REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-485/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik, Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 25. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, dana 6. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 114-50-4507934 od 14.11..2007., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Nansi Kopić, Pula, Anticova 9/1. broj OV-20476/06 između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji glasi:

3.NAKNADA

„0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita““.

II. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB53056966535),Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju, KRAPAC MARINU (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 178,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.11.2007. do 31.12.2007.po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži zakonske zatezne kamate na iznos od 178,16 EUR-a u razdoblju od 27. studenoga 2006. do 27. studenoga 2007.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. ožujka 2025. navodi da je dana 14.11.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 114-50-4507934 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 119.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu.

Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 82/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13 i 41/14. dalje: ZZP) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom

Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u čl. 270 propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl.272 propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

Obzirom da je odredbom čl. 3 Osnovnog Ugovora između ostaloga propisano slijedeće“ NAKNADA 0,25 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ nema nikakve dvojbe da je predmetna odredba NIŠTETNA. Nadalje, navedena odredba u cijelosti je u suprotnosti s čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (Nar.nov.96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 3 Osnovnog Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu NIŠTETNOST.

Dana 12.02.2016. tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br.114-50-4507934. 11.9.2013.

Također, nije sporno da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Takvom naplatom naknade tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita, te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 178,16 EUR/ 1.342,41 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos zbog čega predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik iako uredno pozvan u ostavljenom roku nije dao odgovor na tužbu. Nadalje tuženik iako uredno pozvan nije došao ni na pripremno ročište održano dana 30. srpnja 2025. Budući su bili ispunjeni uvjeti na tom ročištu zaključen je prethodni postupak nakon čega je budući da su za to bili ispunjeni procesni uvjeti provedena i glavna rasprava.

3. Na glavnoj raspravi 25. kolovoza 2025. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo da je 2007. podigao kredit radi kupnje stana i to prve nekretnine, a sve iz razloga jer je iz Zagreba preselio u Istru, tamo je bio podstanar pa je procijenio da je bolje podići stambeni kredit nego plaćati podstanarski najam. U to vrijeme rata je bila prihvatljiva. U odnosu na okolnosti pregovora pri sklapanju ugovora o kreditu navodi da ga djelatnik banke nije informirao na što se odnosi trošak obrade kredita koji treba platiti. Navodi da je iznos naknade ustegnut od kredita. Ugovor o kreditu je pročitao ali mu ni tada nije bilo jasno na što se sve odnosi trošak za obradu kredita.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 6-9), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 10), javnobilježničku ovjeru privatne isprave (list 11), dodatak ugovora o kreditu (list 11-16), otplatni plan (list 17-28), pregled izvršenih uplata (list 29-33), te je saslušan tužitelj (list 115).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 14. studenoga 2007. navedeni Ugovor te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 119.870,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

8. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 0,25% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz otplatnog plana proizlazi da je prilikom isplate/korištenja kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, u iznosu od 0,25% od iznosa kredita sukladno članku 3. Ugovora o kreditu tako što je navedeni iznos ustegnuo od odobrenog kredita.

9. U odnosu na okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit dizao u privatne svrhe kupnju stana, te da mu pri pregovorima nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita te da je mu unatoč tome što je ugovor nije bilo jasno što plaća takvom naknadom.

11. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i životan. Naime iz iskaza proizlazi da je tužitelj znao da treba platiti naknadu za obradu kredita i to u visini od 0,25% iznosa kredita. Međutim tužitelj nije informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno nisu mu pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno govori u prilog zaključku da tužitelj o visini konkretne naknade nije mogao pregovarati jer je visinu iste i način njene naplate – ustegom od iznosa kredita unaprijed pripremio i formulirao tuženik. Vezano uz zahtjev dobre vjere (postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja) iz okolnosti što je banka u tipskom ugovoru predvidjela da će se tzv. "ulazna naknada" ustegnuti od odobrenog kredita tužitelju proizlazi da banci nije bilo u potpunosti razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da su o navedenoj odredbi mogli s bankom i pregovarati.

12. Na tuženiku je teret dokazivanja da se s tužiteljem pri sklapanju ugovora pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik je u ovom postupku bio potpuno pasivan te nije dao ni odgovor na tužbu niti je pristupio pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, a niti je tijekom postupka osporio činjenične navode tužitelja i dokaze kojima tužitelj potkrepljuje činjenične navode.

13. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije dokazivao suprotno odnosno da nije ni pokušao dokazati da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 82/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13 i 41/14.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

14. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

15. Kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

16. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita od dana kada je naplata izvršena 27. studenoga 2007. (prema otplatnom planu), Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu naplaćene naknade.

17. Naime člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu u ovom predmetu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju od ove presude.

18. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 178,16 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 11. rujna 2013. što nije sporno među strankama, a tuženik je na ročištu od 26. rujna 2024. nespornim učinio i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zakonske zatezne kamate zatražen po tužitelju.

19. Ovaj sud smatra potrebnim navesti da iz stanja spisa proizlazi da iako se u okolnostima ovog slučaja radi o konvertiranom kreditu da tužitelj ima pravni interes potraživati spornu naknadu od tuženika, jer se sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, pa samim time niti sudske zaštite, a ulazna naknada koja je predmetom ovog postupka u Dodatku ugovora o kreditu uopće nije razmatrana, jednako kao niti u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1012/2015.).

20. Tužitelj je zakonsku zateznu kamatu tužbenim zahtjevom na iznos od 178,16 EUR-a tražio do 27. studenoga 2006., a što je vrijeme prije no što je navedena naknada naplaćena zbog čega je zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 178,16 EUR-a u razdoblju od 27. studenoga 2006. do 27. studenoga 2007. valjalo odbiti.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 25. kolovoza 2025.

Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 150,00 EUR-a te trošak zastupanja na ročištu 25. kolovoza 2025. što čini ukupan opravdani trošak od 300,00 Eura ukupno. Tužitelju je za navedene radnje priznat i zatraženi trošak PDV-a od 25% prema tbr 46 OT u iznosu od 75,00 Eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura što ukupno iznosi 394,91 EUR-a.

22. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 30. srpnja 2025. jer ga sud nije u smislu članka 299a ZPP-a pozvao na očitovanje niti je sam tužitelj za taj podnesak od suda tražio odobrenje u smislu članka 299a st. 2. ZPP-a a niti je taj podnesak bio potreban ni pridonio ishodu spora. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer punomoćnik tužitelja nije ni došao na to ročište te što je je u slučaju nedolaska na ročište za objavu presude, presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa ovaj trošak nije ni nužan ni potreban u smislu člana 155 ZPP-a.

23. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 6. listopada 2025.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.