REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-822/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MEE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u Splitu, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE (OIB:52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1979/2024-7 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 06. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1979/2024-7 od 11. travnja 2025., osim u odnosu na zakonske zatezne kamate na koje se za drugo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 1.019,31 euro sa zakonskim zateznim kamatama do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje na iznos od 339,77 eura teku od 05. studenog 2018. do isplate, na iznos od 339,77 eura od 05. prosinca 2018. do isplate i na iznos od 339,77 eura teku od 05. siječnja 2019. do isplate (t.I.). U t. II. naloženo je tuženici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici trošak u iznosu od 1.643,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i bitne povrede iz čl. 467. u vezi sa čl. 353. st. 1. t. 3. i t. 1. ZPP-a. Žalbom navodi da činjenica postojanja doprinosa tužiteljice nastanku štete je odlučna za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva o kojoj pobijana presuda ne sadrži razloge, pozivom na odluku Županijskog suda u Dubrovniku. Nadalje, u bitnome, navodi, da je tužiteljica nedvojbeno znala da zaštićeni najmoprimac ME i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan i to u istom gradu, zbog čega joj je pripadalo pravo na raskid Ugovora i predaju stana u posjed. Da je tužiteljica pokrenula određene postupke u tom smislu, međutim, svojim radnjama odnosno nepoduzimanjem adekvatnih pravnih radnji (pogrešno postavljenim tužbenim zahtjevom, povlačenjem tužbe), prouzročila je situaciju da joj se u stanu nalazi zaštićen najmoprimac kojega nije iselila prisilno i radi čega nije mogla koristiti predmetni stan. Tužiteljica je mogla znati odnosno poduzeti odgovarajuće radnje radi provjere platnih mogućnosti, odnosno ukupnog imovinskog stanja zaštićenog najmoprimca ME i članova njegova obiteljskog domaćinstva, sve sukladno odredbi čl. 9. st. 4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj: 91/96 i 117/05) kojim je najmodavac ovlašten zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovnom stanju, što podrazumijeva i članove njegovog kućanstva. Time je tužiteljica bila ovlaštena i dužna svake godine provjeravati platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, odnosno imaju li u suvlasništvu useljivu, odnosno vrijednu nekretninu, što ona očito nije učinila iako je imala tu mogućnost, pa stoga ne postoji uzročno-posljedična veza postupanja Republike Hrvatske i navodne štete u spornom razdoblju, te se i u tom smislu ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske. Nadalje navodi da prvostupanjski sud zanemaruje odredbe čl. 31. st. 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 – dalje ZNS) i odredbe čl. 7.s t. 2. ZNS-a kojom je i propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema onaj stanar koji ima u vlasništvu kuću ili stan, kao i kako se uvjeti mjerila iz st. 1. čl. 7. ZNS-a utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, koje su pretpostavke morale biti ispunjene na dan stupanja na snagu citiranog ZNS-a (05. studenog 1996.) i postojati za cijelo vrijeme trajanja najamnog odnosa. Neovisno o tome da li je tužiteljica imala saznanja o vlasništvu useljivog stana zaštićenog najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva u trenutku sklapanja Ugovora o najmu (sada štićenog najamninom), relevantno je da je o tim činjenicama imala saznanja godinama prije podnošenja tužbe i to prema iskazu same tužiteljice što je saznala nakon smrti majke zaštićenog najmoprimca što bi bilo 2011. godine, odnosno najkasnije 2013. godine kada pokreće neodgovarajuće pravne postupke protiv zaštićenog najmoprimca. Nadalje, neobrazložena je i neutemeljena visina naknade koju je prvostupanjski sud utvrdio paušalnim pozivanjem na podatke Porezne uprave ne obrazlažući iz kojih razloga bi isti bili primjenjivi na konkretan slučaj, time da se moguća visina tržišne najamnine može utvrditi isključivo prema ugovorenim cijenama stanova i to u spornom razdoblju, a koji stanovi se po svojoj ukupnoj površini, lokaciji i položajnim obilježjima u zgradi, godini izgradnje, kao i kakvoći stanju mogu usporediti s predmetnim stanom, a podaci Porezne uprave ne sadrže dovoljno podataka temeljem kojih bi se moglo zaključiti da se radi o usporedivim stanovima. Nisu izvedeni dokazi na okolnost u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, u smislu njegove uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za stanovanje odnosno da li je kao vlasnik održavao stan u stanju pogodnom za stanovanje. Tužiteljici pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva ne bi pripadalo pravo na naknadu štete u visini razlike tržišne vrijednosti zaštićene najamnine pozivom i na to da Europski sud za ljudska prava niti jednom presudom donesenom u istovrsnim predmetima nije dosudio naknadu imovinske štete u visini pune razlike i prema nižim ili najnižim cijenama najma usporedivih stanova za koje su stranke dostavile podatke. Stopa zakonske zatezne kamate nije u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a obzirom da bi istu od 01. siječnja 2024. trebalo odrediti za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena. Posljedično navedenom pogrešna je odluka o parničnom trošku.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane odluke odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nalog tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženiku i troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice nije osnovana, osim na djelomično propušten tijek zakonskih zateznih kamata.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, vlasnice stana u [adresa], na drugom katu i u potkrovlju ukupne površine od 52,10 m[2] , za naknadu štete pretrpljene zbog ograničenja prava vlasništva kojoj je nametnuto Zakonom o najmu stanova, kao razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana, za studeni i prosinac 2018. i siječanj 2019. Nije sporno da je tužiteljica predmetni stan prodala 04. ožujka 2020. U postupku je prijeporno da li je zaštićeni najmoprimac ME, boravio u tom stanu u utuženom periodu, odnosno da li je iselio prije toga. U okviru predmetnog postupka presuda prvostupanjskog suda P-3592/2021 od 13. srpnja 2023., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, odlukom ovog vijeća Gž-1163/2023 od 13. svibnja 2024., odlučeno je da je osnovana žalba tužiteljice i ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3592/21 i predmet vraćen prvostupanjskom sudu i to radi provođenja predloženog dokaza saslušanjem tužiteljice i zaštićenog najmoprimca ME, radi utvrđenja do kada je zaštićeni najmoprimac bio u posjedu predmetnog stana prema zahtjevu tužiteljice.

7. U nastavku postupka i po suglasnim zahtjevima tužiteljice i tuženice, priloženi su iskazi saslušanog svjedoka ME u predmetima istog suda P-3604/20 u okviru kojeg je naveo da je iz stana iselio u ljeto 2019. (30. kolovoza 2019.), u predmetu P- 2249/21 također da je iz stana iselio u ljeto 2019., u predmetu ovog suda broj P-709/22 da je iz stana izašao u kolovozu 2019., dok je u predmetu istog suda P-2254/21 na ročištu održanom 02. rujna 2022. izjavio da je iz stana izašao u lipnju ili srpnju 2018., čime proizlazi da je taj iskaz suprotan ranije navedenim.

8. Prvostupanjski sud je i cijenio da iz priloženog Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019., koji je potpisan od strane ME i MEE proizlazi da sporazumno raskidaju Ugovor o najmu stana za zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., položenog u zgradi u [adresa], anagrafske oznake, [adresa]., dana 30. kolovoza 2019. pristupaju u stan koji je predmet najma, te suglasno konstatiraju da je ME oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva MEE, koja potpisom Sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari i potvrđuje da ME nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana. Time je i zaključeno da je ME iselio u ljeto 2019. nakon utuženog perioda iz predmetnog postupka. Cijeneći i presudu Statileo protiv RH od 10. srpnja 2014., kojom je utvrđeno da je došlo do povrede čl. 1. Protokola 1 Konvencije, da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno da dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način, te zaključio, kako se temeljni problem uzroka povrede Konvencije tiče samog zakonodavstva i nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska, odnosno njena nadležna tijela, trebaju poduzeti zakonodavne ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane. Navedenom presudom je i utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, a pravna osnova za to bio je Zakon o najmu stanova i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine s time da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca, time da je i ograničeno pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna. Ocjenom prvostupanjskog suda štetnu radnju tuženice bi predstavljali nedostaci pravne norme, a protupravnost bi se očitovala u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno postupanjem protivno Konvenciji, a tuženik bi, time što je nakon ratificiranja Konvencije i nakon donošenje presude Statileo protiv RH propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, u odnosu na tužiteljicu počinio protupravnu štetnu radnju, nepostupanjem tuženice u skladu s ratificiranom Konvencijom što je i rezultiralo obvezom tuženice na naknadu štete temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženičinog propisa koji nije, sve do novele Zakona o najmu stanova objavljene u "Narodnim novinama" broj 68/18 na odgovarajući način usklađen s ratificiranom Konvencijom. Odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom, te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d, 28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova, te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 68/18), što znači da tuženik do zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije uspio zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom Konvencijom. Time je postojeći zakonodavni okvir doveo do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice, koja je time što je onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine trpjela štetu u visini razlike između tržišne najamnine i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca. Cijeneći i pribavljene podatke Porezne uprave za stanove sličnih karakteristika kao predmetni stan cijenjeno je da prosječna tržišna najamnina za m[2] stana je iznosila 67,17 km po m odnosno za ovaj stan površine 52,10 m upravo 3.499,30 kuna tržišne najamnine, koju bi bilo koji najmoprimac trebao platiti (464,44 eura), umanjena porezna osnovica, kao i prirez u ukupnom iznosu od 338,03 kune i odbijen od tržišne najamnine, te je dobiven iznos od 3.161,27 kuna, od kojih je odbijen iznos zaštićene najamnine od 309,47 kuna mjesečno, koji je tužiteljica mogla ostvariti neposredno prije predmetnog perioda, pa bi razlika između tržišne i zaštićene najamnine iznosila 2.851,80 kuna, više nego što je tužiteljica na ime ove razlike zatražila za svaki od tri utužena mjeseca, pa je stoga i dosuđen zatražen ukupni iznos.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih žalbom, pazeći pri tome i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojem ovaj sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga žalbe, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita. Pri tome nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, kao što i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, pri čemu su se i koristili podaci o prosječnim tržišnim najamninama. Proizlazi da su presude i odluke donesene protiv Republike Hrvatske obvezujuće za istu, odnosno ista je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih presuda, kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Uzimajući u obzir da su citirane odluke Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva a koja su zajamčena Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1 temeljena na činjeničnom supstratu koji je identičan činjeničnoj osnovi koja je predmet raspravljanja i utvrđivanja u konkretnom parničnom postupku tužiteljice, to je i iz navedenog osnovano da su te konačne odluke i obvezujuće za tuženicu na koju se i odnosi.

11. Ograničenje u korištenju vlasničkih prava postavila je tuženica ZNS-om koja je u postupku preustroja državnog sustava kojega je dio bio i ukidanje dosadašnje društvenog vlasništva iz stanarskog prava, ustanovila pravo "zaštićenog najmoprimca". ZNS je stupio na snagu u studenom 1996. godine, a godinu dana kasnije tuženica je postala stranka Međunarodnog ugovora – Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljni sloboda. Time i tada je tužena priznala jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Statileo protiv Hrvatske, koji se odnosi na istu pravnu situaciju, utvrdio da je tuženica učinila povredu čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju, pri tome i navodima da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se njegova utvrđenja protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u tom konkretnom slučaju, pa bi i tuženica trebala poduzeti odgovarajuće zakonske i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavca, uključujući i njegovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice. Prethodno navedena odluka ESLJP donesena je 2014. godine i obvezujuća je za tuženicu, što znači da je dužna poduzeti sve potrebne mjere za njezino izvršavanje i osigurati da se utvrđene povrede ne ponavljaju u budućnosti.

12. Žalbenim navodima na koji se i ukazuje da je tužiteljica znala da zaštićeni najmoprimac imaju u vlasništvu stan i u istom gradu, te u nastavku da je i pokrenula postupke u tom smislu, nije moglo utjecati na njezin zahtjev, obzirom da je i nadalje zaštićeni najmoprimac imao i dalje pravo na zaštićenu najamninu. Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno treba smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način u odnosu i na veći broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Tužiteljica je pokušala ostvariti svoje pravo na predmetnom stanu utvrđenjem da je raskinut ugovor o najmu, u čemu nije uspjela. Time što je ME sa svojom majkom zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju u studenom 1999., vlasništvo stana nije odmah preneseno na njega, već prelazi smrću uzdržavanog, dok i time da je nakon smrti majke stan darovao kćerki, što je tužiteljica pokušala utvrditi ništetnim, činjenica da je u tom postupku povukla tužbu ne utječe na njezin zahtjev, obzirom i takvu tužbu nije imala osnove postaviti. Pri tome su i vlasnici sa postupkom tuženice već dugi niz godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, pa se ne radi o kratkom vremenskom periodu u vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca.

13. Kao što je i utvrđeno, suglasno i navodima stranaka da se uzme u obzir iskaz ME u ostalim predmetima, proizlazi da je isti i rođen u tom predmetnom stanu, te je nakon smrti bake naslijedio to stanarsko pravo i nastavio u istom živjeti, plaćao je po tadašnjim propisima stanarinu. Nije sporno da je tužiteljica sa ME **.**.2000. potpisala Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom a i da je u periodu u kojem je i zatražena razlika isplate ME i bio u posjedu njezinog stana. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 05. studenog 1997. Time se i tuženica obvezala istu primjenjivati i postojeće propise uskladiti sa preuzetim navedenim obvezama, pa stoga i vlasnici stanova pozivom na konvencijsko pravo imaju osnovu u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine. Pri tome, nisu osnovani žalbeni navodi kojima se i poziva na odluku Vrhovnog suda Rev-448/12 od 29. lipnja 2016. jer se ista ne odnosi na predmetni postupak, obzirom je taj postupak vođen između fizičkih osoba radi donošenja presuda koje će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u odnosu na tužitelja koji je bio upisan u taj Ugovor kao član domaćinstva pokojne majke.

14. U odnosu na navode prvostupanjskog suda da tužiteljica ima pravo na razliku u odnosu na tržišnu cijenu, isti je zaključak pravilan, vezano i za odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., kojom je i odlučeno da zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčeno pravo vlasništva Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu, a vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, dok vlasnik stana ne treba dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine jer se na taj način od vlasnika traži da dokaže nemoguće, obzirom da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju. Takav stav, suprotno žalbenim navodima, proizlazi iz odluke ESLJP u postupku Statileo protiv Hrvatske, obzirom je u istom cijenjeno da najmodavci ne mogu ostvariti pravo na korištenje svoje imovine, budući stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme i njihova su prava na ostvarenje tržišne najamnine pogođena. Pri tome, za najmodavca i proizlazi plaćanje poreza na iznos najamnine, koji se umanjuje u odnosu na troškove, na koji način je izračunata tržišna najamnina od strane prvostupanjskog suda.

15. Treba i navesti i neosnovane žalbene navode žaliteljice, da je visina tržišne najamnine mogla biti određena prema kakvoći stana i stanju usporedbom sa predmetnim stanom, jer stanje predmetnog stana kojega tužiteljica i nije mogla koristiti budući da je u njemu na neodređeno vrijeme živio i zaštićeni najmoprimac sa članovima obitelji, ne može biti od utjecaja na visinu štete. Tužiteljica, ne treba dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmila za iznos tržišne najamnine, već je dovoljno dokazati da visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji utuženom razdoblju, kao što je to i navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2364/2016. Takav zaključak suda proizlazi iz odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO).

16. Slijedom navedenog tužiteljica, kao vlasnica stana, imala je pravo na naknadu imovinske štete na način kako je to odlučeno pobijanom prvostupanjskom presudom, a sve temeljem čl. 1089. ZOO-a. Pravilno je određena zakonska zatezna kamata ali je pri tome propušteno odrediti na dosuđeni iznos i daljnju referentnu stopu zatezne kamate koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kako je propisano Izmjenama ZOO-a ("Narodne novine" broj: 155/2023), koja se primjenjuje na sve postupke.

17. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu i na utvrđenu vrijednost najamnine pravilno je ista utvrđena, pa stoga i vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete kako to je i odlučeno a sve sukladno odredbama ZOO-a.

18. Slijedom navedenog odlučeno je osnovom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i odbijena žalba tuženice kao neosnovana, dok je na daljnji tijek zakonske zatezne kamate odluka preinačena po čl. 373.st.3. ZPP-a. U odnosu na zatraženi žalbeni trošak odlučeno je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 06. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić