REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-848/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženice ... sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 3. lipnja 2025., poslovni broj: P-912/25-11, u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene ... sa sjedištem u [adresa], odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 3. lipnja 2025., poslovni broj: P-912/25-11, u pobijanoj točki I, II I IV izreke.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 98930/04 od 28. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja ŠA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika ..., kao kreditora, koja glasi: „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA 0,75%

(slovima:nulacijelihsedamdesetpetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku ... [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], platiti tužitelju ŠA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 764,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2004. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 789,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. prosinca 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako 2 Poslovni broj: P-912/25-11 polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) i zbog odluke o parničnom trošku, predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osim toga da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP-a jer prvostupanjski sud izvedene dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo, a što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

2.2. Nadalje, ističe da sporna ugovorna odredba nije ništetna, da je u točki 8. Ugovora o kreditu jasno navedeno koliko ista iznosi, dakle navedena odredba je jasno koncipirana, unesena na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta pa je tužitelj kao poštena i savjesna strana ugovora vrlo lako mogao utvrditi točan iznos te naknade. Navodi i da zakonski propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu predviđali zabranu takve naknade, a tužitelj svoju tvrdnju da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom. Osim toga, ističe da navedena odredba ni na koji način nije mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasna i iz iste je moguće egzaktno utvrditi svrhu, namjeru i opseg ugovorne obveze.

2.3. Zaključno osporava i odluku o parničnom trošku smatrajući da je zbog naprijed navedenih razloga, tužbu trebalo odbiti u okviru pobijanog dijela presude i dosuditi tuženiku parnični trošak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. st. 2. ZPP- a.

5.1. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze analizirao i ocijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP- a i na temelju istih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, što isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

6. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 98930/04, sklopljenog između tužitelja i tuženice, 28. prosinca 2004., iz članka 8. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje jednokratno platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75%, prije korištenja kredita i neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita te da se naloži tuženici da na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužitelju iznos od 764,03 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2004. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupovinu stana u [adresa], u iznosu od 153.540,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 300 mjeseci te da je odredbom članka 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,75% od iznosa kredita i da je tužitelju 30. prosinca 2004. tuženica naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.151,55 CHF. Sporno je da li je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s tuženom u svezi naknade za obradu kredita nije mogao posebno pregovarati i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 8. Ugovora i nije pregovaralo, da je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) i na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/03 o ništetnoj odredbi. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 781,81 eura.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 8. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije, u skladu sa člankom 81. stavkom 4. ZZP/03, dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,75% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju, što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 8. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužitelji kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 1.151,55 CHF, odnosno 764,03 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 8. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 8. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u pobijanim točkama I, II i IV izreke.

16. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) , budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Pojedinačni troškovi nisu žalbom osporavani, a u odnosu na parnični trošak, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

18. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 6. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić