Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-429/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o., Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 9. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice HN, odvjetničkog vježbeniku u uredu punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika u Osijeku, 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4718734 sklopljenog između tužitelja IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 20. veljače 2008., a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.376,82 eura (slovima: dvije tisuće tristosedamdesetšest eura i osamdesetdva centa), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to na iznos od:

- 0,63 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 8,15 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 9,19 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

- 9,66 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 8,71 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- 8,97 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 6,91 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 5,39 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 5,79 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,59 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

- 6,52 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- 5,71 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

- 7,23 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 8,45 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 10,18 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 9,78 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 12,13 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 11,69 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 12,57 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 20,07 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 18,53 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 23,25 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 21,62 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 18,99 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 24,54 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 31,59 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 26,60 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 28,35 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 26,12 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 26,52 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 35,98 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 1.257,32 eura od 22. lipnja 2011. do isplate,

- 663,09 eura od 22. lipnja 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.076,45 eura (slovima: tisućusedamdesetšest eura i četrdesetpet centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana od presuđenja tj. 6. listopada 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška preko dosuđenog iznosa od 1.076,45 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 23. studenog 2022. podnijela tužbu u kojoj navodi da su dana 20. veljače 2008. tužiteljica i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4718734, te da je u članku 7. navedenog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..., te da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa Banke.

1.1. Tužitelj navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge Franak, nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog utvrđeno da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i nastavno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).

1.2. Tužitelj navodi da je ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu.

1.3. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja valute CHF, a koji iznos će odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

2.1. Dalje navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

2.2. Također navodi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3 , „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

2.3. Također ističe da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

2.4. Tuženik navodi da su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR.

2.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Također navodi da je i neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe kako se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete, mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene s iste pravne osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.

3.1. Također navodi da je navode iz odgovora na tužbu tuženik već isticao u predmetu koji je vođen povodom kolektivne tužbe u slučaju „Franak“, i na navode iz odgovora na tužbu prethodno je odlučeno u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi u navedenom predmetu.

3.2. Tužitelj navodi da nije sporno kako je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužitelj bio zapravo upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu. Naime, banke su aktivno savjetovale potrošače da uzmu kredit u švicarskim francima kao povoljniji, uz obećanja da nikakva promjena njihovih mjesečnih anuiteta-rata u iznosima preko 200,00 kn nije izgledna, dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili umanjivale, prešutjevši upozoriti potrošače na ono što su znale. Tuženik tužitelja prilikom sklapanja ugovora nije upoznao s učestalošću promjena tečajeva svjetskih valuta te s današnjom situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na dulji rok od deset, dvadeset ili trideset godina, a također je tuženik propustio upoznati tužitelja o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone na tečaj švicarskog franka. Tuženik ponajprije nije prilikom sklapanja ugovora upoznao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan.

3.3. Također navodi da, iako je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, to se pretpostavlja da je tužitelj bio upoznat s svim pojedinim ugovornim odredbama, odnosno ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

3.4. Tuženik se protivi i istaknutom prigovoru zastare, navodeći da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt- 249/14 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 15. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev, te i dalje predlaže da sud proglasi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.376,82 eura, zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci ove presude.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao otplatni plan (stranica 9.-12. spisa), ugovor o kreditu (stranica 1.-17. spisa), zahtjev za kredit (stranica 49.- 51. spisa), nalaz i mišljenje vještaka (stranica 117. -122. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Želimira Mirića obzirom da isti nije bio nazočan prilikom pregovora između tužitelja i tuženika u vezi predmetnog ugovora o kreditu, niti je sastavljao predmetni ugovor o kreditu, radi čega nema neposrednih saznanja o samom sklapanju ugovora o kreditu.

8. Rješenjem broj: P-429/2022-6 od 5. ožujka 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

9. Tijekom postupka nije sporno da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 21. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4718734 kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 12.894,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca. Utvrđeno je da je ugovorena redovna kamata u visini od 6,75% godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Utvrđeno je da je kredit odobren radi kupnje osobnog automobila.

12. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra FN i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

14. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

15. Nadalje, odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Odredbom članka 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

15.3. Nadalje, odredbom članka 102. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

17. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je imala namjeru kupiti osobno vozilo radi čega je otišla u jednu auto kuću u [adresa]. Budući je vozilo namjeravala kupiti na kredit u toj auto kući su joj rekli da ode u poslovnicu tuženika u [adresa] radi dogovora o kreditu. Sjeća se da su joj u banci ponudili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te joj druge vrste ugovora nisu nudili. U banci joj nisu posebno objašnjavali što se može dogoditi s tečajem CHF. Navela je da se ona nije raspitivala na drugim mjestima što bi se moglo dogoditi s tečajem CHF te je njoj ovaj kredit odgovarao. Navela je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta niti je imala poslovni udio u trgovačkim društvima. Također je navela da je pročitala ugovor prije potpisivanja te da je bila svjesna pojma valutna klauzula odnosno da je ugovor vezan za CHF, te se ne može sjetit je li imala ikakvih pitanja ili nejasnoća. Također je navela da je ona otplaćivala rate kredita.

18. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila radi kupovine osobnog vozila. Također je utvrđeno da joj je u auto kući u kojoj je kupovala vozilo rečeno da kredit podigne kod tuženika iz čega proizlazi da su tuženik i auto kuća bili u poslovnom odnosu. Također je utvrđeno da je tužitelju ponuđen jedino kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Utvrđeno je da je ugovor sastavila banka.

19. Slijedom navedenog odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

19.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe članka 7. ugovora o kreditu nije razumljiv. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena

20. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

22. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. stavka 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren za kupnju osobnog automobila.

22.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

23. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

24. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz [adresa]. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik i tužitelj dana 20. veljače 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4718734 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 12.894,85 CHF, protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorna je s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu i to na način da se dio glavnice kredita u iznosu od 9.796,88 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 3.097,97 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu otplate kredita zajedno s posljednjim anuitetom. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Vještak navodi da je kao početni tečaj u izračunu primijenio važeći tečaj na dan odobrenja za 1 CHF = 4,536794 kn, dok je nominalni iznos početnog anuiteta utvrđen u iznosu od 164,10 CHF s dospijećem 31. ožujka 2008. godine, koji iznos anuiteta je i primijenjen u izračunu.

24.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovora o kreditu iznosi 2.385,94 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđeno da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 9,129 eura. Vještak navodi da razlike anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta utvrđene su u ukupnom iznosu od 2.376,82 eura.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

26. Stranke su se suglasile da nije potrebno pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

28. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita pa do dana izrade nalaza vještaka tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio iznos od 2.376,82 eura, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužitelju navedeni iznos. Navedeni iznos predstavlja razliku između više i manje plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF.

29. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.)

30. Vezano za navode tuženika da je prilikom odlučivanja o povratu više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose (tzv. negativnu tečajnu razliku), treba navesti da je tužitelj svoje potraživanje umanjio za iznos koji je manje plaćen zbog tzv. negativne tečajne razlike, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

31. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013 , a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. studenog 2022., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

32. Nadalje, vezano za prigovor zastare u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, treba navesti da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, sukladno odredbi članka 186.b stavka 1. i 2. ZPP, te je tužbeni zahtjev postavio na način da traži od suda da tuženiku naloži isplatu novčanog iznosa, a koji iznos će odrediti nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je odredio iznos koji potražuje od tuženika, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tužitelj ovaj iznos potražuje temeljem istih činjenica navedenih u tužbi i sukladno tužbenom zahtjevu navedenom u tužbi, pa specificiranjem iznosa koji potražuje nakon provedenog vještačenja nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Budući nije nastupila zastara u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev, to nije zastario niti dio zahtjeva kojim je tužitelj specificirao iznos koji potražuje.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

33.1. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastavljanje sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 20. veljače 2024., 15. travnja 2025. i 20. lipnja 2025. u vrijednosti 100 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 16. siječnja 2025. i 9. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 25. lipnja 2025. u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točki 2. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 700 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 1.400,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 350,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, odnosno ukupno 1.076,45 eura.

33.2. Sud tužiteljici nije priznao trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iz razloga što tužitelj nije dostavio dokaz da je odštetni zahtjev zaista dostavljen tuženiku. Sud tužiteljici nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu, budući je oslobođena plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 51/23).

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 6. listopada 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetničko društvo Cvrković i partneri d.o.o., Dr. F. Tuđmana 21, 32000

Vukovar – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta d.o.o., Trg žrtava fašizma 5, 10000

Zagreb – pun. tuženika