REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 50/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka
Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja,
Gordane Jalšovečki članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Pajalića
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,
OIB 84397956623, sa sjedištem u Zagrebu, Mihanovićeva 3, protiv tuženika
Domogradnja d.o.o., OIB 72472839217, sa sjedištem u Virovitici, Sajmište,
zastupanog po punomoćniku Mirku Petrašu, odvjetniku u Virovitici, radi isplate,
odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Pž-2404/2018-2 od 23. kolovoza 2019., kojom je djelomično
potvrđena djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2412/2013 od 16. veljače 2018., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika u odnosu na troškove parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik
odgovoran za štetu koja ja nastala tužitelju zbog povrede na radu osiguranika Joze
Vidovića u štetnom događaju od 12. veljače 2009., a radi koje je rješenjem tužitelja
broj 26697 od 5. listopada 2010. tom osiguraniku priznato pravo na invalidsku
mirovinu te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 125.099,09 kn sa zateznim
kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi propisanoj za
odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi
tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.817,50 kn sa zateznim
kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan
zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 300,00 kn
(točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i
potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen
tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 125.099,09 kn preko
stope dosuđene u točki II.1. izreke drugostupanjske presude (točka I. izreke).
Preinačena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen
tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 125.099,09 kn sa zateznim kamatama i u točki II.
njene izreke te je suđeno na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od
125.099,09 kn sa zateznim kamatama na iznos od:
- 31.882,79 kn od 8. kolovoza 2013. - 55.125,62 kn od 26. rujna 2015. i
- 38.090,68 kn od 6. travnja 2017., sve do isplate,
te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od
300,00 kn (točka II.1. i 2. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova
žalbenog postupka u iznosu od 4.817,72 kn (točka III. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe čl.
382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni
tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u
tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne
primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i ukidanje pobijane
presude u cijelosti i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
podredno preinačenje pobijane presude na način da se potvrdi presuda suda prvog
stupnja, uz naknadu mu troškova sastava revizije. Tuženik pobija i odluku o
troškovima parničnog postupka.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Obzirom je u ovom predmetu drugostupanjska presuda donesena prema
odredbama članka 373.a ZPP, to je dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st.
1. točka 3. ZPP. Međutim, podnijeta revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana,
dok u odnosu na troškove parničnog postupka nije dopuštena.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st.1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo
u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno
navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime isplaćene invalidske
mirovine koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u razdoblju od 16. srpnja 2010.
do 31. prosinca 2016. u iznosu od 125.099,09 kn.
8. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u
slučaju nastanka invalidnosti neposredno od poslodavca, na temelju odredbe čl. 160.
i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 71/99,
127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08,
94/09, 40/10, 121/10, 130/10 - službeni pročišćeni tekst, 139/10, 61/11, 114/11,
76/12, 112/13, 133/13 - dalje u tekstu: ZOMO), međutim smatrao je da je sporna
uzročno posljedična veza između zadobivenih ozljeda na radu i utvrđene opće
nesposobnosti za rad, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio da
tužitelj nije dokazao da je kod osiguranika tužitelja zbog ozljeda na radu nastupila
opća nesposobnost za rad i pravo na invalidsku mirovinu na temelju pravomoćnog
rješenja tužitelja od 5. listopada 2010. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj dužan
dokazati da je do opće nesposobnosti za rad došlo zbog toga što nisu provedene
mjere zaštite na radu.
9. Drugostupanjski sud je, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, utvrdio činjenice na temelju isprava koje se nalaze u spisu. Tako je utvrdio:
- da je osiguranik tužitelja Jozo Vidović (u dobi od 54 godine) 12. veljače 2009.
zadobio povredu na radu, na gradilištu tuženika, za vrijeme obavljanja rada pao je u
otvor u dubinu od 8,5 metara i zadobio teške tjelesne povrede uslijed čega je mu je
nastala opća nesposobnost za rad te mu je tužitelj priznao pravo na invalidsku
mirovinu,
- iz zapisnika Državnog inspektorata, Područne jedinice Osijek, Klasa: 115-04/09-
01/02, Ur. broj: 556-14-17/09-09-7 od 18. veljače 2018. da je osiguranik tužitelja Jozo
Vidović ozlijeđen jer nije bio stručno osposobljen za građevinsko-montažne poslove,
odnosno za podizanje skela, postavljanje oplata i ograda niti da posjeduje stručnu
spremu građevinskog smjera, a poslodavac ga je rasporedio na obavljanje poslova
tesara, kao i da prilikom izgradnje stepenica nije koristio nikakva sredstva zaštite za
sigurno izvođenje radnih operacija na siguran način niti je upozoravan od odgovornih
osoba da obustavi radove dok se ne osigura potrebna zaštita od pada radnika u
dubinu ili pad s visine,
- da se tuženikovi propusti u primjeni mjera zaštite na radu sastoje u tome da je
rasporedio radnika Jozu Vidovića za obavljanje poslova tesara i rada s motornom
pilom STIHL iako nije stručno osposobljen za građevinsko-montažne poslove na
podizanje skela, postavljanje oplata i ograda, kao i rukovanje strojem motornom
lančanom pilom STIHL tip MS 250,
- da je tuženik osigurao zaštitne kacige radnicima, ali nije skrbio da je Jozo Vidović
koristi tijekom rada, a niti je udaljen s obavljanja navedenih poslova jer svojim
postupkom direktno ugrožava vlastitu sigurnost i zdravlje,
- da tuženik nije osigurao zaštitne pojaseve (nisu bili dostupni na gradilištu) za zaštitu
pada s visine i u dubinu, niti izvođenje drugih sredstava zaštite radnika,
- da se radni postupci na montaži i demontaži oplata stepeništa zvonika crkve nisu
izvodili u skladu s planom uređenja radilišta ili pravilima struke, odnosno nisu se
zaštitili otvori koji moraju biti stalno pokriveni čvrstim poklopcem,
- da na gradilištu tuženika nije osigurana prisutnost osobe određene i osposobljene za pružanje prve pomoći ozlijeđenom na radu ili za slučaj iznenadne bolesti.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud je ocijenio da
su uzrok ozljeđivanja osiguranika tužitelja neprimijenjena osnovna pravila zaštite na
radu. Pritom navodi da je odredbom čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo
na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe
(st. 1.) da za štetu iz st. 1. odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što
nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).
Zaključuje da se u konkretnom slučaju odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu
nastalu ozljedom na radu prosuđuje se po načelu objektivne odgovornosti. Tako bi se
prema odredbi čl. 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“
broj 35/05 i 41/08 - dalje u tekstu: ZOO) tuženik mogao osloboditi odgovornosti za
štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno, u ovom slučaju
da je šteta nastala unatoč tome što je poduzeo odgovarajuće mjere zaštite na radu,
pa je teret dokazivanja na tuženiku. Sud je zaključio da su uzrok ozljeđivanja
osiguranika tužitelja neprimijenjena osnovna pravila zaštite na radu, odnosno da
tuženik nije postupio u skladu s odredbama čl. 43. st. 1., čl. 44. st. 2. i čl. 62. Zakona
o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08,
75/09, 143/12 - dalje u tekstu: ZZR). Stoga drugostupanjski sud preinačuje
prvostupanjsku odluku i prihvaća tužbeni zahtjev. Pritom otklanja i tuženikov prigovor
zastare, navodeći da tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine.
11. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana
presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom
čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.
Prema tome, pobijana odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama te je
sadržajno donijeta primjenom odredbe čl. 8. ZPP iako se drugostupanjski sud nije
izričito na nju pozvao.
12. U većem dijelu revizijskih navoda tuženik preocjenjuje izvedene dokaze i iznosi
drugačije činjenične zaključke od utvrđenja suda, međutim takvi navodi kojima se
dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može
podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 386. st. 1. ZPP).
13. Tuženik u reviziji i dalje osporava odgovornost, navodeći da je u cijelosti
odgovoran osiguranik tužitelja tj. radnik koji je zadobio ozljedu na radu.
14. Međutim, i po ocjeni revizijskog suda, a kako je pravilno ocijenio i drugostupanjski
sud, tuženik u konkretnom slučaju odgovara za štetu tužitelju na temelju odredbe čl.
161. ZOMO, kojom odredbom je propisano da zavod (tužitelj) ima pravo na naknadu
štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe (st. 1.) te da za
tu štetu odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene
mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 2.). U konkretnom
slučaju sud je utvrdio da mjere za zaštitu na radu nisu primijenjene odnosno tuženik
u ovoj parnici nije dokazao da je proveo mjere zaštite na radu prema odredbama
ZZR. Utvrđeno je upravo suprotno, da tuženik nije postupao prema odredbama čl.
43. st. 1., čl. 44. st. 2. i čl. 62. ZZR. Stoga se ne može osloboditi odgovornosti za
štetu. Naime, tuženik je u ovoj parnici trebao dokazati da je poduzeo sve mjere
zaštite na radu propisane Zakonom o zaštiti na radu te da je usprkos provedenim
mjerama radnik ozlijeđen na radu. Tada bi se mogla ocjenjivati odgovornost radnika.
Međutim, u konkretnom slučaju kada je utvrđeno da poslodavac nije primijenio
pravila zaštite na radu nema mjesta odgovornosti radnika. Ovdje je za napomenuti i
da je osnovano drugostupanjski sud naveo u svojoj odluci da tuženik tijekom
postupka nije izričito osporavao uzročno-posljedičnu vezu već je osporavao svoju odgovornost smatrajući da je za nastalu štetu odgovoran radnik.
15. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji
postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti
ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). Naime, tuženik ne navodi
koju odredbu materijalnog prava sud nije primijenio ili koju odredbu nije pravilno
primijenio.
16. Stoga, obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je
odbiti reviziju tuženika, na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci
presude.
17. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16.
studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima
postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija. Prema navedenom
shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije
rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To zato jer se tim
rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova
spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora
određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija
tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se
samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim
aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima
parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.
17.1. Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392. st. 1. u vezi članka 400.
stavak 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 19. rujna 2023.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
Kontrolni broj: 0e1da-3a903-6121a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=SLAVKO PAVKOVIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
