Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-647/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mašić, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Štrucelj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po generalnom punomoćniku Mateu Mandić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, prema generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2024-9 od 4. ožujka 2025., u sjednici vijeća 6. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2024-9 od 4. ožujka 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1853/2024-9 od 4. ožujka 2025., pod točkom I. izreke utvrđen je ništetan dio odredba sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 22. rujna 2006. koji glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 611,26 EUR/4.605,59 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po odgovarajućoj kamatnoj stopi teče na taj iznos počam od 30. rujna 2006. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 812,50 EUR.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). U žalbi u bitnome ističe kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku kao i pravo na procesnu jednakost stranaka. Ističe da je odluka donesena uz počinjenje povrede iz članka 326.a u vezi sa odredbom iz članka 186.c ZPP-a, jer prvostupanjski sud ne obrazlaže kada je dospjela tražbina tužitelja, odnosno ne obrazlaže zašto tužbu nije odbacio. Navodi da je ostvarena i povreda iz članka 338. stavak 4. ZPP-a te članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ističe kako prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ali ne ispituje je li takva odredba uzrokovala neravnotežu na strani potrošača. Navodi da je tzv. ulazna naknada ugovorena radi podmirenja troškova koje ima u vezi sa zaključenjem kredita pa nije došlo do neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovor je potpisan po tužitelju, što znači da je pristao na navedenu ugovornu odredbu, te je jasno mogao shvatiti financijske obveze koje iz takve odredbe za njega proizlaze. Osporava i pravilnost odluke u dijelu kojom je određen početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos. Smatra da je prvostupanjski sud usvajanjem tužbenog zahtjeva i odbijanjem prigovora zastare pogrešno primijenio materijalno pravo. Osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, predlaže žalbu usvojiti, pobijanu odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže presudu ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o [broj kredita] od 26. rujna 2006. kojom je odredbom određena obveza plaćanja jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (u daljnjem tekstu: ulazna naknada), kao i zahtjev za povrat novčanog iznosa kojeg je tužitelj platio sa tog osnova.

6. U predmetu nema spora da je između parničnih stranaka, 26. rujna 2006. zaključen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 29.853,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Neprijeporno je da je člankom 3. navedenog Ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koju je ulaznu naknadu tužitelj i podmirio.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno prijeporno je je li tuženik u obvezi podmiriti utuženu tražbinu.

8. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

10. Nije počinjena ni povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a, obzirom pobijana odluka u cijelosti odgovara zahtjevu normiranim odredbom iz članka 338. stavak 4. ZPP-a. Kako nije izostalo valjano obrazloženje odluke to nije ni povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa odredbom iz članka 326. (pogrešno navodi iz članka 326.a) i 186. ZPP-a. Tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zauzeo stajalište da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka, pa kako tražbine nije dospjela do zaključenja glavne rasprave to je tužbu trebalo odbaciti. O navedenom žalbenom razlogu biti će riječi u daljnjem tijeku obrazloženja.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio sve okolnosti koje su bine za donošenje pravilne i zakonite odluke.

13. Tako je u postupku pored ranije navedenih nespornih činjenica postojanje ugovornog odnosa između stranaka te plaćanja utužene naknade po tužitelju još utvrđeno da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora obavljao poslove zaštitara, da nije obavljao gospodarsku ili obrtnu djelatnost te je kredit podignut za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe, te da tužitelju nije u auto kući pojašnjeno zbog čega se plaća naknada i zašto je ona baš u takvom iznosu kako je naveden u ugovoru. Tužitelj da je odabrao vozilo u auto kući kojoj su pripremili sve potrebne "papire" te je tužitelj otišao kod javnog bilježnika a u banci nije ni bio.

14. U situaciji kada na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ona dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora po tuženiku, te kada tužitelju nije pojašnjeno što se navedenom naknadom uopće podmiruje, te kada je navedena naknada određena u postupku od odobrenog iznosa kredita pravilno prvostupanjski sud zaključio da navedena odredba suprotno načelo savjesnosti i poštenja stvar neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Naime, korisnici kredita su ovakvom odredbom navedeni u neravnopravni položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, iako troškovi kojima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što upućuje na zaključak da ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Još se napominje kako tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije ni dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita što dodatno potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da je ugovorna naknada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

15. Pravilno se prvostupanjski sud u obrazloženju odluke poziva na odredbe iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje ZZP/03) koja je sadržajno istovjetna kasnijoj odredbi iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/07, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP/07) kojim odredbama je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom. Tužitelj i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije mogao objektivno sagledati spornu odredbu u vrijeme zaključenja ugovora, pa kako se, ponovo se ističe radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed formuliran po tuženiku i na čiji sadržaj tuženik nije mogao utjecati radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

16. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi koja je ništetna u smislu odredbe iz članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača pa je primjenom odredbe iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO) pravilno obvezao tuženika na povrat primljenog novčanog iznosa.

17. Tuženik je utuženi novčani iznos stekao temeljem osnova koja je otpala, utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe pa je u skladu sa odredbom iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a na utuženi iznos, kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti kamatu od dana njenog stjecanja.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje početka roka zastare, za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedicu nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe iskazano je i u presudi suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021.

19. Obzirom je ništetnost odredbe iz članka 3. navedenog Ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare pa su u tom smislu i neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja tuženika iz žalbe (pa i pravna shvaćanja koja se odnose na primjenu odredbe iz članka 326. i 186. ZPP-a). Tuženik je kao sastavljač ugovora nesavjestan stjecatelj pa je u obvezi podmiriti kamatu tekuću od dana stjecanja, ovo u smislu odredbe iz članka 1115. ZOO-a.

20. Tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, pa je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na platež troškova postupka.

21. Slijedom svega iznesenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku odluku.

22. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Karlovcu 6. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivana Mašić