P-3920/2022-6

Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja T.
T. iz S., O.: …, zastupanog po punomoćniku M.
Ž., odvjetniku u S., protiv tuženika P. d.d., Z., O.: …, zastupana
po odvjetniku J. D. i odvjetnicima iz O. L. i P.
d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne
rasprave zaključene 19. rujna 2023. u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. Ž.,
odvj. u S., a u odsutnosti tuženika, objavljene istog dana,

p r e s u d i o j e

1.Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj
9011776441 od 10. kolovoza 2006. god. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika
kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski
franak a koja glasi:

„ Iznos kredita“

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji
odgovara protuvrijednosti od 21.054,00 CHF (slovima:
dvadesetjednutisućupedesetčetiri CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan korištenja kredita“

„Otplata kredita“

Kredit u iznosu od 21.054,00 CHF (slovima: dvadesetjednutisućupedesetčetiri
CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 75 (slovima: sedamdesetpet)
jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ovog Ugovora.“

2.Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju T. T. iznos od 2.648,27
EUR/19.953,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja

2015. god. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope
HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca

2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2

P-3920/22-6

kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotnih poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 120,30 EUR /906,43 kn od 15.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 136,39 EUR /1.027,66 kn od 12.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 158,94 EUR /1.197,51 kn od 30.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 191,44 EUR /1.442,44 kn od 01.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 164,04 EUR /1.235,97 kn od 27.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,84 EUR /292,67 kn od 05.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 159,83 EUR /1.204,22 kn od 29.02.2012.. godine pa do isplate,
- na iznos od 261,56 EUR /1.970,73 kn od 31.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 174,71 EUR /1.316,33 kn od 31.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 169,82 EUR /1.279,52 kn od 28.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 873,22 EUR /6.579,29 kn od 05.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 199,16 EUR /1.500,59 kn od 14.12.2012. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.400,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim
kamatama od 19. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je tužitelj 10.08.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o
kreditu broj 9011776441 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za
kupnju vozila u iznosu od 21.054,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom i to odredbom toč.

1. tuženik je odobrio kredit tužitelju u iznosu od 21.054,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak.
Tužitelj je u potpunosti otplatio glavnicu kredita po navedenom Ugovoru, odnosno
zatvorio kredit na dan 14. prosinca 2012., a što da proizlazi iz otplatnog plana
tuženika za tužitelja i pregleda njegovih uplata po predmetnom kreditu, kao i čl. 6.
Ugovora po kojem je ugovor sklopljen na 75 mjeseci. Navedeni Ugovor, da je sklopila
i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u S., a mjesna nadležnost
naslovljenog suda da je utvrđena i odredbom čl. 10. Ugovora. Tužitelj navodi da u
trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu
sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile
potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena
valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u
kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je
tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u
odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom
predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

3

P-3920/22-6

direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj
stopi). Tužitelj navodi da stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao
kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope
koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla,
nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Tužitelj navodi da je bio obvezan vratiti
pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne
klauzule pa da je tuženik na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra
profita. Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu
u odnosu na valutnu klauzulu ništave te navodi da je već ishodio pravomoćnu
presudu u odnosu na kamate koje su utvrđene ništavim. Navodi i da je pravno
shvaćanje izraženo u ovoj tužbi prihvatio i najviši sud u R. H. u
revizijskoj odluci Rev-2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na
valutnu klauzulu ništave. Tužitelj navodi da je tuženik na taj način stekao bez osnove
iznos od 19.161,92 kn prema vještačenju stalne sudske vještakinje V. P., a
temeljem više uplaćenog od strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se
utvrde ništetnom dijelovi odredaba članka 1. i 6.2. naprijed navedenoga Ugovora o
kreditu te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 19.161,92 kn zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u
tužbi te da se nalože tuženiku nadoknaditi parnični trošak tužitelju.

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u
cijelosti. Navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao
da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren, da se presuda u tužbi
potrošač odnosi na stambene kredite pa da nije primjenjiva u konkretnom slučaju
obzirom da je ovdje riječ o u cijelosti isplaćenom auto kreditu. Smatra tužbu
promašenom jer da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, budući da
postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim više
niti ne postoji, odnosno da istoga nikada nije niti bilo. Dalje tuženik navodi kako se u
konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i
stjecanja bez osnove pa da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a
broj PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti
potrošača i 502.c. Zakona o parničnom postupku pa da se postavljeni tužbeni zahtjev
i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Navodi i da
ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima
se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da bi tužitelj
polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne
odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama da bi valjalo
prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti
odnosno da bi valjalo takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je
činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača,
slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno
ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Tuženik, a s obzirom na
gospodarske podatke u R. H., smatra da tužbeni zahtjev kojom se
utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira
valutnu klauzulu, kao gospodarsku realnost. Tuženik smatra da je valutna klauzula
dopuštena i predviđena odredbama članka 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima i
da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti
valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Naveo je i da
se u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

4

P-3920/22-6

izražen u kunama već da stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta
plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće
na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tuženik navodi
da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju
budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, odnosno da je
smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja
novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek
kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz
primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo
monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Tuženik se poziva na
odluku Vrhovnog suda R. H. broj Vs-Rev 1990/91 i Ustavnog suda RH
U-I-1746/2006 od 17.06.2009. Tuženik je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu
solemniziran od strane JB, te da ima snagu javnobilježničkog akta radi
čega da je odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije
riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o
javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe
ovoga ugovora neosnovan. Tuženik navodi kako je tužbeni zahtjev temeljen na
promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.
Tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude
presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna
odredba nepoštena. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu
za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik se istome protivi te ističe kako predmetna
odredba ugovora o kreditu nije ništetna te se radi o trošku obrade kredita. Završno,
tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže
Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka
tuženiku.

3.Presudom ovog suda P-1725/2020 od 24. 3. 2022. usvojen je u cijelosti tužbeni
zahtjev tužitelja. Odlučujući o žalbi tuženika Županijski sud u Bjelovaru rješenjem GŽ-
745/22 od 13. 10. 2022. ukinuo je prvostupanjsku odluku i predmet vratio ovom sudu
na ponovno suđenje.

4.Podneskom od 24. 3. 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude s obzirom da je došlo do promjena u monetarnom sustavu države.

5.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu broj 9011776441
od 10. kolovoza 2006., otplatnog plana za tužitelja, pregleda uplata tužitelja, otplatne
tablica sa prikazom efektivne kamatne stope po kreditu tužitelja, financijskog
vještačenja stalnog sudskog vještaka V. P., presude ovog suda broj Po-
116/2015, od 23. listopada 2017., presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž —
625/2018, od 10. listopada 2019. i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po
sudskoj vještakinji M. T..

6.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja
kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba te isplatu razlike
preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu
broj 9011776441 od 10. kolovoza 2006.

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

5

P-3920/22-6

7.Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 10. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 21.054,00 CHF uz rok otplate od 75 mjeseci s početnom redovnom
kamatnom stopom od 4,99 % godišnje. Međutim, među strankama je sporno jesu li
ništetne odredbe čl. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu broj 9011776441 od 10. kolovoza
2006 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je
iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak. Napominje se kako je među
strankama vođen postupak pod posl. brojem Po-116/15 u kojem je 23. listopada

2017. donesena presuda kojom je odlučeno da su ništetne odredbe ugovora u
odnosu na promjenjive kamatne stope te kojom je tuženik obvezan na isplatu po tom
osnovu.

8.Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud u
cijelosti ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnog stajališta zauzetog u ranijoj odluci
P-1725/2020 od 24. 3. 2022., iz razloga kako slijedi.

9.S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je solemniziran 11.
kolovoza 2006.), za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je
Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6.
kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07.,
75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).
Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.

Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10.Citirane odredbe ZZP-a temelje se na D. V. 93/13/ EEZ od 5. travnja

1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ

1993. L 95/29, dalje D. 93/13). Tako se prema D. 93/13 (čl. 3. st. 2.)
smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i
ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed
formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi
individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih
odredbi i cilja D. 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i
mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj
utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

6

P-3920/22-6

11.Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj
C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. D. 93/13 treba tumačiti na način da
ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju
obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni
pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito
znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan
čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan
gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po
tužbi HSU za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na
ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o
kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je
ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u
cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82.
i 90. (NN 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama
istog Zakona (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl.

96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u
razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o
kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa
korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača.

Presudom Visokog Trgovačkog suda R. H. broj Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je
utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i
koja je ništetna.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

7

P-3920/22-6

2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja
predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona
o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do

06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07.,
12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti
potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju
od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,
koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima
promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao
trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku drugotuženika.

12.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i
na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj
pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na
nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj:14/14.,
110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.

Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su
sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one
koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim,
ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o
utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu
li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Na identičan način o tome su se

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

8

P-3920/22-6

očitovali pojedini drugostupanjski sudovi u brojnim odlukama, pa tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-765/21.

Međutim, postupajući po ukidnoj odluci Županijskog suda u Bjelovaru GŽ-745/22
od 13. 10. 2022. sud je odlučio saslušati tužitelja i osobnu bankaricu Ines Šitum, čije
je saslušanje predloženo na ročištu održanom 3. 3. 2023. Iz iskaza tužitelja proizlazi
da s tuženikom nije pregovarao o ugovornim odredbama, već da mu je ponuđen
gotov ugovor, a za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF rečeno mu je da se radi o
najpovoljnijoj opciji u odnosu na namjeru kreditiranja. Tako da mu je rečeno kako se
radi o najsigurnijoj valuti, te mu nije niti nuđen kredit u nekoj drugoj valuti, niti ga je
tko upozorio na rizike takvog ugovoranja. U odnosu na predloženo saslušanje
osobne bankarice, za navesti je kako je sam tuženik na ročištu održanom 23. 5.

2023. odustao od svog dokaznog prijedloga za saslušanjem iste. Stoga sud smatra
kako tužitelj u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se pred ovim i
drugim sudovima po istom činjeničnom i pravnom osnovu, ničim ne dokazuje svoje
tvrdnje da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima promjene tečaja švicarskog
franka, radi čega ostaje u cijelosti kod ranije zauzetog stava.

13.Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost dijela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak.

Kako je dakle već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda
R. H. jasno da su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora
u kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne,
valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih
mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 9011776441, a zbog primjene valutne
klauzule.

14.Stalna sudska vještakinja za financije i knjigovodstvo u nalazu i mišljenju od

31. kolovoza 2021. navodi da bi tužitelj da je otplatu kredita vršio po početno
ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% i uz primjenu tečaja na dan isplate kredita platio
ukupno 113.280,69 kn. Zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule
platio je ukupno 139.349,49 kn odnosno 26.068,81 kn više (139.349,49-113.280,68).
Ako se ukupni iznos više plaćenog od 26.068,81 kn umanji za 6.115,46 kn više
plaćenog zbog promjene kamatne stope razlika iznosi da 19.953,36 kn (26.068,81 -

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

9

P-3920/22-6

6.115,46), koliko je više plaćeno zbog primjene valutne klauzule. Stoga vještakinja
daje mišljenje da je tužitelj T. T. po Ugovoru o kreditu broj: 9011776441
zbog primjene valutne klauzule više platio ukupno 19.953,36 kn.

Sud smatra da je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i stručan te prihvaća
utvrđenja iz istog, odnosno da je sudska vještakinja točno izračunala razliku
preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene
valutne klauzule.

15.Kako je u međuvremenu došlo do promjena unutar monetarnog sustava
države uvođenjem eura kao valute, tužitelj je podneskom od 24. 3. 2023. uredio
tužbeni zahtjev u toj valuti, te budući tuženik nije imao nikakvih prigovora u pogledu
točnosti izvršene konverzije, to ovaj sud u cijelosti prihvaća tako postavljeni tužbeni
zahtjev.

16.U odnosu na prigovor zastare tuženika sud isti ocjenjuje neosnovanim jer od
donošenja presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
pa do podnošenja tužbe 02. lipnja 2020. nije protekao petogodišnji rok zastare za
tražbine stečene bez osnove jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema
kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju
ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a,
a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, zastupanja na ročištima
od 13. 5. 2021., 14. 2. 2022., 3. 3. 2023. i 23. 5. 2023. po 199,08 EUR i za sastav
podnesaka od 15. 4. 2021., 10. 12. 2021., te 24. 3. 2023. po 199,08 EUR, odnosno
ukupno 1.592,67 EUR uvećano za 398,17 EUR PDV, tako da ukupni trošak
zastupanja iznosi 1.990,84 EUR. Tužitelju pripada i trošak pristojbe tužbe i presude
od po 71,94 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, tako da ukupni
trošak iznosi 2.400,16 EUR.

U Splitu, 19. rujna 2023.

S U D A C

Vica Roščić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom
sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana
dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

10

P-3920/22-6

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis