Poslovni broj: Povrv-351/2021-57
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U SPLITU
Split, Sukoišanska 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja KONZUM plus d.o.o. Zagreb, Marijana Čavića 1/a, OIB: 62226620908, kojeg zastupa punomoćnik Marko Smolek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o. Zagreb, Jurja Žerjavića 19, protiv tuženika BRODOMETALURGIJA d.o.o. Split, Solinska 58, OIB: 31353718090, kojeg zastupa punomoćnica Vedrana Milić Grbin, odvjetnica u Splitu, 114. brigade 8, radi isplate iznosa od 91.043,29 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Joška Atlagića, odvjetnika u Splitu i punomoćnice tuženika, 3. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić iz Splita pod poslovnim brojem Ovrv-8/2020 od 11. svibnja 2020. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 83.360,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 671,70 EUR od 28. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 4.551,07 EUR od 30. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 2.144,13 EUR od 30. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 17.111,67 EUR od 1. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 2.644,44 EUR od 1. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 6.826,60 EUR od 4. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 2.144,14 EUR od 5. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 47.266,88 EUR od 7. svibnja 2017. do isplate,
te da mu u istom roku plati zakonske zatezne kamate koje teku:
- na iznos od 2.591,74 EUR od 5. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 2.719,57 EUR od 7. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 579,04 EUR od 11. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 549,70 EUR od 11. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 7,03 EUR od 11. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 443,17 EUR od 12. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 344,83 EUR od 13. svibnja 2017. do 4. rujna 2018.,
- na iznos od 447,58 EUR od 27. svibnja 2017. do 4. rujna 2018., sve to po stopi zateznih kamata koja se za razdoblje od 28. travnja 2017. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.635,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. svibnja 2020. do isplate po stopi koja se za razdoblje 11. svibnja 2020. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić iz Splita pod poslovnim brojem Ovrv-8/2020 od 11. svibnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 7.682,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 2.591,74 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 2.719,57 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 579,04 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 549,70 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 7,03 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 443,17 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 344,83 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
- na iznos od 447,58 EUR od 5. rujna 2018. do isplate,
zatim u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 337,11 EUR i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 677,72 EUR, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.635,48 EUR teku od 11. svibnja 2020. do isplate i to po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata koja je tužitelju na te troškove dosuđena točkom I. ove presude te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.341,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.396,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2025. do isplate, kao i u dijelu kojim se potražuje plaćanje zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata iz točke III. ove presude.
Obrazloženje
1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja javni bilježnik Jagoda Makelja Šuljić iz Splita donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 8/2020 od 11. svibnja 2020., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 685.965,67 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 91.043,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.
2. Protiv donesenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv- 837/2020 od 14. listopada 2020. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Nakon toga, Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovni broj Povrv-837/2020 od 18. veljače 2021. oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se predmet ustupiti ovom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Po pravomoćnosti tog rješenja, Općinski sud u Splitu je dostavio predmet ovom sudu na daljnje postupanje.
3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je naveo da osporava utuženo potraživanje tužitelja u cijelosti, ističući da ništa ne duguje tužitelju budući da su međusobna potraživanja stranaka podmirena odnosno zatvorena izjavama o prijebojima. Tuženik nadalje navodi da je poslovanje između stranaka trajalo duži period te da su sva međusobna dugovanja i potraživanja uvijek zatvarana kompenzacijama, jer da je tužitelj isključivo temeljio poslovni odnos na takvoj vrsti plaćanja, odnosno zatvaranja obveza. Tako da je bilo i s računima za koje je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu. Tuženik je istakao da su svi dužničko-vjerovnički odnosi nastali prije donošenja i stupanja na snagu "Lex Agrokor" te prije otvaranja postupka izvanredne uprave. Iz priloženih izjava o kompenzacijama i salda konto kartica da je vidljivo da je tuženik imao potraživanja prema Velpro-centar d.o.o. Zagreb u iznosu od 685.965,67 kn, a isto tako da je tuženik bio dužan tužitelju te da su međusobne obveze zatvorene prijebojima, a razliku duga tuženik da je uplatio na račun tužitelja. Tuženik navodi da su izjave o prijeboju napravljane sukladno zakonu te da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za prijeboj te su tada međusobne obveze stranaka prestale. Otvaranje postupka izvanredne uprave, a kojim činom da se sve obveze smatraju dospjelim, da je bez ikakvog utjecaja na pravo na prijeboj, koje pravo da je tuženik u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave imao temeljem zakona ili ugovora. Nadalje, tuženik navodi da su sve njegove tražbine nastale prije otvaranja postupka izvanredne uprave te da je iste mogao prebiti s tražbinom tužitelja nastalom također prije otvaranja tog postupka izvanredne uprave. U skladu s tim, tuženik da je dostavio jednostrano izjave o prijeboju tužitelju putem pošte kroz travanj 2017. te nakon toga i preporučenom poštom te putem e-maila više puta. Radi navedenog, tuženik smatra da su njegove obveze prestale sukladnom priloženim izjavama o kompenzacijama. Na kraju, tuženik je naveo da opreza radi ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da nije nikada imao poslovni odnos s tužiteljem, već s društvom Velpro-centar d.o.o., a isto tako je istakao i prigovor zastare utužene tražbine.
4. Podneskom od 14. siječnja 2021. tužitelj se očitovao na navode iz prigovora tuženika, navodeći da je nad društvom Agrokor d.d. i njegovim ovisnim i povezanim društvima u Republici Hrvatskoj (Agrokor Grupa) 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave, koji postupak da se vodi sukladno odredbama Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“ broj 32/17; dalje: ZPIUTD), te da se isti vodi kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem St-1138/2017. U postupku izvanredne uprave da joj je 4. srpnja 2018. održano ročište za glasanje, na kojem ročištu da je izglasana i sklopljena nagodba između Agrokor Grupe i njenih vjerovnika (dalje: Nagodba). Trgovački sud u Zagrebu da je donio rješenje od 6. srpnja 2018. kojim se Nagodba potvrđuje. Nakon toga, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je donio rješenje pod poslovnim brojem Pž-5140/2018 od 18. listopada 2018. kojim se odbijaju odnosno odbacuju sve žalbe vjerovnika podnesene na rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2018., a čime da je to rješenje postalo pravomoćno s danom 18. listopada 2018. Tužitelj nadalje navodi da je 1. travnja 2019. započeo proces implementacije Nagodbe, odnosno da je došlo do prijenosa gospodarske poslovne cjeline s društva Velpro-centar d.o.o. na novo društvo Velpro-centar plus d.o.o. Prema odredbi 22.1.1. Nagodbe, imovina društva Velpro-centar d.o.o., uključujući tražbine, a koju čine prava (netaksativno) u prilogu 16 Nagodbe, da je prenesena na društvo Aisle 37 d.o.o., što da je sukladno odredbi članka 43. stavak 5. ZPIUTD-a. Tužitelj navodi i da je 20. prosinca 2018. izvršen upis promjene tvrtke društva Aisle 37 d.o.o. tako da sada ista glasi Velpro-centar plus d.o.o., a koje društvo da je 2. siječnja 2020. prestalo postojati pripajanjem društvu Konzum plus d.o.o., odnosno tužitelju, temeljem Ugovora o pripajanju od 10. prosinca 2019. Iz navedenog jasno proizlazi da je utuženo potraživanje u ovom predmetu preneseno upravo na tužitelja.
5. U navedenom podnesku tužitelj je dodatno naveo da se njegovo utuženo potraživanje temelji na 15 utuženih računa iz kojih je razvidna osnovanost i visina tužiteljeva potraživanja, i to računa: br. 27795/0407/2 od 12. travnja 2017. koji glasi na iznos od 2.598,11 kn; br. 26803/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 52,98 kn; br. 26772/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 4.362,78 kn; br. 31811/0407/2 od 26. travnja 2017. koji glasi na iznos od 3.372,30 kn; br. 27101/0407/2 od 11 travnja 2017. koji glasi na iznos od 3.339,06 kn; br. 26776/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 4.141,71 kn; br. 6572/25073/4 od 6. travnja 2017. koji glasi na iznos od 34.290,00 kn; br. 6939/25073/4 od10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 16.155,00 kn; br. 6952/25073/4 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 128.927,91 kn; br. 6977/25073/4 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 5.124,00 kn; br. 7142/25073/4 od 11. travnja 2017. koji glasi na iznos od 19.924,50 kn; br. 7183/25073/4 od 11. travnja 2017. koji glasi na iznos od 51.435,00 kn; br. 7339/25073/4 od 6. travnja 2017. koji glasi na iznos od 376.622,88 kn; br. 7632/25073/4 od 19. travnja 2017. koji glasi na iznos od 19.527,50 kn; br. 7635/25073/4 od19. travnja 2017. koji glasi na iznos od 16.155,00 kn. U odnosu na navode tuženika da je imao potraživanja prema društvu Velpro-centar d.o.o. i to u iznosu utuženog potraživanja te da su međusobna potraživanja navodno kompenzirana izjavom o prijeboju br. 3425/2017 Velpro-centra d.o.o. od 11. svibnja 2017., tužitelj navodi da su obveze tuženika nastale tek nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, a prebijanje takvih obveza da nije dopustivo sukladno odredbi članka 176. stavak 1. Stečajnog zakona. Isto tako, navedena izjava o prijeboju da nije potpisana od strane ovlaštene osobe. Tužitelj ističe i da je osnovanost bilo kakvog tuženikovog potraživanja prema Velpro-centar d.o.o. koje navodi u prigovoru, irelevantna, s obzirom na to da je 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave te da je stoga tuženik, ukoliko je uopće imao bilo kakvo potraživanje, isto trebao prijaviti u navedeni postupak. Nadalje, tužitelj navodi i da su za utužena potraživanja izdani računi s datumima dospijeća na dan otvaranja postupka izvanredne uprave i nakon toga, a zbog čega svaki prijeboj utužene tražbine s eventualnom ranijom tražbinom koju je tuženik imao da nije pravno dopuštena. Nedopuštena da je i bilo kakva izjava o prijeboju učinjenoj od strane tuženika, obzirom da su takve izjave učinjene prije dospijeća navodnih obveza tužitelja, a koje da se osporavaju. Iz naprijed navedenog da jasno proizlazi da tuženik priznaje osnov i visinu potraživanja, ali da neosnovano smatra kako je to potraživanje prestalo kompenzacijom. Sukladno iznesenom, tužitelj je naveo da u cijelosti osporava navode iz prigovora tuženika te da predlaže održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika.
6. Podneskom od 3. listopada 2021. tuženik se očitovao na naprijed iznesene navode tužitelja, ustrajući u svojim navodima da su svi dužničko-vjerovnički odnosi nastali prije donošenja i stupanja na snagu Lex Agrokora te prije otvaranja postupka izvanredne uprave. Do prestanka međusobnih prava i obveza između tuženika i Velpro-centra d.o.o., odnosno tužitelja, da je došlo temeljem pravnih učinaka tuženikovih izjava o jednostranom prijeboju te tuženikovim plaćanjem dugovane razlike koja je preostala nakon prijeboja. Tuženik nadalje navodi da je dio utuženih potraživanja tužitelja zatvoren, odnosno da je isti prestao izjavama o kompenzacijama broj 000725, broj 000722 i broj 000723, koje izjave je tuženik dostavio društvu Velpro- centar d.o.o. Tako da su izjavom o kompenzaciji broj 000725 zatvorena međusobna potraživanja i dugovanja tuženika i Velpro-centra d.o.o. u ukupnom iznosu od 231.197,93 kn. Tuženik napominje da su sva dospijeća Velpro-centar d.o.o. prema tuženiku, po računima koji su predmet te izjave o kompenzaciji, bila prije otvaranja postupka izvanredne uprave, a koje obveze prema tuženiku da nisu plaćene po dospijeću. Nadalje, izjavom o kompenzaciji broj 000722 od 9. travnja 2017. da su zatvorena međusobna potraživanja i dugovanja tuženika i Velpro-centra d.o.o. u ukupnom iznosu od 197.091,56 kn, dok su izjavom o kompenzaciji broj 000723 zatvorena njihova međusobna potraživanja i dugovanja u ukupnom iznosu od 257.676,18 kn. Tuženik ističe da je razliku duga prema tužitelju u iznosu od 57.885,02 kn, a koji dug da je nastao nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, platio tužitelju.
7. Tuženik je također naveo i kako su svi dužničko-vjerovnički odnosi iz računa navedenim u tuženikovim trima izjavama o kompenzaciji nastali prije otvaranja postupka izvanredne uprave te da je u nekim računima tuženika dospijeće bilo prije otvaranja tog postupka, a u nekim kasnije, ali da tuženik kao dužnik ima pravo platiti i ranije tj. prije dospijeća, pa samim time tu tražbinu da tuženik ima pravo i prebiti. Tuženik je naveo i da je iz pojedinih računa koje je tužitelj izdao tuženiku vidljivo da se u nekima ne slažu datumi, odnosno dan otpreme da se ne slaže s datumom na otpremnici kada je otprema robe stvarno i izvršena, već da je tužitelj sam proizvoljno određivao dan otpreme. Na to da ukazuju i datumi dospijeća, budući da su svi računi dospijevali u roku od 30 dana, a samo računi na kojima je različit dan otpreme od stvarnog dana s otpremnice da dospijevaju za kraći broj dana. Tuženik naglašava da nije sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St-1138/17 od 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor d.d. te nad dužnikovim povezanim i ovisnim društvima, pa tako i nad društvom Konzum d.d., a koje društvo je jedini član društva Velpro-centar d.o.o. Zagreb. Međutim, samo otvaranje postupka izvanredne uprave da nema utjecaja na pravo stečajnog vjerovnika da prebije svoju tražbinu prema stečajnom dužniku nastalu prije otvaranja stečaja, a što da proizlazi iz odredbe članka 103. Stečajnog zakona. Prema tome stečajni vjerovnik da može svoju tražbinu, stečenu prije otvaranja stečajnog postupka, prebiti s tražbinom stečajnog dužnika koja je također nastala prije otvaranja stečajnog postupka u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno odredbama ugovora kojim su one ugovorile prijeboj. Prijeboj da se ostvaruje izvan stečaja i neovisno o stečaju pa tako vjerovnik koji je imao mogućnost izjaviti prijeboj prije otvaranja stečajnog postupka, to svoje pravo da može ostvariti i nakon otvaranja stečajnog postupka. Iz tuženikovih izjava o kompenzacijama broj 000724 od 6. travnja 2017. i broj 000722 od 9. travnja 2017. da je razvidno da su sva dugovanja tužitelja prema tuženiku dospjela do 9. travnja 2017., dok tuženikov dug prema tužitelju, a koji je nastao prije otvaranja postupka izvanredne uprave, još nije dospio. Međutim, s obzirom da je tuženik kao dužnik ovlašten ispuniti obveze i prije dospjelosti to da je sukladno članku 195. i članku 25. Zakona o obveznim odnosima prijeboj dopušten, zakonito izjavljen te je o istome tužitelj obaviješten. Nadalje, a u odnosu na tuženikovu izjavu o prijeboju broj 000723 od 10. travnja 2017. da je razvidno da je tražbina po računima navedenim u toj izjavi nastala prije otvaranja postupka izvanredne uprave, ali je dospijevala nakon što je taj postupak otvoren, s tim da su sva tužiteljeva dugovanja prema tuženiku dospjela prije nego što je dospio dug tuženika prema tužitelju, zbog čega tuženik smatra da je i taj prijeboj zakonit.
8. Iz svega priloženog, a osobito iz izjava o kompenzacijama i salda konto kartica, da je vidljivo kako je tuženik imao potraživanja prema Velpro-centar d.o.o. Zagreb u iznosu od 685.965,67 kn, a isto tako da je tuženik bio dužan tužitelju te da su međusobno dugovanja i potraživanja zatvorena prijebojem, a razliku duga tuženik da je uplatio tužitelju. Tuženik je naveo i da mu je Velpro-centar d.o.o dostavio jednostranu izjavu o prijeboju broj 3425/2017 od 11. svibnja 2017. na iznos od 246.699,63 kn, a koju izjavu o prijeboju tuženik da nije prihvatio samo iz razloga što je već knjižio naprijed navedene kompenzacije, a neki od računa iz te izjave o prijeboju da su sadržani i u tuženikovim izjavama o prijeboju. Tužiteljevi navodi da ta izjava Velpro-centar d.o.o. nije potpisana od ovlaštenih osoba da nisu osnovani, jer da su to osobe koje su i do tada izjavljivale prijeboje te ako je tomu doista tako, onda da je tužitelj davno trebao reagirati. Iako smatra da su njegove obveze prestale sukladno priloženim izjavama o kompenzaciji, tuženik je dodatno naveo da podredno i opreza radi izjavljuje građanskopravni prijeboj tražbina između njega i društva Velpro-centar d.o.o. po računima u ukupnom iznosu od 685.965,57 kn, a koji računi su pobliže navedeni u tom podnesku tuženika.
9. Podneskom od 15. studenog 2021. tužitelj se očitovao na naprijed iznesene navode tuženika, ističući da navodi tuženika da bi samom činjenicom nastanka tražbine prije otvaranja postupka izvanredne uprave istome pripadalo pravo na prijeboj predstavljaju proizvoljna tumačenja Stečajnog zakona te da su ista u potpunosti neosnovana i paušalna. Naime, člankom 174. Stečajnog zakona da je propisana kao pretpostavka zadržavanja prava na prijeboj već postojeće pravo na prijeboj koje proizlazi iz zakona ili ugovora. Tužitelj navodi da tuženik nije nikada imao svojstvo stečajnog vjerovnika, jer isti nije prijavio svoju navodnu tražbinu prema društvu Velpro- centar d.o.o. u postupak izvanredne uprave, a navedenom odredbom Stečajnog zakona da se jamči zadržavanje prava na prijeboj isključivo stečajnom vjerovniku. U odnosu na izjavu o prijeboju Velpro-centar d.o.o. od 11. svibnja 2017. tužitelj navodi da ta izjava nije dana od osobe ovlaštene za zastupanje društva, a osobito uzimajući u obzir da je ista dana nakon otvaranja postupka izvanredne uprave te da isto tako ne postoji potrebna suglasnost ovlaštenih osoba u smislu članka 13. stavak 4. ZPIUTD. Nadalje, tužiteljeve tražbine da nisu mogle prestati ni Izjavama o prijeboju tuženika broj 000724 od 6. travnja 2017., broj 000722 od 9. travnja 2017. i broj 000723 od 10. travnja 2017. Naime, tuženik da je prije dospijeća tražbine tužitelja pokušao prebiti svoje potraživanje sa tužiteljevim potraživanjem na temelju navedenih izjava o prijeboju, a što da nije bilo dopušteno, jer je obveza tuženika prema stečajnoj masi nastala tek nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, a prebijanje takve obveze da nije dopustivo sukladno odredbi članka 176. stavak 1. Stečajnog zakona. Također, a sukladno članku 195. Zakona o obveznim odnosima, dužnik da može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Dakle, prijeboj nedospjele tražbine da je moguće izvršiti samo na osnovi sporazuma stranaka, a društvo Velpro- centar d.o.o. da nije ovjerilo predmetne tuženikove Izjave o prijeboju te da se stoga ne može smatrati da se to društvo ikada usuglasilo s navedenim prijebojima. Isto tako, navodi tuženika da može prebiti tražbine samo iz razloga što može platiti odnosno ispuniti obvezu prije dospijeća da nisu osnovani te isti da nemaju uporište ni u kakvoj normi pozitivnih propisa. Svaka eventualna tražbina tuženika koja je nastala prije otvaranja postupka izvanredne uprave da je prestala, jer tuženik svoju navodnu tražbinu nije prijavio u postupak izvanredne uprave, a isti da je mogao ostvarivati isključivo kao stečajni vjerovnik. Tužitelj napominje da se učinak Nagodbe postignute u postupku izvanredne uprave odnosi i na sve vjerovnike koji nisu sudjelovali u postupku. Stoga, tuženikova tražbina da je prestala te se isti ne može namirivati izvan i neovisno o postupku izvanredne uprave, budući da bi takvo postupanje predstavljalo oštećenje vjerovnika, a zbog čega tuženik da nema pravni interes za isticanje prigovara radi prebijanja.
10. U daljnjem tijeku postupka stranke su ustrajale u svojim istaknutim navodima, a podneskom od 22. travnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je zahtjev za isplatu utužene tražbine postavio i u eurima, sve s obzirom na činjenicu promjene službene valute u Republici Hrvatskoj iz kuna u eure.
11. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu te je provedeno vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstveno struke Ivici Babanu iz Splita. Sud je smatrao suvišnim, po prijedlogu tužitelja, pribavljati podatke od nadležne porezne uprave o tuženikovom korištenju prava na odbitak pretporeza po utuženim računima, kao i pribavljati spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017, jer tuženik nije osporavao činjenicu primitka utuženih računa tužitelja, a niti je te račune osporavao, a isto tako tužitelj je dostavio u spis sve relevantne odluke iz naprijed navedenog spisa Trgovačkog suda u Zagrebu. Isto tako, sud je smatrao suvišnim, po prijedlogu tuženika, izvoditi dokaze saslušanjem svjedoka LH, CH i ZH, s obzirom da je među strankama prvenstveno bilo sporno je li utužena tražbina tužitelja prestala prijebojem s tuženikovom tražbinom, kao i plaćanjem dijela utužene tražbine od strane tuženika, a sve odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari je bilo moguće utvrditi iz isprava priloženih spisu i ostalih izvedenih dokaza. Stoga sud nije izveo naprijed navedene ostale predložene dokaze, imajući pritom u vidu i odredbe članka 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).
12. Sukladno odredbama članka 8. ZPP-a, a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga.
13. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 91.043,29 EUR (685.965,67 kn), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime kupoprodajne cijene za isporučenu robu i to po ukupno 15 utuženih računa iz travnja 2017.
15. Odredbom članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.
16. Kao što je to već naprijed navedeno, tužitelj svoje utuženo potraživanje prema tuženiku temelji na 15 računa i to računima:
- br. 27795/0407/2 od 12. travnja 2017. koji glasi na iznos od 2.598,11 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 12. svibnja 2017.;
- br. 26803/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 52,98 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 10. svibnja 2017.;
- br. 26772/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 4.362,78 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 10. svibnja 2017.;
- br. 31811/0407/2 od 26. travnja 2017. koji glasi na iznos od 3.372,30 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 26. svibnja 2017.;
- br. 27101/0407/2 od 11 travnja 2017. koji glasi na iznos od 3.339,06 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 11. svibnja 2017.;
- br. 26776/0407/2 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 4.141,71 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 10. svibnja 2017.;
- br. 6572/25073/4 od 6. travnja 2017. koji glasi na iznos od 34.290,00 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 29. travnja 2017.;
- br. 6939/25073/4 od10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 16.155,00 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 29. travnja 2017.;
- br. 6952/25073/4 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 128.927,91 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 30. travnja 2017.;
- br. 6977/25073/4 od 10. travnja 2017. koji glasi na iznos od 5.124,00 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 27. travnja 2017.;
- br. 7142/25073/4 od 11. travnja 2017. koji glasi na iznos od 19.924,50 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 30. travnja 2017.;
- br. 7183/25073/4 od 11. travnja 2017. koji glasi na iznos od 51.435,00 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 3. svibnja 2017.;
- br. 7339/25073/4 od 6. travnja 2017. koji glasi na iznos od 376.622,88 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 6. svibnja 2017.;
- br. 7632/25073/4 od 19. travnja 2017. koji glasi na iznos od 19.527,50 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 4. svibnja 2017.;
- br. 7635/25073/4 od 19. travnja 2017. koji glasi na iznos od 16.155,00 kn, s datumom dospijeća na plaćanje 4. svibnja 2017. (stranice 270-293 spisa).
Po računu broj 6977/25073/4 od 10. travnja 2017. tužitelj u tužbenom zahtjevu potražuje dio tog računa u iznosu od 5.060,94 kn, dok po svim ostalim navedenim računima potražuje plaćanje cjelokupnog iznosa na koji su računi izdani. Iz tih računa je razvidno da se radi o računima koje je društvo Velpro-centar d.o.o. Zagreb izdalo tuženiku za isporučenu robu (prehrambene i druge proizvode).
17. Iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, ispisa otvorenih stavki od 3. ožujka 2020. (stranica 6-7 spisa) razvidno je da tužitelj u svojim poslovnim knjigama ima evidentirano potraživanje prema tuženiku, u utuženom iznosu, i to po upravo naprijed navedenim računima.
18. U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da je društvo Velpro- centar d.o.o. isporučilo tuženiku robu navedenu u utuženim računima, a isto tako nije sporna ni cijena te robe koja je u računima navedena. Dakle, nisu sporni osnov ni visina predmetne tražbine. Među strankama je sporno postoji li utuženo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a sve obzirom da tuženik ističe da je potraživanje po navedenim računima prestalo prijebojem te djelomično plaćanjem tih računa. Tuženik je, pored istaknutog prigovora prijeboja, opreza radi istakao i prigovor zastare utužene tražbine te prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.
19. Prije svega, a vezano za istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se da je taj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim. Naime, među strankama nije bilo sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor koncern za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, dioničko društvo, Zagreb te njegovim povezanim i ovisnim društvima pa tako i nad društvom Velpro-centar d.o.o. Zagreb, OIB: 46660800468, a koje društvo je izdalo tužitelju utužene račune koji su predmet ovog postupka. Nadalje, između stranaka nije bilo sporno ni da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 6. srpnja 2018. potvrđena Nagodba nad koncernom Agrokor te da je to rješenje potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5140/2018 od 18. listopada 2018. Isto tako nije bilo sporno ni da tuženik svoje tražbine prema društvu Velpro-centar d.o.o. nije prijavio u postupku izvanredne uprave.
20. Tužitelj je također naveo, a što tuženik nije osporio, da je 1. travnja 2019. započeo proces implementacije Nagodbe (što je razvidno i iz zaključka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 1. ožujka 2019., stranice 1437-1438 spisa) odnosno da je došlo do prijenosa gospodarske poslovne cjeline s društva Velpro-centar d.o.o. na novoosnovano društvo Aisle 37 d.o.o., a koje društvo je prema podacima iz sudskog registra (stranice 1470-1477 spisa) osnovano izjavom o osnivanju od 12. lipnja 2018. te je upisano u sudski registar 15. lipnja 2018., a nakon toga je 20. prosinca 2018. promijenilo tvrtku u Velpro-centar plus d.o.o. Naime, prema odredbi 22.1.1. Nagodbe (stranica 1283 spisa), imovina društva Velpro-centar d.o.o. prenesena je na društvo Aisle 37 d.o.o., a sve to u smislu članka 43. stavka 5. alineje 1. ZPIUTD-a. Također, a što je isto tako razvidno iz podataka iz sudskog registra, društvo Velpro-centar plus d.o.o. je prestalo postojati, budući da je isto pripojeno društvu Konzum plus d.o.o., dakle tužitelju, na temelju Ugovora o pripajanju od 10. prosinca 2019., sukladno čemu je društvo Velpro-centar plus d.o.o. 2. siječnja 2020. brisano iz sudskog registra. Sukladno navedenom, potraživanje iz utuženih računa društva Velpro-centar d.o.o. prema tuženiku preneseno je na tužitelja, kao pravnog slijednika tog društva, a radi čega je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud ocijenio neosnovanim.
21. U odnosu na tuženikov prigovor zastare utužene tražbine tužitelja navodi se da je i taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim. U konkretnom slučaju se radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora o prometu robe pa se stoga na zastaru utužene tražbine imaju primijeniti odredbe članka 228. stavak 1. ZOO-a, a kojim člankom je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prema stavku 2. tog članka ZOO-a, zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
22. Iz utuženih računa tužitelja je razvidno da je račun tužitelja broj 6977/25073/4 od 10. travnja 2017. prvi dospio na naplatu i to 27. travnja 2017., dok su svi ostali utuženi računi tužitelja dospjeli na naplatu kasnije od tog datuma. S obzirom da je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a koji prijedlog je podnesen javnom bilježniku 6. travnja 2020. (što proizlazi iz potvrde javnog bilježnika o primitku prijedloga za ovrhu na prvoj stranici tog prijedloga), to je stoga očito da od dospijeća utužene tražbine tužitelja pa do dana pokretanja ovog postupka nije protekao trogodišnji rok zastare iz članka 228. ZOO-a, a slijedom čega je i tuženikov istaknuti prigovor zastare utužene tražbine sud ocijenio kao neosnovan.
23. Vezano uz tuženikove navode da je utužena tražbina tužitelja prestala prijebojem, potrebno je navesti da je člankom 8. ZPIUTD-a propisano da, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, u postupku izvanredne uprave na odgovarajući se način primjenjuju postupovna pravila iz posebnog zakona koji uređuje stečaj.
24. Nadalje, člankom 29. stavak 1. ZPIUTD-a je određeno da vjerovnici u postupku izvanredne uprave su osobni vjerovnici koji u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave imaju imovinskopravnu tražbinu prema dužniku i/ili povezanim i neovisnim društvima.
25. Odredbom članka 37. ZPIUTD-a propisano je da se na pravne posljedice otvaranja postupka izvanredne uprave na odgovarajući način primjenjuju pravila o pravnim posljedicama o otvaranju stečajnog postupka propisana posebnim zakonom koji uređuje stečaj, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
26. S obzirom na to da Zakonom o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (ZPIUTD) nije reguliran institut prijeboja u postupku izvanredne uprave, to se sukladno citiranim zakonskim odredbama primjenjuju mjerodavne odredbe Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24, dalje SZ).
27. Odredbom članka 174. SZ-a je propisano da ako je u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka stečajni vjerovnik, na temelju zakona ili ugovora, imao pravo na prijeboj, otvaranje stečajnoga postupka ne utječe na to njegovo pravo.
28. Prema članku 175. stavak 1. SZ-a, ako su u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka jedna ili više tražbina koje se imaju prebiti pod odgodnim uvjetom ili nisu dospjele ili nisu upravljene na istovrsne činidbe, prijeboj će nastupiti kada za to budu ispunjene potrebne pretpostavke. Odredbe članaka 140. i 144. ovoga Zakona ne primjenjuju se u svrhu prijeboja. Ako tražbina kojom se treba obaviti prijeboj postane bezuvjetna i dospjela prije nego što prijeboj postane moguć, prijeboj je isključen.
29. Člankom 176. SZ-a je propisano da prijeboj nije dopušten: 1. ako je obveza stečajnoga vjerovnika prema stečajnoj masi nastala tek nakon otvaranja stečajnoga postupka; 2. ako je stečajni vjerovnik svoju tražbinu stekao od drugoga vjerovnika tek nakon otvaranja stečajnoga postupka; 3. ako je stečajni vjerovnik tražbinu stekao ustupom za posljednjih šest mjeseci prije dana otvaranja predstečajnoga postupka, odnosno ako nije otvoren predstečajni postupak za posljednjih šest mjeseci prije dana otvaranja stečajnoga postupka, a znao je ili morao znati da je dužnik postao nesposoban za plaćanje ili da je protiv njega podnesen prijedlog za otvaranje predstečajnoga postupka, odnosno prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Iznimno, prijeboj će biti dopušten ako se radi o tražbini koja je ustupljena u svezi s ispunjenjem neispunjenih ugovora ili o tražbini čije je pravo na ispunjenje ponovno stečeno uspješnim pobijanjem pravnoga posla dužnika; 4. ako je stečajni vjerovnik mogućnost prijeboja stekao pobojnom pravnom radnjom.
30. U svezi s tim navodi se i da je člankom 195. ZOO-a propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.
31. Prema članku 196. ZOO-a, prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju (stavak 1.), a nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (stavak 2.).
32. U prilog svojih navoda o prestanku utužene tražbine prijebojem, tuženik je dostavio u spis tri Izjave o prijeboju (kompenzaciji), koje je isti izjavio tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku Velpro-centar d.o.o. Zagreb, i to br. 000725 od 6. travnja 2017., br. 000722 od 9. travnja 2017. i br. 000723 od 10. travnja 2017. (stranice 14-18 te 709-714 spisa).
33. Iz izjave o prijeboju br. 000725 razvidno je da su svi računi tuženika prema tužitelju dospjeli prije 10. travnja 2017., dok su svi računi tužitelja prema tuženiku dospjeli nakon tog datuma. U toj izjavi su sadržana četiri utužena računa iz ovog postupka u cijelosti te dva računa djelomično, a po toj izjavi ukupan iznos za koji se vrši prijeboj je 231.197,93 kn. Iz izjave o prijeboju br. 000722, a koja glasi na ukupan iznos od 197.091,56 kn također je razvidno da su svi navedeni računi tuženika prema tužitelju dospjeli prije 10. travnja 2017., dok su svi računi tužitelja prema tuženiku dospjeli nakon toga. U toj izjavi o prijeboju sadržana su dva utužena računa tužitelja u cijelosti te dva utužena računa djelomično. Iz izjave o prijeboju br. 000723, a koja glasi na ukupan iznos od 257.676,18 kn razvidno je da su svi računi tuženika, kao i svi računi tužitelja koji su navedeni u toj izjavi dospjeli na naplatu nakon 10. travnja 2017. Ta izjava o prijeboju sadrži dio jednog utuženog računa tužitelja.
34. Iz tih tuženikovih izjava o prijeboju je isto tako razvidno da te izjave tužitelj odnosno društvo Velpro-centar d.o.o. nije potpisalo, pa se stoga radi o jednostranoj izjavi o prijeboju tuženika.
35. Iz spisu priloženih isprava i to dopisa, poštanskih povratnica i priložene e- mail komunikacije između stranaka (stranice 684-702 spisa) razvidno je da je tuženik navedene tri izjave o kompenzacijama dostavio društvu Velpro-centar d.o.o., a što tužitelj tijekom ovog postupka nije ni osporavao. Međutim, isto tako iz dopisa društva Velpro-centar d.o.o. od 2. rujna 2017. i 14. studenog 2017. upućenih tuženiku (stranice 1057-1058 spisa) je razvidno da to društvo nije prihvatilo tuženikove izjave o kompenzaciji, navodeći da predmetne kompenzacije nije moguće provoditi jer da su dugovanja tuženika nastala nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, kao i da se tuženik poziva izvršiti plaćanje svih dospjelih računa za isporučenu robu, a koji dospjeli dug tuženika prema društvu Velpro-centar d.o.o. na dan 14. studenog 2017. da iznosi 743.850,69 kn.
36. Sud je, na prijedlog tuženika, izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Ivici Babanu iz Splita. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 15. rujna 2022. sudski vještak Ivica Baban je predočio datume nastanka obveze i datume dospijeća po utuženim računima tužitelja (tablica br. 1.) te je isto tako predočio datume nastanka obveza i datume dospijeća po računima tuženika koji su navedeni u tuženikovim izjavama o prijeboju broj 000725, 000722, 000723 (tablica br. 2.). Nadalje, vještak je predočio i koji su utuženi računi tužitelja obuhvaćeni naprijed navedenim izjavama o prijeboju tuženika (tablica br. 3.). Također, vještak je utvrdio i da je tuženik u svojim poslovnim knjigama evidentirao navedene tri izjave o prijeboju te da je stoga saldo duga tuženika prema tužitelju (odnosno Velpro-centar d.o.o.) na dan 15. svibnja 2017., prema stanju u poslovnim knjigama tuženika, iznosilo 57.885,02 kn. Vještak je (u tablici br. 5.) predočio i koji su računi tužitelja podmireni tuženikovom uplatom u iznosu od 57.885,02 kn. Vještak je naveo i da iz e-mail korespondencije stranaka od 26. rujna 2017. vidljivo da je tužitelj obavijestio tuženika o postojanju obveze prema tužitelju u iznosu od 82.267,20 kn, a koja da je nastala kao razlika salda potraživanja i obveza prema tuženiku u tužiteljevim poslovnim knjigama. Na kraju, vještak je (u tablici br. 6.) predočio koji su od utuženih računa tužitelja obuhvaćeni Izjavom o prijeboju društva Velpro-centar d.o.o. br. 3425/2017 od 11. svibnja 2017. te je isto tako utvrdio da tužitelj tu izjavu o prijeboju nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama.
37. Stranke nisu imale posebnih primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud, jer je isto izrađeno stručno, objektivno i u skladu s ispravama koje su priložene spisu. U odnosu na utvrđenja vještaka o tuženikovom plaćanju dijela utužene tražbine, tužitelj je istakao kako nije sporno da je tuženik izvršio uplatu iznosa od 57.885,02 kn, ali je naveo da tom uplatom nisu zatvoreni računi koji su predmet ovog postupka, a kako to pogrešno navodi tuženik. U svezi s tim tužitelj navodi da sukladno njegovim knjigovodstvenim evidencijama njegova potraživanja prema tuženiku nakon otvaranja postupka izvanredne uprave glase na iznos od 743.850,69 kn te kada se od tog iznosa oduzme tuženikova uplata u iznosu od 57.885,02 kn od 5. rujna 2018., da se dobije iznos od 685.965,67 kn, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku. Stoga, tom uplatom tuženika da su zatvoreni drugi nepodmireni računi tužitelja, a ne dio računa koji su predmet ovog postupka.
38. Iz naprijed navedenih odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a proizlaze pretpostavke koje su potrebne za nastanak prijeboja, a to su: uzajamnost tražbina između vjerovnika i dužnika, istorodnost (istovrsnost) tih tražbina te dospjelost tražbina, dakle da se radi o tražbinama koje su u vrijeme davanja izjave o prijeboju dospjele. Pored tih pretpostavki, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, da bi prijeboj nastao potrebno je i postojanje izjave o prijeboju.
39. U konkretnom slučaju, a u odnosu na tri tuženikove izjave o prijeboju iz travnja 2017. je razvidno da se radi o uzajamnim tražbinama tužitelja i tuženika, koje su istog roda (novčane tražbine) te je isto tako tijekom postupka utvrđeno da je tuženik te izjave o prijeboju dostavio tužitelju, odnosno njegovom predniku Velpro-centar d.o.o. Međutim, iz tih izjava je isto tako razvidno da se radi o tražbinama, odnosno računima koji u trenutku otvaranja postupka izvanredne uprave od 10. travnja 2017., ali niti u vrijeme davanja tih izjava o prijeboju, nisu svi bili dospjeli. Naime, niti jedan od računa tužitelja koji su navedeni u tuženikovim izjavama o prijeboju nije dospio do dana otvaranja postupka izvanredne uprave, već su svi ti računi dospijevali nakon toga dana, dok su tuženikovi računi navedeni u prve dvije izjave o prijeboju od 6. travnja 2017. i 9. travnja 2017. dospjeli do toga dana, a po trećoj izjavi o prijeboju od 10. travnja 2017. svi navedeni računi tuženika u toj izjavi su dospijevali nakon 10. travnja 2017. Stoga, sud zaključuje da u vrijeme davanja tih izjava nisu bile ispunjene pretpostavke za prijeboj u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno da u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave tuženik nije imao pravo na prijeboj u skladu s odredbama članka 174. SZ-a u vezi s navedenim člancima ZOO-a, a zbog čega tražbina tužitelja po utuženim računima nije prestala prijebojem, kako to tvrdi tuženik, te je stoga taj tuženikov prigovor prijeboja sud ocijenio neosnovanim.
40. Vezano uz činjenicu da je društvo Velpro-centar d.o.o. dostavilo tuženiku Izjavu o prijeboju broj 3425/2017 od 11. svibnja 2017., a u kojoj izjavi se nalazi i dio utuženih računa tužitelja iz ovog postupka koji ukupno iznose 205.815,62 kn, a koji su navedeni u tablici br. 6. nalaza i mišljenja sudskog vještaka (stranice 1207 i 1211 spisa), navodi se da je iz te izjave (stranice 898-900 spisa) razvidno da istom društvo Velpro-centar d.o.o. zapravo ne izjavljuje prijeboj tuženiku, već navodi kako predlaže podmirenje međusobnih dospjelih potraživanja, u ukupnom iznosu od 246.699,63 kn, koja se dalje navode uz oznaku broja računa, iznosa računa, datuma izdavanja i datuma dospijeća na plaćanje. Dakle, iz istog proizlazi kako se zapravo ne radi o izjavi o prijeboju, već o prijedlogu za prijeboj, a koji prijedlog tuženik nije potpisao. Isto tako, iz navoda stranaka tijekom ovog postupka, kao i iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, razvidno je da tu izjavu o prijeboju niti jedna od stranaka nije provela u svojim poslovnim knjigama pa stoga sud smatra da ista nije proizvela pravne učinke, odnosno da nije došlo do prestanka postojanja obveza među strankama koje su u istoj navedeni, pa tako ni obveza tuženika po dijelu utuženih računa tužitelja koji su u njoj navedeni.
41. U odnosu na navode tuženika da bi pretpostavke za prijeboj bile ispunjene, iako u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave (10. travnja 2017.) utuženi računi tužitelja nisu dospjeli na naplatu, jer dužnik svoje obveze može ispuniti i prije dospijeća pa samim time i prije dospijeća izjaviti prijeboj tražbine, ističe se da sukladno članku 25. stavak 1. ZOO-a dužnik doista može ispuniti svoje novčane obveze prije dospijeća. Međutim, a u skladu s odredbama članka 195. ZOO-a, jedna od pretpostavki za prijeboj je i da se radi o dospjeloj tražbini. S obzirom da u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave, kao i u vrijeme sastavljanja izjava o prijeboju, niti jedan od utuženih računa tužitelja nije dospio, a isto tako je dospijeće svih računa tuženika iz izjave o prijeboju od 10. travnja 2017. bilo nakon tog datuma, to stoga sud smatra da se mogućnost dužnikovog podmirenja novčane tražbine prije dospijeća ne može analogno primijeniti i na mogućnost prestanka tražbine vjerovnika koja u vrijeme davanja izjave o prijeboju nije dospjela, a to pogotovo u konkretnom slučaju s obzirom da je nad tužiteljem, odnosno njegovim pravnim prednikom otvoren postupak izvanredne uprave.
42. Vezano uz dospijeće utuženih tražbina tužitelja navodi se da je iste sud utvrdio uvidom u utužene račune tužitelja te da je u svakom od tih računa naveden datum dospijeća na plaćanje. Pri tom se napominje i da datumi dospijeća naznačeni u utuženim računima tužitelja odgovaraju datumima dospijeća koje je za te račune naveo i sam tuženik u svojim Izjavama o prijeboju iz travnja 2017.
43. Sukladno navedenom, tuženikovi navodi o prestanku utužene tražbine tužitelja prijebojem nisu osnovani.
44. Međutim, u odnosu na navode tuženika o plaćanju dijela utužene tražbine u iznosu od 57.885,02 kn, navodi se da je iste sud ocijenio osnovanim, iako je tužitelj tvrdio da su tom uplatom tuženika zatvoreni neki drugi, a ne utuženi računi tužitelja. U odnosu na tako iznesene navode tužitelja ističe se da je iz potvrde o tuženikovoj uplati tužitelju, odnosno društvu Velpro-centar d.o.o., od 5. rujna 2018. (stranice 902-903 spisa) razvidno da je u opisu plaćanja tuženik određeno naveo na koje se račune tužitelja odnosi uplata iznosa od 57.885,02 kn, a na što je uostalom ukazao i sudski vještak Ivica Baban. Tako je iz te potvrde o uplati tuženika razvidno da se tim iznosom plaćaju slijedeći računi tužitelja i to: br. 27795/0407/2, br. 26803/0407/2, br. 26772/0407/2, br. 31811/0407/2, br. 27101/0407/2, br. 26776/0407/2, br. 7632/25073/4 te dio računa br. 7339/25073/4. Uzimajući u obzir da račun br. 27795/0407/2 od 12. travnja 2017. glasi na iznos od 2.598,11 kn, račun br. 26803/0407/2 od 10. travnja 2017. glasi na iznos od 52,98 kn, račun br. 26772/0407/2 od 10. travnja 2017. glasi na iznos od 4.362,78 kn, račun br. 31811/0407/2 od 26. travnja 2017. glasi na iznos od 3.372,30 kn, račun br. 27101/0407/2 od 11. travnja 2017. glasi na iznos od 3.339,06 kn, račun br. 26776/0407/2 od 10. travnja 2017. glasi na iznos od 4.141,71 kn, račun br. 7632/25073/4 od 19. travnja 2017. glasi na iznos od 19.527,50 kn, to stoga proizlazi da zbroj tih računa tužitelja, koji se plaćaju u cijelosti, iznosi 37.394,44 kn. Nadalje, iz tog proizlazi da se preostali uplaćeni iznos od 20.490,58 kn odnosi na dio računa tužitelja br. 7339/25073/4 od 6. travnja 2017. (koji glasi na ukupan iznos od 376.622,88 kn), a što je sve naveo i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju (tablica br. 5.). Budući da je tuženik prilikom navedene uplate određeno naveo koje račune tužitelja isti plaća, to stoga sud smatra da je tuženik podmirio utuženu tražbinu tužitelja u iznosu od 57.885,02 kn i to po upravo naprijed navedenim računima tužitelja, a što je i u skladu s odredbom članka 171. stavak 1. ZOO-a. Upravo stoga, navode tužitelja da su tom uplatom zatvoreni neki drugi njegovi računi, a ne naprijed navedeni utuženi računi, sud je ocijenio neosnovanim.
45. Slijedom naprijed navedenog, a s obzirom da su u odnosu na dio utužene tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 83.360,63 EUR, koja se odnosi na račune tužitelja br. 6572/25073/4 od 6. travnja 2017., br. 6939/25073/4 od 10. travnja 2017., br. 6952/25073/4 od 10. travnja 2017., br. 6977/25073/4 od 10. travnja 2017., br. 7142/25073/4 od 11. travnja 2017., br. 7183/25073/4 od 11. travnja 2017., br. 7635/25073/4 od 19. travnja 2017. te dio računa br. 7339/25073/4 od 6. travnja 2017. u iznosu od 47.266,88 EUR, tuženikovi istaknuti prigovori ocjenjeni neosnovanim, kao i obzirom da tuženik nije dokazao da je tu tražbinu platio tužitelju, a niti da je ona prestala na jedan od drugih zakonom propisanih načina o prestanku obveza pa tako ni prijebojem, to je stoga sud, temeljem odredbi članka 376. stavak 1. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 83.360,63 EUR, na ime cijene za isporučenu robu po navedenim računima.
46. U odnosu na preostali iznos utužene tražbine od 7.682,66 EUR (57.885,02 kn) tužbeni zahtjev tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovan, jer je tuženik dokazao da je taj iznos platio tužitelju, odnosno njegovom predniku društvu Velpro-centar d.o.o.
47. Na dosuđeni iznos glavnice tražbine od 83.360,63 EUR, a sukladno odredbama članka 29. stavak 1. ZOO-a, tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od prvog sljedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje svakog pojedinog utuženog i neplaćenog računa do isplate i to po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za odnose iz trgovačkih ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz takvog ugovora. S obzirom na to da je tuženik dio utužene tražbine tužitelja u iznosu od 7.682,66 EUR (57.885,02 kn) platio sa zakašnjenjem, dakle nakon dospijeća plaćenih računa, tužitelju su na taj plaćeni dio glavnice tražbine priznate i zakonske zatezne kamate koje teku od prvog sljedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje računa koji su plaćeni pa do 4. rujna 2018., a sve obzirom da je tuženik navedeni iznos platio tužitelju 5. rujna 2018.
48. Radi navedenog, sud je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 83.360,63 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih neplaćenih računa do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na plaćeni dio glavnice tražbine od 7.682,66 EUR teku od dospijeća pojedinačnih plaćenih računa pa do dana plaćanja, dok je u preostalom dijelu i to za iznos tražbine od 7.682,66 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. rujna 2018. pa na dalje, platni nalog iz rješenja o ovrsi trebalo ukinuti i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
49. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za dio nastalih troškova ovršnog postupka. U odnosu na troškove postupka potrebno je navesti da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku sa postavljenim tužbenim zahtjevom iz platnog naloga iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika, a sve to imajući u vidu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen za iznos od 83.360,63 EUR, a što čini 91,56% od ukupno utuženog iznosa od 91.043,29 EUR te stoga isti predstavlja uspjeh tužitelja u ovom postupku. S druge strane, a s obzirom na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 7.682,66 EUR, uspjeh tuženika u ovom postupku iznosi 8,44%. Kada se od uspjeha tužitelja, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme uspjeh tuženika kao stranke koja je manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 83,12%, a u kojem postotku je trebalo prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
50. Sud je ocijenio opravdanim nastale troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 1.967,61 EUR (14.825,00 kn), a koji se odnose na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 663,61 EUR (5.000,00 kn) zajedno s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 165,90 EUR (1.250,00 kn), sukladno članku 6. i članku 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 8/11,112/12 i 114/12, dalje: Pravilnik), kao i trošak tužitelja zastupanog po odvjetniku kao punomoćniku za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 910,48 EUR (6.860,00 kn) uz pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 227,62 EUR (1.715,00 kn), a sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Uzimajući u obzir naprijed navedeni uspjeh tužitelja u postupku, tužitelju je od ukupno opravdanih nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.967,61 EUR trebalo priznati 83,12% od tog iznosa, odnosno iznos od 1.635,48 EUR.
51. Sud nije ocijenio osnovanim troškove ovršnog postupka koji se odnose na trošak dostave rješenja o ovrsi u iznosu od 3,98 EUR (30,00 kn) s obračunatim PDV- om u iznosu od 1,00 EUR, jer tužitelj u tom dijelu nije dokazao nastanak tog troška, odnosno nije dokazao da mu je taj trošak uistinu i nastao u toj visini. Pri tom se napominje da na trošak dostave tužitelj nema prava obračunati PDV-e, jer se radi o materijalnom trošku. Uz to, navodi se da je, sukladno članku 6. Pravilnika, u nagradu javnog bilježnika uključen i trošak dostavljanja rješenja stranaka. Kada se tim neosnovano zatraženim troškovima ovrhe u iznosu od 4,98 EUR pridoda i dio opravdanih troškova ovršnog postupka koji tužitelja ne pripadaju sukladno uspjehu u sporu u iznosu od 332,13 EUR (16,88% od opravdanih troškova ovrhe) dobije se iznos od 337,11 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka trebalo odbiti. Isto tako, sud je neosnovanim ocijenio i zahtjev za naknadu predvidivih troškova ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 677,72 EUR (5.106,25 kn), a koji se odnose na trošak izvida pravomoćnosti, sastava prijedloga za izvansudsku ovrhu, pribave pravomoćnosti rješenja o ovrsi te javnobilježničke nagrade za izdavanje potvrde pravomoćnosti, sve s obračunatim PDV-om, jer tužitelj nije dostavio dokaz o nastanku tih troškova, a ti predvidivi troškovi nisu ni mogli nastati budući da je tuženik pravovremeno podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika.
52. Sukladno navedenom, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika održan je na snazi za nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.635,48 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, jer se radi o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj, sukladno uspjehu u sporu, ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ). Za preostali dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 337,11 EUR te za predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 677,72 EUR platni nalog je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
53. Na dosuđeni iznos troškova ovršnog postupka tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina s osnova troškova ovršnog postupka ne predstavlja tražbinu iz trgovačkog ugovora. Upravo stoga, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika je djelomično ukinut u odnosu na više zatraženu stopu zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.635,48 EUR i to u dijelu koji prelazi stopu zateznih kamata za ostale odnose.
54. Slijedom svega naprijed navedenog, a primjenom odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.
55. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. te članka 155. i članka 151. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), kao i odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23), a sve to uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Već je prethodno navedeno da je, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, tužitelju potrebno priznati zahtjev za naknadu troškova postupka u visini od 83,12% od osnovano zatraženih troškova parničnog postupka.
56. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na sastav obrazloženih podnesaka od 13. siječnja 2021. (zaprimljen u spis 14. siječnja 2021.), 15. studenog 2021. i 25. svibnja 2024. u visini od po 686 bodova za svaki od tih podnesaka sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, zatim za sastav podneska od 7. lipnja 2022., kojim je tužitelj ujedno podnio i prijedlog za određivanje prethodne mjere, u visini od 686 bodova sukladno Tbr. 11. t. 1. OT-a u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 4. lipnja 2024. i 16. srpnja 2024. u visini od po 686 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, zatim za zastupanje na ročištima od 23. studenog 2021. i 17. veljače 2022. u visini od po 343 boda za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. OT-a, kao i za sastav podnesaka od 7. prosinca 2021., 25. siječnja 2022., dva podneska od 22. travnja 2023. te podneska od 18. lipnja 2024. u visini od po 25 bodova za svaki od tih podnesaka sukladno Tbr. 8. t. 4. OT-a, a što ukupno iznosi 4927 bodova, odnosno 9.854,00 EUR (vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku tužitelju je trebalo priznati i pripadajući PDV-e po stopi od 25% u iznosu od 2.463,50 EUR sukladno Tbr. 46. OT-a. Nadalje, osnovanim je ocijenjen i zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu u iznosu od 663,61 EUR, sukladno Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi te trošak sudskih pristojbi za prijedlog za određivanje prethodne mjere i rješenje o određivanju prethodne mjere u ukupnom iznosu od 663,61 EUR, sukladno Tar. br. 1. stavak 2. Tarife sudskih pristojbi. Dakle, navedeni opravdani troškovi parničnog postupka iznose ukupno 13.644,72 EUR, od kojeg iznosa je tužitelju, prema uspjehu u sporu, trebalo priznati 83,12%, a što iznosi 11.341,49 EUR te je za taj iznos zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo usvojiti.
57. Tužitelju nisu kao osnovani priznati više zatraženi troškovi za zastupanje na ročištima od 23. studenog 2021. i 17. veljače 2022. u visini od po 343 boda za svako od tih ročišta, budući da se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima te su stranke ostale kod do tada već iznesenih navoda pa stoga tužitelju za ta ročišta pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 2. OT-a (50%), odnosno u visini od 343 boda koliko su tužitelju i priznati troškovi za ta ročišta, a ne u visini od 686 bodova koliko je tužitelj zatražio. Nadalje, tužitelju nisu priznati ni više zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 7. prosinca 2021., 25. siječnja 2022., dva podneska od 22. travnja 2023. te podneska od 18. lipnja 2024. u visini od po 661 bod za svaki od tih podnesaka, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o podnescima u smislu Tbr. 8. t. 1. OT-a, već se radi o ostalim podnescima u kojima tužitelj u najvećem dijelu ponavlja već do tada iznesene navode, odnosno uređuje tužbeni zahtjev i zahtjev za određivanje prethodne mjere u odnosu na valutu EUR ili samo dostavlja isprave, a radi čega tužitelju za te podneske pripada naknada troška po Tbr. 8. t. 4. OT-a, odnosno po 25 bodova za svaki od tih podnesaka koliko je tužitelju i priznato, a ne po 663 boda koliko je tužitelj za te podneske zatražio. Tužitelju nije priznat ni trošak za pristup na ročište za objavu presude u visini od 50 bodova, budući da na to ročište za tužitelja nije nitko pristupio pa ga stoga taj trošak ne pripada. Na navedeni nepriznati trošak u ukupnoj visini od 4041 bod, odnosno u iznosu od 8.082,00 EUR tužitelja ne pripada ni obračunati PDV- e na taj iznos u iznosu od 2.020,50 EUR. Isto tako, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR, jer tužitelj tu pristojbu nije platio niti je pozvan na plaćanje iste budući da ovaj postupak nije pokrenut tužbom, već prijedlogom za ovrhu javnom bilježniku. Tužitelju nije priznat ni više zatraženi trošak sudskih pristojbi za prijedlog za prethodnu mjeru i rješenje o određivanju prethodne mjere u iznosu od 663,61 EUR, jer sudske pristojbe za taj prijedlog i rješenje, a sukladno Tar. br. 1. stavak 2. Tarife sudskih pristojbi, iznose ukupno 663,61 EUR (pola za prijedloga i pola za rješenje), a ne svaka od tih pristojbi u iznosu od po 663,61 EUR koliko je tužitelj zatražio. Na kraju, navodi se da tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak predujma za pristup vještaka na ročište u iznosu od 663,61 EUR, budući da tužitelj nije platio bilo kakav predujam za troškove provođenja vještačenja pa tako ni trošak za pristup sudskog vještaka na ročište. Kada se navedenom neosnovano zatraženom trošku u ukupnom iznosu od 12.093,33 EUR pridoda i dio opravdanih troškova koji tužitelju nisu priznati s obzirom na uspjeh u sporu u iznosu od 2.303,23 EUR (16,88% od opravdanih troškova parničnog postupka u iznosu od 13.644,72 EUR) dobije se iznos od 14.396,56 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti.
58. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka usvojen je u ukupnom iznosu od 11.341,49 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 14.396,56 EUR trebalo odbiti kao neosnovan. Jednako kao i za zakonske zatezne kamate na troškove ovršnog postupka, tužitelju na troškove parničnog postupka također pripadaju zakonske zatezne kamate po nižoj stopi propisanoj za ostale odnose, jer se ne radi o tražbini iz trgovačkog ugovora, pa je stoga zahtjev tužitelja za plaćanje zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka u dijelu koji prelazi stopu zateznih kamata za ostale odnose trebalo odbiti kao neosnovan. Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.
59. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.
U Splitu 3. listopada 2025.
Sudac
Paško Bačić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude.
Dna:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku
- u spis