Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1016/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Zoranu Subotiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1912/2019-8 od 14. svibnja 2024., 6. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1912/2019-8 od 14. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, predlažući da se ukine pobijano rješenje.

2.1. U žalbi u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti, odnosno da je u cijelosti zanemario zahtjeve iz odredbe članka 98. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), a kojom odredbom je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud samo izveo paušalni zaključak umjesto da je sagledao sve okolnosti slučaja. Ističe i sve da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci, u predmetnom bi postupku opet bio nadležan Općinski sud u Rijeci sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. u vezi članka 381. ZPP-a na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene. Nadalje, nije učinjena niti povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a, odnosno pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka istog je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Iz stanja spisa i obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi:

- da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 5102533870 od 20. srpnja 2005. protiv tuženika Općinskom sudu u Osijeku,

- da je tuženik uz odgovor na tužbu, podnio i prigovor mjesne nenadležnosti pritom navodeći da je člankom 14. stavak 1. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Banke, odnosno u Rijeci.

7. Prvostupanjski sud prvenstveno utvrđuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19), iako se pravilno trebao pozvati na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 20. srpnja 2005., a koji je mjerodavni propis koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, prema kojima je nepoštena ugovorna odredba ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

8. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa da se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, da je Općinski sud u Rijeci, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, od prebivališta tužitelja udaljen oko 280 kilometara. Prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegovog sjedišta te da se time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba da je za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka te utvrđuje da iz navedenih razloga među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a.

9. Dakle, u konkretnom slučaju je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, u Rijeci, u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Međutim, u ovom slučaju predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

10. Prvenstveno, stav je i ovog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo, i to prije svega spomenuta odredba članka 81. ZZP/03.

11. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.) koji je bio na snazi u trenutku donošenja prvostupanjske odluke, a kojim Zakonom je u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.). Prema članku 53. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

12. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan.

13. Nadalje, prema članku 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) u sporovima koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna stana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta, gdje potrošač ima prebivalište.

14. Odredbom članka 46. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.

15. Odredba članka 48. stavak 1. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

16. Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

17. Kako ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

18. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

19. Iz sadržaja članka 14. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njegova prebivališta do nadležnog suda), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

20. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Iz navedenog proizlazi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je preko 280 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja, što svakako povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03.

22. Slijedom navedenog pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegovog sjedišta te da se time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba da je za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka. Odnosno, pravilno utvrđuje da iz navedenih razloga među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a.

23. Tužitelj se, stoga, osnovano opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Osijeku, a radi čega je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari pravilno ocijenjen neosnovanim. Stoga nisu od značaja niti navodi tuženika da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranka u predmetnom postupku, da bi opet za suđenje u navedenoj pravnoj stvari bio nadležan Općinski sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a.

24. Odnosno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj u ovom predmetu ima status potrošača, te da se primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo primjenom kojega je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz razloga koje je izložio sud prvog stupnja ništetna, slijedom čega tužitelj ima pravo izabrati mjesno nadležni sud prema svom prebivalištu. Mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

25. Nadalje, iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Osijeku, gdje se nalazi poslovnica tuženika. Prema tome, u konkretnom slučaju primjenom naprijed citiranih odredbi ZPP-a za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski sud u Rijeci kao sud u mjestu sjedišta tuženika kao pravne osobe, odnosno Općinski sud u Osijeku, kao sud u sjedištu poslovne jedinice (filijale) tuženika u odnosu na koji je nastao spor koji se vodi u ovom postupku. Kako se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je ugovor sklopljen, pa kako je tužitelj podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrao da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

26. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom odredbe članka 380. stavak 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

27. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 6. listopada 2025.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić