Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5328/2024-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 6. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 27. prosinca 2006., sadržana u čl. 23. C kojom je propisano da tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju ET iznos 185,81 eur sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.050,00 eur sa zateznom kamatom od 6. listopada 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 3208136153. temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 200.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HBB- a za CHF. Navedeni iznos tužitelj se obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima s rokom otplate od 360, dok je prvi anuitet određen kunskoj protuvrijednosti 992,83 CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, sve sukladno članku 7. Ugovora o kreditu. Člankom 23. C Ugovora o kreditu propisano je da Tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate. Isto tako, tuženik je sukladno odredbama Odluke o Tarifi naknada za usluge odredio kako tužitelj mora isplatiti naknadu za obradu kredita te mu je istu obračunao i naplatio prilikom obrade kredita i predaje kreditnog iznosa. Takve nepoštene ugovorne odredbe su definirane čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Uz to što je odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane Tuženika, Tuženik je kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima je tužitelju nametnuta i naplaćena neopravdana obveza koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca. Tuženik je temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi, naplatio tužitelju prilikom isplate kredita iz Ugovora o kreditu naknadu u iznosu 1.400,00 kn, a obračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro iznosi 185,81 eur. Isplata je izvršena 29. prosinca 2006. Tužitelj je predmetni kredit koristio u svojstvu potrošača za rješavanje stambenog pitanja, a što je razvidno iz samog Ugovora o kreditu. Iako je tuženik tužitelja obvezao na plaćanje ulazne naknade i istu uredno naplatio, nikad mu nije nedvosmisleno i jasno objasnio strukturu plaćanja troškova, tj. koji su to posebni troškovi koje tužitelj ima vezano za postupak odobravanja kredita. Tuženik nije ni na koji način tužitelju prikazao i naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično ništetnom, sukladno čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 23.C Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, utvrditi ništetnom odredbu Odluke o Tarifi naknade za usluge tuženika po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu iznosa 181,81 eur sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2006. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. U cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe u odnosu na toč. III petita tužbe da ne osporava visinu naplaćene naknade, ali osporava osnovanost takva potraživanja tužitelja. Tužitelj u petitu toč. I postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 23. C Ugovora o kreditu kojom je propisano je da Tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate. Tužitelj ničim nije dokazao da mu je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita uistinu i naplaćen, nego tek paušalno u historijatu tužbe ukazuje na navodnu ništetnost iste, a čime tužitelj nije ni na koji način dokazao svoj pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste. Nije jasno na koji način bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a osobito kada se uzme u obzir da tužitelj nije dokazao da mu je ista bila prethodno naplaćena. Slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita tužbe, jer njegovo pravo nikada nije bilo povrijeđeno niti će u budućnosti moći biti povrijeđeno. S obzirom na sve na navedeno, očito je da tužitelj nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 23. C predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva pod toč. I petita, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te u u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se odredba Odluke o Tarifi o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora-koju tužitelj prilaže uz tužbu kao dokaz- a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj. Očigledno je kako je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja,. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Odluku tuženika o Tarifi naknada za usluge (list 5-10 spisa), Ugovor o kreditu (list 12-17 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 18-19 spisa), Potvrdu tuženika od 30. kolovoza 2024. (list 21 spisa), tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa (list 46-47 spisa), iskaz tužitelja (list 147 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 23 C Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te utvrđenje ništetnosti odredbe tuženikove Odluke o tarifi naknada za usluge temljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 27. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208136153 kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 200.300,00 CHF;

- da je čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu određeno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora

- da je čl. 23.C Ugovora o kreditu određeno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da je tužitelju 29. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini

1.400,00 kn / 185,81 eur;

7. Sporno je je li su predmetna odredbe čl. 23.c Ugovora o kreditu (kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu) te odredba Odluke tuženika o Tarifi naknada za usluge tuženika (kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita) ništetne i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćane naknade za obradu kredita. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo. Sporno je i je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 23C Ugovora o kreditu, a obzirom na tvrdnje tuženika da naknadu za prijevremenu otplatu uopće nije još platio.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko spornih naknada sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće i rješavanja stambenog pitanja, a u kojoj je živio sa obitelji. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Sa djelatnicom banke je ugovarao uvjete kreditiranja, dakle iznos kredita i način otplate i nije imao prilike pregovarati generalno oko sadržaja ugovora o kreditu, a niti mu je djelatnica banke skrenula pažnju na odredbe vezane za plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prije potpisa ugovora koji mu je dan unaprijed sastavljen, tužitelj je ugovor pročitao i isti mu je kao laiku bio jasan pogotovo u dijelovima o kojima je najviše vodio računa, a radi se o iznosu kredita i uvjetima otplate. U međuvremenu je kuću, koju je kupio predmetnim kreditom, prodao, tako da je kredit prijevremeno zatvoren. Navodi da se sada više, radi proteka vremena, ne može izjasniti da li je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužitelja sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu spornih naknada, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da ga se obrazloženo obavijestilo o spornim naknadama i da ih je banka ovlaštena naplatiti te da bi mu bilo obrazloženo na što se navedene naknade zapravo odnose. Konačno, na što se točno odnose predmetne naknade tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je iste bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud zaključuje da je izostala informiranost na što se konkretno naknade odnose te da se o istima nije moglo pregovarati.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu je propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati te visini tih naknada.

13. Pritom valja reći da priloženih - Odluke tuženika o Tarifi naknada za usluge (list 5- 10 spisa) te Upute tuženika za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa (list 46-47 spisa) samo sadržavaju odredbu da se te sporne naknade naplaćuju, dakle, nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.

14. Prema mišljenju suda predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 2. st.3. i 23 C. Ugovora o kreditu) su transparentne smislu članka 85. ZZP/03 jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

15. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Upute tuženika za odobravanje kredita građanima, a ni same ugovorne odredbe čl. 2. st. 3. i čl. 23 C ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja kao korisnika kredita čl. 2. st.3. . i čl. 23 c. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj korisnika kredita i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Prema čl. 295. ZOO, važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. Tužitelje naime, pored ostalog zahtjeva, traži utvrđenje ništetnosti odredbe Odluke tuženika o Tarifi naknada za usluge tuženika, a temeljem koje je tužitelju nesporno naplaćena naknada za obradu kredita. Ta odredba Odluke (toč. B3.1.4.1.) sadržajno je sastavni dio Ugovora o kreditu – sadržajno u toč. 2. st. 3. i time je predmetna Odluka, kako sastavni dio Općih uvjeta poslovanja tuženika ujedno i sastavni dio Ugovora o kreditu ( čl. 23. J Ugovora o kreditu u vezi čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika).

24. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica kao potrošača.

25. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je korisnik kredita mogao pojedinačno pregovarati.

27. Tuženik nije niti pokušao dokazati (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je korisnik kredita bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade.

28. S obzirom da je nesporno da je tužitelj na temelju čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu u vezi Odluke tuženika o Tarifi naknada za usluge tuženika, platio tuženiku naknadu za obradu kredita - dana 29. prosinca 2006. u iznosu sada 185,81 eur, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu u vezi Odluke tuženika o Tarifi naknada za usluge tuženika te odredba čl. 23 c. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 84. st. 1. ZZP/03 te ništetne u smislu članka 87 st.1. ZZP/03. te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke. Pritom se dodaje da se o ništetnostii odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

29. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima isti nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

31. Tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita neovisno o činjenici je li ista plaćena (iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi proteka vremena o toj činjenici ne može izjasniti). Naime, za tužitelja iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, a koju odredbu ovaj sud, imajući u vidu razloge navedene u obrazloženju ove presude, smatra nepoštenom i ništetnom.

32. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju kao korisniku kredita, ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom (tužitelj ne traži isplatu po osnovi ništetne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita). Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

33. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom, kao prethodno pitanje, riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

34. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

35. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

36.1. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, koji su postavljeni uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka. Pritom je uzeto u obzir da je tužitelj u odnosu na odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu, samo tražio utvrđenje ništetnosti iste pa je na ročištu za glavnu raspravu 24. rujna 2025. utvrđena vrijednost predmeta spora kako je to naznačeno u tužbi.

36.2.Tužitelju je tako priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 13. siječnja 2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 10. travnja 2025. i 24. rujna 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 800,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (200,00 eur) te uz zatraženi trošak pristojbi na tužbu u zatraženom iznosu 50,00 eur, sveukupno iznosi 1.050,00 eur.

37. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 6. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu i na presudu - svaka po 53,09 eur

- punom. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte