REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1281/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetniku u Solinu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2328/2024-10 od 17. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2328/2024-10 od 17. lipnja 2025.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2328/2024- 10 od 17. lipnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke, na način da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 35.392,68 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

2.461,94 eura od 15.04.21.

2.461,94 eura od 15.12.21.

2.461,94 eura od 15.05.21.

2.461,94 eura od 15.01.22.

2.461,94 eura od 15.06.21.

2.461,94 eura od 15.02.22.

2.461,94 eura od 15.07.21.

2.461,94 eura od 15.03.22.

2.461,94 eura od 15.08.21.

2.461,94 eura od 15.04.22.

2.461,94 eura od 15.09.21.

2.461,94 eura od 15.05.22.

2.461,94 eura od 15.10.21.

2.461,94 eura od 15.06.22.

2.461,94 eura od 15.11.21.

2.461,94 eura od 15.07.22.

a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, zajedno sa troškovima ovog postupka koji se sastoje od sastava predmetnog zahtjeva.“

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 3.000,00 Eura, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da pravo tužiteljice na naknadu štete na ime razlike zaštićene i tržišno-turističke najamnine potvrđuje odredba članka 1. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojoj je vlasništvo jedno i ne postoji više vrsta prava vlasništva, a time ni više „kategorija“ vlasnika. Pravo tužiteljice na predmetno potraživanje potvrđuju i odredbe Zakona o najmu stanova koje štite vlasništvo kao takvo i nositelje prava vlasništva, ma tko god oni bili, pa u tom smislu nije relevantno je li vlasnik „izvorni“ ili „nakupac“ ili je pak na drugi način naknadno stekao nekretninu (darovanjem, nasljeđivanjem itd.). Pravo tužiteljice na predmetno potraživanje potvrđuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020., iz koje proizlazi da se ne smije raditi razlika između vlasnika stanova u smislu načina stjecanja vlasništva. Nadalje, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1033/2024 od 23. srpnja 2024. i poslovni broj Rev 271/2023 od 18. travnja 2023., na koje se poziva prvostupanjski sud, u potpunosti su neprihvatljive, jer su u suprotnosti sa stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama poslovni broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023., poslovni broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. i poslovni broj U-III-1363/2021 od 10. listopada 2024. Naime, iz navedenih je odluka razvidno kako u istovrsnim situacijama obdarenici imaju pravo na naknadu predmetne štete neovisno o tome što su znali za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristali. Također, navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske su neprihvatljive i iz razloga što su u suprotnosti sa stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama poslovni broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020., poslovni broj U-I-1477/2024 od 8. listopada 2024. i poslovni broj U-I-3343/2024 od 12. studenoga 2024. U spomenutim odlukama Ustavni sud Republike Hrvatske navodi da svim vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci idu u prilog odredbe Zakona o najmu stanova, koji štiti vlasništvo, samim time i sve nositelje prava vlasništva, ma tko god oni bili. Navedeno potvrđuju odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. (zahtjev broj 12027/10) i Arambašin protiv Hrvatske od 23. lipnja 2022. (zahtjevi broj 48981/17 i 49727/17) koje su obvezujuće u Republici Hrvatskoj i stoga takvoj praksi treba dati prednost u odnosu na praksu na koju se poziva tuženik. Iz navedenih odluka je jasno da se pri utvrđivanju povrede prava vlasništva i zaštite njihovih prava ne radi distinkcija između vlasnika, već naprotiv da se iste odnose u jednakoj mjeri na sve vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Pravo tužiteljice na dosuđivanje tržišne najamnine predstavlja ustavno pravo zajamčeno odredbom člankom 50. stavkom 1. Ustava, kojom je određeno da se jamči pravo na naknadu tržišne vrijednosti za ograničenje prava vlasništva. Prednje navedeno potvrđuje odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. Slijedom navedenog, propustivši dosuditi naknadu imovinske štete, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja zato što nije primijenio odredbu članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 8. Zakona o obveznim odnosima, kao i zato što nije primijenio odredbu članka 1. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Također, prvostupanjski je sud donoseći pobijanu odluku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe se da je prvostupanjski sud pogrešno priznao trošak tuženici, jer u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Uzimajući u obzir prednje navedeno, kao i činjenicu da predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se moglo smatrati da je očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, jasno proizlazi da nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužiteljica obvezna platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva. Slijedom navedenog, unatoč tome što je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, trebao je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži razliku između zaštićene i tržišne najamnine, s obrazloženjem da je tužiteljica predmetni stan stekla na temelju Ugovora o darovanju od 24. rujna 2018. te je uknjižen u zemljišnim knjigama na njeno ime rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Z-35694/2018 od 16. listopada 2018. Kako je predmetni stan u vrijeme stjecanja vlasništva tužiteljice bio opterećen pravom zaštićene najmoprimke da u istom stanuje i plaća zaštićenu najamninu, tužiteljica nema pravo na razliku do tržišne najamnine. To stoga što se radi o zahtjevu za naknadu štete izmakle koristi iz članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO). Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (članak 1089. stavak 3. ZOO-a). Tužiteljica nije bila vlasnica stana u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006., 68/2018., 105/2020. i 36/2024. - dalje: ZNS), vlasništvo je stekla nakon stupanja na snagu ZNS-a znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, pa je prihvatila darovanje i pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine, pa nije mogla osnovano, po redovnom tijeku stvari, očekivati da će ostvarivati tržišnu najamninu iznajmljivanjem darovanog stana.

6. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa niti onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje žaliteljica, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

7. Činjenično stanje nije sporno, a sporna je primjena materijalnog prava, da li tužiteljici, koja je darovanjem stekla vlasništvo stana opterećenog zaštićenom najmoprimkom pripada pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine.

8. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev koji predstavlja zahtjev za naknadom štete, izmakle koristi, jer je tužiteljica darovanjem stekla stan sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma, pa nije mogla osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine. Stoga, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima tužiteljica u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužiteljica je znala da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogla očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine.

9. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-271/2023-2 od 18. travnja 2023., Rev-829/2022- 2 od 17. listopada 2023. i Rev-1033/2024 od 23. srpnja 2024. izraženo je pravno shvaćanje da vlasnik stana u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, a koji je vlasništvo stana stekao na temelju pravnog posla, znajući da se u istom nalazi zaštićeni najmoprimac, nema pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, odnosno pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da se u tom stanu nalazio ili se još uvijek nalazi zaštićeni najmoprimac.

10. U pogledu odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske koje žaliteljica navodi u žalbi (i tijekom postupka), valja reći da se te odluke ne odnose na istu činjeničnu situaciju, stjecanje prava vlasništva nekretnine opterećene zaštićenim najmom darovanjem, a kako je i u naprijed navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske obrazloženo.

11. Slijedom navedenog odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

12. Međutim, osnovana je žalba tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku, koja je donesena po članku 154. stavku 1. ZPP-a te kojom je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.000,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, prema članku 163. ZPP-a odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (stavak 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (stavak 2.).

13. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Republike Hrvatske od 18. srpnja 2013. (zahtjev broj 28963/10), koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske od 6. rujna 2016. (zahtjev broj 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojemu je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. izrazio shvaćanje da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknade troškova) i prava tužitelja na temelju članka 1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 2/2010.).

14. Kako u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret to u ovom predmetu, imajući na umu navedene odluke Europskog suda za ljudska prava, budući da odluka o trošku nije vezana uz osnov zahtjeva (naknada štete ili neki drugi osnov) već uz uspjeh u sporu, nalog tužiteljici za plaćanje znatnih troškova postupka za zastupanje države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

15. Naime, u konkretnom slučaju ne može se govoriti da tužba nije bila bez sadržaja ili da je bila očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je bilo neopravdano očekivanje tužiteljice da će ostvariti pravo na isplatu pa je u takvoj situaciji donošenjem odluke kakvu je donio sud prvoga stupnja pukim pozivanjem na članak 154. stavak 1. ZPP-a došlo do povrede na koju je ukazano.

16. Shodno tome ovaj je sud shvaćanja da je u konkretnom slučaju, pravilnom primjenom prava valjalo odlučiti na način da svaka stranka snosi svoj trošak (članak 380. točka 3. ZPP-a).

U Puli-Pola 6. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić