Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: Povrv-80/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja i predlagatelja osiguranja STRABAG d.o.o. Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, OIB 74971361430 protiv tuženika i protivnika osiguranja INOX 1 d.o.o. Rijeka, Zagrebačka 16, OIB 41992427783, Zagrebačka 16, kojeg zastupa punomoćnik Đorđe Perković, odvjetnik u Rijeci, Zagrebačka 16, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj sudski predmet: sudski predmet Ovrv- 11346/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS Ovrv-407/2024 od 12. lipnja 2024., koji je donio javni bilježnik Velibor Panjković sa sjedištem u [adresa] u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju tražbinu u ukupnom iznosu od 46.279,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku, kako slijedi: - na iznos od 19.484,16 EUR od 5. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 26.795,22 EUR od 19. svibnja 2024. do isplate,

po stopi od 12,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 12,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 11,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 10,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za osam postotnih poena,

te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju nastale troškove postupka ovrhe u iznosu od 520,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. lipnja 2024. (dana donošenja rješenja o ovrsi) po stopi od 7,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024. od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025. a od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.359,44 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. listopada 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 22. svibnja 2024. podnio prijedlog za ovrhu javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću sa sjedištem u [adresa] protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 46.279,38 EUR s kamatom. Na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj sudski predmet poslovni broj sudski predmet Ovrv-11346/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS Ovrv-407/2024 od 12. lipnja 2024., kojim je cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, tuženik je pravovremeno podnio prigovor navodeći da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Iz priloženog se ne može utvrditi na što se navedeno dugovanje odnosi te ovršenik osporava postojanje bilo kakvog dugovanja prema ovrhovoditelju.

1.1. Općinski sud u Rijeci se rješenjem poslovni broj Povrv-455/2024-4 od 28. kolovoza 2024. oglasio stvarno nenadležnim te je predmet ustupio ovome sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu 3. listopada 2024.

1.2. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-80/2024-2 od 8. listopada 2024., rješenje o ovrsi poslovni broj sudski predmet Ovrv-11346/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS Ovrv-407/2024 od 12. lipnja 2024., stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene radnje pa je postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga primjenom odredbe članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona (dalje: OZ-a, "Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 144/22. i 6/24.).

2. Tužitelj je tijekom postupka istaknuo da tužitelj prema tuženiku ima potraživanje po dvije pravne osnove i to: potraživanje na ime povrata avansa (predujma) isplaćenog tuženiku po Ugovoru broj: 401-8162/09 u iznosu od 19.484,16 EUR te potraživanje na ime ugovorne kazne zbog jednostranog raskida Ugovora br. 401-8162/09 u iznosu od 10% od neto ugovorene cijene radova odnosno iznos od 26.795,22 EUR.

2.1. Što se tiče potraživanje na ime povrata plaćenog predujma, tužitelj ističe da je s tuženikom bio u ugovornom odnosu na temelju Ugovora broj 401-8162/09 od 7. listopada 2022. Predmet navedenog Ugovora je bilo izvođenje bravarskih radova (čelik) na objektu Vile Ičići gdje je tužitelj izvodio radove kao glavni izvođač radova, dok je tuženik bio podizvođač. Vrijednost radova po predmetnom ugovoru iznosila je tada 2.018.885,52 kuna odnosno sada 267.952,16 EUR. Sklapanju predmetnog ugovora između tužitelja i tuženika prethodili su pregovori koji su bili zapisnički vođeni te je tako sastavni dio ugovornog odnosa Zapisnik s pregovora 3. krug od 20. rujna 2022. iz kojega je vidljivo kako je između ugovornih strana dogovoreno da će tužitelj (kao naručitelj) platiti tuženiku (kao izvođaču radova) predujam odnosno avans u iznosu od 50% bruto ugovorenog iznosa. To je vidljivo iz točke 5.4. Zapisnika s pregovora budući da je tuženik bio dužan dati bankarsku garanciju za povrat avansa u iznosu od 50% ugovorenog iznosa. Po potpisivanju ugovora tužitelj je 21. prosinca 2022. isplatio tuženiku predujam (avans) u iznosu od 1.000.000,00 kuna odnosno sada 132.722,81 EUR. Prema točci 5.4. Zapisnika sa pregovora ugovoren je povrat avansa alikvotno na mjesečnim situacijama. Navedeno je suglasno i s Općim uvjetima poslovanja tužitelja od 4. travnja 2022., a koji Opći uvjeti poslovanja također predstavljaju sastavni dio ugovora temeljem odredbe čl. 4. Ugovora, i to sukladno odredbi čl. 19.12. Općih uvjeta poslovanja. Dakle, budući da bi trebalo biti nesporno kako je tuženiku 21. prosinca 2022. isplaćen predujam (avans) u iznosu od 132.772,81 EUR, isti avans se tužitelju trebao vraćati na način da je prilikom plaćanja računa, odnosno privremenih situacija, naručitelj (tužitelj) umanjivao svoju obvezu po računima odnosno privremenim situacijama razmjeno (postotak) iznosu avansa prema ukupnoj cijeni (alikvotno). Međutim, a budući da je tuženik imao problema s ishođenjem produljenja bankarske garancije za osiguranje urednog povrata predujma (avansa) između ugovornih strana je usmeno, ali i putem mail korespondencije, dogovoreno kako će se od III. privremene situacije pa nadalje, cjelokupan iznos odobrenih privremenih situacija koristiti za povrat predujma (avansa) sve do potpunog povrata istoga budući da tužitelj više nije imao osiguranje povrata avansa. Tuženik je navedeno prihvatio, a što se vidi i iz storna predujma (avansa) po VI. Privremenoj situaciji, kao i iz mail korespondencije od 11. i 12. prosinca 2023. Dakle, predmetnim postupanjem ugovorne strane su odstupile od primjene odredbe čl. 19.12. Općih uvjeta poslovanja tužitelja.

2.2. Tako su tužitelj kao naručitelj i izvođač i postupali pa je tako: od I. Privremene situacije u iznosu od 5.846,80 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 2.409,35 EUR; od II. Privremene situacije u iznosu od 2.358,72 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 910,25 EUR; od III. Privremene situacije u iznosu od 11.348,83 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 11.348,83 EUR iz razloga što je tuženiku isteklo bankarsko jamstvo za uredan povrat predujma, a isto nije mogao obnoviti zbog novih terećenja sukladno dogovoru između tužitelja i tuženika iz prosinca 2023. dogovoreno je kako će se cjelokupni iznosi privremenih situacija koristiti za povrat plaćenog avansa do povrat avansa u cijelosti jer tužitelj više nije imao nikakvo osiguranje povrata avansa; od IV. Privremene situacije u iznosu od 27.784,91 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 27.784,91 EUR; od V. Privremene situacije u iznosu od 22.095,11 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 22.095,11 EUR; od VI. Privremene situacije u iznosu od 19.534,22 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 19.534,22 EUR od korekcije Okončane situacije u iznosu od 29.155,98 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 29.155,98 EUR. Dakle, do trenutka raskida ugovora vraćen je predujam u iznosu od 113.238,65 EUR, a tuženiku je nesporno bio plaćen predujam u iznosu od 132.772,81 EUR. Dakle, tužitelj predmetnom tužbom sada potražuje plaćanje iznosa od 19.484,16 EUR koji se odnosi na plaćeni predujam tuženiku, a koji do danas nije vraćen tužitelju kroz izvršene radove od strane tuženika. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika potražuje iznos od 19.484,16 EUR na ime predujma koji nije vraćen, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5. travnja 2024. pa do isplate, a kao dana jednostranog raskida ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 3.8. i čl. 24.3. Općih uvjeta poslovanja STRABAG d.o.o. Budući da je između parničnih strana ugovor jednostrano raskinut od strane tužitelja, a predujam (avans) nije vraćen kroz izvedene radove i/ili ugrađenu opremu ili materijal, jasno je kako tužitelj ima pravo potraživati povrat plaćenog predujma (avansa) u cijelosti.

2.3. Što se tiče potraživanja u preostalom iznosu od 26.795,22 EUR, to se potraživanje odnosi na ugovornu kaznu radi kršenja ugovornih odredbi od strane tuženika, a sve sukladno odredbama čl. 10.6. i čl. 14.13. Općih uvjeta poslovanja. Točkom 4. Zapisnika s pregovora između tužitelja i tuženika je ugovorena ugovorna kazna za kašnjenje u ispunjenju ugovornih obveza od strane tuženika u visini od 0,5% do maksimalno 10% ugovorene cijene odnosno 26.795,22 EUR. Sukladno odredbi čl. 17.1. Općih uvjeta poslovanja propisano je kako u slučaju neurednog neispunjenja obveza iz ugovora/naloga ugovorna kazna može iznositi do maksimalno 10% ukupne ugovorne cijene radova. Tuženik je u izvršenju ugovora postupio protivno odredbama čl. 10.4., čl. 10.5. i čl. 10.6. Općih uvjeta poslovanja tužitelja budući da nije dostavljeno produljenje garancije za povrat avansa. Osim toga odredbom čl. 5.2. Zapisnika s pregovora tuženik je preuzeo obvezu za dostavom garancije za dobro izvršenje posla u obliku bankarske garancije na iznos od 10% bruto vrijednosti radova sa rokom važenja do 31. prosinca 2023. Tuženik niti predmetno jamstvo nikada nije dostavio, a što također predstavlja tešku (bitnu) povredu ugovornih obveza prema čl. 10.1. te čl. 10.6. Općih uvjeta tužitelja te još jednu osnovu za jednostrani raskid ugovora. Osim toga, tuženik je u svojim radovima bio u značajnom zakašnjenju te se ističe kako je točkom 3. c) zaključni rok za završetak radova bio studeni 2023., a vidljivo je kako radovi nisu bili završeni u ugovorenom roku, unatoč opetovanom požurivanju od strane tužitelja kao naručitelja.

2.4. Tužitelj ističe kako je iz navedene korespondencije, kao i činjenice da je tuženik nesporno grubo prekršio ugovorne odredbe nedostavljanjem bankarske garancije za povrat predujma (da je dostavljena tužitelj ne bi imao sada potraživanje po toj osnovi od tuženika), bilo više nego jasno držanje tuženika da neće izvesti ugovorene radove u roku, a čime je doveo u pitanje i završetak radova tužitelja, kao glavnog izvođača radova, prema svome investitoru. Budući da su predmet ugovora bili bravarski radovi koji su bili bitni za završetak objekta i bez kojih ne bi bilo moguće obaviti tehnički pregled građevine, tužitelj nije imao druge opcije nego jednostrano raskinuti predmetni ugovor sukladno odredbama čl. 24.3. i čl. 24.4. Općih uvjeta poslovanja, odnosno sukladno odredbama čl. 363. i 364. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Po raskidu predmetnog ugovora, tužitelj je morao i pronaći novog podizvođača radova koji će nastaviti i konačno dovršiti radove koje je izvodio tuženik, a budući da je ugovor jednostrano raskinut zbog neurednog ispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika i zbog njegovog zakašnjenja, jasno je kako je tužitelj imao pravnu osnovu istom zaračunati ugovornu kaznu sukladno odredbi čl. 17.1. Općih uvjeta poslovanja u iznosu od 10% od ukupno ugovorene cijene radova odnosno i sukladno odredbi čl. 350. st. 1. ZOO-a te čl. 353. ZOO-a. U dopisu od 5. travnja 2024. kojim je tužitelj jednostrano raskinuo predmetni ugovor jasno je navedeno kako tužitelj u cijelosti ostaje pri potraživanju iznosa ugovorne kazne, s time da se opreza radi ističe kako tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora jer je izvođenje bravarskih radova preuzeo drugi izvođač radova tako da nema mjesta tuženikovom eventualnom pozivanju na odredbu čl. 353. st. 5. ZOO-a. Imajući sve naprijed navedeno u vidu, tužitelj je tuženiku ispostavio račun broj: 281124 od 18. travnja 2024. na iznos ugovorne kazne od 26.795,22 EUR s datumom dospijeća plaćanja 18. svibnja 2024. Predmetni iznos od 26.795,22 EUR predstavlja 10% vrijednosti ugovorenih radova.

3. Tuženik je pripremnom ročištu održanom 22. siječnja 2025. naveo da je tužitelj značajno kasnio s izvođenjem građevinskih radova pa stoga tuženik nije niti mogao pristupiti montaži svojih elemenata koje je pravovremeno izradio nakon što je iz primljenog avansa kupio potrebni materijal. Ugovor o građenju/nalogu je zaključen na rok od godine dana, a tuženik je dakle izvršio sve svoje obveze i dostavio bankarsku garanciju za avans. Istekom roka tuženik je zatražio od tužitelja zaključenje novog ugovora sukladno tržišnim pozicijama jer je notorno da je u to vrijeme došlo do znatnog povećanja cijene rada i materijala u građevini. Međutim tužitelj je to odbio te banci protestirao garanciju radi naplate, ali je zahtjev za naplatu odbijen jer je tužitelj zahtjev podnio nakon proteka roka. Ističe da je tuženik u cijelosti potrošio avans na materijal i radove tužitelja, a ugradio je također onoliko koliko mu je tužitelj to omogućio. Nije osnovan zahtjev za plaćanje ugovorne kazne jer još jednom se ističe da tuženik nije kasnio, nego je kasnio tužitelj te se ističe također da se ne može obračunavati ugovorna kazna za neizvršenje financijske obveze. Protivi se određivanju predložene prethodne mjere.

4. Tužitelj je u pogledu navoda tuženika kako je naručitelj kasnio s uvođenjem tuženika u posao i kako je iz navedenog razloga ugovor prestao u studenom 2023., tužitelj je istaknuo kako tuženik u niti jednom trenutku nije upozorio tužitelja na navodno kašnjenje, niti je tražio zahtjev za produljenjem roka izvođenja radova, a sve sukladno odredbi čl. 15.12. i 15.13. Općih uvjeta poslovanja društva STRABAG d.o.o. Tužitelj je na koordinacijskim sastancima požurivao tuženika koji je značajno kasnio s izvođenjem radova te su mu konstantno davani novi dodatni rokovi kako bi pratio dinamiku izvođenja ostalih radova na gradilištu. Pri tome se dodatno ističe kako su zbog pripreme za izvođenje bravarskih radova stajali drugi radovi na gradilištu, a iz Zapisnika sa koordinacijskih sastanaka kao i iz razmijenjene e-mail korespondencije jasno je kako je tuženik jednostavno prestao dolaziti na gradilište i oglušio se na molbe tužitelja da nastavi s radovima i to upravo u trenutku kada mu je istekla bankarska garancija za povrat predujma (avansa) krajem 2023. Dakle, ako je netko kasnio u izvođenju radova, to je onda bio tuženik, a ne tužitelj.

4.1. Nadalje, tuženik nije imao pravo na povećanje cijene jer je u trenutku kada je podnio zahtjev (18. ožujka 2024.) već bio u zakašnjenju s izvođenjem radova, tako da je tu došlo do primjene odredbe čl. 627. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, a kao što je vidljivo iz troškovnika koji je prilog dopisu tuženika od 18. ožujka 2024., tuženik je samo jednostrano, dakle bez bilo kakve podloge ili analize, povećao troškovničke stavke za 34% do čak 65%, a što tužitelj bez konkretnog dokaza povećanja troškova jasno nije bio dužan prihvatiti. Zaključno se ističe kako je tuženik u potpunosti zanemario i odredbu čl. 15.3. Opći uvjeta poslovanja tužitelja prema kojem se smatra da je rok dovršetka radova dan kada izvođač uspješno završi (izvede) sve ugovorene radove i kad nastupi jedan od sljedećih događaja: uspješno provođenje tehničkog pregleda ili uspješna primopredaja radova. Dakle, tuženik nije mogao jednostavno prestati dolaziti na gradilište i ne izvoditi radove koje se ugovorom obvezao izvesti tvrdeći kako je ugovor trajao do 31. studenog 2023.

5. Sud je izveo dokazni postupak pregledom i čitanjem dokumentacije koja je priložena spisu i detaljnije navedena dalje u obrazloženju te saslušanjem svjedoka AV (iskaz na stranici 401-404 spisa) i prokuriste tuženika ĐV (iskaz na stranici 405-407 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

6. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

6.1. Tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje po dvije pravne osnove i to: potraživanje na ime povrata avansa (predujma) isplaćenog tuženiku po Ugovoru broj:

401-8162/09 u iznosu od 19.484,16 EUR te potraživanje na ime ugovorne kazne radi neurednog ispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika, koje neuredno ispunjenje se odnosi na nedostavljanje sredstava osiguranja za povrat avansa te nedostavljanje instrumenta osiguranja radi urednog ispunjenja ugovora u iznosu od 10% od neto ugovorene cijene radova odnosno u iznosu od 26.795,22 EUR prema računu broj 281124 od 18. travnja 2024. (račun na stranici 20 spisa). Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su bile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora broj 401-8162/09 od 7. listopada 2022. (Ugovor na stranici 70-91 spisa), predmet kojeg je bilo izvođenje bravarskih radova (čelik) na objektu Vile Ičići gdje je tužitelj izvodio radove kao glavni izvođač radova, dok je tuženik bio podizvođač. Vrijednost radova po predmetnom ugovoru iznosila je 2.018.885,52 kuna odnosno sada 267.952,16 EUR. Također nije sporno da je sastavni dio ugovornog odnosa Zapisnik s pregovora 3. krug od 20. rujna 2022. (Zapisnik na stranici 73-84 spisa) iz kojega je vidljivo kako je između ugovornih strana dogovoreno da će tužitelj (kao naručitelj) platiti tuženiku (kao izvođaču radova) predujam odnosno avans u iznosu od 50% bruto ugovorenog iznosa (t. 5.4. Zapisnika), a sve iz razloga što je tuženik bio dužan dati bankarsku garanciju za povrat avansa u iznosu od 50% ugovorenog iznosa. Tuženik tijekom ovog postupka nije osporio da je po potpisivanju ugovora, tužitelj 21. prosinca 2022. isplatio tuženiku predujam (avans) u iznosu od 1.000.000,00 kuna odnosno sada 132.722,81 EUR (izvod o stanju i prometu na stranici 92-94 spisa). Prema točci 5.4. Zapisnika s pregovora ugovoren je povrat avansa alikvotno na mjesečnim situacijama. Također sukladno čl. 4. Ugovora sastavni dio Ugovora su i Opći uvjeti poslovanja tužitelja od 4. travnja 2022. (stranica 95-126 spisa). Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije izvodio dokaze na okolnost utvrđivanja, među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

8. Sporno jest je li osnovano tužiteljevo potraživanje na ime povrata plaćenog predujma u iznosu od 19.484,16 EUR s obzirom na tuženikove navode da je uplaćeni avans podmirio s novim povećanim cijenama kojima je fakturirao radove od 1. veljače 2023. nadalje.

9. Tuženik nije osporio tužiteljeve navode da je između ugovornih strana usmeno dogovoreno kako će se od III. privremene situacije pa nadalje cjelokupan iznos odobrenih privremenih situacija koristiti za povrat predujma (avansa) sve do potpunog povrata budući da tužitelj više nije imao osiguranje povrata avansa. Navedeno proizlazi iz storno predujma (avansa) po VI. Privremenoj situaciji (storno računa na stranici 141-142 spisa), kao i iz mail korespondencije od 11. prosinca 2023. (e-mail na stranici 171 spisa).

9.1. Tuženik nadalje nije osporio da su stranke postupale po naprijed navedenom te da je od I. Privremene situacije u iznosu od 5.846,80 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 2.409,35 EUR; od II. Privremene situacije u iznosu od 2.358,72 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 910,25 EUR; od III. Privremene situacije u iznosu od 11.348,83 EUR napravljen povrat (storno) predujma u iznosu od 11.348,83 EUR iz razloga što je tuženiku isteklo bankarsko jamstvo za uredan povrat predujma, a isto nije mogao obnoviti zbog novih terećenja sukladno dogovoru između tužitelja i tuženika iz prosinca 2023. dogovoreno je kako će se cjelokupni iznosi privremenih situacija koristiti za povrat plaćenog avansa do povrat avansa u cijelosti jer tužitelj više nije imao nikakvo osiguranje povrata avansa; od IV. Privremene situacije u iznosu od 27.784,91 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 27.784,91 EUR; od V. Privremene situacije u iznosu od 22.095,11 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 22.095,11 EUR; od VI. Privremene situacije u iznosu od 19.534,22 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 19.534,22 EUR od korekcije Okončane situacije u iznosu od 29.155,98 EUR napravljen je povrat (storno) predujma u iznosu od 29.155,98 EUR.

9.2. Prokurist tuženika ĐV je iskazao da je Ugovor istekao u studenom 2023. sukladno t. 3. Zapisnika s pregovora 3. krug (stranica 77 spisa), a da su I. privremenu situaciju izdali u kolovozu 2023. te je vidio da će doći u probleme i da tužitelju mora vratiti avans. Iskazao je da je od tužitelja tražio odobrenje povećanja cijena, što tužitelj nesporno nije odobrio. Nadalje je iskazao da je iz tog razloga odlučio izvesti radove kojima bi vratio avans tužitelju. Smatra da je uplaćeni avans zatvorio s novim odnosno povećanim cijenama jer je tužitelju rekao da će od veljače 2023. fakturirati radove po povećanim cijenama, što je tuženik i učinio.

9.3. Uvidom u Ugovor odnosno Zapisnik s pregovora 3. krug sud je utvrdio da su stranke ugovorile izvođenje bravarskih radova te da su ugovorile jediničnu cijenu s PDV-om u iznosu od 2.018.885,52 kuna (D, stranica 76 spisa), kao i da su u t. 8. Zapisnika ugovorile da su jedinične cijene nepromjenjive.

9.4. Odredbom čl. 627. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. , 156/22., 145/23. i 155/23.) propisano je da ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, usprkos takvoj odredbi ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su cijene elemenata, a bez njegova utjecaja, povećali u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od deset postotaka. Ali i u tom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka, osim ako je do povećanja cijene elemenata došlo poslije njegova dolaska u zakašnjenje. Dakle, da bi tuženik kao izvođač mogao tražiti razliku u cijeni zbog povećanja pojedinih elemenata cijene, trebaju se ispuniti slijedeći uvjeti: povećanje mora biti iznad 10% od ukupne utvrđene cijene, povećanje cijene ne smije nastupiti nakon zakašnjenja izvođača, do povećanja cijena nije smjelo doći pod utjecanjem izvođača, s time da izvođač ima pravo na razliku one cijene koja je iznad 10% povećanja.

9.5. Tuženik je uz e-mail poruku od 18. ožujka 2024. dostavio prijedlog povećanih cijena u kojem navodi da je Ugovor istekao 31. studenog 2023. te da će povećane cijene radova primjenjivati od 1. veljače 2024. (odluka na stranici 245-253 spisa). Iz navedenog proizlazi da je tuženik podnio zahtjev za povećanje cijena u trenutku kada je već bio u zakašnjenju jer i sam navodi u istom dopisu da je Ugovor istekao 31. studenog 2023. Tuženik također nije dostavio podloge odnosno analize kao dokaz povećanja cijene više od 10%, što nije dokazano niti u ovom postupku, pa stoga sud utvrđuje da nisu bile ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 627. st. 1. ZOO-a da bi tuženik osnovano mogao tražiti povećanje cijena. Nije sporno da je tuženik, bez suglasnosti i odobrenja tužitelja, nakon 1. veljače 2024. fakturirao radove po povećanim cijenama, kako je to naveo u e-mail poruci od 18. ožujka 2024. i prokurist tužitelja u svom iskazu. Slijedom toga, sud utvrđuje neosnovanim tuženikove navode da je uplaćeni avans zatvorio s novim povećanim cijenama radova. To iz razloga što je povećanje cijena tuženik tražio nakon što je već bio u zakašnjenju, a osim toga ničim nije dokazao da je povećanje cijena bilo iznad 10% od ukupne utvrđene cijene te da je nastupilo prije zakašnjenja tuženika kao izvođača, što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je nesporno tuženiku priznao izvedene radove po vrijednosti koja je bila ugovorena te je tuženik po osnovi predujma ostao tužitelju dužan iznos od 19.484,16 EUR koji se odnosi na plaćeni predujam tuženiku, a koji nije vraćen tužitelju kroz izvedene radove tuženika. Stoga tužitelj osnovano traži plaćanje iznosa od 19.484,16 EUR po osnovi povrata uplaćenog predujma.

10. Tužitelj nadalje traži plaćanje ugovorne kazne radi neurednog ispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika, koje neuredno ispunjenje se odnosi na nedostavljanje sredstava osiguranja za povrat avansa te nedostavljanje instrumenta osiguranja radi urednog ispunjenja ugovora u iznosu od 10% od neto ugovorene cijene radova odnosno u iznosu od 26.795,22 EUR radi kršenja ugovornih odredbi od strane tuženika. Poziva se na odredbe čl. 10.6. i čl. 14.13. Općih uvjeta poslovanja (Opći uvjeti poslovanja na stranici 95-126 spisa).

10.1. Nije sporno te je utvrđeno uvidom u t. 4. Zapisnika s pregovora između tužitelja i tuženika da je ugovorena ugovorna kazna za kašnjenje u ispunjenju ugovornih obveza od strane tuženika u visini od 0,5% do maksimalno 10% ugovorene cijene odnosno 26.795,22 EUR. Sukladno odredbi čl. 17.1. Općih uvjeta poslovanja propisano je kako u slučaju neurednog neispunjenja obveza iz ugovora/naloga ugovorna kazna može iznositi do maksimalno 10% ukupne ugovorne cijene radova. Tužitelj nadalje tvrdi da je tuženik u izvršenju ugovora postupio protivno odredbama čl. 10.4., čl. 10.5. i čl. 10.6. Općih uvjeta poslovanja tužitelja budući da nije dostavio produljenje garancije za povrat avansa. Osim toga, odredbom čl. 5.2. Zapisnika s pregovora tuženik je preuzeo obvezu za dostavom garancije za dobro izvršenje posla u obliku bankarske garancije na iznos od 10% bruto vrijednosti radova s rokom važenja do 31. prosinca 2023.

10.2. Prije svega se ističe kako nije sporno da je garancija koju je tuženik dao tužitelju za uredan povrat avansa od 19. prosinca 2022. (stranica 267 spisa) istekla 31. listopada 2023., kao što nije sporno da tuženik tužitelju nije dostavio nova sredstva osiguranja za povrat avansa, što je bio dužan učiniti sukladno čl. 10.4. i 10.5. Općih uvjeta poslovanja tužitelja. Navedeno proizlazi iz iskaza prokuriste tuženika koji je iskazao da je smatrao da nije potrebno produljiti garanciju jer mu je namjera bila izvođenjem radova zatvoriti avans. Također nije sporno da tuženik tužitelju nije dostavio garanciju za dobro izvođenje posla sukladno t. 5.2. Zapisnika za pregovora (stranica 78 spisa) s rokom važenja 31. prosinca 2023. budući da je prokurist tuženika iskazao da je "odlučio da tuženiku neće dati zadužnicu za dobro izvođenje posla ako ne pristane na povećanje cijena, na što tužitelj nije pristao".

10.3. Sukladno odredbi čl. 350. st. 1. ZOO-a vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Riječ je o ugovornoj obvezi koju su stranke same suglasnošću volja ugovorile, s funkcijom pojačanja obveznog odnosa; dužnik koji plaća ugovornu kaznu time ne podmiruje sankciju nego svojevoljnu ugovorom preuzetu obvezu zbog neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjelog ispunjenja. U konkretnom slučaju, stranke su ugovorile ugovornu kaznu radi neurednog ispunjenja koje se odnosi na nedostavljanje sredstava osiguranja za povrat avansa te nedostavljanje instrumenta osiguranja radi urednog ispunjenja ugovora sukladno t. 4. Zapisnika.

10.4. Odredbom čl. 353. st. 1. ZOO-a uređena su vjerovnikova prava na ugovornu kaznu. Kada je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obveze, vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu. On gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne (st. 2.). Dakle, vjerovnik gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako je postavio zahtjev za ugovornom kaznom.

10.5. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj raskinuo Ugovor dopisom od 5. travnja 2024. u kojem navodi da tuženik nije dostavio produljenje garancije za povrat predujma sukladno odredbama čl. 10.4. i 10.5. Općih uvjeta poslovanja te da unatoč jednostranom raskidu Ugovora, tužitelj kao naručitelj zadržava pravo obračuna i naplate iznosa koji se odnosi na povrat dijela plaćenog predujma (avansa) kao i na naplatu ugovorne kazne (stranica 150-152 spisa). Tužitelj kao naručitelj ima pravo na ugovornu kaznu i nakon raskida Ugovora u ovom slučaju. Ugovornom kaznom se osigurava ispunjenje te ako je došlo do neispunjenja ugovorne obveze, a u konkretnom slučaju tuženik nesporno nije ispunio svoju ugovornu obvezu, odnosno nije dostavio sredstva osiguranja za povrat avansa, niti instrumente osiguranja radi urednog ispunjenja ugovora, tada se ugovorna kazna aktivira, neovisno o raskidu ugovora. Stoga tužitelj osnovano zahtijeva ugovornu kaznu.

10.6. Visinu ugovorne kazne tužitelj je odredio sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Općih uvjeta poslovanja kojom je propisano kako u slučaju neurednog neispunjenja obveza iz ugovora/naloga ugovorna kazna može iznositi do maksimalno 10% ukupno ugovorene cijene radova, odnosno 26.795,22 EUR. Slijedom toga sud utvrđuje osnovanim tužiteljev zahtjev za plaćanje ugovorne kazne u iznosu od 26.795,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. svibnja 2024. do isplate.

11. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem Ugovora broj 401-8162/09 od 7. listopada 2022. te da je tuženik dužan tužitelju na ime povrata avansa iznos od 19.484,16 EUR te iznos od 26.795,22 EUR po osnovi ugovorne kazne, sve temeljem citiranih ugovornih i zakonskih odredbi (t. I. izreke presude).

11.1. Tuženik je pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a. Na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. istog Zakona, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom pa je sud tužitelju dosudio i kamate. Sukladno tome, sud je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a održao platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na snazi u dijelu u kojem je naloženo plaćanje iznosa od ukupno 46.279,38 EUR s kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO (t. I. izreke presude). U točki I. izreke presude sud je tužitelju također priznao dosuđeni nastali trošak postupka ovrhe u iznosu od 520,99 EUR s kamatom, a koji se odnosi na trošak javnobilježničke nagrade i trošak dostave s PDV-om sukladno čl. 6. i 8. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (dalje: Pravilnik, "Narodne novine" broj 9/21., 18/22. i 154/22.).

12. Sud je na ročištu održanom 10. rujna 2025. odbio tužiteljeve prijedloge za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka TV i PV, kao i tuženikov prijedlog za pribavu terminskog plana gradilišta i građevinskog dnevnika radi utvrđenja kada je tuženik prvi puta stupio u radove kao suvišan. To iz razloga što su odlučne činjenice utvrđene na temelju dokumentacije u spisu, odnosno iz razloga što je utvrđeno da je tuženik povećanje cijena tražio nakon isteka ugovora protivno citiranoj zakonskoj odredbi, a što se tiče ugovorne kazne nesporno je utvrđeno da tuženik nije dostavio tražene instrumente osiguranja, kako je naprijed obrazloženo.

13. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem ovog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 46.279,38 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 1.359,44 EUR (t. II. izreke presude). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na prijedlog za određivanje prethodne mjere i rješenje o određivanju prethodne mjere u iznosu od ukupno 522,51 EUR, trošak sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o određivanju prethodne mjere u iznosu od 327,68 EUR i na presudu u iznosu od 509,25 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

13.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

Rijeka, 6. listopada 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).