REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj: Gž R-281/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom po sudcima i to Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sudcu izvjestitelju te dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CUC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku dr. sc. Tomislavu Jonjiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb, [adresa], [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr - 9126/2021-36 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr - 9126/2021-36 od 10. srpnja 2025. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova naknade parničnog troška sastava žalbe isplati iznos od 625,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 15.783,62 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, osim u dijelu zateznih kamata koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u pojedinačnim bruto iznosima navedenim u ovoj točki izreke presude, a koji zbrojeni daju ukupan iznos od 15.783,62 eura. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke presude naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 7.976,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i u dijelu pod točkom II. izreke, tuženik je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženik u žalbi posebno ističe kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio i bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine (u pobijanom dijelu) i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće i naknade plaće koja mu prema njegovom mišljenju pripada za razdoblje od 1. veljače 2016. do 31. ožujka 2020. i one koja mu je u tom razdoblju stvarno isplaćena od strane tuženika kao poslodavca, a koja razlika da ukupno iznosi 15.783,62 eura ovo sa pripadajućim zateznim kamatama koje su joj dosuđene pobijanom presudom. Konkretno sporno je, je li tuženik isplatio tužitelju svu plaću koju je tužitelj ostvario u prekovremenom radu i to s osnove dodatka za posebne (otežane) uvjete rada te s osnova dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (pacijenata). S tim u svezi sporno je, i je li tuženik isplatio tužitelju za predmetno razdoblje, naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad (bolovanja).

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. izreke, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se u žalbi posebno poziva tuženik. Naime pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa je u tom smislu za istaknuti kako je izreka razumljiva, a presuda ima i razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sporno je u ovoj žalbenoj fazi postupka da li tužitelju za predmetno razdoblje (za prekovremeni rad) pripada pravo na povećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, a ovo na temelju odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18., 35/19., 78/19., 92/19., dalje KU/18.), te odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17.,98/19., 151/22. i 64/23.,dalje ZR), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću.

8. Također tužitelj drži kako mu na temelju odredbe članka 59. KU/13 pripada pravo na dodatak na plaću (i za ostvareni prekovremeni rad), ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Isto tako sporno je da li tužitelju pripada ovaj dodatak (također za prekovremeni rad), od 1. listopada 2015. pa nadalje, na temelju odredbe članka 4. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“ br. 96/15., dalje Dodatak I. KU/13), kao i na temelju odredbe članka 57. KU/18, a ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u svezi sa odredbom članka 94. ZR-a).

9. Konačno, tužitelj potražuje s osnova naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupan bruto iznos od 1.393,86 eura.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iz dokazne građe proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju (veljača 2016. - ožujak 2020.) bio zaposlen kod tuženika i to kao liječnik specijalist opće kirurgije, ujedno i voditelj Odjela za tumore probavnih organa na Zavodu za onkološku kirurgiju pri tuženikovoj Klinici za kirurgiju,

- da je rad tužitelja kod tuženika bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženik nije isplatio tužitelju za predmetno razdoblje dodatke zbog posebnih uvjeta rada i zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženik posljedično tome isplatio tužitelju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u umanjenom iznosu,

- da je tuženik u predmetnom razdoblju, s osnova navedenih dodataka i naknade plaće, trebao isplatiti tužitelju upravo bruto iznos od 15.783,62 eura, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba za koga je vještačenja provela ABC, stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze, djelatnica navedenog Centra, a koja je nalaz i mišljenje popisala 7. ožujka 2025. (str. od 93. do 99. spisa).

11. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužitelju za prekovremeni rad koji je nesporno ostvario, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prvostupanjski se sud pri tome pravilno pozvao na odgovarajuće odredbe KU-a/13 i KU-a/18.

12. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku uzimajući u obzir stručni, dovoljno obrazloženi i logički nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Usput je za kazati kako žalitelj u smislu samog matematičkog izračuna ni na koji način nije doveo u pitanje predmetni nalaz i mišljenje. Također, tuženik drugačijom interpretacijom materijalnog prava nije uspješno osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu.

13. KU/13 i KU/18 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodatci na osnovnu plaću s time da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osnovna plaća djelatnika se prema odredbi članka 51. KU/2013 odnosno članka 49. KU/2018 uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rad kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati što znači da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca pri čemu su očito blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

14. Za istaknuti je kako KU/13 i KU/18 daju tužitelju istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka kumulativno, po osnovi odredbi članka 57. i 59. KU-a/13 te 55. i 57. KU-a/18., zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad.

15. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU-a/13 odnosno odredbe članka 56. KU-a/18 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU-a/13, odnosno odredbe članka 55. KU-a/18 (o čemu se u konkretnom slučaju ne radi). Ovo stoga jer je odredbom članka 58. stavak 2. KU-a/13 (kao i odredbom članka 56. stavak 2. KU-a/18) određeno da se položajni dodatak ne primjenjuje na radnike kojima je koeficijentom složenosti poslova utvrđen položajni dodatak kao sastavni dio koeficijenta.

16. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno zaključuje da budući se dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, a koje je shvaćanje i ovog drugostupanjskog suda, tužitelju i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvario, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

17. Prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužitelju trebao isplatiti tuženik, a nije, pa se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodatci na plaću tužitelju kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu. Još jednom je za ponoviti kako je izuzetak zabrana kumuliranja dodatka odnosno položajnog dodatka iz odredbi članaka 57. i 58. KU-a/13 i odredbi članaka 55. i 56. KU-a/18.,no u predmetnom slučaju o ovim se dodatcima ne radi.

18. Pored navedenog za reći je i slijedeće. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15; dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravnu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

19. Tuženik u žalbi posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogriješio kada je za obračun plaće tužitelju za obavljeni prekovremeni rad uzimao u obzir koeficijent 2,473, prema kojem je koeficijentu, a po nalogu prvostupanjskog suda vještak sačinio drugu varijantu nalaza i mišljenja, a koju je vještak potpisao 7. ožujka 2025. (str. od 93. do 99. spisa) i na temelju kojeg je nalaza i mišljenja prvostupanjski sud i donio sada pobijanu presudu. Žalitelj naime smatra kako je tužitelju plaću za obavljeni prekovremeni rad trebalo obračunati prema koeficijentu 2,027 koji se odnosi na liječnika specijalista, odnosno prema koeficijentu 2,317, koji se odnosi na liječnika užeg specijalista ( i to od 1. rujna 2019.), a nikako ne prema koeficijentu 2,473. Naime da ovaj koeficijent (2,473) uključuje položajni dodatak (voditelj odjela) i prema mišljenju žalitelja: „nije primjenjiv u kontekstu dežurstava, jer tužitelj tada ne obavlja rukovodeće poslove“ U tom smislu pozvao se i na zaključak br. 105 s 15. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 16. travnja 2014., a u smislu pravilnog tumačenja članaka 53. stavak 5. i članka 54. stavak 8. KU-a/13. U bitnome sporno je bilo kako izračunati plaću liječniku za vrijeme dežurstvu, tj. da li liječniku treba platiti prekovremeni rad uzimajući u obzir plaću specijaliste ili (veću) plaću užeg specijaliste, razumljivo u slučaju da je liječnik uži specijalista. Navedeni zaključak br. 105 glasi: „Za izračun plaće za dežurstvo i pripravnost uzima se plaća liječnika specijaliste.“

20. U svezi sa ovim žalbenim razlogom za reći je slijedeće. Logično je da je tužitelj za vrijeme prekovremenog rada obavljao poslove kao i za vrijeme redovnog radnog vremena, dakle uključujući i one koji se odnose na voditeljske poslove. Stoga nema nikakvog prihvatljivog razloga da se plaća tužitelju obračunava za prekovremeni rad prema manjem koeficijentu od onog prema kojem mu se obračunava plaća za redovni rad. Pored toga za reći je kako se zaključak br. 105 na koji se tuženik poziva u žalbi, ne odnosi na predmetnu situaciju tj. obračunava li se liječniku voditelju jednog odjela kod tuženika, plaća za prekovremeni rad prema istom koeficijentu prema kojem mu se obračunava plaća za redovni rad, ili prema manjem koeficijentu, kao da taj liječnik nije voditelj odjela. Osim toga za reći je i slijedeće. Odredbom članka 94. ZR-a, pored ostalog je propisano kako za prekovremeni rad, radnik ima pravo na povećanu plaću. Kada bi se prihvatilo mišljenje tuženika to bi značilo da se djelatniku tuženika koji je specijalist i voditelj odjela, obračunava plaća za prekovremeni rad prema manjem koeficijentu nego što mu se obračunava plaća za redovni rad. Ovo bi posljedično dovelo do manje plaće takvom zaposleniku u prekovremenom radu od one u redovnom radu što je suprotno samom smislu plaćanja plaće za prekovremeni rad koji u pravilu znači dodatni napor i angažman radnika, što sve opravdava pravo na povećanu plaću, a ne manju.

21. Konačno u ovom postupku je sporno je li tuženik u predmetnom razdoblju morao isplatiti tužitelju i naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), a koja da tužitelju također djelomično nije isplaćena i to baš u iznosu od ukupno 1.393,86 eura kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. U tom kontekstu je za napomenuti kako je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirana odredbom članka 81. ZR-a, kao i odredbama članka 36. KU-a/13 i članka 34. KU-a/18, dok je odredbom članka 95.stavak 1. ZR-a reguliran institut naknade plaće za razdoblje u kojem radnik iz opravdanih razloga ne radi. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud i u ovom dijelu točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio i ovaj iznos. Zbog nepotrebnog ponavljanja tuženik se u ovom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

22. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena i ima svoje pravno uporište u odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Posebno je za reći kako tuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da podnesak tužitelja od 19. lipnja 2023. uopće ne postoji, jer on postoji i nalazi se na str. 30. spisa.

23. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. izreke, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Kako parnični trošak tužitelja radi sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 6. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić