REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5216/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Marinu Lazi, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja te punomoćnika stranaka, dana 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ŽS iznos 731,00 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 509,52 eur od 22. siječnja 2000. do isplate;

- na iznos 221,48 eur od 19. listopada 2007. do isplate

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 648,65 eur sa zateznom kamatom od 6. listopada 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. prosinca 1999. sa prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 725/99, za iznos 49.000,00 DEM. U čl. 5. Ugovora ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu 2% jednokratno. U čl. 8. Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, te da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i taksu od 5% od preostalog iznosa kredita. Temeljem navedenog, tužitelju su naplaćene naknade:

22.01.2000. tzv. ulazna naknada 512,46 eur (3.861,20 kn/980,00 DEM) i 18.10.2007. tzv. izlazna naknada od 221,48 eur (1.668,78 kn). Tužitelj tvrdi da su mu nametnute navedene naknade, ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“ i isti kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određena njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su ništetne; odredaba čl.5. Ugovora 725/99 u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 2% jednokratno te odredaba čl.8. Ugovora 725/99 u dijelu u kojem je ugovoreno da se da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, te da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i taksu od 5% od preostalog iznosa kredita. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim ulaznim i izlaznim naknadama. Zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 512,46 eur na ime plaćene ulazne naknade sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2000. do isplate te na isplatu iznosa 223,78 eur za plaćenu izlaznu naknadu sa zateznom kamatom od 18. listopada 2007. do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka. sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tvrdi da je čl. 8. Ugovora o kreditu imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se istom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Navodi i da je sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Tužitelj da neosnovano tumači da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Smatra da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i s uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Smatra da je odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u s odredbom čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Temeljem te odredbe kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je naime, tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 221,48 eur a kamata iznosi 640,89 EUR (!)Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac koji je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank7 7 Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama koje svojim podzakonskim aktima nameće Hrvatska narodna banka u cilju upravljanja rizicima u poslovanju kreditnih institucija. i na njih plaćati negativnu kamatu. Negativne kamatne stope predstavljaju slučaj kada se zajmoprimcima priznaje kamata umjesto da plaćaju kamate zajmodavcima. Doslovno, navedeno predstavlja slučaju u kojem banka naplaćuje držanje položenog novca na računu. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj 016-2065/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenoga dana 5. listopada 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu Tte je ista odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tužitelj da je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osporava zatražen tijek zatezne kamate, predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: dopis tuženika od 22. svibnja 2024. (list 5 spisa), Ugovor o kreditu (list 7-16 spisa), obavijest tuženika od 22. siječnja 2000. (list 17 spisa), specifikaciju uplata (list 19-21 spisa), pregled prometa po kreditu (list 23-32 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 51-110 spisa), Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u" (list 111-116 spisa), simulacija otplatnog plana do ugovorenog roka dospijeća (list 117 spisa), ovjerene pisane izjave JS i HS (list 118-124 spisa), CD s podacima o troškovima likvidnosti tuženika (list 126 spisa), Odrednice neto kamatne marže banaka u EU (list 136-153 spisa), iskaz tužitelja (list 208 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Na ročištu 24. rujna 2025. tužitelj je precizirao visinu zahtjeva za isplatu i tijek zatezne kamate, na način da s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potražuje isplatu 509,52 eur sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2000. do isplate te s osnove ništetene odredbe o tzv. izlaznoj naknadi potražuje isplatu 221,48 eur sa zateznom kamatom od 19. listopada 2007. do isplate. Na istome ročištu, a po prethodnom preciziranju zahtjeva, tuženik je učinio nespornom visinu zahtjeva kao i datume plaćanja pojedinih naknada.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu tzv. ulazne i izlazne naknade, a koje tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnika kredita i prednik tuženika, kao kreditor, 10. prosinca 1999. sklopili Ugovor o kreditu broj 725/99, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 49.000,00 DEM;

- da je čl. 5. Ugovora o kreditu određena naknada 2% od iznosa kredita jednokratna, naplaćuje se prije isplate kredita; da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove;

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita ukoliko o tome obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koje je ovlaštena zaračunati taksu od 5% od preostalog iznosa kredita;

- da je tužitelju temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu 22. siječnja 2000. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 509,52 eur i dana 18. listopada 2007. i naknada za prijevremenu otplatu kredita temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu, u iznosu 221,48 eur.

8. Sporno je je li su predmetne odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu ništetne i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za isplatu povrata plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01- dalje u tekstu ZOO/91) budući da je Ugovor sklopljen 10. prosinca 1999.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je iz stranačkog iskaza tužitelja, u bitnom, utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana kojeg je koristio za osobne potrebe-život sa obitelji. Sam postupak sklapanja ugovora o kreditu tekao je tako da je tužitelj došao u banku i razgovarao o uvjetima kreditiranja, sada se više radi proteka vremena ne sjeća svih detalja. Ne sjeća se da bi mu djelatnik banke obrazlagao posebno naknadu za obradu kredita i eventualno naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor mu je dan na potpis već sastavljen te ga je on prethodno pročitao i isti mu je bio razumljiv koliko mu je kao laiku mogao biti razumljiv. Prethodno nije imao mogućnost pregovaranja oko samog sadržaja ugovora. Navodi da iako se ne sjeća točno, da misli da je pitao bankara da mu objasni pojedine odredbe ugovora iako je bio svjestan da neke odredbe ugovora ne može promijeniti. Nije znao koliki iznos se odnosi na plaćanje utuženih naknada. Nije prigovarao odredbama ugovora oko plaćanja spornih naknada jer zapravo o istima nije niti mogao pregovarati.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti.

11. Iz pisanih izjava JS od **.**.2023. i HS od 12. prosinca 2023. proizlazilo bi, u bitnom, da su isti zaposlenici tuženika s time da JS obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga, a HS od 1. siječnja 2021. obavlja poslove direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Oboje u pisanim izjavama potvrđuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu sa korisnicima te nastavno generalno navoda da je banka imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, na visinu iste je upućivala Odluka banke o naknadama ili je visina bila u ugovoru izražena postotno. Nastavno u pisanim izjavama, u bitnom, opisuju troškove i štetu koja nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita.

12. Iz predmetnih pisanih izjava JS i HS proizlazi dakle, da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

13. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između parničnih stranaka 10. prosinca 1999. dakle, prije stupanja na snagu našeg prvog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03., dalje ZZP), koji je stupio na snagu 18. lipnja 2003., a ovo sukladno odredbi članka 115. ZZP. Usput je za reći kako se ovim zakonom prvi put posebno uredila zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. No, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZOO/91 i koji je u odredbama čl. 142. -144. uređivao zaštitu ugovornih strana prilikom ugovaranja općih uvjeta ugovora, pod koje se nesumnjivo podrazumijevaju i odredbe spornih članaka o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi. Prema odredbi čl. 143. st. 1. ZOO/91 odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, smatraju se ništavim (ništetnim). Odredbom čl. 143. st. 2. ZOO/91 posebno je propisano kako sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta, koje su, pored ostalog, nepravične ili pretjerano stroge prema drugoj strani. Odredbe ZOO/91 o općim uvjetima ugovora, primjenjuju se u konkretnom slučaju i na predmetni Ugovor o kreditu.

15. Prema čl. 142. ZOO/91 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. Nadalje, odredba čl. 46. ZOO/91 propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 47. ZOO/91 propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema čl. 50. ZOO /91 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 2 predmetnog ugovora određene odnosno, odredive, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 5. i čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje platiti troškove obrade kredita u iznosu 2% jednokratno te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati taksu od 5% od preostalog iznosa kredita.

17. Po ocjeni ovoga suda navedene odredbe su neodređene odnosno neodredive, a to iz razloga, što temeljem navedenih odredbi tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te ″takse″, odnosno prema kojim parametrima se ta taksa utvrđuje, a niti što ta taksa predstavlja. S druge strane iz čl. 22. predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovora korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke. Međutim, iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke niti je tuženik dokazivao da je tužitelju, pri sklapanju ugovora, bio uručen primjerak istih. Osim toga, obzirom na ugovoren način naplate spornih naknada, ovisno o iznosu kredita pri čemu nije navedeno koji su kriteriji za određivanje visine te naknade, logično se zaključuje da korisnici kredita kojima je isplaćen veći iznos kredita, za obradu kredita i za slučaj prijevremene otplate- plaćaju i veće naknade.

18. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga nije upoznao s visinom spornih naknada odnosno takse i od čega se ta naknada odnosno taksa sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke i da mu je tu odluku, tom prilikom i uručio.

19. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 725/99 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto zaglavlje i podnožje u kojima je naznačeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./ Ugovor br. 725/99 stranica... od …/AD. Time je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

20. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe nisu određene, a niti odredive to su iste u smislu odredbe čl. 47 ZOO/91 ništave. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja te su kao takve nepoštene, a time i ništave.

21. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži dakle, nikakve egzaktne i jasno definirane parametre za utvrđivanje visine spornih naknada, čime visina istih nije jasno određena, a stranke nisu pojedinačno pregovarale o tim odredbama ugovora.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

23. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Po ocjeni ovog suda, ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi mogu se smatrati jasnim i lako uočljivim, ali nisu razumljive jer se ne navode bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se visina istih veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih drugih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Logički se zaključuje da visina istih ovisi i o visini isplaćenog kredita.

25. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti odnosno, parametric određivanja visine spornih naknada i na što se iste odnose, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

27. ZOO/91 ne navodi nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. istog zakona, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

28. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8 st. 2. navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 265 st. 3 ZOO ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi članka 1024. st. 3 ZOO/05, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

29. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bio dužan platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

30. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, ″taksa″ za prijevremenu otplatu kredita nije ništava jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta taksa ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

31. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužitelju zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što on ima popuno zakonsko pravo) te je on korištenjem svojeg prava zapravo penaliziran od strane tuženika, čime je tužitelj naplatom ovakve naknade (kako ju pravilno treba nazvati, a ne deminutivnom formulacijom poput "postotka od preostalog iznosa kredita" ili ″taksom″) financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

32. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništavom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO/05 (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

33. U tom smislu sud nije prihvatio prijedlog tuženika, a niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

35. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

36. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

37. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 2009. pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora, uz argumentaciju "da je teško zamislivo da bi zakonodavac njegovim donošenjem povrijedio odredbe ZOO o prijevremenoj otplati kredita, a kako to sugerira tumačenje tužitelja". Naime, bez obzira na cilj i svrhu donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju i intenciji zakonodavca pri donošenju tog zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona, zakon koji je stupio na snagu nakon sklapanja konkretnog Ugovora, ne može se primjenjivati. Sud nije posebno cijenio mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga te Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu, budući da se radi o različitim definicijama prijevremenog povrata kredita te analizi kroz različite države članice, a što je sve suvišno za donošenje odluke kraj prethodnih utvrđenja o razlozima ništavosti sporne odredbe.

38. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništave u članku 5. i čl. 8. st. 2. u kojima je ugovorena tzv. ulazna i izlazna naknada, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, u skladu sa čl. 104. st.1. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

39. Budući da je i sam tuženik na ročištu 24. rujna 2025. učinio nespornim visine i dane plaćanja spornih naknada, to su tužitelju i dosuđeni navedeni iznosi zajedno sa zateznom kamatom primjenom čl. 214. ZOO/91 budući da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate tih naknada. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

40. Neosnovan je prigovor zastare. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

41. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju. Troškovi postupka tužitelja sastoje se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjereni su prema visini zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

41.1. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 23. listopada 2024. 18,75 bodova (tbr.8/4 Tarife), sastav podneska od 9. prosinca 2024. 75 bodova (tbr.8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 24. rujna 2025. 75 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 243,75 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 487,50 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (121,88 eur) te uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu (u zatraženom iznosu) 13,27 eur i na presudu (u zatraženom iznosu) 26,00 eur, sveukupno iznosi 648,65 eur.

41.2.Tužitelju nije priznat trošak ″mirnog postupka″ jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka niti je ijednim zakonom predviđeno, u konkretnoj vrsti spora, prije utuženja nužno obraćanje tuženiku u mirnom postupku.

42. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 6. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbi i na presudu- svaka po 26,54 eur

- punom. tuženika