REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1764/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB 76674680107, radi nedopuštenosti ovrhe, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 06. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi javne bilježnice Lade Škaričić-Sinčić posl. broj: Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010. godine u dijelu koji se odnosi na potraživanje zateznih kamata za razdoblje do 21.10.2021.

II Odbija se zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi javne bilježnice Lade Škaričić-Sinčić posl. broj: Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010. godine u dijelu koji se odnosi na glavnicu potraživanja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaključkom ovoga suda od dana 29.12.2023..g. u predmetu broj Ovrv-725/2020 upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice, a što je zatraženo od strane tuženika na temelju rješenja o ovrsi javne bilježnice Lade Škaričić- Sinčić posl. broj: Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010. godine. Tužiteljica naime smatra da se radi o tražbini za koju je nastupila zastara slijedom čega predlaže donošenje ovrhu proglasiti nedopuštenom. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica ističe i da tženik nema legitimaciju tražiti tu ovrhu, a nakon zaključenja prethodnog postupka traži da joj sud dopusti preinaku tužbe postavljanjem zahtjeva za deblokadom računa.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu istoj protivi, prigovara vrijednosti predmeta spora i zastari na koju se poziva tužiteljica. Navodi da je dana 23. veljače 2010. godine javni bilježnik Lada Škaričić-Sinčić donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv- 13980/2010 kojim je utvrđena tražbinu koju ovršenik, ovdje tužitelj, ima prema ranijem vjerovniku, a koja tražbina je citiranim Ugovorom o cesiji prenesena na tuženika kao novog vjerovnika. Kako je zastarni rok za takve tražbine 10 godina, a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, to je prigovor tužiteljice neosnovan. Naime, tuženik ukazuje da je dana 26. siječnja 2011. godine raniji ovrhovoditelj, Erste Card Club d.o.o., pred Financijskom agencijom pokrenuo postupak naplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-13980/2010, a koja radnja ranijeg vjerovnika/ovrhovoditelja je bila usmjerena na naplatu tražbine te ista predstavlja prekid tijeka zastarnog roka. Ističe također kako je Financijska agencija postupala po predmetnoj osnovi koja je bila zavedena u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanja sve do 04.08.2018. godine, kad je stupanjem na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim odnosima stupila na snagu i odredba članka 12. temeljem koje je Financijska agencija isknjižila predmetnu osnovu iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje s danom 04.08.2018., pa je zastarni rok za tražbinu utvrđenu rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-13980/2010 počeo teći ispočetka od 05.08.2018. godine. Kako je dana 22.10.2023. godine, tuženika kao novi vjerovnik u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo novi postupak naplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi Ovrv-13980/2010, to je dovelo do novog prekida zastarnog roka prema odredbi članka 241. ZOO-a. Tuženik također ukazuje i na to da je dana 01.04.2020. godine, kao novi vjerovnik pozvao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (koji podnesak je HZMO primio 08.06.2020. godine) na postupanje po pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi bilježnika SHA pod poslovnim brojem Ovrv-13980/2010 u korist novog vjerovnika EOS MATRIX d.o.o., čime je također došlo do prekida zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis Ovrv-7025/2020 te očitovanje FINA-e i javne bilježnice Lade Škaričić-Sinčić.

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev djelomično osnovanim u pogledu ovrhe na zateznim kamatama, te neosnovanim u pogledu ovrhe koja se provodi nad glavnicom.

5. Nije prijeporno da je predmet spora zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javne bilježnice Lade Škaričić-Sinčić posl. broj: Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010. godine. Razloge za navedeno tužiteljica u bitnom temelji na tvrdnji da je zastarjelo pravo tuženika da zahtijeva naplatu svoje tražbine, a i na činjenici da tužitelj kao novi vjerovnik za ovu ovrhu nema aktivnu legitimaciju. Sporno je li navedena ovrha u cijelosti ili djelomično nedopuštena te iz kojih razloga, kao i to je li u ovoj parnici dopušteno isticanje razloga zbog kojih tužiteljica nije bila upućena na pokretanje parnice.

6. Tužiteljica je na pokretanje ove parnice upućena zaključkom ovog suda poslovni broj Ovrv-7025/2020 od 29.12.2023.. iz razloga navedenog u članku 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje u tekstu: OZ) i to u roku 15 dana od dostave zaključka.

7. Odredbom čl. 50. Ovršnog zakona propisani su razlozi zbog kojih ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi, i ti razlozi pobrojani su u 11 točaka stavka 1. Odredbom čl. 52. istog Zakona propisano je da će sud zaključkom uputiti ovršenika da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ako je žalba izjavljena iz razloga čl. 50. st. 1. točke 7. te točaka 9. - 11. toga Zakona.

8. Uvidom u zaključak ovoga suda Ovrv-7025/2020 od 29.12.2023. utvrđeno je da je tužiteljica kao ovršenik upućena na pokretanje ove parnice upravo iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. točke 11. Ovršnog zakona. Dakle, tužiteljica je upućena na pokretanje parnice jer tvrdi da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (točka 11.).

9. Odredbom članka 55. stavak 3. OZ-a propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu.

10. Stoga, s obzirom da je pravomoćnim rješenjem tužiteljica na parnicu upućena samo radi dokazivanja da je ovrha nedopuštena zbog zastare, ovaj sud nije imao osnova razmatrati njezine navode tijekom postupka kojima pobija ovlaštenje tuženika kao novog vjerovnika da vodi postupak ovrhe, a poglavito joj ne dopustiti preinaku tužbe isticanjem zahtjeva za deblokadom računa, jer je u ovoj pravnoj stvari prethodni postupak bio zaključen znatno prije isticanja istoga.

11. Međutim, neovisno o navedenom, ipak valja istaknuti da spisu prileži Ugovor o cesiji sklopljen dana 01.07.2016. godine između društva Erste Card Club d.o.o. i Eos Matrix d.o.o., ovjeren dana 01.07.2016. godine kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-14149/16 i poslovnim brojem OV- 20028/16, kojim je tuženik postao zakoniti vlasnik potraživanja koje je utvrđeno pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić posl. broj: Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010. godine.

12. Iz navedenog sud zaključuje da je upravo tuženik temeljem predmetnog Ugovora o cesiji ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, pri čemu za valjanost samog ustupanja nije od utjecaja činjenica da li je tužiteljica kao dužnik o ustupu bila obaviještena ili ne. Stoga, čak i kada bi se uzelo da je tužiteljica bila i iz navedenog razloga upućena u parnicu (što nije), ne postoji razlog za nedopustivost ovrhe propisan odredbom čl. 50 st. 1. točke 7. Ovršnog zakona.

13. U pogledu istaknutog prigovora zastare ističe se kako slijedi:

14. U konkretnom slučaju radi se o ovrsi na novčanoj tražbini na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić poslovni br. Ovrv-13980/2010 od dana 23.02.2010., koje rješenje je steklo svojstvo pravomoćnosti, dakle o ispravi na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 125/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu ZOO).

15. Odredbom čl. 241. ZOO je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

16. Prema odredbi čl. 242. st. 1. ZOO prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. Po stavku 2. toga članka smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

17. U konkretnom slučaju prednik tuženika je 31.01.2011. već pokrenuo postupak izravne naplate radi naplate tražbine na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić poslovni br. Ovrv- 13980/2010 od dana 23.02.2010., koja osnova je 04.08.2018. isknjižena iz očevidnika zbog nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje i to na temelju čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj: 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20 - dalje u tekstu: ZPONS). Dakle, ova osnova za plaćanje je brisana iz očevidnika zato što kroz određeno vrijeme nije bilo sredstava na računu tužiteljice da bi se tražbina mogla ovršiti, o čemu je prednik tuženika (ovrhovoditelj) tek obaviješten.

18. Kako u konkretnom slučaju brisanje iz očevidnika nije posljedica ovrhovoditeljeve pasivnosti ili nekog njegovog skrivljenog propusta, već je uvjetovano nemogućnošću provedbe ovrhe zbog nedostatka sredstava na računu ovršenika (tužiteljice), dakle kao posljedica nastupa posljedice iz čl. 12. ZPONS, to je zastara u konkretnom slučaju prekinuta danom podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 31.01.2011. (čl. 241. ZOO), koji prekid je trajao do 04.08.2018., kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno čl. 245. st. 1. ZOO nakon prekida zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

19. Budući da tijek zastare dakle ponovo počeo teći 05.08.2018. do ponovnog podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 22.10.2024., nije protekao rok od 10 godina (čl. 233. ZOO), odnosno u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

20. Pritom se ne može prihvatiti navod tužiteljice da bi novo postupanje tuženika sud trebao cijeniti kao nedopušten prijedlog.

21. Naime, suprotno navodima tužiteljice, okolnost što je postupak izravne naplate već jednom okončan zbog ispunjenja uvjeta iz članka 12. stavak 1. ZPONS-a nije razlog zbog kojeg ovrhovoditelj više ne bi smio pokrenuti novi postupak izravne naplate. To sve iz razloga što članak 12. stavak 1. ZPONS-a samo propisuje razdoblje u kojem će osnova za plaćanje, a nakon pokretanja postupka izravne naplate, biti upisana u Očevidnik u svrhu provedbe pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika, a nakon kojeg razdoblja Financijska agencija u tom postupku više nije dužna poduzimati radnje u svrhu namirenja ovrhovoditeljeve tražbine.

22. Međutim, navedeno nikako ne znači da, a nakon što Financijska agencija jednom prestane postupati na temelju članka 12. stavak 1. ZPONS-a, ovrhovoditelj gubi pravo na ponovo pokretanje postupka izravne naplate.

23. Upravo suprotno, ovrhovoditelj, sve dok ne nastupi zastara njegove tražbine, ima neograničeno pravo na pokretanje svih postupaka prisilnog namirenja pa tako može i više puta pokrenuti postupak izravne naplate, neovisno o tome što već jednom u takvom postupku nije namiren jer je provedba prestala na temelju članka 12. stavak 1. ZPONS-a. Zauzimanje suprotnog stava, prema kojem ovrhovoditelj nema pravo na ponovno pokretanje postupka izravne naplate nakon što je jednom takav postupak okončan primjenom članka 12. stavak 1. ZPONS-a, bi neopravdano ograničilo pravo ovrhovoditelja na prisilno namirenje njegove tražbine, a što nije smisao članka 12. stavak 1. ZPONS-a., već prije svega valja uzeti u obzir da je smisao svih postupaka prisilnog namirenja (ovrha, izravna naplata, izvansudska ovrha) namirenje tražbine vjerovnika obzirom dužnik nije dobrovoljno ispunio svoju obvezu.

24. Zbog navedenog, postupak prisilnog namirenja tražbine primarno služi ostvarenju prava vjerovnika (namirenje tražbine) obzirom vjerovnik trpi povredu ili ograničenje svog prava kao i moguće štetne posljedice, jer ovršenik nije ispunio svoju obvezu prema njemu, zbog čega su zakonskim odredbama ovrhovoditelju propisana samo ona ograničenja koja su neophodna radi zaštite dostojanstva ovršenika i onih njegovih prava koja su primarnija od prava vjerovnika na namirenje njegove tražbine (primjerice, ograničenja propisana člankom 172. OZ-a i člankom 173. OZ-a.

25. Stoga bi ograničavanjem ovrhovoditelja da samo jednom može pokrenuti postupak izravne naplate, odnosno da ga se onemogući u ponovnom pokretanju istog na način da ponovno dostavi istu osnovu na naplatu FINI nakon što po toj osnovi u postupku izravne naplate nije bilo naplate zbog pomanjkanja sredstava ovršenika, dovelo u pitanje samu svrhu ovršnog postupka odnosno postupka izravne naplate.

26. U tom smislu stav prema kojem vjerovnik ima pravo pokrenuti postupak izravne naplate samo jednom nikako nije u duhu smisla postupka prisilnog namirenja te je isti suprotan odredbama ZPONS-a, kojima nije propisano ograničenje u odnosu na pravo na pokretanje postupka izravne naplate, nego samo u odnosu na trajanje već pokrenutog postupka izravne naplate.

27. Nadalje, takvim stavom bi samo postupak prisilnog namirenja na novčanoj tražbini po računima ovršenika bio izuzet od mogućnosti ponovnog pokretanja, za razliku od svih ostalih postupaka prisilnog namirenja (na pokretninama, nekretninama itd.) koji se mogu pokretati više puta neovisno o tome što je prethodno pokrenuti postupak obustavljen, a za što ne postoje opravdani razlozi. U konačnici, time bi ovrhovoditelj bio onemogućen pokrenuti postupak izravne naplate čak i ako naknadno na račune ovršenika budu pohranjena novčana sredstva dostatna za (barem djelomično) namirenje njegove tražbine, a što bi predstavljalo direktno onemogućavanje namirenja ovrhovoditeljeve tražbine.

28. U tom smislu odredba članka 12. stavak 1. ZPONS-a dakle ne isključuje pravo ovrhovoditelja na pokretanje novog postupka izravne naplate, nego samo isključuje mogućnost da jednom pokrenuti postupak izravne naplate traje dulje od tri godine ako u posljednjih šest mjeseci uzastupno nije bilo barem djelomičnog namirenja tražbine. Drugim riječima, nakon što osnova za plaćanje bude brisana iz Očevidnika na temelju članka 12. stavak 1. ZPONS-a, ovrhovoditelj može pokrenuti novi postupak izravne naplate ako je voljan financirati njegovu provedbu (trošak predujma), pri čemu će se i taj postupak izravne naplate voditi do namirenja ili ispunjenja uvjeta iz članka 12. stavak 1. ZPONS-a.

29. Slijedom navedenog, kako je dakle neosnovan istaknuti prigovor zastare, te kako tuženik kao novi vjerovnik i ovrhovoditelj ima pravo pokretanja i daljnjeg vođenja novog postupka izravne naplate, to je tužbeni zahtjev u pogledu glavnice potraživanja tuženika valjalo odbiti i presuditi kao u točki I izreke ove presude.

30. Međutim, prigovor zastare je djelomično osnovan u pogledu zateznih kamata.

31. Naime, zatezne kamate su sporedna tražbina, a čl. 226. st. 1. ZOO jasno propisuje zastarni rok od tri godine na tražbine kamata kao sporedne povremene tražbine, pa se u pogledu kamata u ovom konkretnom slučaju ne primjenjuje zastarni rok propisan čl. 233. st. 1. ZOO.

32. Navedeno proizlazi i iz Zaključka sa sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/19) održane 21. studenoga 2019. broj Su-IV- 56/19-15 koji glasi: "Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava."

33. Kako je od brisanja tražbine iz Očevidnika dana 04.08.2018. pa do ponovnog pokretanja ovršnog postupka 22.10.2024. prošlo više od tri godine, to je osnovan prigovor zastare za potraživanje svih zateznih kamata starijih od 21.10.2021., pa je u tom dijelu zahtjev valjalo prihvatiti i ovrhu proglasiti djelomično nedopuštenom, odnosno presuditi kao u točki I izreke.

U Zagrebu 06. listopada 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici

2. tuženiku