REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-859/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika [obrt] ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, od 12. lipnja 2025., poslovni broj: P-518/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Žalba tuženika ... [adresa] odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu, od 12. lipnja 2025., poslovni broj: P-518/2024-9.

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja

presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 5101986242, od dana 19. srpnja 2004. solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, pod brojem OU-362/2004, dana 20. srpnja 2004., koja glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Tužena ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], dužna je tužiteljici GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 196,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

riješeno je:

“I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Tužena ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], dužna je tužiteljici GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 307,79 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/03, koje je primijenio na to činjenično stanje te u pogledu stava prvostupanjskog suda, da je tužiteljica kao potrošač morala biti upoznata koji se točno troškovi podmiruju ulaznom naknadom, navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti, već samo pojedine i to iskaze tužitelja i svjedoka pa da tako nije uzeo u obzir da 2004., dakle u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ugovora, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, da je predmetno ograničenje uvedeno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj; 143/2013) i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena, predviđena i naknada za obradu kredita pa da je hrvatsko zakonodavstvo samo formaliziralo ono što se već godina ugovaralo u ugovorima o kreditu, zatim da naknade ovise o tarifi, odnosno aktu vjerovnika, da se i danas u bankarskom poslovanju naplaćuju razne naknade koje se niti iz perspektive zakonodavca, a niti regulatora ne smatraju spornim, da nije relevantno za postupak da je u ugovoru pa tako i razgovoru između službenice i tužiteljice trebalo pojasniti tužiteljici o kakvim se točno troškovima radi, već je relevantno je li tužiteljica prije svega shvatila ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i je li kao razuman, razborit i pažljiv potrošač, mogla razumno shvatiti o kakvoj se naknadi radi i je li u ovom konkretnom postupku tužiteljica kao potrošač prije sklapanja ugovora bila upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja, što tužiteljici nije moglo ostati nepoznato, a kad je riječ o visini naknade da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji te da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i da je osim toga visina same naknade sadržana u ugovoru. Tuženik smatra, uzimajući u obzir sve navedeno, da ja u duhu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu razumljiva i da prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost navedene odredbe.

2.2. Osim toga, navodi da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana i da ne provodi test nepoštenosti pa da je u tom dijelu počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zatim da nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužiteljici bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše cijeneći letke koji su bili na raspolaganju tužiteljici, razgovor sa službenicom banke, kao i činjenicu da se radi o iznosu s čijom visinom je tužiteljica nedvojbeno bila upoznata, da je jasno da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.3. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je na pogrešan način tumačio smisao i doseg odredbi ZZP/03, koje se imaju primijeniti na konkretna slučaj, odnosno da nije cijenio te odredbe u duhu prava EU i relevantne prakse Suda EU, koja je primjenjiva na ovakve slučajeve.

2.4. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom nije prihvaćen prigovor zastare navodi da je shvaćanje prvostupanjskog suda utemeljeno na shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora i da takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava i da nije zadaća Vrhovnog suda kreiranje pravnih normi, već ujednačavanje prava. Navodi i da je bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih strana proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom te da i pravna teorija, koju je ujedno tuženik citirao, potvrđuje stajalište tuženika kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok, koji se računa od dana plaćanja, dakle, u ovom konkretnom slučaju od 2004., a tužitelj je tužbu podnio 2024. Tuženik nadalje smatra, ukoliko bi se pak prihvatio navedeni stav Vrhovnog suda, onda je taj stav potrebno primijeniti i na početak tijeka zatezne kamate pa da je prvostupanjski sud, dosuđujući tužiteljici kamate od 2004. počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo. Tuženik se pri tome poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici od 5. ožujka 2004. i odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Dalje osporava dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20).

2.5. U daljnjem dijelu žalbe pobija odluku o prigovoru mjesne nadležnosti, navodeći da i nije bila ugovorena nadležnost suda u Rijeci, u slučaju spora među strankama opet bi bio nadležan sud u Rijeci sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a, dakle sukladno pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti, zatim da su neosnovani navodi prvostupanjskog suda kako odredba o prorogaciji nadležnosti uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama jer udaljenost od [adresa] do [adresa] nije takva da bi tužiteljici bili prouzročeni preveliki troškovi putovanja koji bi ju mogli odvratiti od upuštanja u postupak, da poslovna jedinica na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Karlovcu nije upisana u sudski registar jer se ne radi o podružnici i da je prvostupanjski sud i u ovom dijelu odluke pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio čitav niz relativno i apsolutno bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 3. i 11. ZPP-a.

2.6. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti i slijedom toga dosuditi tuženiku parnične troškove, kao i da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer je riječ o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama.

5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Tužiteljica tužbom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5101986242, sklopljenog 19. srpnja 2004., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom se tužiteljica obvezala na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 01,00% (jedan posto) od iznosa kredita, obračunate s datumom ugovora te da se naloži tuženiku da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužiteljici iznos od 196,16 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2004. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisnici kredita, stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, u iznosu od 30.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu od 01,00% (jedan posto) od iznosa kredita, koja se obračunava na datum ugovora i da je tužiteljica po ovom osnovu prilikom isplate kredita platila tuženiku iznos od 1.477,98 kn, što iznosi 196,16 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužiteljica pravo na isplatu navedenog iznosa. Sporna je i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice te na temelju materijalne dokumentacije, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o odredbi koja je vidno istaknuta i lako uočljiva te da je ista po svom gramatičkom sadržaju jasna, međutim da je tijekom postupka utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretno troškove podmiruje pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva, kao i da je predmetna odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnice kredita na njezin sadržaj pa je korisnica dovedena u situaciju prihvaćanja ili neprihvaćanja postavljenih uvjeta, odnosno nametnutih obveza, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada pa da se po prirodi stvari o ovoj naknadi nije moglo pregovarati, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava i da je stoga ništetna u skladu sa člankom 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO). Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazao da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljicom pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 10. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 01,00% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužiteljici što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužiteljica financijski oštećena što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženik u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 1.477,98 kn, što iznosi 196,16 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženik prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužiteljica isplatila tuženiku naknadu iz članka 10. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Žalbeni navodi tuženika da je tužiteljici neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20), nisu osnovani jer se isti Zakon primjenjuje samo u ovršnim i stečajnim postupcima.

18. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a jer je pravilno utvrdio svoju nadležnost i odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

18.1. U konkretnom slučaju stranke su člankom 14. Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2004., za slučaj spora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, odnosno suda u [adresa]. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na prebivalište u [adresa], tužiteljica radi ostvarivanja svojih prava, i davanja iskaza pred sudom trebala putovati na Općinski sud u Rijeci (udaljenost u jednom pravcu 123,00 km), u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa], bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se ugovorena odredba jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

18.2. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

18.3. Kako se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o sudskoj nadležnosti i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona, a tuženik nije dokazao da se o ovoj odredbi pregovaralo i da prema odlukama Suda Europske unije i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., potrošač kao slabija ugovorna strana mora biti zaštićen pravilima o nadležnosti, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti, uvažavajući ujedno i zakonske odredbe o izberivoj nadležnosti.

19. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, kao i primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) te tužiteljici priznao nagradu za nazočnost na objavi presude jer je punomoćnik tužiteljice na predmetno ročište pristupio i jer je nagrada za ovu radnju predviđena odredbama Tarife.

20. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje.

21. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Slavonski Brod, 6. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić