REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1981/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Martini Radovan, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025 godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu odvjetnicu Martinu Radovan i punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Pavlinića, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 06. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 156-131/2004 sklopljenog između tužiteljice NF, kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., kao banke, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 2 % (dva posto) jednokratno.“.

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 156-131/2004 sklopljenog između tužiteljice NF, kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., kao banke, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb.“.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, (OIB: 14036333877) isplatiti tužiteljici NF iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 200,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 13. studenoga 2004.g. do isplate po stopi koja teče do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, (OIB: 14036333877) isplatiti tužiteljici NF iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 149,50 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 12. studenoga 2008.g. do isplate po stopi koja teče od 12. studenoga 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.229,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 11.11.2024. sklopljen Ugovor o kreditu br. 156-131/2004, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 2 % bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Ističe da je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 12.11.2024. naknadu u iznosu od 200,00 EUR, pa tužiteljica predmetni iznos potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od 13.12.2004. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Nadalje navodi da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 11.11.2008. čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidaba, što također dovodi do ništetnosti. Naime, naknada za prijevremenu otplatu ne može se smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer između prijevremene otplate i štete koja nastane tuženiku kao davatelju kredita nema nikakve uzročne veze. Kako je tuženik kod prijevremene otplate naplatio iznos od 149,50 EUR, to tužiteljica svojim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnim i odredbu ugovora iz čl. 8 te predmetni iznos potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od 12.11.2008. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

3. U odgovoru na tužbu u pogledu ulazne naknade ističe da se ne radi o ništetnoj odredbi. Smatra da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, kao i da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, razumljive i lako uočljive, pa nije dopušteno ocjenjivati da li su poštene. Ističe da naknada za obradu kredita pokriva troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova, pri čemu je tužiteljica o naplati predmetne naknade bila informirana. Tuženik smatra da se radi o odredbi koja ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, slijedom čega se ne radi o nepoštenim/ništetnim odredbama. Tuženik ističe prigovor zastare, čini nespornom visinu toga dijela tužbenog zahtjeva, i predlaže isti odbiti uz naknadu troška.

4. Tuženik u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi da je odredba o naknadi radi prijevremene otplate kredita jasna, lako razumljiva i uočljiva, te ne podliježe testu nepoštenosti. Navodi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da postupanje tuženika nije nepošteno niti nesavjesno, čime nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik navodi da prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, dok je uzeta u obzir i činjenica da tuženik sredstva kojima kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od matične banke i za to plaća ugovorenu kamatu, što mu sve predstavlja štetu. Tuženik prigovara visini toga dijela zahtjeva, također i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate, ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev po oba osnova odbiti uz naknadu troška.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6), pregled prometa (list 14), obavijest od 17.12.2004. (list 20), izvod iz registra (list 266), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., Petre Blašković (list 281), iskaz tužiteljice (list 289).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 5. i 8. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

8. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 11.11.2004., a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 10.000,00 EUR, kao i to da je člankom 5. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita, dok je člankom 8. ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita. Nije sporno niti to da je naplaćena ulazna naknada, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, a nesporna je bila i visina toga dijela zahtjeva. Sporna je bila visina zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao i to da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat obiju plaćenih naknada.

9. U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe o naknadi za troškove obrade kredita:

10. Člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 2 % jednokratno.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignula kao nenamjenski za uređenje kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji. Tada je bila redovno zaposlena u firmi Dijagnostika d.o.o. kao rukovoditelj, nije obavljala poduzetničku djelatnost niti je bilo koji dio kredita iskorišten u poslovne svrhe. Tek kasnije podjelom dionica postala je na kratko član društva, međutim firma je ubrzo otišla u stečaj. Kod sklapanja kredita vidjela je obvezu o plaćanju ulazne naknade od 2 %, pitala je o čemu se radi, no nitko joj nije rekao za što to služi niti što je napravljeno za te novce. I druge banke su imale slične naknade pa nije bila u prilici pregovarati jer se radilo striktno određenoj naknadi. Ugovor je sačinila banka i dobila ga je tek prije ovjere kod javnog bilježnika, i objašnjeno joj je samo koliko iznosi kamata, a ugovor je pročitala.

12. Sud prihvaća navedeni iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

13. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužiteljici neposredno prije potpisa.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita.

17. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba članka 5., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužiteljici na temelju članka 5. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

29. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 2% na iznos kredita (točka I. izreke presude).

30. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

31. U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe čl. 8. o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita:

32. Člankom 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.

33. Iz navedenog je vidljivo da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

34. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit prijevremeno zatvorila jer je suprug podigao drugi kredit. Prilikom zatvaranja ustegnuta joj je naknada za zatvaranje, pri čemu joj nitko nije objasnio koje troškove je time platila.

35. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

36. Prema članku Zakonu o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

37. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

38. Prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

39. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

40. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe sa se troškovi prijevremene otplate sastoje od troškova dodatnih aktivnosti koje banka mora obaviti zbog prijevremene otplate, a ne rade se prilikom redovne otplate kredita, te su povezani s administracijom kredita. U tu svrhu, kao dokaz strukture tih troškova, tuženik je dostavio ovjerene izjave svojih djelatnika SF i CF.

41. Sud navedene izjave nije prihvatio kao dokaz jer iste nisu dane pred ovim sudom, niti je tužiteljska strana bila prisutna prilikom njihovog iskazivanja, a tuženik pak navedene osobe nije predložio kao svjedoke.

42. Međutim, neovisno o navedenom, sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao (administrativni troškovi) isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

43. Uz to sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. ZPP-a smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, nije uopće obrazložio visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete u dijelu koji se odnosi na eventualne administrativne troškove, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

44. Stoga je u smislu čl. 10. i 220. u svezi sa čl. 311. st. 2. ZPP-a odbijen prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja. Naime, tuženik je vještačenje predložio na okolnost troškova zaduživanja na međunarodnom tržištu, odnosno troškova likvidnosti i navodnih negativnih kamata, pri čemu nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja za štetu za koju tvrdi da mu je nastala uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pa čak niti dokaze o navedenom nije dostavio do pripremnog ročišta, već je za to tražio dodatni rok. Zbog navedenog, u situaciji kada sud ne vidi kako bi se sredstva za isplatu predmetnog kredita danas mogla povezivati s troškom sporne naknade, te kada tužiteljici navedena struktura troškova u svakom slučaju ni na koji način nije bila pravovremeno i transparentno prezentirana, nije bilo potrebe tuženiku dodijeliti daljnji rok za dostavu dokumentacije, niti odgađati pripremno ročište, a svakako ne i provoditi vještačenje koje ne može utjecati na pravnu poziciju tuženika..

45. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

46. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

47. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

48. Vezano za visinu zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja je po tuženiku bila sporna, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o., vještakinji Petri Blašković. Iz nalaza proizlazi da je kod prijevremene otplate kredita tužiteljici dana 11.11.2008. naplaćen iznos od 149,50 kn, pa kako na nalaz nije bilo prigovora, a i sud ga je prihvatio u cijelosti kao stručan i obrazložen, to sud nalazi dokazanom i visinu toga dijela zahtjeva.

49. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba, te nije sporno da je kredit nenamjenski, a činjenica da je tužiteljica godinama nakon sklapanja predmetnog ugovora postala članica društva u kojem je nekada bila zaposlena ni na koji način ne upućuje na poslovnu svrhu kreditiranja. Stoga sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru, slijedom čega sud smatra da tužiteljica ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača.

50. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

51. Slijedom navedenog, a kako je visina zahtjeva među strankama bila djelomično nesporna, a djelomično utvrđena financijskim vještačenjem, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. III i IV izreke, pri čemu tužiteljici pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

52. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 24.07.2024. i 08.04.2025. (Tbr. 8/1) po 100 bodova i zastupanje na ročištima 07.04.2025. i 17.09.2025. (Tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 500 bodova odnosno 1.000,00 EUR. Tom iznosu pridodan trošak vještačenja u iznosu od 150,00 EUR, pristojba na tužbu os 26,55 EUR i na presudu 53,09 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.229,64 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

53. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 06. listopada 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 53,09 EUR

2. tuženiku po punomoćniku