Poslovni broj: P-542/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Frane Bazina, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice iz Zagreba, 6. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 3.750,58 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto pedeset eura i pedeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 11,17 EUR od 29. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 14,30 EUR od 17.veljače 2009. do isplate

- na iznos od 10,04 EUR od 14. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,15 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 6,15 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 8,24 EUR od 8. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 5,34 EUR od 23. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 7,97 EUR od 20. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 14,89 EUR od 9. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 14,35 EUR od 25. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 14,84 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 18,67 EUR od 21. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 18,65 EUR od 21. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 18,62 EUR od 21. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 23,09 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 30,51 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 30,47 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 30,43 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 40,05 EUR od 25. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 40,00 EUR od 25. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 39,94 EUR od 25. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 46,57 EUR od 16. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 46,50 EUR od 16. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 50,49 EUR od 26. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 51,49 EUR od 19. ožujka.2011. do isplate

- na iznos od 46,12 EUR od 29. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 64,13 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 67,69 EUR od 29. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,39 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 75,82 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 68,57 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 64,74 EUR od 16. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 61,70 EUR od 16. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 54,37 EUR od 19. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 56,97 EUR od 29. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 58,93 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 61,70 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 62,98 EUR od 21. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 61,06 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 60,83 EUR od 17. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 63,40 EUR od 19. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 63,36 EUR od 19. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 61,13 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 60,04 EUR od 17. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 55,53 EUR od 16. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 59,91 EUR od 18. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 61,73 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 60,28 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 60,17 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 57,80 EUR od 19. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 59,74 EUR od 28. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 61,22 EUR od 18. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 53,93 EUR od 18. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 53,54 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 53,75 EUR od 17. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 53,93 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 57,20 EUR od 24. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 58,02 EUR od 21. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 60,05 EUR od 18. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 57,38 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 61,53 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 37,78 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 37,42 EUR od 1. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 37,32 EUR od 1. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 35,85 EUR od 25. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 36,80 EUR od 23. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 36,70 EUR od 23. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 37,34 EUR od 27. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 37,48 EUR od 24. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 72,44 EUR od 27. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 72,25 EUR od 27. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 72,06 EUR od 27. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 71,86 EUR od 27. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 56,47 EUR od 25. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 57,39 EUR od 25. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 58,02 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 57,80 EUR od 23. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 54,89 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 51,76 EUR od 29. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 51,39 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

po stopi koja se do 31.srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.066,05 EUR (slovima: tisuću šezdeset šest eura i pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 17,42 EUR od 16. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 17,50 EUR od 16. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 15,53 EUR od 19. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 16,97 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,06 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,15 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,23 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,32 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,41 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,50 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,59 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,68 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,77 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 19,15 EUR od 21. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 18,65 EUR od 17. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 19,57 EUR od 19. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 19,74 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 19,79 EUR od 19. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 19,23 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 19,02 EUR od 17. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 17,71 EUR od 16. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 19,23 EUR od 18. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 19,52 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,62 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,30 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,40 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,49 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,58 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,68 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 19,77 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 20,63 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 20,73 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 21,62 EUR od 19. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 23,97 EUR od 18. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 21,24 EUR od 18. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 21,23 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 21,56 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,65 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,75 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,84 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,73 EUR od 17. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,83 EUR od 17. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 21,93 EUR od 17. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 23,62 EUR od 24. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 25,20 EUR od 12. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 24,94 EUR od 24. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 25,53 EUR od 23. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 25,64 EUR od 23. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 25,75 EUR od 23. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 26,38 EUR od 27. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 26,67 EUR od 24. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 28,03 EUR od 1. veljače 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura (slovima: tisuću sedamsto pedeset eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2025. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik 24. veljače 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 9011042943, (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 74.501,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da se sukladno ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35 % godišnje. Tužitelj navodi da preuzetu obvezu nije u cijelosti ispunio. Tužitelj nadalje navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelj tvrdi da mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi da su u predmetnom ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Tužitelj navodi nikada ne bi preuzeo takvu obavezu, da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da su u navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-2221/18 od 3. 9. 2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 2. -go tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Tužitelj navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj navodi da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018-2 od 19. 3. 2019. jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tužitelj navodi da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, tužitelj navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 87/09., 133/09., 78/12., 56/13.) rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik predmetnim ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi da je time suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tvrdi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, tužitelj navodi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora. Tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011042943, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim se propisuje način konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da je tuženik znao za nepoštenost odredbi ugovora o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, tužitelj tvrdi da se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom toga, tužitelj tvrdi da je tuženik temeljem članka 1115. ZOO-a bio dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju s kamatama od dana stjecanja odnosno obračunati zateznu kamatu na preplaćeni iznos svakog anuiteta od dana plaćanja svakog anuiteta do dana „vraćanja“ odnosno uračunavanja ukupno preplaćenog iznosa prilikom ukupne otplate kredita. Tužitelj ujedno ističe kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, budući da istim nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a odredbe o promjeni kamatne stope i CHF valuti su proglašene ništetnima, tužitelj navodi da sklapanje predmetnog Dodatka, nije imalo učinak konvalidacije ništetnih odredbi ugovora već definiranje ugovornog odnosa za ubuduće. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora o kreditu, odnosno tužitelju nije u potpunosti obeštećen za iznose koje je preplatio tuženiku u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. U odnosu na dopuštenost tužbe, tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2862/2018 od 12. 2. 2019. utvrdio kako i tužitelj koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu te izvršio konverziju ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj se poziva na odredbu iz članka 1111. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 4.332,28 EUR / 32.641,56 kn, a koji iznos potražuje tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s navodima iz odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz podmirenje troškova postupka tuženiku. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je navedenom intervencijom, postignut cilj konverzije valute, a to je uspostavljanje ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. Tuženik navodi da tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, pritom ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, prema kojem je tužitelj sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je navedena konverzija provedena sukladno propisanim zakonskim odredbama članka 19.c ZID ZPK/15. kojima je na jasan i precizan način propisano kako će se konverzija provoditi. Tuženik navodi da je u skladu s navedenom odredbom, došlo do promjene valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, a izmijenjena je i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Tuženik navodi da je cilj navedene konverzije bio da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Time je postignut učinak da se potrošač nalazi u situaciji kao da konkretnih odredbi koje su u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima nije nikada ni bilo, već je odnos između stranaka ex tunc reguliran novom samostalnom osnovom, koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos-1/2019 koji kaže kako sklopljeni dodaci ugovorima o kreditu predstavljaju „novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik dodatno upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. ZID ZPK/15. koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu...“. Obzirom da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama), tuženik tvrdi da tužitelj nema pravnog osnova za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK/15. konvertiran u eurski kredit. Tuženik navodi da je tužitelj, sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama, mogao ili prihvatiti ponuđenu konverziju i sklopiti dodatak koji predstavlja novu pravnu osnovu ili jednostavno ne prihvatiti ponuđenu konverziju i zadržati stari važeći kredit vezan uz CHF i nastaviti otplatu kredita sukladno starim važećim ugovornim uvjetima (i potom, u konačnici, tražiti sudsku zaštitu i restituciju u sudskom postupku u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i valutne klauzule). Tuženik navodi da navedeno proizlazi iz odredbe čl. 19.e st 6. ZID ZPK te navoda iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.: Gos-1/19 od 4. 3. 2020.: „ ... prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” S druge strane, sukladno odredbama čl. 26.a ZID ZPK, tuženik navodi da je bio obvezan ponuditi korisniku kredita sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s korisnikom kredita bio je dužan sklopiti ugovor. Tuženik navodi da upravo stoga što korisnik kredita nije morao, nego se mogao, slobodnom voljom odlučiti na sklapanje dodatka ugovoru kojim je konverzija kredita provedena sukladno propisanim zakonskim odredbama, prava i obveze se moraju prosuđivati isključivo u odnosu na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu proveo u skladu s odredbama ZID ZPK/15. te da je sklapanjem tog dodatka konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b po kojem je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi kako je tužitelj prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti jer je tuženik predočio korisniku kredita/tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se ugovor o kreditu konvertirati. Tuženik navodi da je izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15. te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, sve sukladno odredbi čl. 19.d ZID ZPK/15., kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik navodi da su se tako sklopljenim Dodatkom ugovora, stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka tužitelj izrazio svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu. Tuženik se poziva na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., kojim nije prihvaćen prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15. na temelju kojeg Zakona je sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik navodi da je presudom u Parnici Potrošač utvrđeno da se smatraju ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Tuženik navodi da su korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF koji su sklapali sporazume o konverziji navedenom konverzijom dospjeli u poziciju onih korisnika kredita koji su od prvog dana imali sklopljene ugovore o kreditu u valuti EUR, slijedom čega se utvrđenja iz parnice Potrošač na takve korisnike kredita više ne mogu primijeniti. Nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda, posl.br. Gos-1/2019 tuženik navodi da nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK/15. pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga tuženik tvrdi da sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u presudi Rev- 1172/18 od 19. 3. 2019. Tuženik navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-2868/18 od 12. 2. 2019. zauzeo samo svoje stajalište glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon konverzije kredita provedene s tužiteljem nema pravnog osnova. Tuženik navodi da je potrebno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedine, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu pravnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom slučaju se radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te specifičnim okolnostima koji variraju od slučaja do slučaja. Tuženik navodi da nije životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili pravnik, kao korisnici kredita koji svojim sadržajem, CHF valutnom klauzulom i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda te na nerazumljivost navedenih odredbi. Iako je riječ o potrošaču, čija se prosječnost tek treba utvrditi, tuženik ističe da svakako nije riječ o osobi u potpunosti lišenoj bilo kakvih saznanja o rizicima promjena tečaja. Tuženik navodi da je Hrvatska narodna banka u više navrata - objavom na svojim stranicama i javnim istupima čelnih ljudi – upozoravala da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama Hrvatska narodna banka ne može utjecati, i koja, za razliku od eura, nije ključan parametar u vođenju naše tečajne politike. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u Parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. 10. 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Tuženik, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik navodi da je od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. 12. 2008. koje tužitelj navodi u tužbi. Tuženik navodi da daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je prema ZOO-u dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Slijedom toga, tuženik ističe kako u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik navodi da je potpisom (i solemnizacijom) Ugovora o kreditu, tužitelj u točki 12.9. izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te je potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tuženik navodi da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a, da obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla te od tada počinje teći zastara. Tuženik se poziva na presudu VSRH Rev-183/2011-2 prema kojem shvaćanju su, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 24. 2. 2006., potraživanja iz tužbe obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da sukladno čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj. Stoga, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i s osnove naknade štete gdje je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tuženik tvrdi da iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljen dana 24.2.2006., tuženik ističe da je i subjektivni i objektivni rok protekao. Tuženik se poziva na i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-244/2019 od 14. 6. 2023. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe te se tuženik poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.). Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 27. lipnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, na ime razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja kamate iz anuiteta u razdoblju otplate kredita potražuje iznos od 3.750,58 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose te na ime razlika obveza koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja glavnice iz anuiteta potražuje iznos od 1.066,05 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio je uvid u pregled uplata po kreditu na dan 18. svibnja 2023. (list 11-15 spisa), plan otplate (list 16-18 spisa), pročitao je ugovor o kreditu broj: 9011042943 od 24. veljače 2006. (list 19-24 spisa), izvršio je uvid u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 25-31 spisa), obavijest i izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 32-49 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po ugovoru o kreditu broj 9011042943 (list 46 spisa), pročitao je prijedlog dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011042943 (list 48-52 spisa), izvršio je uvid u knjigovodstvenu karticu od 18. svibnja 2023. (list 56-222 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. EF iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 5. svibnja 2025. (list 340-352 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. tuženik je odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, osobnog bankara.

6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

8. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 24. veljače 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9011042943, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 74.501,55 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za kupnju stambenog objekta (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje na rok od 360 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio ugovora

- da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011042943 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužitelj uplatama po kreditu u CHF ostvario manjak po konvertiranom kreditu u EUR za iznos od 2.043,31 EUR.

9. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

10. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

11. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi kupnje stana, kojeg je koristio za osobne potrebe. Navedeni ugovor sklopio je uz valutu CHF. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti da bi se rata kredita tijekom otplate mogla udvostručiti, što se tijekom otplate kredita dogodilo. Kasnije je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kojim je konvertirao kredit u euro, a isto je učinio jer se nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu mjesečna rata kredita snizila. U banci ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu upozorili na rizike vezane uz valutu CHF. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je bio član trgovačkog društva. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je u braku, njegova supruga je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila član trgovačkog društva, međutim sjedište trgovačkog društva nije bilo na adresi stana koji je kupljen sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu. Sredstvima ugovora o kreditu kupio je stan koji se nalazi na adresi [adresa], u [adresa]. Ugovor o kreditu mogao je zaključiti samo uz valutu CHF. U banci mu nisu ponudili sklapanje ugovora o kreditu uz neku drugu valutu. Pročitao je ugovor o kreditu, razumio je pojam valutne klauzule. Valuta CHF predstavljena mu je kao najpovoljnija valuta, smatrao je da je valuta CHF stabilna i da se neće mijenjati tijekom otplate kredita. Kontaktirao je banku nakon što je tečaj CHF porastao iz razloga jer je mjesečna rata kredita porasla, međutim u banci su mu odgovorili da se tečaj više neće mijenjati te je nastavio otplaćivati kredit. Dodatak ugovoru o kreditu zaključio je iz razloga da se rata snizi. Nije se sjećao što su mu u banci rekli prilikom sklapanja dodatka ugovoru o kreditu. Banka je pripremila ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu, pri čemu nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredaba naprijed navedenih ugovora.

14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

16. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „kupnja stambenog objekta“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

21. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

22. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

23. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

25. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., GF protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

26. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

27. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu C protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

29. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužitelja nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.

32. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

33. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

34. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. EF od 5. svibnja 2025. (list 340-352 spisa) sud je utvrdio da je kredit je iskorišten 10. ožujka 2006., s kojim danom je srednji tečaj Privredne banke Zagreb d.d. za valutu CHF iznosio 4,668713 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 74.501,55 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 347.826,36 kn, odnosno 46.164,49 EUR (konvertirani iznos). Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF ostvario manjak po konvertiranom kreditu u EUR za iznos od 2.043,31 EUR. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (10. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te je na temelju toga iskazao tečajne razlike nastale po osnovi podmirenih kamata iz anuiteta (stupac 'm1' Tabele 1), te tečajne razlike nastale po osnovi podmirene glavnice anuiteta (stupac 'n1' Tabele 1), odnosno više plaćene iznose, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena prilikom podmirenja kamata (stupac 'e' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), te da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena prilikom podmirenja glavnice iz anuiteta (stupac 'f' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Budući da su kod predmetnog ugovora o kreditu otplate anuiteta bilo izrazito neredovite, a tuženik je u svojim poslovnim knjigama, iz primljenih uplata prvo podmirivao troškove i kamate, a tek je na posljetku podmirivana glavnica iz anuiteta, sudski vještak je odvojio datume podmirenja redovnih kamata od datuma podmirenja glavnice, a posljedično i odvojeno sačinio izračun tečajnih razlika na kamate, odnosno na glavnicu. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja kamate iz anuiteta u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.750,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm1' Tabele 1 iz nalaza. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja glavnice iz anuiteta u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.066,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.402,91 EUR (4.816,63 EUR glavnice i 1.586,28 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata)

35. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije imao prigovore na matematički izračun vještaka te nije tražio da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

36. Tužitelj je podneskom od 27. lipnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

37. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

38. Tužitelj se u tužbi pozvao na sklopljen dodatak ugovoru o kreditu broj 9011042943 pri čemu je uz tužbu dostavio prijedlog dodatka ugovoru o kreditu broj 9011042943 (list 48-52 spisa). Tuženica je u podnesku od 29. prosinca 2024. predložila sudu da pozove tužitelja na dostavu istog. Na glavnoj raspravi od 16. rujna 2025. tužitelj je naveo da nije u posjedu izvornika dodatka ugovora o kreditu broj 9011042943 te istog nije u mogućnosti dostaviti kako je to predložio tuženik u podnesku od 29. prosinca 2024., dok je tuženik naveo da je teret dokaza na tužitelju te da je tužitelj bio dužan dostaviti izvornik dodatka ugovoru o kreditu broj 9011042943.

39. Prema odredbi iz čl. 233. st. 1. ZPP-a kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok, dok je stavkom 5. istog članka propisano da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi.

40. U konkretnom slučaju nema sumnje da tuženik raspolaže dodatkom ugovoru o kreditu broj 9011042943, niti to tuženik osporava, pri čemu sud nema nikakvog razloga sumnjati da tužitelj navedenim dodatkom ugovoru o kreditu ne raspolaže. Nepobitno je da se radi o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, pri čemu treba naglasiti da su prema odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a prema čl. 5. ZOO-a, dužni su i surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Budući da je tuženik odbio dostaviti dodatak ugovoru o kreditu broj 9011042943 tvrdeći da je istog dužan dostaviti tužitelj, pri čemu nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka od 5. svibnja 2025. koji je sačinjen na temelju prijedloga dodatka ugovoru o kreditu broj 9011042943, sud ocjenjuje da je postupanje tuženika usmjereno na odugovlačenje postupka.

41. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

43. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (24. veljače 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

44. Sud je utvrdio da preplata tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, na ime razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja kamate iz anuiteta u razdoblju otplate kredita iznosi 3.750,58 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose te na ime razlika obveza koja proizlazi iz porasta tečaja tijekom podmirenja glavnice iz anuiteta iznosi 1.066,05 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Sukladno navedenom, točkom I. i II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 27. lipnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka.

45. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

47. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

50. O troškovima tužitelja i tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

51. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 21. siječnja 2025. i 16. rujna 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 5. prosinca 2024. i 27. lipnja 2025., u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), što zajedno iznosi 500 bodova odnosno 1.000,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak dolaska na ročište za objavu presude budući da na isto nije pristupio. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.750,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

52. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 6. listopada 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14, putem e-Oglasne ploče

2. Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, putem e-Oglasne ploče