Zakon.hr

Poslovni broj: Us I-2686/2022-49

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ŽČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darija Silov i Ivan Milin, Šibenik, Stjepana Radića br. 31/II, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić br. 1., OIB: 95131524528, zastupanog po opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29 a, radi ostvarivanja statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, nakon održane neposredne i usmene rasprave, uz isključenje javnosti, zaključene 3. rujna 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice i odsutnosti tuženika, 3. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-562-02/16-16/56, Urbroj: 522-4/1-1-1-22-19 od 19. listopada 2022.

II. Utvrđuje se da tužiteljica ŽČ rođena TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dana od dana dostave pravomoćne odluke donijeti rješenje o iznosu novčane naknade i pripadajućih prava.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužiteljici iznos od 7.290,05 EUR na ime naknade troškova upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dana izvršnosti odluke o troškovima (prvi dan poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje) do isplate.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-562-02/16-16/56, Urbroj: 522-4/1- 1-1-22-19 od 19. listopada 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i pripadajućih prava.

2. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužiteljica u bitnom navodi da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju presude ovog suda poslovni broj 5 UsImio-271/20-27 od 21. svibnja 2021., kojim je odbijen u cijelosti kao neosnovan zahtjev tužiteljice za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i pripadajućih prava. Osporenim rješenjem tuženika, u ponovljenom postupku, utvrđeno je na istovjetan način bez obzira na odluku Ustavnog suda RH od 19. svibnja 2020. i presudu i rješenje Upravnog suda u Splitu od 21. svibnja 2021., da je zahtjev tužiteljice za priznavanjem statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i time ostvarivanja pripadajućih prava, u cijelosti neosnovano. Iz obrazloženja pobijanog rješenja tuženika proizlazi da je "utvrđeno da imenovana ne ispunjava zakonske uvjete za stjecanje statusa sukladno Zakonu i prava po tom osnovu" (str. 3. odlomak četvrti obrazloženja). Tužiteljica iznosi detaljnu kronologiju tijeka upravnog postupka od podnošenja zahtjeva tužiteljice 6. lipnja 2016. za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i ostvarivanje prava temeljem Zakona do donošenja ovdje osporenog rješenja tuženika te dokaze koji su izvedeni tijekom provedenog upravnog postupka i u bitnom obrazloženje osporenog rješenja tuženika. Tužiteljica smatra da je u konkretnom slučaju nadležno tijelo tuženika postupalo neobjektivno i na štetu tužiteljice. Prije svega, prvostupanjsko tijelo da nije uopće objektivno cijenilo specifičnost konkretnog slučaja, posebno u kakvim okolnostima je tužiteljica pretrpjela nasilje i stvarnu ne/mogućnost osiguranja dokaza na strani tužiteljice, kako bi uopće bila u stanju u postupku ostvarivanja traženog prava na status žrtve seksualnog nasilja u okolnostima Domovinskog rata, takve dokaze prezentirati. Naime, Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-4540/2018 od 19. 05. 2020.g. u točki 12.5. obrazloženja jasno ukazuje da "ni nadležno Povjerenstvo pred kojim je podnositeljica dala svoju izjavu ni nadležni sudovi nisu uzeli u obzir u današnje vrijeme općepoznate činjenice, da tjelesno, a pogotovo seksualno nasilje, odnosno silovanje predstavlja izuzetno jako traumatsko iskustvo koje ostavlja teške, razorne i dugotrajne posljedice za žrtve takvog nasilja. Jak osjećaj srama i straha te još uvijek brojne predrasude prema žrtvama takve vrste nasilja onemogućuju žrtve da prijave takvo nasilje i potraže pomoć. Stoga u takvim situacijama razgovori sa žrtvama mogućeg seksualnog nasilja zahtijevaju, od onih koji te razgovore provode, veliku osjetljivost i razumijevanje složenosti psiholoških učinaka takvog zlostavljanja". Nadalje Ustavni sud navodi: "upravo i iz iskaza podnositeljice danim pred Upravnim sudom proizlazi da je podnositeljica osjećala i strah i sram zbog toga što joj se dogodilo i da ponovno iskazivanje o svemu što se dogodilo kod nje izaziva nemir i ponovnu patnju (vidjeti točku 5.2. ove odluke). Nadležni su sudovi stoga bili dužni ocjenu njezinog iskaza, danog pred sudom pa i pred Povjerenstvom, staviti u kontekst svih tih činjenica. Uz to, podnositeljica je predložila navedene dokazne prijedloge upravo radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, uključujući i vjerodostojnosti svog iskaza o proživljenom seksualnom nasilju za koje je Povjerenstvo iskazalo da je bilo "neuvjerljivo"", a prvostupanjsko tijelo ni u ponovljenom postupku uopće ne pristupa ocjeni izvedenih dokaza. Osnovno je pitanje, iz kojih razloga prvostupanjsko tijelo tuženika propušta donijeti ocjenu, da li je tužiteljica u vremenu i okolnostima u kojima se nalazila i doživjela nasilje uopće bila u mogućnosti osigurati "izravne" dokaze za izvršenje takvog kaznenog djela i prijaviti počinjenje takvog djela i počinitelja. Neprijeporno iz već izvedenih dokaza tijekom postupka proizlazi, da je tužiteljica naknadno kada su se za to na njezinoj strani stekle okolnosti i podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe, budući da počinitelja seksualnog nasilja nije otprije poznavala, niti je naknadno saznala za podatke o osobi počinitelja opisanog djela. Prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo iz kojih razloga kod ocjene vjerodostojnosti zahtjeva tužiteljice, te iskaza same tužiteljice i iskaza svjedokinje EČ, nije uzelo u obzir i cijenilo dane iskaze, da bi svojim postupanjem prvostupanjsko tijelo, dovelo u pitanje objektivnost i vjerodostojnost činjenica i to: - da je tužiteljica bila zatočena od strane neprijateljskih snaga u mjestu Lovaš od 10. listopada 1991. do 27. prosinca 1991.; - da su u mjestu Lovaš u naznačenom ratnom periodu počinjeni brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, te je od strane neprijatelja stradalo 89 mještana; - da se zdravstveni problemi tužiteljice vezuju upravo za razdoblje zatočeništva, u kojem je proživjela niz traumatskih situacija, zlostavljanje, uključujući i seksualno, pri čemu je svjedočila i zlostavljanju sumještana, a posljedica čega u medicinskom smislu su anksiozno- depresivne smetnje, naglašena fobičnost i PTSP, što sve proizlazi iz već provedenih dokaza i dokumentacije; - da je mogućnost iznošenja lažnih činjenica o prijepornim događanjima kao i zdravstvenog stanja tužiteljice nadležno tijelo tuženika moglo provjeravati i kombiniranim psihološko psihijatrijskim vještačenjem, budući da se radi o proživljenim teškim traumama, koje nažalost po tužiteljicu ostavljaju trajne posljedice, a što svakako treba utvrđivati u situaciji kada se utvrđuju prava žrtvama priznata od Republike Hrvatske, a koja su propisana Zakonom o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu („Narodne novine" broj 64/15); - da tužiteljici nisu poznati njezini zlostavljači, budući se radilo o nepoznatim osobama – počiniteljima, koje su došle iz Srbije, pa tužiteljica nije niti mogla podnijeti kaznenu prijavu protiv konkretnog počinitelja; - da je odredbama Zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu kao dokazna sredstva moguće navoditi i duge dokaze, a odredbom članka 32. stavak 1. navedenog Zakona propisana je mogućnost provođenja medicinskog vještačenja, koje vještačenje nije provedeno ni u ponovljenom postupku, budući od strane tuženika takav dokaz nije ocjenjen relevantnim; - da je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo svakako trebalo koristiti saznanja i utvrđenja iz spisa saslušane svjedokinje EČ za koju je pred istim nadležnim tijelom tuženika također vođen postupak prema istovjetnom zahtjevu za priznanje statusa žrtve u predmetu oznake Klasa: UP/I-562-02/16-0016/5, te je tuženik svojim rješenjem od 29. travnja 2016. podnositeljici EČ i priznao status žrtve seksualnog nasilja. Nadležna tijela tuženika propustila su provesti kliničko psihologijsko/psihijatrijsko testiranje tužiteljice radi utvrđenja objektivnog psihičkog stanja tužiteljice, te sukladno zdravstvenom stanju tužiteljice utvrditi i ocijeniti ne/postojanje trajnih trauma i mogućih uzroka tih trauma, a sve u svrhu utvrđenja postojanja okolnosti za priznanje tužiteljici statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata. Upravo iz tog razloga tužiteljica smatra, da je prvostupanjsko tijelo postupalo isključivo formalistički neobjektivnim tumačenjem zakonskih odredbi, a ne uzimajući u obzir objektivne i stvarne okolnosti u kojima se tužiteljica nalazila u vrijeme kada su nad njom počinjeni akti seksualnog nasilja i iživljavanja sa nedvojbeno trajnim posljedicama. Predlaže se provesti sudsko-medicinsko kombinirano vještačenje po vještacima psihologijsko/psihijatrijske struke, radi utvrđenja postojanja trajnih trauma i vjerojatnih uzroka takvim traumama. Iz cjelokupne dokazne dokumentacije koja prileži spisu, nije prijeporno je da kod tužiteljice doista postoje trajne posljedice, zbog trajnih promjena zdravstvenog stanja nastalih kao posljedica proživljenog počinjenja seksualnog nasilja. Dakle, sasvim je jasno da su na štetu tužiteljice grubo i pogrešno primijenjene odredbe Zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, kao i niz drugih propisa kod utvrđivanja prava na status tužiteljica kao žrtve seksualnog nasilja. Sukladno iznijetom, tužiteljica predlaže da Sud razmotriti navedene činjenične navode, provede dokazni postupka izvođenjem svih predloženih dokaza, te da prihvati navode tužiteljice i donese presudu kojom se pod 1. tužba uvažava i poništava osporeno rješenje tuženika, pod 2. Utvrđuje da tužiteljica ŽČ rođ. TČ iz [adresa], Ključ kbr. 31. ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata sa svim pripadajućim pravima, a posebno pravo na: - jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn, te - mjesečnu novčanu naknadu u iznosu od 2.427,98 kn, počev od dana podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu tuženika dana 06. lipnja 2016. godine, pa nadalje dok za to postoje Zakonom predviđeni uvjeti; pod 3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni trošak ovog upravnog spora.

2.1. Tužiteljica je na ročištu održanom pred ovim sudom dana 3. rujna 2015. uredila tužbeni zahtjev na način da točka 2. petita tužbenog zahtjeva glasi: „Utvrđuje da tužiteljica ŽČ, rođena TČ iz [adresa], ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata sa svim pripadajućim pravima iz članka 15. stavka 1. točke 8., članka 24. i 26. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije Republike Hrvatske u Domovinskom ratu (Narodne novine 64/15, 98/19) počev od dana podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu tuženika dana 6. lipnja 2016., pa nadalje dok za to postoje zakonom predviđeni uvjeti.“ Točka 1. i 3. tužbenog zahtjeva ostaju nepromijenjene.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude ovog suda poslovni broj UsImio-271/20-27 od 21. svibnja 2021., te da je tuženik polazeći od pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedbi ponovno proveo postupak i utvrdio sve činjenice i okolnosti predmetnog slučaja uzimajući u obzir sve njegove specifičnosti. Pri tome posebno naglašava da je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja stručno tijelo sastavljeno od osoba kompetentnih znanja i vještina za donošenje mišljenja o statusu žrtve odnosno o oblicima i posljedicama proživeljnog seksualnog nasilja. Naime, da se radi o profilu stručnjaka koji su upoznati sa kaznenim propisima i postupcima, kao i stručnjacima kompetentnim za prepoznavanje prihofizičkog stanja osobe koja je proživjela seksualno nasilje odnosno posljedice koje je to ostavilo na nju, pa se stoga ne može govoriti o “dojmu” koji je osoba ostavila na Povjerenstvo već isključivo o stručnoj procjeni. Prilikom odlučivanja i davanja mišljenja radi li se o žrtvi seksualnog nasilja, u sastavu Povjerenstva je obvezna prisutnost stručnjaka ovisno o karakteristika svakog pojedinog predmeta odnosno sadržaja zahtjeva koji stranka podnosi, te struke važne za utvrđivanje činjenice vezane uz počinjenje seksualnog nasilja te donošenje odluke o tome radi li se o žrtvi seksualnog nasilja u smislu Zakona, pa je tako bilo i u ovom slučaju. U konkretnom slučaju, prilikom utvrđivanja činjenice vezane uz počinjenje seksualnog nasilja, tuženik napominje da su tužiteljica i svjedokinja, ciljano saslušavane kombinirano od strane psihijatra i psihologa (članova Povjerenstva) kako bi se moglo doći do spoznaje o psihofizičkom stanju osobe koja je proživjela seksualno nasilje odnosno posljedicama koje je to stanje ostavilno na nju, pa je tako tužiteljica saslušana dana 19. svibnja 2022., a predložena svjedokinja EČ dana 12. svibnja 2022. Povjerenstvo tom prilikom nije došlo do novih podataka koji bi promijenili mišljenje već ranije donijeto u ovom slučaju, te su vezano uz dane iskaze svoj stručni osvrt naveli u obrazloženju nalaza. U odnosu na provođenje medicinskog vještačenja, Povjerenstvo je ocijenilo da nema potrebe upućivati tužiteljicu na medicinsko vještačenje budući su utvrdili da ne postoji neki sporni element, niti bi se vještačenjem moglo utvrditi nešto što ne bi mogli provesti stručnjaci članovi Povjerenstva. Osobito napominje da se prilikom donošenja odluke radila usporedba danih iskaza same tužiteljice u prethodnom postupku i to iskaz koji je dala pred članovima Povjerenstva 30. studenog 2016., dopunski iskaz od 19. svibnja 2022., izvršen je uvid u dostavljeni spis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj: KN-DO-5/2019 i iskaz koji je u tom postupku dala 8. veljače 2018. u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, kao i iskaze predložene svjedokinje EČ pred članovima Povjerenstva od 12. svibnja 2022. i u PU Osječko- baranjskoj dana 28. lipnja 2019. Ujedno je izvršen uvid u spis predmeta EČ u postupku ostvarivanja statusa žrtve seksualnog nasilja sukladno odredbama Zakona. Prilikom usporedbe iskaza došlo se do niza kontradiktornih i potpuno materijalno različitih podataka kako u danim iskazima od strane tužiteljice, tako i predložene svjedokinje (mjesto događaja, prisutne osobe, zlostavljače, slijed događaja i dr.). Tako, u iskazu od 30. studenog 2016. tužiteljica navodi imena počinitelja, mjesto i oblik seksualnog zlostavljanja, navodeći pri tome da su strinu i sestričnu TČ (svjedokinja u ovom slučaju) već bili odveli u zatvor, te da o slučaju nikada nikome nije govorila, dok u iskazu od 12. svibnja 2022. navodi da je TČ bila u drugoj kući, da nisu bile zajedno ali da je s njom drugi dan pila kavu, te da je silovana još jednom (u kući Ž) o čemu ranije nije govorila, dok je u iskazu danom 8. veljače 2018. opisala oblik seksualnog nasilja kao višestruko silovanje, te navela da su nakon spornog događaja TČ odveli na ispitivanje u drugu zgradu. Svjedokinja ŠČ u svojim iskazima navodi mjesto događaja (kuća strica), da sa prilikom događaja bile zajedno, da su nakon toga pile kavu te joj je tužiteljica tom prilikom rekla da je silovana. Prilikom uvida u spis predmeta EČ u postupku za ostvarivanja statusa žive seksualnog nasilja sukladno odredbama Zakona, da nisu pronašli našli nikakvu poveznicu sa slučajem tužiteljice. Imenovana, naime prilikom davanja iskaza 24. veljače 2016, pred članicom Povjerenstva nije iskazivala o spornom događaju niti navodila slučaj tužiteljice. Osim tog opisani dogadaj ne proizlazi niti iz sadržaja optužnice Županijskog državnog odvjetništva Vukovaru, broj: K-DO-44/04 od 1. listopada 2004. koja je podignuta protiv FČ i LČ na štetu ŠČ (tada TČ) o događaju po osnovu kojeg je imenovanoj bio priznat status žrtve seksualnog nasilja sukladno odredbama Zakona. Kraj takvog stanja stvari, a nakon pomne analize iskaza, medicinske i druge dokumentacije u spisu predmeta nije proizašlo dovoljno činjenica koje bi u zbiru upućivale da bi tužiteljica bila žrtva seksualnog nasilja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U podnesku tuženika podnesenom po generalnog opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu od 30. studenog 2022. tuženik u bitnom navodi da je osporeno rješenje u cijelosti pravilno i zakonito. Naime, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4540/2018 od 19. svibnja 2020. usvojena je ustavna tužba tužiteljice ŽČ te su ukinute presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2790/18-2 od 21. lipnja 2018. i presuda Upravnog suda u Splitu broj: UsImio-173/17 od 22. ožujka 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dok je u ponovnom postupku presudom i rješenjem Upravnog suda u Splitu broj: UsImio-271/20 od 21. svibnja 2021. poništeno rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja klasa: UP/I-562-02/16-0016/56, urbroj: 522-04/1-1-2 17-7 od 11. travnja 2017. i predmet vraćen na ponovni postupak. Postupajući po uputi suda iz navedene presude u ponovnom postupku od Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku zatraženi su podaci o predmetnom događaju u okupiranom [adresa] te eventualnom počinjenju kaznenog djela na štetu tužiteljice, te je isto državno odvjetništvo tuženiku dostavilo dokumentaciju kojom raspolaže vezano za tužiteljicu, nakon čega su razmotreni svi prikupljeni dokazi, te je spis dostavljen Povjerenstvu za žrtve seksualnog nasilja koje je na sjednici održanoj 01. rujna 2022. razmatralo predmet tužiteljice i donijelo negativan nalaz i mišljenje s obrazloženjem kako su članovi Povjerenstva u razgovoru s tužiteljicom dobili jednake podatke kao i Povjerenstvo u ranijem sazivu, kako je iskaz tužiteljice različit u odnosu na iskaz svjedokinje i to o tome tko je bio prisutan, tko je bio zlostavljač, o mjestu događaja, o tome jesu li bile zajedno ili nisu, te je Povjerenstvo uzimajući u obzir priložene dokaze i svu prikupljenu dokumentaciju, donijelo negativan nalaz i mišljenje. Nalaz i mišljenje Povjerenstva dan je u skladu sa odredbama Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja (Narodne novine broj 97/15). Sukladno odredbama Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (Narodne novine broj 64/15 i 98/19) da bi osoba ostvarila status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata potrebno je u postupku utvrditi je li nad istom počinjeno seksualno nasilje propisano odredbom čl. 2. st. 1. istog Zakona, a o čemu sukladno odredbi čl. 13. istog Zakona Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja daje mišljenje na temelju medicinske i druge dokumentacije uzimajući pri tome činjenice i dokaze utvrđene u kaznenim postupcima, pravomoćne sudske odluke u postupcima vezanim za počinjenje seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, kao i iskaz same stranke te druge dokaze. Obzirom na oprečne izjave tužiteljice o samom događaju, raniji iskaz pred članovima Povjerenstva, dopunski iskaz pred članovima Povjerenstva, iskaze svjedokinje, medicinsku dokumentaciju i svu ostalu prikupljenu dokumentaciju koja dovodi u sumnju iskaz tužiteljice vezano za predmetni događaj, to ne postoji dovoljno činjenica koje bi upućivale da je tužiteljica žrtva seksualnog nasilja sukladno odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu radi čega je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja donijelo negativan nalaz i mišljenje, te je stoga zahtjev tužiteljice za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata ispravno odbijen. Slijedom navedenog, a budući da je osporeno rješenje tuženika pravilno i zakonito, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. U sporu su održane rasprave 22. ožujka 2023., 3. prosinca 2024., 20. veljače 2025. i 3. rujna 2025., a čime je, kao i dostavom navedenih podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, pregledao je cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu, čitan je i pregledan spis ovog suda poslovni broj UsImio-137/2017 i UsImio-271/2020, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka IČ i RČ, te dokaz kombiniranim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za kliničku psihologiju Ivani Frančula Modrčin i stalnom sudskom vještaku za psihijatriju BČ.

6.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice u ovom sporu držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom, osobito pri tome imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica već dala svoj iskaz tijekom provedenog upravnog postupka.

7. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10. Iz podataka spisa predmeta je razvidno kako slijedi:

- da je tužiteljica 6. lipnja 2016. podnijela zahtjev za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i ostvarivanje pripadajućih prava temeljem Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (Narodne novine broj 64/15. i 98/19.; dalje: Zakon);

- da je rješenjem tuženika Klasa: UP/I-562-02/16-0016/56, Urbroj: 522-04/1-1- 2-17-7 od 11. travnja 2017. odbijena sa predmetnim zahtjevom;

- da je tužiteljica protiv rješenja tuženika od 11. travnja 2017. pokrenula upravni spor pri Upravnom sudu u Splitu, koji je presudom broj UsImio-173/17-7 od 22. ožujka 2018. odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a u žalbenom postupku ista presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Usž-2790/18-2 od 21. lipnja 2018.;

- da je tužiteljica protiv prethodno navedenih sudskih presuda podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji sud je odlukom broj: U-III-4540/2018 od 19. svibnja 2020. usvojio ustavnu tužbu tužiteljice, te ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2790/18-2 od 21. lipnja 2018. i presudu Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem Uslmio-173/17-7 od 22. ožujka 2018., te predmet vratio Upravnom sudu u Splitu na ponovni postupak;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci ocijenio kako je tužiteljici u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, s obrazloženjem kako razlog zbog kojeg je Upravni sud u Splitu u prethodno provedenom postupku odbio dokazni prijedlog saslušanja svjedokinje ŠČ nije pravno relevantni razlog koji bi Ustavni sud u danim okolnostima mogao smatrati dostatnim i valjano obrazloženim razlogom za odbijanje tog dokaznog prijedloga, dok se s druge strane u odnosu na dokazni prijedlog imenovane da se pribavi spis Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, u kojem je imenovana podnijela kaznenu prijavu zbog silovanja protiv nepoznatog počinitelja, Upravni sud u Splitu kao i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, nisu uopće očitovali;

- da je u ponovljenom postupku pred ovim sudom u predmetu pod posl. brojem UsImio- 271/2020, donesena presuda i rješenje od 21. svibnja 2021., kojom presudom je poništeno rješenje tuženika Klasa: UP/I-562-02/16-16/56, Urbroj: 522-4/1-1-2-17-7 od 11. travnja 2017., te je predmet vraćen tuženiku na ponovni prvostupanjski postupak, uz obrazloženje da je Sud ocijenio kako je iskazima kako tužiteljice, tako i svjedokinje EČ, dovedena u sumnju ocjena tuženika kako tužiteljica ne bi ispunjavala zakonske uvjete za utvrđivanje statusa i prava po osnovi seksualnog nasilja u smislu kvalifikacije iz članka 2. stavak 1. Zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, odnosno mišljenje Povjerenstva, da opisani događaj o seksualnom nasilju u Domovinskom ratu nad tužiteljicom, nije moguće staviti u kontekst kvalifikacije iz članka 2. stavak 1. navedenog Zakona, jer da nema nikakvih dokaza koji bi potvrdili istinitost svih navoda. Nadalje, Sud je ocijenio kako Povjerenstvo koje je dalo mišljenje o zahtjevu tužiteljice, smatra kako iskazivanje tužiteljice o proživljenom seksualnom nasilju, koji iskaz je uzet od strane dva člana Povjerenstva, nije dovoljno uvjerljivo, ali da impresije Povjerenstva, nisu činjenice na kojima bi se trebalo temeljiti mišljenje, dok da tijekom upravnog postupka, kraj nedostatka medicinske i ostale dokumentacije za tužiteljicu, nije izveden niti jedan drugi dokaz u svrhu utvrđivanja činjeničnog stanja, primjerice saslušanje svjedoka iz tog vremena, a na koju činjenicu je i ukazao i Ustavni sud Republike Hrvatske, navodeći kako svjedoci u utvrđivanju pravog činjeničnog stanja imaju važnu ulogu i predstavljaju važno dokazno sredstvo;

- da je osporeno rješenje tuženika doneseno u izvršenju navedene presude ovog suda poslovni broj UsImio-271/20-27 od 21. svibnja 2021. kojom je poništeno ranije rješenje tuženika od 11. travnja 2017. i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Tuženik je u ponovljenom postupku odbio predmetni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje u bitnom da su od Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku zatraženi podaci o predmetnom događaju u okupiranom [adresa] te eventualnom počinjenju kaznenog djela na štetu tužiteljice, te je isto državno odvjetništvo tuženiku dostavilo dokumentaciju kojom raspolaže vezano za tužiteljicu, nakon čega su razmotreni svi prikupljeni dokazi, te je spis dostavljen Povjerenstvu za žrtve seksualnog nasilja koje je na sjednici održanoj 1. rujna 2022. razmatralo predmet tužiteljice i donijelo negativan nalaz i mišljenje s obrazloženjem kako su članovi Povjerenstva u razgovoru s tužiteljicom dobili jednake podatke kao i Povjerenstvo u ranijem sazivu, kako je iskaz tužiteljice različit u odnosu na iskaz svjedokinje i to o tome tko je bio prisutan, tko je bio zlostavljač, o mjestu događaja, o tome jesu li bile zajedno ili nisu, te je Povjerenstvo uzimajući u obzir priložene dokaze i svu prikupljenu dokumentaciju, donijelo negativan nalaz i mišljenje. Obzirom na oprečne izjave tužiteljice o samom događaju, raniji iskaz pred članovima Povjerenstva, dopunski iskaz pred članovima Povjerenstva, iskaze svjedokinje, medicinsku dokumentaciju i svu ostalu prikupljenu dokumentaciju koja dovodi u sumnju iskaz tužiteljice vezano za predmetni događaj, to da ne postoji dovoljno činjenica koje bi u zbiru upućivale da je tužiteljica žrtva seksualnog nasilja sukladno odredbi članka 2. stavka 1. Zakona.

12. Odredba članka 2. stavka 1. Zakona definira seksualno nasilje počinjeno u Domovinskom ratu. Prema navedenoj odredbi seksualno nasilje u Domovinskom ratu je ono koje je počinjeno protivno kaznenim propisima odnosno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskim konvencijama, kao kazneno djelo ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti, te kazneno djelo protiv spolne slobode koje nije kvalificirano kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina kao:

- vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne naravi bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe,

- ozljeđivanje s teškim posljedicama kao što je odstranjivanje, obrezivanje ili drugi oblik sakaćenja cijelog ili bilo kojeg dijela spolnog organa osobe,

- izazivanje nasilne trudnoće,

- izazivanje pobačaja,

- oduzimanje biološke reproduktivne sposobnosti osobe,

- seksualno porobljavanje,

- drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine.

13. Odredbom članka 3. Zakona propisano je da je žrtva seksualnog nasilja u smislu ovoga Zakona osoba prema kojoj je počinjeno ili koja je, u okolnostima zatočeništva, nad samom sobom ili trećom osobom navedena na počinjenje jednog ili više oblika seksualnog nasilja iz članka 2. ovoga Zakona, od strane vojne ili policijske osobe, te pripadnika paravojnih postrojbi i skupina ili civilne osobe koja je na počinjenje seksualnog nasilja potaknuta ili prisiljena od strane tih osoba.

14. Prema odredbi članka 14. Zakona status žrtve seksualnog nasilja (u daljnjem tekstu: status) može se utvrditi kada su, uz uvjete propisane ovim Zakonom, ispunjeni i sljedeći uvjeti:

- da je stranka državljanin Republike Hrvatske ili države članice Europske unije

- da je stranka u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imala prijavljeno prebivalište ili boravište na području [adresa]

- da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje

- da stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske.

15. U ponovljenom upravnom postupku u izvršenju presude ovog suda poslovni UsImio-271/2020 od 21. svibnja 2021. tuženik je zatražio od Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku dostavu podataka kojima raspolažu vezano za tužiteljicu iz spisa KN-DO br. 5/2019 te spisu predmeta prileži zapisnik o saslušanju tužiteljice u ŽDO u Splitu od 8. veljače 2018. i zapisnik o ispitivanju EČ kao svjedoka od 28. lipnja 2019.

15.1. Iz zapisnika o saslušanju tužiteljice od 8. veljače 2018. je razvidno da ista detaljno opisuje događaje za vrijeme okupacije [adresa] te je detaljno opisala kako se zbio sporni događaj, pri tome opisujući sami čin seksualnog nasilja (prvo oralna a potom i vaginala penetracija) a tijekom čega je bila i udarena po nosu od strane nepoznate osobe, te je pala na pod. Izjavila je da su u kuću ušli DČ i ČČ i da su oni tom četniku rekli da se diže, što je napravio, a njoj da su rekli da se obuče i da nikome ništa ne govori. Od proživljenog seksualnog nasilja kako je imala značajne psihičke posljedice, a nikome nikad nije rekla da je seksualno zlostavljana u ratu. Zaključno, tužiteljica je u iskazu navela kako je razočarana što joj upravno tijelo ne vjeruje, a proživjela je iznimno teške trenutke.

15.2. Iz zapisnika o saslušanju svjedokinje EČ od 28. lipnja 2019. razvidno je da je opisala događaj koji se zbio u kući njezinih roditelja u [adresa] između 18. i 20. studenog 1991., kada su tužiteljica i svjedokinja zajedno odvedene u kuću, te potvrdila kako joj je tužiteljica rekla da je bila silovana. Svjedokinja je opisala stanje tužiteljice, odnosno kako je ista bila „totalno zbunjena". bez reakcije na navode svjedokinje o silovanju. Također je istaknula kako joj je u kasnijim razgovorima, negdje početkom prosinca 1991., tužiteljica rekla kako je još jednom bila silovana od strane nepoznate osobe, a nakon čega je izbjegavala bilo kakve razgovore o tim silovanjima.

16. Nadalje, u ponovljenom postupku su pred Povjerenstvom za žrtve seksualnog nasilja ponovno uzeti iskazi od tužiteljice i svjedokinje EČ.

16.1. Iz spisu priležećeg zapisnika o saslušanju svjedokinje EČ od 12. svibnja 2022. u bitnom proizlazi da tužiteljicu poznaje od rođenja, da joj je bila susjeda, da su stanovale u istoj ulici. Navela je da su negdje 15. ili 16. listopada 1991. četnici utjerali u dvorište njezinih roditelja između ostalih nju, tužiteljicu, njezine roditelje i tužiteljičinu mamu. Tužiteljicu i nju da su dvojica četnika odveli u kuću njezinih roditelja, jedan da je odveo tužiteljicu u jednu sobu (u prizemlju) i zaključao vrata, dok je drugi odveo nju. Navela je da je čula tužiteljicu da vrišti, da moli da je ne dira, da je rekla da je ne siluje, da je još nevina. Ona da je prva izašla iz sobe van na hodnik i da je u isto vrijeme izašao i taj čovjek koji je silovao tužiteljicu, a koji je bio star oko 40 godina. Tužiteljica da je izišla poslije iz sobe, da je bila blijeda, zbunjena, ogrebana po licu. Tada da je otišla skuhati kavu i da joj je tužiteljica rekla da ju je četnik silovao, da je rekla to kada su bile same jer nije htjela to reći pred mamom. Kada joj je tužiteljica rekla da je silovana, da joj je onda ona (svjedokinja) rekla da je i ona silovana. Nakon toga da su izašle van iz kuće, u dvorištu da su bili roditelji i susjedi, a četnici da su tada otišli, a tužiteljica sa svojom mamom da se vratila svojoj kući. Ona da je morala ići kuhati četnicima, da se je bojala da je ne ubiju i da je morala ići na prisilni rad. Navela je da su je više puta silovali, da je prošla pakao koji ljudski um ne može zamisliti. Navela je i da je čula tijekom rata od jedne žene da je tužiteljica još jednom bila silovana, ali joj to tužiteljica nije htjela reći. Na upit zašto kod davanja prvog iskaza nije spominjala tužiteljicu, svjedokinja je navela da se nije ni sjetila, da nije spominjala nikoga, da ona zna dvadesetak žena koje su silovane u [adresa]. Na direktno pitanje je navela da je prvi puta bila silovana prvog dana kada su četnici ušli u selo. Opisala je da je puno puta silovana i da se na prvom ispitivanju jednostavno nije sjetila ovog s tužiteljicom, ispričala je druge situacije kada je bila silovana, da nije mogla sve reći, nešto je htjela ostaviti i za sebe. Kada je upitana da je tužiteljica iskazivala da su četnika koji ju je silovao s nje skinuli ČČ i DČ, navela je da se sada sjeća da su i oni bili u dvorištu. Na pitanje kako da to nije ranije spomenula da su oni ušli u sobu navela je da nije gledala u tom smjeru.

16.2. Iz spisu priležećeg zapisnika o saslušanju tužiteljice od 19. svibnja 2022. u bitnom proizlazi da se sporni događaj zbio u studenom 1991. u [adresa], u kući T i MČ, gdje joj je četnik rekao da se skine, da je ona počela plakati, opisala je kako se zbio sporni događaj, pri tome opisujući sami čin seksualnog nasilja (prvo oralna a potom i vaginala penetracija) a tijekom čega je bila i udarena po nosu i krvarila, te je pala na pod. Izjavila je da su u kuću ušli DČ i ČČ i da su oni tom četniku rekli da se diže, što je napravio, a njoj da su rekli da se obuče i da nikome ništa ne govori. Navela je da majci nije rekla što se dogodile, te da su ona i majka tada otišle svojoj kući. Suočena sa svjedočenjem svjedoka EČ da joj je skuhala kavu, navela je da je s njom drugi dan pila kavu. Na upit da je svjedokinja EČ izjavila da joj je ona rekla da je silovana i u 12. mjesecu 1991. navela je da je to bilo drugi put u Frančiškovićevoj kući, u to vrijeme da je živjela kod susjede E i koja je imala zeta Š. Navela je da ju je silovao nepoznati čovjek, visok, jak u maskirnoj uniformi koju je autom dovezao do te kuće, uveo je, morala se skinuti i silovao je na podu, te ju je kasnije vratio kući.

17. Nadalje, tijekom ovog spora izveden je dokaz kombiniranim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za kliničku psihologiju Ivani Frančula Modrčin i stalnoj sudskoj vještakinji za psihijatriju BČ.

18. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje iz područja psihologije, specijalista kliničke psihologije dr. Ivane Frančula Modrčin od 22. srpnja 2023., a koji je uredno dostavljen strankama u ovom sporu, i koji je dan na temelju uvida u cjelokupan spis predmeta, te na temelju vlastitog ispitivanja i psihologijskog pregleda tužiteljice dana 20. svibnja 2023. KBC Rijeka- Zavodu da kliničku psihologiju, izveden je zaključak kako je tužiteljica osoba sniženih kognitivnih sposobnosti (granični stupanj normalnog funkcioniranja). Misaoni tijek je po formi konfuzan. Emocionalni status ukazuje na učinke proživljenog traumatskog iskustva (fenomeni izbjegavanja, simptomi ponovnog proživljavanja trauma kada se aktivno usmjerava na prisjećanje događaja, distrakcija, te psihosomatske reakcije prilikom prisjećanja). Nedosljednost iskaza žrtve da nije dokaz da se traumatski događaj nije dogodio. Vještakinja je navela da nije našla dokaze da tužiteljica nije bila žrtva seksualnog nasilja iz Domovinskog rata sukladno Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku.

18.1. U obrazloženju navedenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje iz područja psihologije, specijalista kliničke psihologije dr. Ivane Frančula Modrčin navodi se da je provedenom psihodijagnostičkom obradom utvrđeno da su tužiteljičine kognitivne sposobnosti na graničnom stupnju normalnog funkcioniranja (verbalno rezoniranje, sposobnost evaluacije i korištenja prošlih iskustava te prenošenje misli i zamisli riječima). Sposobnost pamćenja je krajnje niska. Uočeno je odgovaranje nasumce, teškoće s čitanjem, konfuznost i/ ili neuspijeh u slijeđenju uputa. Dezorganizirana je u mišljenju i u aktivnostima. Analizom odgovora na Harvardskom upitniku o traumatskim događajima dobiju se obilježja ponašanja poput izbjegavanja, distrakcije, simptomi ponovnog proživljavanja traume te dodatna obilježja ponašanja koji su odgovor na psihotraumu. Samopoimanje i afektivnost joj je uredna. Tjeskoba ju može preplaviti. Strategije suočavanja sa stresom su nedostatne. Emocionalno- racionalna intregracija je sačuvana. Biježe se moguće poteškoće na razini socijalnih odnosa. Tužiteljica da je osoba koja je pretrpjela ratna stradanja - seksualno zlostavljanje, smrti bliskih osoba, svakodnevni strah za vlastiti život i za život majke, svjedočenje mučenjima, ubijanjima i seksualnim zlostavljanjima. Opisuje da se osjećala životno ugroženo i uplašeno. Događaje opisuje na način da se osjećala prazno i slabo u tim trenucima ili događaje opisuje bez emocija. Nakon što je izašla iz [adresa] otišla je u Primošten gdje je upoznala budućeg muža. Udala se i nakon niza pokušaja ostala je trudna. Trudnoća je bila komplicirana. Seksualna viktimizacija može dovesti do promijene u razvoju slike o sebi, svoje seksualnosti (kad se dogodio inkriminirajući događaj je bila u dobi od 26 godina). Moguće je da se u tom periodu tužiteljica teže prilagođavala novim uvjetima življenja, te bi se ova simptomatologija mogla jednim dijelom tumačiti i kao psihosomatski odgovor kroz tijelo. U početnom razdoblju nakon tog događaja pa do 2016. tužiteljica se ponašala kao da nije shvaćala što se dogodilo ili nije znala što treba s time poduzeti. No ovakvi postupci i ponašanja tužiteljice jednim dijelom proizlazili su događajima koji su slijedili, brigom za egzistenciju a jednim dijelom njezinim sniženim kognitivnim sposobnostima. Kod osoba suočenih s traumatskim iskustvima javljaju se promijene u moždanim strukturama, kao i promijene na emocionalnoj razini. Sjećanja povezana s golemim negativnim iskustvom su blokirana i fragmentirana, kao da su zamrznuti, izolirani od ostalih normalnih proživljenih iskustava. Dešava se s tim sjećanjima da ih nismo imali priliku obraditi, jer bi u suprotnom slučaju proizvelo vrlo intenzivnu emociju koju je teško podnositi. U slučaju osoba koja su pretrpjela intenzivnu traumu mogu reagirati na način da se mnoge uspomene vezane uz uznemirujući događaj možda neće pamtiti ali to ne znači da će nešto što će ga ponovno dovesti do skrivene uspomene na prošlost izazvati tjeskobu ili druge smetnje koje mogu dovesti do pojave poremećaja. Kod nekih osoba neprilagođeni odgovor na traumu potraje i može dovesti do poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju i čak do fizičkih bolesti što se desilo i s tužiteljicom. Tužiteljica je upućena psihijatru i psihologu tek 2016.g. Iz priložene medicinske dokumentacije saznaje se da se pratila i po neurologu zbog migrene i sy cervicale a tužiteljica navodi da mora kontrolirati i štitnjaču. Osim dugotrajnih i teških psiholoških i fizičkih posljedica, seksualno nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela pa osoba ostaje sama bez podrške i pomoći što se dogodilo i tužiteljici kad su se javili problemi u odnosima sa svekrom i svekrvom a ni s drugim ljudima nije ostvarivala bliske odnose. Navodi da "Status da je seksualno zlostavljana nije dobila jer govore da ne iskazuje istinu." Nedosljednost iskaza žrtve nije dokaz da se traumatski događaj nije dogodio već to može ukazivati da su na sjećanje žrtve utjecali interferirajući događaji. Život tužiteljice je bio težak i praćen nizom stresnih događaja (rođenje sina s posebnim potrebama, neprihvaćanje okoline, stradanje muža, egzistencijalna borba). Istraživanja sugeriraju da je sadržaj traumatskog sjećanja prilagodljiv tj. podložan subjektivnim izmjenama. Neutralne informacije i svakodnevni događaji i druge smetnje zapamćivanja interferiraju s traumatskim događajem i otežavaju prisjećanje tj. mijenjaju sadržaj traumatske memorije. Studije stvarnih traumatskih životnih događaja upućuju na to da je zapamćivanje tih događaja promjenjivo i podložno subjektivnim iskrivljavanjima. Za pretpostaviti je da se osoba postupno prisjeća traumatskog događaja onako kako dolaze informacije o događaju. Kod proživljavanja traumatskoga iskustva osoba razvija intenzivan strah i snažne emocije te bolne osjete i intenzivan osjećaj bespomoćnosti. Poznato je da se pojedinosti događaja obično gube tijekom vremena i sjećanje postaje općenito tj. ponekad se spaja sa sličnim sjećanjima. Stoga se osoba bolje sjeća središnjih detalja traumatskog događaja tj. onih odrednica događaja na koje je bila usmjerena njena pažnja. Tužiteljica u konačnici navodi da je ćelavi muškarac u sivom odjelu držao vrećicu sa zlatom i puške i da je njemu je morala predati svo zlato. Prijetio joj je da će je ubiti i politi sa benzinom. Rekao joj je da ide s njim u praznu prostoriju gdje joj je rekao da se skine. Unatoč njezinim molbama morala mu je "pušiti i svršio joj je u usta". Zatim ju je udario, bacio na pod i silovao. Problem prisjećanja traumatskih događaja već je poznat u literaturi. Zbog povećanog emocionalnog uzbuđenja tijekom šifriranja sjećanja na osobno iskustvo traumatskog događaja smatraju se fragmentarnijima i podložnijima promjenama tijekom vremena od ne-traumatičnih sjećanja. Mechanic, Resick i Griffin (1998) utvrdili su da su sjećanja žrtava silovanja bila vrlo nedosljedna. Bila su podložna neuspjelom, konfabuliranom ili nepotpunom prisjećanju. Dosljednost prisjećanja traumatskih događaja povezana je s psihopatološkim i traumatskim karakteristikama. Tijekom izlaganja traumatskom događaju, žrtve često pokazuju visoku razinu anksioznosti i disocijacije. U razdoblju nakon traumatskog događaja, posttraumatski simptomi stresa i depresija su česti. Ti emocionalni problemi tijekom i nakon traumatskog događaja mogu utjecati na kodiranje, konsolidaciju i prisjećanje događaja. Pojedinci se mogu postepeno podsjetiti na svoje traumatsko iskustvo zbog nevoljnih intruzivnih sjećanja ili informacija. U istraživanjima je dokazano da je bilo mnogo slučajeva nedosljednog prisjećanja traumatskog događaja. Štoviše, otkriveno je da su povišene razine simptoma PTSP-a pratile i povišena ukupna nedosljednost memorije za borbenu izloženost i pojačanje memorije za traumatske događaje. Karakteristike traume, poput ozbiljnosti traume, trajanja izloženosti i stupnja osobnog angažmana, također mogu utjecati na traumatsko sjećanje. Rezultati F i suradnika (2003) te L i suradnika (1996) pokazuju da se veći stupanj sudjelovanja u teškom traumatskom događaju povezuje s većom dosljednošću sjećanja tijekom vremena. Postoje indicije za veći stupanj dosljednosti središnjih informacija u odnosu na specifične detalje. Karakteristike napada (tj. trajanje događaja, težina događaja, broj napadača) nisu bili povezani s dosljednošću memorije. I i suradnici sugeriraju da emocionalna obrada sjećanja traumatskih događaja može dovesti do njihove integracije u kognitivni sustav žrtve. To je najbolje rješenje problema. Međutim, to se događa samo u povoljnim okolnostima, kao što su: odgovarajući kognitivni razvoj pojedinca (niži IQ i prethodna ozljeda glave su čimbenici rizika), dovoljna socijalna potpora i sposobnost toleriranja intruzivnih senzorskih sjećanja. U manje povoljnim uvjetima to može dovesti do kronične obrade emocionalne traume. To se događa kada nije moguće postići potpunu integraciju sjećanja na traumatske događaje ili je suzbijanje obrade sjećanja preuranjeno. Ovo je suzbijanje rezultat ponovljenih nastojanja da se izbjegne sjećanje na neugodne uspomene, i ono nakon nekog vremena postane automatsko. Možemo pretpostaviti da je suzbijanje izuzetno snažno kod žrtava koje su silovane i zato kod njih izostaje detaljnije prisjećanje što se može objasniti nedosljednošću prisjećanja ŽČ. Mogućnost prisjećanja, njegova točnost, konzistentnost i bogatstvo detaljima važni su zbog vjerodostojnosti svjedočanstava žrtava silovanja. Mogućnost vjerodostojnog svjedočenja važna je za sudski proces, za dokazivanje zločina i obeštećenje žrtve. Osim što žrtva može imati problem s prisjećanjem događaja, ona se mora nositi i sa svim sociokulturnim problemima koji dolaze sa silovanjem. „Mitovi o silovanju“ je pojam koji to dobro objašnjava. Mitovi o silovanju su (citat): „opisujuća ili propisujuća uvjerenja o silovanju tj. o njegovim uzrocima, kontekstu, posljedicama, počiniteljima, žrtvama i njihovim interakcijama, koja služe negiranju, ublažavanju ili opravdavanju seksualnog nasilja kojeg muškarci počine prema ženama.“ Naravno, takva uvjerenja djeluju i na žrtvu i na okolinu žrtve. Njihovi stavovi formiraju se pod utjecajem mitova o silovanju. Ta pristranost djeluje u umu donositelja odluke - stereotipiziraju ženu, optužuju žrtvu, pokušavaju saznati je li imala ulogu u uzrokovanju silovanja. Zbog svega navedenoga žene se teško odlučuju prijaviti silovanje kao što je to bio slučaj s tužiteljicom. U slučaju da žrtva ipak odluči prijaviti silovanje susreće se s problemom vjerodostojnosti svjedočenja. Trenutna istraživanja o pamćenju pokazuju da se svjedočenja mijenjaju iz mnogo razloga i promjene ne moraju nužno ukazivati na to da svjedok laže. U praksi se obično kreće od toga da „lažljivci mijenjaju svoju priču“. Navodno je sastavljenu priču teže zapamtiti dosljedno nego autobiografski događaj, a i kada se izazovu, lažljivci mijenjaju pojedinosti kako bi pokrili nedosljednosti priče. Za takve tvrdnje nema dokaza. Postoje jaki razlozi za tvrdnju da nedostatak dosljednosti sam po sebi ne može biti razlog za davanje bilo kakve negativne procjene vjerodostojnosti. Osim toga, treba priznati da su prosudbe o vjerodostojnosti izuzetno pogrešne. Prilikom izloženosti intenzivnoj traumi i nakon nje prisutna je disocijacija. Potvrđeno je da traumatski događaji prizivaju peritraumatsku disocijaciju. To potvrđuje hipotezu o povezanosti između disocijacije i traume. Stupanj peritraumatske disocijacije ovisit će o karakteristikama ličnosti i mehanizmima sučeljavanja koje žrtva nesvjesno koristi, bilo da je riječ o bijegu i izbjegavanju, niskoj razini prosuđivanja, identitetu, ambicijama ili znanju. DSM IV definira disocijativni poremećaj kao prekid inače integriranih funkcija svijesti, memorije, identiteta ili percepcije okoline. Somatoformnu disocijaciju karakteriziraju negativni simptomi poput analgezije, anestezije i motoričke zakočenosti (inhibiranost), kao i pozitivni simptomi poput osjeta boli koji je specifično vezan za određenu stranu tijela ili pak promjene u sklonostima pojedinim okusima ili mirisima. Može biti prisutan i raspad memorije, promjena iskaza o traumi u jednom ili drugom smjeru, prenaglašavanje točnih ili netočnih dijelova traumatskog događaja ili njihovo premještanje. S tim da traumatska sjećanja ne ometaju prisjećanja na ostale događaje. Psihički status oštećenice opisan je u rezultatima psihologijske obrade. Misaoni tijek joj je po formi konfuzan, uslijed snažnog emocionalnog angažmana u postupku vještačenja i tematike o kojoj govori. Konfuznost misaonog tijeka nije neočekivana kod traumatiziranih osoba, te se ne može tumačiti izvan konteksta. Bilježe se fenomeni karakteristični za traumatska iskustva (fenomeni izbjegavanja, simptomi ponovnog proživljavanja trauma kada se aktivno usmjerava na prisjećanje događaja, distrakcija I disocijacija, te psihosomatske reakcije prilikom prisjećanja). Tjeskoba je značajna u segmentima razgovora koji se odnose na opise neugodnih iskustava seksualnog zlostavljanja. Ima poteškoća u uspostavljanju bliskih interpersonalnih odnosa. Nepovjerljiva je prema ljudima.

19. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju prof. dr. sc. BČ od 16. srpnja 2024. zaprimljenog pred ovim sudom 17. srpnja 2024., a koji je uredno dostavljen strankama u ovom sporu, i koji je dan nakon pregleda cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu predmeta, kao i na temelju psihijatrijskog pregleda i intrevjua tužiteljice obavljenog 8. srpnja 2024. u KBC Split, Klinici za psihijatriju, razvidno je da je istim utvrđeno da je tužiteljica jednostavnije strukturirana osoba, graničnih intelektualnih kapaciteta. Kod iste su prisutni znaci Posttraumatskog stresnog poremećaja koji se manifestiraju simptomima ponovnog proživljavanja traumatskih događaja, simptomima pojačane pobudenosti te smetnji na afektivnom i kognitivnom planu u vidu izbjegavanja svega što je podsjeća na traumu, poteškoća koncentracije, emocionalnog utrnuća, depresivnog afekta i negativnog, pesimističnog pogleda na budućnost i svoju okolinu. Također su kod tužiteljice prisutni i simptomi disocijacije koji su također sastavni dio kliničke slike posttraumatskog stresnog poremećaja. Sudska vještakinja navodi da nema elemenata na temelju kojih bi mogla sa sigurnosti utvrditi da tužiteljica nije bila izložena traumatskom događaju silovanja tijekom zatočeništva u [adresa] u vrijeme Domovinskog rata.

19.1. U obrazloženju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju prof. dr. sc. BČ od 16. srpnja 2024. u bitnom proizlazi da je tužiteljica jednostavnije strukturirana osoba koja je odrasla u nepotpunoj obitelji. Rođena je iz izvanbračne veze te je otac priznao nakon genetske analize. Navodno se u djetinjstvu uredno razvijala, završila je osnovnu školu i srednju školu za obućara. Do rata je bila zaposlena u kombinatu Borovo na proizvodnji obuće. Obzirom da je potjecala iz [adresa] mjesta koje je u vrijeme Domovinskog rata 3 mjeseca bilo okupirano, tijekom okupacije opisuje da je bila izložena čitavom nizu visoko traumatskih čimbenika kao što su ugroza vlastitog života, svjedočenje pogibelji bliskih osoba, fizičkom i seksualnom zlostavljanju. Po izlasku iz zatočeništva smještena je u Primoštenu gdje je upoznala današnjeg supruga, udala se i živi u okolici [adresa]. Opisuje da je teško zanijela svog sina, pritom često brka kronologiju zbivanja, teško se snalazi u prošlim događajima. Ovakav problem nije rijedak kod osoba granične inteligencije koji se teško orijentiraju u prošlim događajima, teško razlikuju bitno od nebitnog, teško se izražavaju i govore na razini konkretnog. Tužiteljica prvenstveno navodi tjelesne probleme opisujući migrenu koja se pojavila nakon rata, spontani pobačaj ali i probleme sa štitnjačom. Također navodi da do 2016. nije tražila pomoć psihijatra jer se sramila događaja kojoj se dogodio pogotovo jer su svekar i svekrva je nazivali kurvom jer je ostala za vrijeme okupacije u [adresa]. Iz razgovora sa tužiteljicom doznaje se da je krajem devedesetih intenzivno sanjala traumatski događaj ali i poginule susjede i prijatelje. Izbjegava gledati dokumentarne emisije koje je podsjećaju na traumatski događaj. O njemu vrlo teško i nerado priča. Tek kada je se upita za detalje događaja počinje ga opisivati no vrlo nevoljko lako se time može pomisliti da se radi o neproživljenosti traumatskog događaja, može se raditi o izbjegavanju prisjećanja na traumu što je jedan od dijagnostičkih kriterija Posttraumatskog stresnog poremećaja. Ostali kriteriji koji su prisutni kod tužiteljice su smetnje spavanja, sanjanje košmarnih snova, simptomi ustrašenih akcija, smetnje koncentracije, nepovjerljivost prema drugima, potreba za socijalnom izolacijom, emocionalna odvojenost od drugih ljudi. Također jedan od čestih simptoma traume pogotovo seksualne traume je fenomen disocijacije koji predstavlja odvajanje emocija od proživljenog traumatskog događaja. U takvim situacijama osobe koje opisuju traumatski događaj u pravilu ne pokazuju emotivno proživljavanje pa se može steći dojam da osoba i nije proživjela traumatski događaj. S druge strane osobe koje imaju intelektualnih poteškoća smanjenih su resursa da se nose sa traumom te imaju poteškoće prevladati i proraditi traumatski događaji na psihološkoj razini. U tim slučajevima nije rijetko da se negativne emocije prenose na tjelesnu razinu i javljaju se Psihosomatski poremećaj kao što su migrena i bolest štitnjače. Sudska vještakinja je mišljenja da tužiteljica iskazuje značajke Posttraumatskog stresnog poremećaj koji se manifestiraju simptomima ponovnog proživljavanja traumatskih događaja, simptomima pojačane pobudenosti te smetnji na afektivnom i kognitivnom planu u vidu izbjegavanja svega što je podsjeća na traumu, poteškoća koncentracije, emocionalnog utrnuća, depresivnog afekta i negativnog, pesimističnog pogleda na budućnost i svoju okolinu. Također su kod tužiteljice prisutni i simptomi disocijacije koji su također sastavni dio kliničke slike posttraumatskog stresnog poremećaja. Činjenica da se ista nije ranije javila, ni liječila posljedica je straha od stigmatizacije i odbacivanja okoline što je posebno moguće kod takvog događaj kao što je silovanje (o čemu govore i podaci iz literature). Nema elemenata na temelju kojih bi vještakinja mogla sa sigurnosti utvrditi da tužiteljica nije bila izložena traumatskom događaju silovanja tijekom zatočeništva u [adresa] u vrijeme Domovinskog rata.

20. Na nalaze i mišljenja stalne sudske vještakinje za kliničku psihologiju Ivane Frančula Modrčin i nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju BČ tužiteljica niti tuženik nisu imali prigovora niti primjedbi.

21. Nadalje, tijekom upravnog spora izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka IČ i RČ zamolbenim putem, te spisu predmeta prileži zapisnik Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pom-13/2025-5 od 29. travnja 2025., a iz koje je razvidno da su navedene svjedokinje izjavile da nemaju saznanja da je tužiteljica bila zlostavljanja i maltretirana, a niti seksualno zlostavljana tijekom Domovinskog rata.

22. S obzirom na podatke spisa predmeta, dokaze provedene tijekom upravnog postupka, te dokaze provedene tijekom ovog spora, prema ocjeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika nije pravilno ni zakonito.

23. Naime, prema obrazloženju osporenog rješenja tuženik ne smatra spornim ostale propisane uvjete iz Zakona, već s obzirom da je doneseno negativno mišljenje Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja, te obzirom na oprečne izjave tužiteljice o samom događaju, raniji iskaz pred članovima Povjerenstva, dopunski iskaz pred članovima Povjerenstva, iskaze svjedokinje, medicinsku dokumentaciju i svu ostalu prikupljenu dokumentaciju koja dovodi u sumnju iskaz tužiteljice vezano za predmetni događaj, to da ne postoji dovoljno činjenica koje bi u zbiru upućivale da je tužiteljica žrtva seksualnog nasilja sukladno odredbi članka 2. stavka 1. Zakona.

24. Međutim, ovaj Sud navedeno obrazloženje osporenog rješenja, a polazeći od podataka spisa predmeta, te rezultata provedenog dokaznog postupka u ponovljenom upravnom postupku, te dokaza izvedenih tijekom ovog spora, ne nalazi pravilnim i zakonitim.

25. Naime, kako iz nalaza i mišljenja provedenog kombiniranog medicinskog vještačenja po vještakinjama za kliničku psihologiju Ivane Frančula Modrčin i nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju BČ, a na koji stranke nisu imale primjedbi niti prigovora, a koje nalaze i mišljenja ovaj sud kao vjerodostojne, valjane i potpune prihvaća, jasno proizlazi da nema elemenata odnosno dokaza na temelju kojih bi vještakinje sa sigurnosti mogle utvrditi da tužiteljica nije bila izložena traumatskom događaju silovanja tijekom zatočeništva u [adresa] u vrijeme Domovinskog rata. Tako vještakinja za kliničku psihologiju dr. Ivana Frančula Modrčin navodi da je kod tužiteljice misaoni tijek po formi konfuzan. Emocionalni status ukazuje na učinke proživljenog traumatskog iskustva (fenomeni izbjegavanja, simptomi ponovnog proživljavanja trauma kada se aktivno usmjerava na prisjećanje događaja, distrakcija, te psihosomatske reakcije prilikom prisjećanja). Nedosljednost iskaza žrtve da nije dokaz da se traumatski događaj nije dogodio, te je posebno, detaljano, jasno, pozivom i na recentu literaturu, izjasnila da to može ukazivati da su na sjećanje žrtve utjecali interferirajući događaji. Život tužiteljice da je bio težak i praćen nizom stresnih događaja (rođenje sina s posebnim potrebama, neprihvaćanje okoline, stradanje muža, egzistencijalna borba). Istraživanja sugeriraju da je sadržaj traumatskog sjećanja prilagodljiv tj. podložan subjektivnim izmjenama. Neutralne informacije i svakodnevni događaji i druge smetnje zapamćivanja interferiraju s traumatskim događajem i otežavaju prisjećanje tj. mijenjaju sadržaj traumatske memorije. Navela je da postoje jaki razlozi za tvrdnju da nedostatak dosljednosti sam po sebi ne može biti razlog za davanje bilo kakve negativne procjene vjerodostojnosti.

25.1. Nadalje, sudska vještakinja spec. psihijatar BČ je mišljenja da tužiteljica iskazuje značajke Posttraumatskog stresnog poremećaj koji se manifestiraju simptomima ponovnog proživljavanja traumatskih događaja, simptomima pojačane pobudenosti te smetnji na afektivnom i kognitivnom planu u vidu izbjegavanja svega što je podsjeća na traumu, poteškoća koncentracije, emocionalnog utrnuća, depresivnog afekta i negativnog, pesimističnog pogleda na budućnost i svoju okolinu. Također su kod tužiteljice prisutni i simptomi disocijacije koji su također sastavni dio kliničke slike posttraumatskog stresnog poremećaja. Činjenica da se ista nije ranije javila, ni liječila posljedica je straha od stigmatizacije i odbacivanja okoline što je posebno moguće kod takvog događaj kao što je silovanje (o čemu govore i podaci iz literature).

26. Slijedom navedenog, polazeći od sadržaja pisanih nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještakinja, na koje stranke u ovom sporu nisu imale prigovora niti primjedbi, a koje nalaze kako je već gore navedeno, ovaj sud u cijelosti kao vjerodostojne, stručne i argumentirane u cijelosti prihvaća, te imajući u vidu iskaz svjedokinje EČ od 28. lipnja 2019. kao i iskaz dan u ponovljenom upravnom postupku koja se jasno i decidirano izjasnila da je tužiteljica bila silovana 1991. u mjestu [adresa], da je ona vidjela kako je tužiteljicu jedan četnik odveo u jednu sobu u prizemlju kuće njenih roditelja i da je čula tužiteljicu kako vrišti, da moli da je ne dira i ne siluje, da je ona još nevina, te da je tada u istoj kući u drugoj sobi i ona bila silovana, i da joj je tužiteljica nakon toga rekla da je silovana, te je navela da ima saznanja da je tužiteljica još jednom silovana u prosincu 1991., ali da joj to tužiteljica nije priznala, da je na upit dala razumne razloge zbog kojih nije ranije iskazivala o spornom događaju niti spominjala tužiteljicu, te da je tužiteljica u svom iskazu od 8. veljače 2018. kao i u iskazu danom u ponovljenom postupku iskazala da je bila silovana opisujući sporni događaj, ovaj sud osporeno rješenje tuženika kojim se zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti iz gore citirane odredbe članka 2. stavka 1. Zakona ne nalazi pravilnim i zakonitim.

27. Ovo osobito kada se ima u vidu da je svjedokinja EČ osoba kojoj je rješenjem tuženika od 29. travnja 2016. utvrđen status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, to pozivanje tuženika na nedosljednost u iskazivanju tužiteljice i svjedokinje, te njihove oprečne izjave u pogledu tko je sve bio prisutan, jesu li bile skupa ili ne, mjesto događaja, tko je bio zlostavljač i dr., kada se uzme u obzir nalaz i mišljenje sudske vještakinje za kliničku psihologiju dr. Ivane Frančula Modrčin da postoje jaki razlozi za tvrdnju da nedostatak dosljednosti sam po sebi ne može biti razlog za davanje bilo kakve negativne procjene vjerodostojnosti, te da nedosljednost iskaza žrtve nije dokaz da se traumatski događaj nije dogodio, te da je ista detaljno, jasno, pozivom i na recentu literaturu, izjasnila da to može ukazivati da su na sjećanje žrtve utjecali interferirajući događaji nije osnovan.

28. Ovdje je potrebno istaći, a kako je to izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4540/2018 od 19. svibnja 2020. da je općepoznata činjenica, da tjelesno, a pogotovo seksualno nasilje, odnosno silovanje predstavlja izuzetno jako traumatsko iskustvo koje ostavlja teške, razorne i dugotrajne posljedice za žrtve takvog nasilja. Jak osjećaj srama i straha te još uvijek brojne predrasude prema žrtvama takve vrste nasilja onemogućuju žrtve da prijave takvo nasilje i potraže pomoć. Stoga u takvim situacijama razgovori sa žrtvama mogućeg seksualnog nasilja zahtijevaju, od onih koji te razgovore provode, veliku osjetljivost i razumijevanje složenosti psiholoških učinaka takvog zlostavljanja.

29. Stoga, ovaj Sud poklanjajući vjeru nalazima i mišljenjima stalne sudske vještakinje za kliničku psihologiju Ivani Frančula Modrčin i sudskoj vještakinji za psihijatriju BČ pribavljenim tijekom ovog spora, nalazi da je tužiteljica tijekom provedenog upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu vjerodostojno iskazivala o proživljenoj traumi, kao i svjedokinja EČ (koja ima utvrđen status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata), to se ne može prihvatiti mišljenje Povjerenstva kako iskaz tužiteljice nije dovoljno uvjerljiv obzirom da tuženik po ocjeni ovog suda nije iskaz tužiteljice cijenio u svjetlu gore navedenih konkretnih okolnosti.

29. Naposljetku, pozivanje tuženika na nepovezanosti u iskazu svjedokinje EČ s onim što je iskazivala pred Povjerenstvom u predmetu utvrđivanja svjedokinje žrtvom seksualnog nasilja, gdje nije opisivala sporni događaj niti navodila tužiteljicu te opisanog događaja sadržanog u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-44/04 od 1. listopada 2004. koja je podignuta protiv FČ i LČ na štetu EČ (tada MČ), ovdje svjedokinje, o događaju po osnovu koje je imenovanoj bio priznat status žrtve seksualnog nasilja sukladno odredbama Zakona, ne može biti razlog za neprihvaćanje iskaza navedene svjedokinje iz razloga jer je svjedokinja jasno navela da je više puta u to vrijeme bila silovana na području općine [adresa] pa je stoga neosnovano ovakvo utvrđenje tuženika. Pored toga, na upit je navela da kod davanja prvog iskaza nije spominjala tužiteljicu jer da se nije ni sjetila, da nije spominjala nikoga, da ona zna dvadesetak žena koje su silovane u [adresa], te je navela da je puno puta silovana i da se na prvom ispitivanju jednostavno nije sjetila ovog s tužiteljicom, ispričala je druge situacije kada je bila silovana, da nije mogla sve reći, nešto je htjela ostaviti i za sebe.

30. Stoga, kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda, nepravilan je zaključak tuženika da tužiteljica nije žrtva seksualnog nasilja sukladno odredbi članka 2. stavka 1. Zakona.

31. Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništiti osporeno rješenje tuženika i tužiteljici utvrditi status žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (točka I. i II. izreke presude). Budući da je sud meritorno odlučio o traženom statusu tužiteljice te kako u upravnom postupku nisu utvrđivani relevantni kriteriji o kojima ovisi pravo na novčanu naknadu, to će tuženik u roku od 60 dana od dana od dana dostave pravomoćne odluke donijeti rješenje o iznosu novčane naknade i pripadajućih prava iz članka 15. Zakona. (točka III. izreke).

31. S obzirom na uspjeh tužiteljice u ovom sporu valjalo je na temelju odredbe članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i trošak zastupanja na četiri ročišta (3. ožujka 2023., 3. prosinca 2024., 20. veljače 2025. i 3. rujna 2025.), svaka radnja po 1 000,00 eura, odnosno ukupno 5.000,00 eura, a što uvećano za 25% PDV-a iznosi ukupno 6.250,00 eura (Tbr. 27. u svezi Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23). Na navedeni iznos je potrebno dodati i trošak provedenog vještačenja u iznos od 1.040,05 eura, a što ukupno iznosi 7.290,05 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu 3. listopada 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte