Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-336/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 137/2024-10 od 13. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-137/2024-10 od 13. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziran kod javnog bilježnika ŽC iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 2., a koji glasi:

"… promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3579810 od 21.07.2006. godine, sklopljen između tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziran kod javnog bilježnika ŽC iz [adresa], pod brojem OU-1167/06-1 dana 21.07.2006. godine, u čl. 7., a koji glasi:

''kredit se otplaćuje … anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća'',

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF."

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju IC isplati iznos od 2.564,06 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate kao u prvostupanjskoj presudi.

1.2. Točkom III. izreke presude tuženiku je naloženo plaćanje parničnog troška u iznosu od 2.747,53 eura zajedno s pripadajućom kamatom od 13. veljače 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv takve presude u cijelosti žalbu je pravovremeno podnio tuženik iz svih žalbenih razloga u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se njegova žalba usvoji, pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva u cijelosti, uz naknadu tuženiku troškova postupka i troška žalbe u iznosu od 456,70 eura s pripadajućim kamatama, podredno ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi posebno ističe bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, nedostatke u obrazloženju sukladno članku 338. stavak 4. ZPP, te smatra da sporne odredbe ugovora nisu bile nepoštene, a time niti ništetne, jer su bile jasne, razumljive i uočljive, stranke su o njima pojedinačno pregovarale, te je tužitelj imao mogućnost izbora između različitih ponuda kredita, vezanih uz valutu euro ili CHR ili ugovora bez valutne klauzule. Tuženik osporava da je valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u obvezama i pravima ugovornih stranka na štetu potrošača, te da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju nije bila razumljiva, odnosno da je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Ustraje u prigovoru financijskom vještačkom nalazu i mišljenju, jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, a kod promjene kamatne stope tuženik je bio savjestan. Osporava neposrednu primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu u ovom konkretnom pojedinačnom potrošačkom sporu, te su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., dalje: ZZP/03) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 75/09., ZZP/07) i poziva se na odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 4. i članka 84. ZZP/03. Osporava pravna shvaćanja suda u pogledu prigovora zastare, te ističe da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a s obzirom na djelomičnu ništetnost odredbi i da se radi o zabrani manjeg značaja, poziva se na odredbu članku 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/03., dalje: ZOO), prema kojoj se ništetnost više ne može isticati. Osporava stajalište prvostupanjskog suda koji tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO, te time i dosuđenom tijeku zateznih kamata.

2.2. Prigovara odluci o parničnom trošku, posebno stoga što su neki podnesci bili nepotrebni, a neki neobrazloženi, te dosudi troška za ročište od 14. listopada 2019. na kojem se raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima, te osporava trošak za pristup ročištu za objavu presude koji nije neophodan za vođenje postupka. Prigovara dosudi troška sudske pristojbe za presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te je za svoju odluku dao jasne i detaljne razloge kako o meritumu, tako i o prigovorima tuženika, tako da se presuda može ispitati, zbog čega nije osnovan prigovor bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Osim istaknute bitne povrede, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, po osnovi članka 365. stavka 2. ZPP. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

6. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo dokazni postupak prema prijedlozima stranaka u skladu s člankom 220. ZPP, te savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze i dokazni postupak kao cjelinu, u skladu s člankom 8. ZPP (posebno u pogledu činjenice obaviještenosti potrošača), te je uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, sukladno članku 219. i 221.a ZPP te je dao vrlo iscrpne i valjane razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

7. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu od 20. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sud je utvrdio da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.578.00 CHF, za kupnju vozila marke "Mazda", da je tužitelj kredit otplatio u 84 jednaka mjesečna anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je kredit pravovremeno otplaćen u cijelosti, što među strankama nije ni sporno, pa u konkretnom slučaju nisu došle do primjene odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15.).

8. Također nije sporno da je člankom 2. ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%, pri čemu je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, te da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu, a da o razlozima promjene kamatne stope nije obavještavao tužitelja.

8.1. Nadalje, nije sporno da člankom 1. i 7. ugovora ugovorena valutna klauzula prema kojoj se iznosi glavnice kredita i otplata anuiteta u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Sporno je pravno pitanje da li su odredbe ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a što iste čini ništetnim, slijedom čega bi tužitelju pripalo pravo na povrat preplaćenih sredstava po osnovi ugovora od strane tuženika, zbog primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, u skladu s odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, kako to traži tužitelj, te je sporna osnovanost prigovora zastare.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Tuženik je na okolnost pravilnog i potpunog informiranja tužitelja o rizicima ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHR predložio saslušanje svjedoka – zaposlenice banke KC i saslušanje javnog bilježnika ŽC, ali nakon ukidanja presude u ponovljenom postupku na ročištu od 8. siječnja 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka KC i ŽC. Tako je na okolnost informiranja tužitelja kao potrošača o svim parametrima i financijskim rizicima ugovora saslušan samo tužitelj.

10.1. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je tužitelj 2006. godine odlučio kupiti novo vozilo "Mazda" i da mu je u auto-kući prodavač rekao da oni surađuju sa RBA bankom, da može dobiti kredit samo od te banke, te da mu preporuča kredit u francima. Tužitelj ga je pitao da li može uzeti kredit u kunama, na što mu je odgovoreno da može podići kredit samo u eurima i CHF, ali mu je prodavač preporučio uzeti kredit u CHF, jer je bilo uvriježeno javno mnijenje da je franak stabilna valuta. Nakon što su pripremljeni ugovori otišao je kod javne bilježnice koja mu je pročitala ugovor. Nitko mu nije pojasnio što je promjenjiva kamatna stopa niti parametre vezane za izmjenu iste, niti rizike uzimanja kredita u francima, nije mu bio poznat izraz "valuta utočišta", a da je znao da će rata kredita toliko porasti, ne bi uzeo kredit vezan uz valutu CHF, već kredit u eurima.

10.2. Kao što je prvostupanjski sud obrazložio odredbama članka 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.3. Iako je na žalitelju bio teret dokazivanja pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama i o informiranosti korisnika kredita o rizicima spornih ugovornih odredbi u smislu članka 81. stavak 4. ZZP/03, tuženik takav postupak prije sklapanja ugovora nije dokazao.

10.4. Odlučujući o ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sud se pozvao na sudske odluke koje predstavljaju opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. , te presuda istog suda Pž-6632/2017 i pravilno je utemeljio svoju odluku u ovom predmetu na pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim pravomoćnim sudskim odlukama budući se iste neposredno odnose i na tuženika, kao jednu od stranaka u tom predmetu, pozivom na odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu identične odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07.) i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15., 14/19. i 70/19., dalje: ZZP/14), kao i na odluke Europskog suda i odluke Vrhovnog suda RH i odluke Visokog trgovačkog suda RH kojima je potvrđena odluka Trgovačkog suda RH broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., navedene u obrazloženju prvostupanjske odluke.

10.5. U takvom slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope radilo se o odredbama koje su bile jasne i uočljive, ali nisu bile razumljive. Formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila je takva da su potrošači temeljem takvih odredbi jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, tako da ugovorena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva, kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

10.6. Isto vrijedi i za prvostupanjsku odluku u dijelu kojim su odredbe članka 1. i 7. Ugovora, u kojoj je sadržana valutna klauzula u CHF, utvrđena nepoštenom ugovornom odredbom, što istu čini ništetnom, s pozivom na opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.7. Naime, sukladno utvrđenjima u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tuženik prije sklapanja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer tuženik u konkretnom slučaju s tužiteljem nije posebno pregovarao o valutnoj klauzuli, nije omogućio tužitelju da utječe na takvu odredbu ugovora, niti je tužitelja upoznao s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule u valuti švicarskog franka. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao u smislu članka 81. stavak 4. ZZP/03 da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega se iste smatraju nepoštenim budući da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije utvrđeno u postupku da su sporne odredbe sukladno članku 84. istog Zakona bile jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega ne bi bilo dopušteno ocjenjivati nepoštenost takvih ugovornih odredbi. Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. ZZP/07 koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

10.8. Postupajući na navedeni način, primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora a putem tih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, sve navedeno s obzirom da tužitelju nije moglo biti poznato u kojem iznosu će valuta narasti, niti kako će se promijeniti kamatna stopa, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu takvih ugovornih odredbi.

10.9. Slijedom iznesenog, neosnovani su žalbeni prigovori glede provedenog dokaznog postupka i ocjene istog.

11. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, pozivom na članak 241. ZOO, u vezi s člankom 245. i 328. ZOO, člankom 140. ZZP i člankom 502.c ZPP, kao i sudsku praksu u istovrsnim predmetima, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju revizijskog suda u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Svoju odluku glede visine tužbenog zahtjeva sud je opravdano utemeljio na nalazu i mišljenju sudskog vještaka Natalije Jambrečić iz društva Centar poslovnih analiza d.o.o. iz [adresa], kao stručnom, detaljnom i objektivnom.

13. Nadalje, u točki 47. i 48. obrazloženja presude, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik bio nesavjestan pri sklapanju ugovora i razloge za takav zaključak pozivajući se na odredbe članka 1115. i članka 1111. ZOO.

14. U tom dijelu i u pogledu svih drugih prigovora tuženika, prvostupanjska presuda ima jasne i vrlo detaljne razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, što žalba nije uspjela dovesti u sumnju, te se na iste upućuje tuženik, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

15. Slijedom sveg iznesenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba Zakona o zaštiti potrošača i odredbi ZOO, u vezi sa člankom 502.c ZPP, tužbene zahtjeve je i po ocjeni ovog suda trebalo usvojiti, kako je to odlučeno točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

16. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, donesena uz pravilnu primjenu odredaba ZPP o troškovima postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: OT ), cijeneći vrijednost predmeta spora i činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

16.1. Neosnovano tuženik prigovara dosudi sudske pristojbe za prvu (ukinutu) presudu na plaćanje koje je tužitelj bio pozvan rješenjem od 7. veljače 2022. (stranica 377 spisa), dok mu trošak pristojbe na drugu, prvostupanjsku presudu o kojoj se odlučuje u ovom postupku nije ni dosuđen s obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine", broj 51/23., dalje: ZSP/23) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

16. 2. Drugi podnesci tužitelja za koje je trošak priznao prvostupanjski sud su bili potrebni za vođenje postupka, te je pravilno ocijenjeno da je podnesak od 14. rujna 2021., obrazloženi podnesak, je se njime tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 8. rujna 2021. Nadalje, tužitelju pripada trošak ročišta od 14. listopada 2019. prema Tbr. 8. točka 1. OT jer se radilo o pripremnom ročištu, pa nije osnovan prigovor da se na tom ročištu razgovaralo samo o procesnim pitanjima. Prema Tbr. 9. stavak 3. OT tužitelju je pravilno dosuđen i trošak pristupa odvjetnika na ročište za objavu presude, te se ne može smatrati da se radi o nepotrebnom trošku.

17. Cijeneći navedeno, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (članak 368. stavak 1. ZPP).

18. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa mu ne pripada trošak žalbe, zbog čega je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan u točki II. izreke ove presude, primjenom članka 166. ZPP u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP.

Sisak, 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec