REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1141/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB:92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-297/2019-28 od 09. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 06. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se u t. I., II. i III. presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-297/2019-28 od 09. srpnja 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika u odnosu na dosuđeni parnični trošak u t. IV. pa se preinačava u tom dijelu na način da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju iznos od 2.462,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. U preostalom dosuđenom dijelu do 2.650,00 eura odbija se dosuđeni zahtjev o naknadi parničnog troška.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 7103145295 od 30. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA dioničko društvo, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "IZNOS ODOBRENOG KREDITA, kunska protuvrijednost od 60.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

-u st. II., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 7103145295 od 30. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja VČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA dioničko društvo, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 vezano uz kamatnu stopu kojaiznosi 4,90% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora obračunata po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 4.783,15 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine na pojedinačne iznose počev od 01. siječnja 2010. pa do 01. rujna 2015., sve u roku od 15 dana;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.650,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana;

-u st. V., da se odbija tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova od 28. siječnja 2020. u iznosu od 200,00 eura.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Smatra se da je tužba tužitelja povučena, koja glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Dodatak Ugovora o kreditu (konverzija) od 17. veljače 2016. u odnosu na sklopljeni Ugovor o kreditu br. 7103145295 od 30. svibnja 2006. godine."

2. Smatra se da je tužba povučena za novčani iznos od 1.410,07 eura."

2. Protiv navedene presude, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, pozivom na odluke Vrhovnog suda Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024., Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., te presuda Županijskog suda u Zagrebu, kojima se poziva da dijeli stavove Vrhovnog suda, prema tim odlukama potrošači (uključujući i tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Navodi, da primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti, na način da se iznosi koji su plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, na način kako je to i određeno posebnim propisom ZID ZPK/15, koji je i propisao način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se za slučaj da njezin iznos prelazi ukupni zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa sa osnove ništetnih odredbi koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO-a), a ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, već su vraćeni potrošaču sukladno odredbama posebnog propisa ZID ZPK/15. Prema odredbi čl. 19.c st. 6. ZID ZPK/15 tužitelj je imao pravo izbora prihvatiti konverziju CHF kredita u EUR ili ne prihvatiti konverziju pa ostati u režimu ugovora u CHF kreditu. Uprkos tome prvostupanjski sud nigdje i ne spominje prethodno citiranu odredbu, te sudi kao da ugovor tužitelja po slobodnoj volji tužitelja nije konvertiran prema ZID ZPK/15. Propušteno je uzeti u obzir da je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenio posve novom pravnom osnovom, pa stoga više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze a koji je imao po izvornom sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a proizlazi time što je odbijen tuženikov prigovor zastare, pozivom na pravomoćnost presude iz kolektivnog spora a koja utvrđenja iz sporova kolektivne zaštite potrošača se ne odnose na konvertirane CHF kredite, već samo na nekonvertirane CHF kredite. Navedena bitna povreda odnosi se i što je tužbeni zahtjev usvojen isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbe čl. 502.a i c ZPP-a. Tužitelj je u konkretnom slučaju prije svega trebao dokazati svojstvo prosječnog potrošača cijeneći i odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), a potrošačka svrha ugovora, kao ni status potrošača se ne presumiraju, pa je na tužitelju teret dokaza u odnosu na njegov status potrošača. Obzirom to nije moguće utvrditi ni iz teksta Ugovora jer nije navedeno tko koristi nekretninu na koji način kao niti o kojoj se nekretnini radi, kao i da su navedene kreditne partije Zagrebačke banke, Croatia banke i Privredne banke u odnosu da se kredit koristi za refinanciranje. Ukazuje da se presudom poziva na čl. 502.c ZPP-a koja je tek usvojena 13. svibnja 2011. a stupila na snagu na dan primitka Republike Hrvatske u članstvo EU – 01. srpnja 2013., pa se radi o odredbi koja nema povratno djelovanje u odnosu na ugovore sklopljene 2006. godine.

2.1. Žalba se odnosi i na dosuđeni trošak, navodima da je pogrešno primijenjena vrijednost boda na sve radnje iako se radi o postupku započetom 2019. godine i ne može se raditi o načelu retroaktivnosti. Dodijeljen je tužitelju trošak sastava pet podnesaka sa najviše dopuštenim iznosom od 100 bodova odnosno 200,00 eura prema Tbr. 8.1. iako taj Tbr. dopušta samo četiri podneska, kao što se ni ne vodi računa o sadržaju podneska i ispušta iz vida da neki ne predstavljaju obrazložene podneske, već samo računarski postavljen tužbeni zahtjev. Dosuđen je i trošak podnesaka od 22. listopada 2020. i 30. kolovoza 2023. o kojima tuženik nema saznanja, a ako isti postoji tada je počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Prilikom dosude ročišta ne vodi se računa o sadržaju ročišta, te je za sva održana ročišta dosuđen najviše dopušteni iznos prema Tarifi a 09. siječnja 2025. je pripremno ročište predmet kojega su bila procesno pravna pitanja. Dosuđen je i trošak zastupanja na ročištu od 12. lipnja 2025. ali taj dan nije održano ročište u rubriciranom predmetu. Nadalje, ne može se prihvatiti ni odluka pristupa na ročište za objavu presude, obzirom da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Prilikom odmjeravanja troška prvostupanjski sud ne uzima u obzir da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev i time je tuženik djelomično uspio u sporu slijedom čega je trebalo navedeno uzeti u obzir. Tužiteljev punomoćnik je predao troškovnik neposredno predajom u sudski spis što je protivno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a pa s time ne proizvodi pravne učinke i nema pravo na naknadu parničnih troškova, te je odluka o troškovima nezakonita jer je posljedica podneska tužitelja bez pravnog učinka.

2.2. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za zatezne kamate od 09. srpnja 2025. do isplate uz trošak žalbe, a podredno ukidanje presude u pobijanom dijelu u cijelosti te vraćanje postupak na ponovno suđenje sa odgovarajućim uputama.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, osim neznatno u odnosu na parnični trošak.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih odredbi zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103145295 od 30. svibnja 2006., kojim je obuhvaćeno ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima i promjene kamatne stope sukladno odlukama banke, a među strankama i obuhvaćenim odlukama u kolektivnom potrošačkom sporu utemeljeno i na pravnim shvaćanjima izraženim pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., uz isplatu nepriznatog iznosa Dodatka ugovora.

7. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija 7103145295 od 30. svibnja 2006. temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrila isplatiti tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 60.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,90% godišnje promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora i rokom otplate od 228 mjesečnih anuiteta. Korištenje kredita ugovoreno je za refinanciranje kreditnih partija Zagrebačke banke, kreditne banke Croatia banke i Privredne banke, te adaptaciju stambenog objekta gotovinskom isplatom na račun korisnika kredita. Nije sporno ni da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena sklopili Dodatak Ugovora o kreditu 17. veljače 2016., kojim je provedena konverzija u valutu EURO.

8. Između stranaka je sporna osnova zahtjeva obzirom na sklopljen Dodatak ugovora, nastup zastare potraživanja, kao i da li se radi o potraživanju vezanom uz kolektivne tužbe, te tužiteljevo svojstvo potrošača.

9. Prvostupanjski sud je i cijenio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03-ZZP/03) koji je sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i to čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, kao i čl. 3. st.1. ZZP/03 koji je propisao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti. Obzirom da na ugovorenu namjenu kredita, kao i iskaz tužitelja da se radi o refinanciranju i adaptaciji njegove kuće, nesporno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba realizirao taj kredit za rješavanje stambenog pitanja, dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio kreditno sposoban da bi mogao realizirati kredit u nekoj drugoj valuti, pa da je upravo iz tog razloga realizirao kredit u CHF jer njegova primanja nisu bila dovoljna, a,od strane zaposlenika banke dano mu je do znanja da ukoliko bi kamate rasle, da se banci uvijek može obratiti i da onda prijeđe u EUR, da je pročitao Ugovor i da mu je najbitnija bila visina rate i da može sa svojim primanjima isti otplaćivati. Tužitelj nije bio obrtnik i nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, a dočekao ga je gotov Ugovor i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Cijeneći i kolektivnu presudu koja se odnosi na sve potrošačke kredite, kao i zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom P- 1401/12 protiv 8 banaka od 04. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 kojim je i pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF konačno su i odlukom Vrhovnog suda Rev-2211/2018 od 03. rujna 2019. razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora u odnos na ugovorenu valutu vezano za glavnicu švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope kao nepoštene i nedopuštene a uslijed čega su iste ništetne. Time je došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2245/2017-2 prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe u postupku 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila. Smatra nepravilan stav tuženika da je provedbom konverzije kredita na koju je tužitelj pristao, nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, takav stav da je suprotan standardima zaštite potrošača ustanovljen i u okviru Europskog suda kojima je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI: EU: C: 2019: 207, raspravljalo se o činjeničnoj sličnoj situaciji. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane o čemu je i zauzeto stajalište Vrhovnog suda odlukama Rev-3868/2019 i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Stoga je i prema provedenom vještačenju uzeta u obzirom preplata, koju je tuženik tužitelju priznao prilikom konverzije, te utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF više platio 4.783,15 eura uz specifikaciju pojedinačnih iznosa. U odnosu na provedeno vještačenje nije bilo prigovora od strane tužitelja ni tuženika, pa je stoga zaključeno da je time utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja ni po jednoj utuženoj osnovi, već obračunsku razliku nastalu prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz tog razloga ostvarivanje restitucije i uspostavu pravilnog stanja u ugovorenom odnosu sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev kada ta konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Time i osnovom čl. 19.c st. 1. t. 5. ZID ZPK/15 (Dodatak) tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a koja je postojala razlika na štetu potrošača između ukupnih iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije, i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita osim dijelom odluci o trošku postupka. Pri tome, i nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP-a obzirom i da prvostupanjski sud je proveo dokaze koji su mu i bili predloženi, kao što i presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama koje su jasne i neproturječne, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, kao što nije nerazumljivo niti obrazloženje odluke kao ni obrazloženje o ukupnosti. Prvostupanjski sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Time je i po provedenom postupku i pravilno zaključeno o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

11. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja, treba navesti da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes osnovom ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15., zatražiti isplatu. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za potpunom naknadom osnovom ništetnih pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

12. Tijekom postupka saslušan je tužitelj u odnosu na pružene informacije o uvjetima i kriterijima promjene kamatne stope, valute u CHF sklapanja Ugovora o kreditu i njegovom Aneksu, prema kojem iskazu nije bilo pregovora, ni danih informacija u odnosu na kamatnu stopu, dok je u odnosu na valutnu klauzulu isti predočen kao najpovoljniji, dok od strane tuženika nije bilo prijedloga saslušanja djelatnika banke, time se, suprotno žalbenim navodima, ne može od strane prvostupanjskog suda zaključiti da se o pojedinoj odredbi pregovaralo. Uz to, na tuženiku je teret dokaza o postojanju okolnosti koje isključuju vezanost odluka u kolektivnom sporu i da tužitelj nema svojstvo potrošača, što nije dokazano. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije obrtnik, da nije obavljao poslovnu djelatnost, dok je Ugovorom o namjenskom kreditu isti zaključen zbog adaptacije i refinanciranja, pa stoga i proizlazi da je ispunjena odredba čl. 3. st.1. ZZP/03.

13. Posljedično navedenom, valja i istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da sklapanjem navedenog Dodatka ugovora o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog iznosa s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka knjigovodstvene – financijske struke, pa žalba žaliteljice u tom dijelu nije osnovana. To i stoga što sklapanjem navedenog Dodatka utemeljenog na odredbama čl.19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i sklapanjem tog ugovora u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. U odnosu na žalbene navode žalitelja koji se odnose na sklapanje navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 17. veljače 2016., utemeljenog na odredbama ZID ZPK/15, i posljedično tome pravu tužitelja u ovom postupku zahtijevati navedenu isplatu, valja istaknuti da, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

15.1. Time, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka), utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15, mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje i da se navedenim Dodatkom – aneksima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa i valutne klauzule nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, dok iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je, da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora).

16. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su spašavali svoju egzistenciju.

17. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021., odnosno 4. prosinca 2023., posljedično čemu je neosnovano pozivanje žalitelja na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova na koje se poziva jer ovaj drugostupanjski sud nije vezan pravim shvaćanjima tih sudova.

18. U zasebnom sudskom postupku nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/19 ne znači da je isključeno osnovom ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju i u odredbi o promijenjenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sklopljenih između tužiteljice, kao potrošača i banke kao davatelja kredita, zatražiti potpuno obeštećenje, obzirom da i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. i proizlazi pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok ništetnost i nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu i taj ništetan dio Ugovora ne postaje valjan, ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odlukama Rev-3142/2018, Rev-18/2018, Rev-809/2019). Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđa Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem Dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na Ugovor, pod uvjetom da je tom prilikom kod sklapanja tog Ugovora potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

19. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine, obzirom su i od strane prvostupanjskog suda pravilno obrazložene. Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome, treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu, ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., tužba je podnesena 4. lipnja 2019., pa zastara nije nastupila.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi da se odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP-a ne mogu primijeniti u predmetnom postupku, jer se iste primjenjuju nevezano za ugovore sklopljene 2006.godine, obzirom su te odredbe bile na snazi u vrijeme pokretanja postupka 2019. godine i odnose se na provođenje postupka.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (sve se odredbe odnose na kamate i valutnu klauzulu) sklopljenog između tužitelja i tuženika, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna jer prema okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je tuženik, kao trgovac, nepošteni stjecatelj, pa je u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na parnični trošak. Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, kojim je propisano da za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka, priznaje sveukupno četiri takva podneska kao nagrada za tužbu po Tbr. 7. Obzirom da je od strane prvostupanjskog suda priznat trošak u punom iznosu za pet podnesaka, tada je i pravilno trebalo priznati ukupan iznos za četiri podneska dok za preostali podnesak od 30. kolovoza 2023., priznat u visini od 25% odnosno ne više od 25 bodova. Stoga je i u odnosu na taj žalbeni navod trošak preinačen na način da je priznato u punom iznosu četiri podneska od 100 bodova, a u odnosu na ostali podnesak 25 boda, uz preostali iznos u ukupnom iznosu od 2.462,5 eura. U odnosu na žalbene navode kojima se navodi da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti priznanjem jedinstvene vrijednosti boda Tarife, isti nisu osnovani obzirom da je i Tbr. 52. st.2.Tarife propisano da odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade i da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio u odnosu na priznanje vrijednosti visine boda koji pripada. U odnosu na priznati podnesak 30. kolovoza 2023., isti je dostavljen kojim je usklađen tužbeni zahtjev uz prijedlog nastavka postupka i provođenja dokaza, dok je podneskom od 22. listopada 2020., obrazlagan postavljeni zahtjev pozivom na zakonske odredbe i odluke Ustavnog suda, Vrhovnog suda i Europskog suda, te prijedloga provođenja dokaza, time je isti i pravilno priznat u punom iznosu prema Tarifi. Pri tome, nije osnovan ni žalbeni navod da je neosnovano priznato pravo troška zastupanja na ročištu za objavu presude, obzirom i da je tim pristupom u odnosu na tužitelja počeo teći rok za izjavu žalbe, pa je stoga i pravilno priznat taj trošak zastupanja za objavu presude sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife. Ispravno se navodi da je priznat trošak ročišta 12. lipnja 2025. koje nije održano, ali je očito došlo do greške obzirom je ročište na kojem je zaključena glavna rasprava održano 12. svibnja 2025., pa je isto i pravilno priznato kao trošak. Pri tome pravilno je priznato i održano ročište od 09. siječnja 2025. u punom iznosu, iako se radi o pripremnom ročištu, na istom su se iznosili navodi i raspravljalo o osnovanosti zahtjeva, isti se osporavao, te je tužitelj povukao zahtjev u odnosu utvrđenja ništetnosti Dodatka Ugovoru. Iako je otvaranjem postupka povučen taj dio zahtjeva, o istom se nije nadalje posebno raspravljalo, ni odlučivalo, pa stoga nema osnove da bi se uspjeh tužitelja trebao cijeniti prema postotku uspjeha vezano za taj povučeni dio. Tužitelj je predao zahtjev za trošak dostavom e-komunikacije, pa stoga i ima pravne učinke, koji bi bili i da je neposredno predao prije zaključenja glavne rasprave. Time je i djelomično prihvaćena žalba tuženika u odnosu na parnični trošak vezano za priznat trošak podnesaka i odlučeno kao u izreci sukladno čl. 380. t. 3. ZPP-a.

23. U odnosu na žalbu o odluci o glavnom zahtjevu odlučeno je sukladno čl. 368. st.1. ZPP-a. Obzirom da tuženik nije uspio u glavnom zahtjevu već djelomično u podrednom dijelu zahtjeva nije priznat zatraženi trošak sastava žalbe, sukladno odredbi čl. 154. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

U Puli - Pola 06. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić