Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1230/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženice FF, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 03. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 16.01.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.136,98 eura (tisućustotridesetšesteura- devedesetosamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 28. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,18 eura (devetstoosamdesetjedaneuroosamnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 03. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 16. prosinca 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 16.01.2007. godine sa prednicom tuženice sklopio Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 126.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednica tuženice mu je prilikom isplate kredita naplatila dana 27.02.2007. naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 8.566,55 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.136,98 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji kao potrošač nije imala utjecaja. Naime, nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tužena temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od dana 29. siječnja 2025. tuženica ne osporava pasivnu legitimaciju, te da je njena pravna prednica s tužiteljem dana 16.01.2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030244-60010466876/2007 (dalje: ugovor o kreditu), kao i da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada od 1.136,98 eura, dana 27.02.2007., ali u cijelosti osporava osnovu tužbe, ističe prigovor zastare, te osporava tužitelju svojstvo potrošača, budući je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio osnivač i direktor društva SNARP d.o.o., te kao takav sasvim sigurno upoznat s procesom sklapanja ugovora o kreditu, vođenjem pregovora i mogućim rizicima i posljedicama ugovornih odredbi. Ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 7. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Predmetna ugovorna odredba je sastavljena u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, a način na koji je ta odredba napisana nesporno daje mogućnost istom da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), pa stoga ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti, te se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. ii) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, tako u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), te i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820). Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je zahtjev tužitelja neosnovan. Sve i da je predmetna odredba ništetna, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 7. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Predlaže saslušanje tužitelja i svjedoka ŽF.

3. Tužitelj podneskom od dana 12. veljače 2025. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, ukazujući da isti de facto, predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, budući tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita, jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret, jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Argumentum simili ad simile analogijom na odvjetničke usluge- teza tuženika o opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kada bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje troška temeljem Odvjetničke Tarife za obavljene parnične radnje bila dužna i još morala platiti i troškove za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal te marendu/glablec/užinu u vidu sendviča i kave u sudskom kafiću ili sl. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu, kao niti svrhu istih, te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstra profitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Da je tome tako, odnosno da se takova odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je VSRH u svojim odlukama Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. i Rev 715/2024-2 od 22.05.2024., a osim toga ukazuje da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3.04.2024. potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. U odnosu na prigovore zastare potraživanja, ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22.04.2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li tužitelj neposredno pregovarao s prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, da li isti ima status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, izvršio uvid i pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.02.2009. i broj Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. (list 5.- 6. spisa), Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 16.01.2007. solemniziran po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-1531/07 od 06.02.2007. (list 8.-15.), dopis tužene od 08.08.2024. (list 7.) i zapisnik Slavonske banke d.d. Osijek sa kreditnim prijedlogom Kreditnom odboru od 12.01.2007. (list 26.-31.).

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 30. rujna 2025. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost kada je i u kojem iznosu plaćena naknada za obradu predmetnog kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) iz razloga ekonomičnosti postupka, jer je u odgovoru na tužbu, tužena učinila navedeno nespornim, dok je tužena odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ŽF

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, sklopljen sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 16.01.2007. solemniziranom po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OV- 1531/07 od 06.02.2007. u dijelu kojom je ugovoreno da se korisnik kreda obvezuje platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% jednokratno i unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 28.02.2007. pa do isplate.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 16. siječnja 2007. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio predmetni Ugovor o kreditu bez depozita, vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, za kupovinu stana od prodavatelja S.NEKRETNINE d.o.o. Osijek u iznosu od 126.000,00 CHF, koji je solemniziran dana 06.02.2007. od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, pod brojem: OV-1531/07.

8. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača.

9. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 30. rujna 2025. proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio sa Slavonskom bankom d.d. u 2007. godini isključivo kao fizička osoba, radi kupovine stana u [adresa], u kojem stanu je živio sve do prije par godina. Iako je bio vlasnik tvrtke Snarp d.o.o. u vrijeme zaključenja Ugovora, tvrtka nije imala nikakve veze sa kupovinom stana, osim što je banka trebala podatke o tvrtki koje je bio vlasnik jer je preko te tvrtke primao plaću, a kako bi se banka uvjerila u urednost poslovanja tvrtke i isplaćivanja moje plaće, za koji kredit mu je otac bio sudužnik. Kredit je plaćao kao fizička osoba, mjesečnim uplatama iz sredstava svoje plaće, te je i danas vlasnik toga stana, na kojem je hipoteka Banke. Sjeća se da mu je Ugovor ponuđen već unaprijed sačinjen u Banci, koji je Ugovor mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti, o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati i sjeća se da mu je rečeno da će morati platiti nekakvu naknadu, ali ne na ime čega, od čega se sastoji naknada, koji su troškovi u toj naknadi. Ugovor je pročitao i shvatio je ugovorne odredbe, ali nije mogao pregovarati o istima, jer da nije prihvatio neku ugovornu odredbu, banka mu ne bi odobrila kredit, jer je poslovanje Banke bilo po principu "uzmi ili ostavi", pa stoga nije prigovarao na plaćanje naknade za obradu kredita, jer je smatrao da to mora platiti ili mu kredit neće biti odobren, te nije znao izračunati postotak naknade od iznosa kredita, iako je bio u to vrijeme vlasnik tvrtke.

9.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita (list 8.-15. spisa) razvidno je da je isti sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 7. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Također je razvidno da je Ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje stana od prodavatelja S.Nekretnine d.o.o. Osijek, kao i da se čl. 11. st. 3. Ugovora obvezao sa Bankom zaključiti Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na stanu koji je predmet kupnje i kreditiranja nakon završetka izgradnje stambene zgrade i provedenog postupka etažiranja od strane S.Nekretnina d.o.o. Osijek.

9.2. Iz dopisa tužene od dana 08.08.2024. (list 7. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 27.02.2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 8.566,55 HRK.

9.3. Iz zapisnika Slavonske banke d.d. Osijek sa 2. sjednice Kreditnog odbora- fizičke osobe od 12.01.2007. (list26. -31), proizlazi da se zapisnik odnosi na razmatranje kreditnog zahtjeva tužitelja kao fizičke osobe, da su instrumenti osiguranja: administrativna zabrana, sudužnik, hipoteka na nekretnini po etažiranju, polica osiguranja vnkulirana u korist Banke, da je tužitelj naznačen kao korisnik kredita, da je zaposlen u tvrtki SNARP d.o.o. Osijek, Marjanska 1, kao direktor sa navedenim mjesečnim primanjima, da je svrha kredita kupovina, da je sudužnik po kreditu tužiteljev otac BF zaposlen u tvrtki ETZ d.d.

9.4. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.02.2009. proizlazi da se u sudski registar upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. [adresa], dioničkom društvu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta].

9.5. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. proizlazi da se u sudski registar upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi statuta u dioničkom društvu pod tvrtkom/nazivom Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta].

10. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

11. Iako tužena nije osporila pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, ipak valja napomenuti da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

12. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 09. svibnja 2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

14.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14.2. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li pravna prednica tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena, da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 7. st. 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze iz kojih bi da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe, te je tuženica odustala od prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka osobni bankar ŽF.

17.1. Naime, iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupovinu stana na kojem je i sada uknjižen kao vlasnik i u kojem je stanovao do unazad par godina, te na kojem je stanu zasnovano založno pravo u korist prednice tužene radi otplate predmetnog kredita, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nesporno je da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj bio osnivač i direktor tvrtke Snarp d.o.o. Osijek, putem koje je ostvarivao plaću, ali iz samog Zapisnika prednice tužene od 12. siječnja 2007. (list 26. -31. spisa) proizlazi da se kreditni zahtjev i odobravanje kredita odnosi isključivo na tužitelja kao fizičku osobu/korisnika kredita, da je kredit otplaćivao iz vlastitih sredstava, odnosno iz plaće koju je primao u tvrtki Snarp d.o.o., da je sudužnik za otplatu kredita bio tužiteljev otac, te da su podaci o tvrtki tužitelja bili potrebni prednici tužene jedino iz razloga razmatranja kreditne sposobnosti tužitelja u odnosu na primanja i urednost poslovanja tvrtke u kojoj je on primao plaću.

17.2. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je stan kupio isključivo kao fizička osoba za vlastite potrebe u kojem je i stanovao do unazad par godina. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljo na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije dokazala.

18. U odnosu na spornu činjenicu jesu li prednica tuženice i tužitelj pregovarali oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da su mu u Banci rekli da će morati platiti neku naknadu, ali mu nisu pojasnili od čega se taj trošak sastoji, niti je znao izračunati visinu te naknade, a na to nije prigovorio, jer je znao ako ne plati tu naknadu, kredit mu neće biti odobren. Ugovor o kreditu je u Banci bio unaprijed sastavljen i nije imao mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama, već je Banka poslovala po principu „uzmi ili ostavi“ i kredit ne bi mogao realizirati da nije pristao na neku ugovornu odredbu kako ju je Banka unijela u Ugovor unaprijed.

18.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci.

18.2. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 1,50% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

18.3. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

18.4. Nadalje, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužitelj nije prihvatio i da je odbio potpisati, tada vjerojatno ne bi mogao realizirati kredit. Nadalje, plaćanje troškova obrade kredita, uz to, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju u da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, prednica tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.5. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pod I. izreke.

21. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

22. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

23. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.

24. Nadalje, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.

25. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Navod tuženice da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, nije osnovan. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe, jer je ista bila ništetna već od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Budući da je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako to smatra tuženica.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

28. Nadalje, iz priloženog dopisa tužene od dana 08. kolovoza 2024. (list 7. spisa) nesporno proizlazi da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 8.566,55 HRK / 1.136,98 eura, dana 27.02.2007., a što je tužena učinila i nespornim tijekom postupka. Stoga je tuženica iznos od 1.136,98 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

28.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

29. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 1.136,98 eura pripada od slijedećeg dana po uplati i to 28.02.2007. u visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04., 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

27.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 981,18 eura.

27.2. Zahtjev tužitelja za naknadom troška je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 12.02.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 30.09.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.5.) i ročištu za objavu presude od 03.10.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 175,00 eura (Tbr. 46.), te troška pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 53,09 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 03. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice