnaest godina za vrijeme trajanja otplate onog kredita na koji se sud osvrnuo pod točkom 9.6. (tj. do 27. studenog 2013. ili do otplate zadnje rate) institut bračne stečevine bio je propisan na način:

- Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj: 11/78 i dr., dalje –ZBPO) koji je bio na snazi do 1. srpnja 1999. u svome čl. 271. određivao je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina, u čl. 272. st. 2. bilo je propisano da imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi različitoj od osnove navedene u čl. 271. je njegova posebna imovina, dok je čl. 281. propisivao da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine,

- Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 162/98 i dr., dalje ObZ/98) koji je bio na snazi do 22. srpnja 2003. kada stupa na snagu novi Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 116/03 i dr., dalje ObZ/03), koji je bio na snazi do 1. studenog 2015., na identičan način definiraju što to predstavlja bračnu stečevinu, odnosno da je to imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 252. ObZ/98, odnosno čl. 248. ObZ/03), a da su pritom bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili (čl. 253. st. 1. ObZ/98, odnosno čl. 249. st. 1. ObZ/03), s tim da i ObZ/98 u čl. 257. st. 2., odnosno ObZ/03 u čl. 253. st. 2. propisuju da bračni drugovi mogu za trajanja braka steći vlastitu imovinu, a to je ona imovina koju bračni drug stekne na pravnom temelju različitom od onih navedenim u čl. 252. ObZ/98, odnosno čl. 248. ObZ/03.

12. Za ukazati je potom od strane suda da se vlastitom imovinom jednog bračnog druga koja bi se mogla podvesti pod odredbu čl. 272. st. 2. ZBPO, odnosno čl. 257. st. 2. ObZ/98 te čl. 253. st. 2. ObZ/03, može smatrati imovina koju je jedan bračni drug stekao pravnim poslom npr. darovanjem, s tim da sud ukazuje na potonji detalj iz razloga jer u ovoj pravnoj stvari i tužiteljica s jedne strane te tuženik s druge strane tvrde da su vlastitom imovinom participirali u onom iznosu od 65.000,00 DEM (kojim je kupljen sporni stan), tj. novcem koji je darovan njima zasebno, i to tužiteljici od strane majke (tužiteljica u stranačkom iskazu tvrdi da bi se tu radilo od 53.000,00 DEM), a tuženiku od strane oca (tuženik u stranačkom iskazu tvrdi da bi se tu radilo od 10-ak tisuća DEM), a ponavlja se da je na svakoj od stranaka bio teret dokazivanja prije navedene činjenice koju sud obzirom na narav prvenstveno protutužbe drži odlučnom činjenicom.

13.1. Imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka te dovodeći iste u vezi sa činjenicama na koje je sud ranije ukazao da se ne bi trebale ukazivati spornim među stranaka, ovaj sud izvodi zaključak da je tuženik, na kojem je i bio teret dokazivanja, uspio dokazati, ali djelomično, osnovanost njegovog protutužbenog zahtjeva, u smislu da bi sporni stan ipak predstavljao bračnu stečevinu njega i tužiteljice, ali ne na jednake dijelove.

13.2. Što se tiče konkretnih iznosa sud zaključuje da je sporni stan prema Ugovoru iz 1998. kupljen za iznos od 65.000,00 DEM te je još pritom za ukazati da stranke u njihovim iskazima, a što se tiče toga čijim je sredstvima participirano u prije navedenom iznosu, tvrde slijedeće:

- tužiteljica HŽ tvrdi da je ona od ukupnog iznosa od 65.000,00 DEM participirala u iznosu od 53.000,00 DEM (koji joj je dala majka HŽA od prodaje njenog vlastitog stana, pretpostavlja da joj je majka predala taj iznos preko računa, a kasnije je transakcijom prebačen na račun prodavatelja stana), a ostatak iznosa od 12.000,00 DEM za kupnju stana da je financiran onim kreditom od 30.000,00 DEM kojeg je nositelj bila tužiteljica i kojeg je ona otplaćivala preko svoje plaće,

- tuženik KŽ tvrdi da je tužiteljičina majka dio iznosa od prodaje njenog vlastitog stana dala njemu i tužiteljici kao bračnim drugovima, dakle ne samo isključivo tužiteljici, s tim da se tuženik nije mogao odrediti o kolikom iznosu bi se to radilo, moguće čak i o polovici iznosa za kupnju stana, a tuženik tvrdi da je cijeli iznos od 30.000,00 DEM dobiven onim kreditom utrošen u kupnju stana, a od ostataka od 35.000,00 DEM, možda je 20.000,00 DEM od tužiteljice, a 15.000,00 DEM da su novci od tuženika, pritom još tvrdeći da je negdje u to vrijeme i njegov otac prodao zemlju na otoku Pašmanu i dio toga novca je dao tuženiku, radilo se o iznosu od 10- ak tisuća DEM.

13.3. Međutim, sud obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka ne uzima dokazanom niti tvrdnju tužiteljice da je sa vlastitih 53.000,00 DEM sudjelovala u kupnji spornog stana, ali niti tvrdnju tuženika da je on sa vlastitih 15.000,00 DEM sudjelovao u kupnji toga stana. Doduše, a što se tiče tužiteljice, njenu tvrdnju o utrošenih 53.000,00 DEM vlastitih sredstava u kupnji stana podržavaju u svojim iskazima svjedokinje FŽ, PŽ (inače sestra tužiteljice) i TŽ koje suglasno tvrde da imaju saznanja iz razgovora sa tužiteljicom, ali i njenom majkom ŠŽ, da je cijeli iznos od prodaje njenog vlastitog stana majka dala tužiteljici radi kupnje ovdje spornog stana, s tim da svjedokinje spominju da bi se radilo o iznosu od 50.000,00 – 55.000,00 DEM (svjedokinja FŽ), odnosno o iznosu od 53.000,00 DEM (svjedokinje PŽ i TŽ). No, sud u ovome dijelu tvrdnje svjedokinja ne može cijeniti u dovoljnoj mjeri uvjerljivim, jer su takve tvrdnje u suprotnosti sa materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu i to:

- iz onog Ugovora o kreditu na koji se sud osvrnuo pod točkom 9.6. obrazloženja, i to iz čl. 2. i 3., izričito proizlazi da se cijeli odobreni iznos kredita od 30.000,00 DEM ima isplatiti na račun prodavateljica iz onog Kupoprodajnog ugovora na koji je sud ukazao pod točkom 9.5. obrazloženja, a radi se o ČŽ, OŽ i ŽŽ,

- u njenom podnesku od 19. studenog 2024. i to u dijelu gdje tvrdi da je isključivo ona otplaćivala onaj kredit dignut kod Splitske banke d.d., tužiteljica odmah potom navodi da ostatak iznosa od 35.000,00 DEM za kupnju stana ne predstavlja zajedničku ušteđevinu, već vlastitu imovinu tužiteljice, a koja sredstva je tužiteljica dobila od njene majke.

13.4. Sud nadalje primjećuje da je i sama tužiteljica tijekom ovog postupka iskazala solidnu dozu nekonzistentnosti kada je opisivala na koji način je, odnosno čijim sredstvima je financirana kupnja ovdje spornog stana one 1998., pa je tako:

- u podnesku od 19. lipnja 2024., a u kojem se osvrnula na odgovor na tužbu, ista je tvrdila da je potpuno nedokazan navod da je predmetna nekretnina kupljena iz kreditnih sredstava,

- potom je u podnesku od 19. studenog 2024. tvrdila da je stan kupljen isključivo njenim vlastitim sredstvima, odnosno da je stan financiran onim kreditom od 30.000,00 DEM kojeg da je otplaćivala isključivo tužiteljica, a ostatak iznosa od 35.000,00 DEM da je prodavateljima stana plaćen od novaca koji predstavljaju vlastita novčana sredstva tužiteljice,

- dok je u svom stranačkom iskazu iznijela tvrdnju po kojoj je iznos kupoprodajne cijene od 65.000,00 DEM financiran na način da je ista u tome iznosu sudjelovala sa 53.000,00 DEM vlastitih sredstava (koje da je dobila od svoje majke), a ostatak do ukupne kupoprodajne cijene da je financiran iznosom od onog kredita dobivenog od Splitske banke d.d.

Sud ukazuje na potonji detalj u ovom odlomku obrazloženja presude jer isti utječe na vjerodostojnost tužiteljice u dokazivanju odlučnih činjenica bitnih za njen uspjeh u njenoj parnici, pa tako i u odnosu na dokazanost činjenice koja se odnosi na to kojim je sredstvima doista financirana kupnja ovdje spornog stana 1998.

13.5. Stoga sud, a što se tiče participacije stranaka u iznosu kojim je financirana kupnja stana, iz svega prije navedenog zaključuje da je krajnja kupoprodajna cijena od 65.000,00 DEM financirana dijelom od 30.000,00 DEM dobivenih kreditom na koji se sud osvrnuo pod točkom 9.6. obrazloženja, a da ostatak iznosa od 35.000,00 DEM tužiteljica jeste financirala vlastitim sredstvima, moguće onima dobivenim od prodaje majčinog stana. Razvidno je iz prethodno navedenog da sud smatra da tuženik nije dokazao da je isti vlastitim sredstvima sudjelovao u kupnji stana niti da je majka tužiteljice, makar i dio iznosa kojeg je dobila od prodaje vlastitog stana, darovala i ovdje tuženiku na ime kupnje ovdje spornog stana, a sud tako smatra jer s jedne strane tuženik sudu nije predočio niti jedan materijalni dokaz, a niti svjedoci koje je on predložio u ovoj pravnoj stvari, a radi se o CŽ i ZŽ, ne iskazuju u tome pravcu.

13.6. Daljnja posljedica zaključivanja suda iz prethodnog odlomka obrazloženja jeste ta da se onaj iznos dobiven kreditom od 30.000,00 DEM i koji je dijelom utrošen na kupnju ovdje spornog stana, a koji kredit je otplaćivan kroz petnaest godina počevši od 1998., ima smatrati zajedničkom imovinom ovdje stranaka kao bračnih drugova sukladno čl. 272. st. 2. ZBPO, odnosno da se ima smatrati bračnom stečevinom u kojoj su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima sukladno čl. 253. st. 1. ObZ/98, odnosno čl. 249. st. 1. ObZ/03. Obzirom je dakle praktično kroz cijeli period otplate toga kredita gledajući od 24. studenog 1998. (kada je zaključen taj Ugovor o kreditu) pa daljnjih petnaest godina, i to od 1. srpnja 1999. kada stupa na snagu ObZ/98, a nakon toga Zakona stupa na snagu ObZ/03, bilo propisano da su u bračnoj stečevini bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima, a da pritom za period otplate kredita od prosinca 1998. do 1. srpnja 1999. (kada je bračna stečevina bila propisana u čl. 281. ZBPO po kojem se ista računala prema vlastitom doprinosu svakog bračnog druga u stjecanju iste), niti jedna od ovdje stranaka nije dokazala da je imala znatno veća primanja od drugog bračnog druga, pa da bi sukladno tome sud cijenio taj veći doprinos jednog od bračnih drugova u stjecanju bračne stečevine, ovaj sud konačno u odnosu na iznos od 30.000,00 DEM koji je dobiven kreditom i koji iznos je potom u cijelosti utrošen za kupnju ovdje spornog stana, zaključuje da tih 30.000,00 DEM predstavlja bračnu stečevinu ovdje tužiteljice i tuženika u jednakim dijelovima. Prije navedeno bi značilo da sud uzima dokazanim da je tuženik od ukupnog iznosa od 65.000,00 DEM kojim je financirana kupnja spornog stana sudjelovao sa iznosom od 15.000,00 DEM (jedna polovina od 30.000,00 DEM), a koji iznos u postotku predstavlja cca 23,00% od iznosa od 65.000,00 DEM, odnosno kada se to pretvori u suvlasničke udjele, radi se o suvlasničkom udjelu od 23/100 dijela ovdje spornog stana. Stoga sud smatra da se ovdje tuženik u odnosu na njegov protutužbeni zahtjev sukladno odredbama čl. 281. ZBPO, odnosno čl. 253. st. 1. ObZ/98 te čl. 249. st. 1. ObZ/03 može na ime bračne stečevine smatrati suvlasnikom spornog stana u udjelu od 23/100 dijela, radi čega je upravo u tome suvlasničkom udjelu usvojen njegov protutužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu do utuženog suvlasničkog udjela od 1/2 (50/100) dijela protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkama II. i III. izreke ove presude.

14. Nastavno na odluku suda proizašlu iz protutužbenog zahtjeva tuženika, odnosno da je tuženik temeljem bračne stečevine utvrđen suvlasnikom spornog stana za 23/100 dijela, za ukazati je da je posljedično tome tuženiku na taj način dana ovlast da kao suvlasnik ima sve ovlasti koje glede određene nekretnine pripadaju vlasniku, a koje ovlasti odgovaraju njegovom suvlasničkom dijelu, odnosno dane su mu ovlasti glede konkretno ovdje spornog stana u smislu da u odnosu na cijeli stan ima sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva i to bez suglasnosti ostalih suvlasnika, a kako bi to proizlazilo iz odredbi čl. 37. st. 4. te čl. 38. st. 1. ZV. Sud ukazuje na potonje razloge jer bi temeljem istih značilo da bi tuženik imao pravo na suposjed spornog stana, doduše sukladno njegovom idealnom udjelu od 23/100 dijela, a da bi tužiteljica imala pravo na suposjed sukladno njenom udjelu od 77/100 dijela. Nadalje je za ukazati da je zakonski ratio reivindikacijske tužbe taj da se isti odnosi na situacije kada vlasnika neposjednika neke nekretnine nevlasnik te nekretnine koji je drži u posjedu sprečava u ostvarenju njegovih vlasničkih prava, a svakako jedno od vlasničkih prava sukladno čl. 30. st. 2. ZV jeste pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. No, kraj činjenice da s jedne strane tužiteljica u svome stranačkom iskazu navodi da ona ima ključeve od spornog stana te da ista upitana ne daje odgovor iz kojeg bi proizlazilo da tuženik njoj brani ili je na neki drugi način sprečava da koristi taj stan ili da ulazi u isti, već bi se iz danog odgovora dalo zaključiti da tužiteljica ne koristi taj stan svojom vlastitom voljom, te s druge strane kraj činjenice da iz stranačkog iskaza samog tuženika u bitnome proizlazi da nije on potjerao svoju suprugu iz stana te da joj ne brani da ima suposjed na tome stanu, već da joj osporava isključivi posjed toga stana, što je sve doprinijelo tome da ovaj sud zaključi da se kraj takvog stanja stvari ne može ocijeniti osnovanim predmetni reivindikacijski tužbeni zahtjev tužiteljice u smislu nalaganja iseljenja tuženiku iz toga stana te predaja u isključivi posjed stana ovdje tužiteljici, radi čega je u ovome dijelu odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

15.1. Odluka o parničnom trošku popisanom od strane tuženika prema tužiteljici temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje situaciju kada su stranke djelomično uspjele u parnici, s tim da sud drži da je tuženik u ovoj parnici uspio u pretežitom dijelu. Stoga je sud tuženiku prema njegovom popisu troška sa ls 128, uz napomenu da je vrijednost predmeta spora u tužbi označena u iznosu od 1.459,95 EUR glede kojeg odvjetnik koji je punomoćnik stranke ima pravo popisati nagradu od 100 bodova po poduzetoj radnji, a zbog činjenice da je isti u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, najprije priznato 100 bodova za sastav odgovora na tužbu, i to sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa), dok je tuženiku sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife priznato daljnjih 100 bodova za sastav protutužbe. Nadalje je sud sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife tuženiku priznao 100 bodova za sastav obrazloženog podneska od 5. rujna 2024. Sud međutim tuženiku kao trošak nije priznao 100 bodova za sastav obrazloženog podneska od 7. studenog 2024. obzirom je tuženik sve ono što je istaknuo u tome podnesku mogao navesti na pripremnom ročištu koje je održano samo četiri dana kasnije, odnosno 11. studenog 2024., radi čega sud smatra da se ovdje ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice. U odnosu na popisane stavke za pristup na ročišta sud je tuženiku sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife priznao 100 bodova za svako od četiri ročišta održana 11. studenog 2024., 16. prosinca 2024., 10. veljače 2025. i 14. svibnja 2025. Zbrajajući sve stavke priznate tuženiku dođe se do ukupno 700 bodova, pa obzirom vrijednost jednog boda sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 2,00 EUR dođe se do iznosa od 1.400,00 EUR koji valja uvećati za odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25%, nakon čega se dođe do iznosa od 1.750,00 EUR kojeg sud priznaje tuženiku kao parnični trošak.

15.2. Međutim, kraj činjenice da je ovom odlukom tuženik ipak djelomično odbijen u njegovom protutužbenom zahtjevu, dok je isti u cijelosti uspio u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice, ovaj sud po svom slobodnom sudačkom uvjerenju smatra da bi se kraj takvog stanja stvari moglo uzeti da je tuženik u ovoj parnici uspio sa 80%, a tužiteljica da je uspjela sa 20%. Primjenjujući na takav svoj zaključak zakonsku odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP u dijelu gdje ista određuje da će se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dođe se do omjera uspjeha tuženika u ovoj parnici od 60% (80%-20%), a što znači da tuženiku na ime parničnog troška sukladno njegovom uspjehu u ovoj parnici treba priznati iznos od 1.050,00 EUR (60% od 1.750,00 EUR), a koji će mu morati podmiriti tužiteljica. Stoga je u odnosu na parnični trošak popisan od strane tuženika odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 6. listopada 2025.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužiteljici-protutuženoj po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadra, 2. Tuženiku-protutužitelju po punomoćniku Daliboru Škorputu, odvjetniku u Zadra.