Poslovni broj: P-432/2024-26
--
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Brunu Begonji, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Grzunova, odvjetnika u Zadru, presude objavljene 6. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 236-152/2007 od 28. kolovoza 2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u točki 6. Ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se promjena vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika, Banke.
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 236-152/2007 sklopljenog dana 28. kolovoza 2007. između tužiteljice MV, kao korisnik kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, ranije naziva Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao banke kreditora, kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržane u čl. 3. Ugovora i koja glasi "Kamata se obračuna u CHF-u, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dana plaćanja“ i sadržana u članku 4. Ugovora u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja.
III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužiteljici MV iznos od:
2.859,10 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbole dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi: na iznos 18,03 EUR od 1.listopada 2012. do isplate,
na iznos 78,06 EUR od 5.studenog 2012. do isplate,
na iznos 77,06 EUR od 5.prosinca 2012. do isplate,
na iznos 78,41 EUR od 7.siječnja 2013. do isplate,
na iznos 73,69 EUR od 1.veljače 2013. do isplate,
na iznos 76,96 EUR od 1.ožujka 2013. do isplate,
na iznos 77,17 EUR od 29.ožujka 2013. do isplate,
na iznos 74,13 EUR od 8.svibnja 2013. do isplate,
na iznos 70,73 EUR od 21.svibnja 2013. do isplate,
na iznos 72,39 EUR od 26.lipnja 2013. od isplate,
na iznos 70,38 EUR od 24.srpnja 2013. do isplate,
na iznos 72,74 EUR od 22.kolovoza 2013. do isplate,
na iznos 75,89 EUR od 27.rujna 2013. do isplate,
na iznos 74,89 EUR od 21.listopada 2013. do isplate,
na iznos 76,59 EUR od 4.prosinca 2013. od isplate,
na iznos 76,40 EUR od 7.siječnja 2014. do isplate,
na iznos 75,44 EUR od 20.siječnja 2014. do isplate,
na iznos 79,87 EUR od 5.ožujka 2014. do isplate,
na iznos 78,26 EUR od 7.travnja 2014. do isplate,
na iznos 77,92 EUR od 6.svibnja 2014. do isplate,
na iznos 76,64 EUR od 3.lipnja 2014. do isplate,
na iznos 77,69 EUR od 7.srpnja 2014. do isplate,
na iznos 79,73 EUR od 8.kolovoza 2014. do isplate,
na iznos 81,35 EUR od 10.rujna 2014. do isplate,
na iznos 81,29 EUR od 6.listopada 2014. do isplate,
na iznos 83,39 EUR od 31.listopada 2014. do isplate,
na iznos 83,74 EUR od 5.prosinca 2014. do isplate,
na iznos 83,72 EUR od 7.siječnja 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 4.veljače 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 26.veljače 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 7.travnja 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 27.travnja 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 21.svibnja 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 3.srpnja 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 4.kolovoza 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 25.kolovoza 2015. do isplate,
na iznos 84,06 EUR od 29.rujna 2015. do isplate.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 2.859,1 EUR do ukupno zatraženog iznosa od 5.915,07 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
V. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Tužiteljica MV u tužbi podnesenoj 14. lipnja 2019. navodi da je 28. kolovoza 2007. s tuženikom kao kreditorom zaključila stambeni Ugovor o kreditu broj 236-152/2007, temeljem kojega joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u švicarskim francima u iznosu od 48.840,00 CHF, te da je 20. siječnja 2016. tužiteljica s tuženikom sklopila Aneks ugovora o kreditu. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 3. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5% godišnje iskazavši u čl. 6. Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Banka d.d. ili drugog akta banke") bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara, na koji način će se ona mijenjati, čime da je tužiteljicu oštetio za novčani iznos od 9.586,20 kuna. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao ni utvrdio egzaktne parametra i metodu izračuna elemenata koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Nadalje, kako je člankom 3. i dr. Ugovora o kreditu određena valutna klauzula u CHF, iako je tuženik Aneksom ugovora od 20. siječnja 2016. izvršio konverziju kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, to da je tuženik temeljem takve ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stekao bez osnove i daljnji novčani iznos od 23.080,00 kuna. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istoga da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1410/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž- 7129/13-4 utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Obje presude, odnosno ništetnosti odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stope da su potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. te presudom Ustavnog suda RH posl. br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., kojim odlukama su odbijene revizija i ustavna tužba tuženika. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna od samog početka, tj. otkad je ugovorena, tužiteljica da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosnima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetne odredbe ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, koji je preciziran nakon financijskog vještačenja (l.s. 198-202).
2. Tuženik Addiko Bank d.d. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 236-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Tužiteljica da je predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu 20. siječnja 2016. Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužiteljici sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15). U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da je čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 143/13, dalje: ZPK) naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, da je predložio tužiteljici sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Na taj način tužiteljica da je sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu, Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužiteljica primila uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO, koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužiteljica da potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njezinog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, ni u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužiteljica da su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa da stoga, tužiteljica ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima tužiteljicu obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Osim toga, predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnih kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. U odnosu na pitanje konvalidacije ništetne odredbe tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužiteljica je stavljena u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužiteljica nakon konverzije ispunjavala svoju obvezu iz Ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužiteljica ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Očito da tužiteljica smatra da ima pravo na isplatu u visini koja bi predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Konačno, Aneksom uz ugovor o kreditu je utvrđena preplata u korist tužiteljice u iznosu od 23.025,20 kn, ali iz tužbe nije vidljivo da tužiteljica istu smatra značajnom niti da je istu uzela u obzir. Tužiteljica u tužbi ne navodi nikakve činjenice ni dokaze, nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, odnosno Pž- 7129/13, odnosno Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda, te citira pojedine dijelove te presude. Međutim, to ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljičino pravo. Naime, svrha tzv. "individualnih parnica" je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužiteljica ovdje ne dokazuje. Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Opreza radi, tuženik dodatno ističe i prigovor zastare kako slijedi. U slučaju ako bi tužiteljica isticala pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoj niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP.
3. Općinski sud u Zadru je presudom poslovni broj P-2054/2019-30 od 21. ožujka 2022. utvrdio da je ništetna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu broj 236-152/2007 od 28. kolovoza 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 5.518,93 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. III. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe iz čl. 3. i 4. navedenog Ugovora o kreditu prema kojima se kamata obračunava u CHF i naplaćuje prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja i kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 44.313,23 kn sa zateznom kamatom i pod toč. V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.027,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
3.1. Županijski sud u Varaždinu je rješenjem Gž-875/2022-3 od 15. veljače 2024. ukinuo presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2054/2019 od 21. ožujka 2022. te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Ovaj sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu broj 236-152/2007 (l.s. 8-14) i Aneks ugovora o kreditu (l.s. 23-25), zemljišnoknjižni izvadak Sp. izv. 20214/07 (l.s. 18), Ugovor o kupoprodaji stana (l.s. 19-22), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (l.s. 36- 38), Tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s. 43-51), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvo, računovodstvena i financijska vještačenja Zagreb, od 13. studenog 2015. (l.s. 55), Otplatni plan Addiko Bank (l.s. 56-62), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (l.s. 63-64), Pregled prometa za klijenta Addiko Bank (l.s. 76-81), Obavijest o provedenoj konverziji (l.s. 82), Otplatni plan (l.s. 83-84), Pregled prometa za klijenta Addiko Bank (l.s. 85- 88), Specifikacija uplata (l.s. 89-91), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Sandri Došen u Biogradu na Moru, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka od 4. siječnja 2021. (l.s. 106-124), izvršen je uvid u Realizirani otplatni plan (l.s. 134-136), Izvod iz zapisnika VS RH, Građanski odjel, od 5. ožujka 2004. (l.s. 188), ovjerenu Izjavu svjedoka MVU (l.s. 189-193), pročitano je Očitovanje (l.s. 209-212) stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen, dipl. oec., na podnesak tuženika od 31. kolovoza 2021. i dopuna nalaza i mišljenja vještaka zaprimljena 10. srpnja 2025. (l.s. 368-386), te je proveden dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice MV (l.s. 361-362).
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Ponajprije je navesti da je tužiteljica nakon provedene dopune financijskog vještačenja uredila tužbu, i to podneskom zaprimljenim 14. kolovoza 2025. (l.s. 490- 495).
5.1. Iz Ugovora o kreditu broj 236-152/2007 (l.s. 8-14) proizlazi da su stranke zaključile ugovor o kreditu 28. kolovoza 2007., kojim je banka odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.840,00 CHF. Rok otplate kredita iznosi 20 (dvadeset) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji iznosi 322,33 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpedria-Bank d.d. na dan plaćanja. Ugovoreni rok trajanja kredita je do 30. rujna 2027., a ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 5,00%. Korisnik kredita otplaćuje kredit u različitim mjesečnim anuitetima u iznosu od 322,33 CHF do 354,82 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF banke (u ugovoru se navodi Hypo Alpe Adria-Bank d.d.) na dan dospijeća, počev od 31.10.2007. Dana 20. rujna 2007. je odobreni kredit u iznosu od 48.840,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 216,117,01 HRK. Primijenjeni tečaj na dan isplate kredita 20. rujna 2007. iznosi 4,425000 HRK za 1 CHF.
6. Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka Sandre Došen, dipl. oec., od 4. siječnja 2021. (l.s. 106-124), očitovanja (l.s. 209-212) i dopune nalaza i mišljenja vještaka (l.s. 368-387) proizlazi da je za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 30. rujna 2015. (dana konverzije) utvrđeno je da je tuženica uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,00 % više obračunala iznose kamata u ukupnom iznosu od 735,58 EUR. Uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica je više obračunala razliku anuiteta u iznosu od 5.179,49 EUR.
6.1. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. (l.s. 23-25) proizlazi da je utvrđen iznos preplate od 23.025,20 HRK, odnosno 3.055,97 EUR (Tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 HRK), koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nadalje je utvrđeno stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 22.039,06 EUR prema izračunu konverzije.
6.2. Iz stranačkog iskaza tužiteljice MV proizlazi da je predmetni kredit podignut radi kupnje stana te je taj kredit djelomično pokrio kupoprodajnu cijenu stana od 34 m2, kojim je rješavala svoje stambeno pitanje. U to vrijeme joj je plaća dolazila preko predmetne banke, a radila je tada u firmi Zadar Basket, nije sigurna u točan naziv firme, a radi se o firmi koja je imala poslovni račun u toj banci. Sjeća se da se išla raspitivati u tu banku za dizanje kredita, a bio je prisutan i njezin šef, te joj je gospođa M, tadašnja direktorica u banci, ponudila kredit u švicarcima i iz njenih riječi je shvatila da je to super povoljan kredit i najbolji kredit koji imaju. Ne sjeća se da su njoj kod potpisivanja ugovora pojašnjene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sjeća se da joj je rečeno da je kamata 5 % i da će biti promjenjiva, a njoj tada nije bilo jasno što to točno znači. Rate otplate kredita su u početku bile 1.400,00 kuna, a za dvije do tri godine je rata toliko porasla da je bila veća od njezine plaće koja je bila 2.256.00 kuna. Tako je rata otplate jedno vrijeme bila 2.450.00 kuna, a potom 2.600,00 kuna. Njoj nije jasan pojam valutne klauzule koja se vezuje za švicarski franak. Ona nije ekonomist, a niti pravnik već radi administrativne poslove. Ne sjeća se uopće HV, a poznavala je sve djelatnike više-manje te poslovnice tuženika. Taj stan nije korišten za iznajmljivanje ili slične svrhe već se u tom stanu sada živi.
6.3. Tuženik je na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita i upozorenja o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje zaposlenika tuženika HV, a od kojeg dokaznog prijedloga je na koncu odustao na raspravi 4. rujna 2025. (l.s. 500).
7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare, te da li je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovoj pravnoj stvari.
8. Ponajprije, tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud, (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
8.1. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravne prednice tuženika Hypo Alpe Adria Bank (sada Addiko banke) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.2. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prednica tuženika Hypo Alpe Adria Bank, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
8.3. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
8.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
9. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF za koji je bila vezana glavnica.
9.2. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljicu kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
11.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
11.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
12. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primila uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate.
14.2. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10.
16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Sandre Došen kao stručan i objektivan, te nalazi neosnovanim prigovor tuženika da vještak nije uzeo u obzir negativne razlike budući da sud nije dao ni nalog vještaku da uračuna negativne razlike. Naime, sud nije uzeo u obzir negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme plasiranja kredita s obzirom da promjenom tečaja na niži od početnog nije došlo do povrede interesa potrošača niti je tužiteljica plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju išta stekla ili zadržala bez osnova, pa ne postoji obveza uračunavanja iznosa tzv. Negativne razlike u iznos koji tužiteljici pripada s naslova stjecanja bez osnove. Osim toga tuženik nije istakao protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja pa da bi sud uopće bio ovlašten o tome odlučivati.
17. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik više obračunao tužiteljici uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 30. rujna 2015. (do dana konverzije) iznose kamata u ukupnom iznosu od 735,58 EUR, dok je uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica je više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 5.179,49 EUR, odnosno ukupno 5.915,07 EUR s osnova promjenjive kamatne stope i promjene tečaja.
17.1. Kada se uračuna preplata iz konverzije u utvrđenom iznosu od 3.055,97 EUR, kako to proizlazi iz aneksa ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. (l.s. 23-25), pravilnim obračunom proizlazi da je tužiteljica više platila tuženiku iznos od 2.859,10 EUR (5.915,07 EUR – 3.055,97 EUR), a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u izreci presude.
18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.
19. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji je u cijelosti neosnovan.
19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
19.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2019. to to proizlazi da potraživanje tužiteljice nije u zastari ni u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, kao niti u odnosu na potraživanje preplaćene kamate uslijed jednostranoj promjeni kamatne stope.
20. Slijedom svega navedenog je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti i djelomično za isplatu, i to na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 2.859,10 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose, dok je preko dosuđenog, i to za iznos od 3.025,97 EUR (do ukupno zatraženog iznosa od 5.915,07 EUR) odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve kao u točkama
I. do IV. izreke ove presude.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP obzirom da je uspjeh stranaka približno jednak (tužiteljica je uspjela sa 48 %, a tuženik sa 52 %), sud je odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, kao u točki V. izreke presude.
U Zadru, 6. listopada 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužiteljici po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
