REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1353/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-512/2024-8 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-512/2024-8 od 20. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-2669965, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, pod brojem OU-104/2005 dana 28. veljače 2005.g., pa do isplate koja glasi: „naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 357,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21.03.2005. g., pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 589,04 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 20. 5. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Ukazuje da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da je sporna odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu važi, presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-2669965, solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, pod brojem OU-104/2005 dana 28. veljače 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, kao i restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 357,10 eur koji je plaćen tuženiku po osnovi navedene ugovorne odredbe sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti, jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 357,10 eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2005. do isplate, sadržajno pozivom na odredbe članka 210. i članak 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornoga kredita, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

7.1. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja i promjenjivim kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da se radi o stambenom kreditu, te da Ugovor o kreditu (u točki 3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade koja iznosi 1,00% od iznosa kredita i naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nesporno je da je tuženik kao kreditor odmah prilikom isplate kredita dana 21. ožujka 2005. naplatio utuženi novčani iznos.

8.1. U ovoj fazi postupka, a prema sadržaju žalbe tuženika, sporno je pitanje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora pa posljedično, da li tužitelj s uspjehom može zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa.

9. Dokazima provedenim tijekom postupka (pregledom materijalne dokumentacije koja prileži predmetu te iskazom tužitelja kao parnične stranke ) a koje dokaze je sud ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP, utvrđeno je da se radi o ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na sporno ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu).

9.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što nije učinio, iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

9.2. Ovdje valja istaknuti kako tuženik nije predlagao bilo kakve dokaze pa ni saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, dok pozivanje na solemnizaciju ugovora po javnom bilježniku nije relevantno, jer javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu već je samo taj ugovor solemnizirao.

9.3. U konkretnom je slučaju stoga pravilno utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je samim time ta odredba i ništava (a ne ništetna), kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

9.4. Ovdje treba posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi sporne naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužitelju isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

10. Iako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada jednokratno 1,00% od iznosa kredita jasna i lako uočljiva, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ostaje nejasnim na što se jednokratna naknada odnosi, a tuženik u ovom postupku ne obrazlaže niti dokazuje koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Obzirom da je visina sporne naknade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita to načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, a iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je kao takva ništava.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,00% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba kako je navedeno u točka I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 357,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2005. kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (točka II. izreke pobijane presude).

12. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni odredbe članka 118. ZPP, jer se predmetna presuda ne temelji na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to ne proizlazi niti iz jednog dijela obrazloženja pobijane presude, pa te žalbene navode nije bilo niti potrebno posebno obrazlagati.

13. Iz svega gore navedenog proizlazi kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u tuženikovoj žalbi pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koju tuženik nije ni pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava već samo iz razloga što je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa time i uspjehu stranaka u sporu, a slijedom čega je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

14. Tuženik nije potraživao troškove žalbe pa o njima nije niti odlučivano.

U Puli-Pola 6. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić