Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-124/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Željka Radoš Radičević, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koga zastupa punomoćnik Anamarija Udiljak, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 26. kolovoza 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9013783981, sklopljenog dana 17.6.2008., ovjerenog kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz Slatine pod brojem OV-8505/08 dana 17.6.2008., između tužitelja VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% (slovima: dva cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 192,18 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od 18.6.2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 25. veljače 2025. tužitelj je podnio kod ovog suda tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 17.6.2008. ugovor o kreditu, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i na raspolaganje stavio kredit u iznosu od 8.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoreno je u čl. 12. st. 3. da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,5% u iznosu kredita. Ugovorna odredba smatra se nedopuštenom i ništetnom jer je nejasna, općenita i ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita, te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom. Poziva se na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Tvrdi da je sklapanjem sporne odredbe tuženik postupao nepošteno i time tužitelja doveo u neravnopravan položaj protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra kako je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita. Poziva se na odluke Suda Europske unije, Vrhovnog suda RH i na pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. Predlaže da sud donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama. Tvrdi da je odredbom čl. 12.3. predmetnog ugovora jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku za određenu protučinidbu. Navode se troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a poziva se i na određene drugostupanjske odluke, te na odluke Suda EU i Direktive Europskog parlamenta i Vijeća. Tvrdi da sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tužitelj je naknadu u iznosu od 1.448,00 HRK platio 18.6.2008. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka VĐC i tužitelja kao stranku, te je izvršio uvid u: knjigovodstvenu karticu, ugovor o nenamjenskom kreditu i dopis.

4. Svjedok VĐC navela je u svom iskazu da od 1991. do 2023. godine radila je u Privrednoj banci (samo s malim prekidom je radila u Jugobanci) i to na poslovima voditelja računovodstva, kreditnog referenta i osobnog bankara. Tužitelja poznaje iz viđenja, a ne može se sjetiti konkretnog slučaja u vezi njegovog kredita. Ukoliko je na ugovoru na kreditu ona potpisana pretpostavlja da je ona i radila obradu kredita, ali kao što je rekla konkretnog slučaja se ne sjeća, budući da je svake godine bilo sklopljeno oko 100 ugovora o kreditu, pa čak možda i više. S bankom nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta kredita i ugovori su bili već unaprijed tiskani, a stranka je mogla ili prihvatiti sve te uvjete ili ne. Što se tiče ulazne naknade visina te naknade ovisila je o vrsti kredita, a ne zna točno o kakvom kreditu se radi kod tužitelja. Ne sjeća se dakle konkretno da bi ju tužitelj bilo što pitao u vezi predmetnog ugovora. Prvo je bio preliminarni razgovor kojim se klijent upoznavao s vrstom kredita ili ga je ona obavještavala o vrstama kredita koje može izabrati. Klijent je imao vremena do podnošenja zahtjeva donijeti odluku koju vrstu kredita želi, vraćao se s tom odlukom njoj i tada su radili obradu te vrste kredita. Konstatirali su glavnicu, kamatu, naknadu i period obrade kredita. Treći dolazak bilo je davanje ugovora o kreditu za solemnizaciju kod javnog bilježnika. Nakon toga, četvrti susret je bilo puštanje plasmana u kome se kompjutorski puštao iznos naknada i preostale glavnice na tekući račun. Taj obrazac je klijent potpisao. Ona osobno je strankama pojašnjavala sve parametre ugovora, a neki klijenti su se zanimali, a neki nisu, međutim, konkretnog slučaja se ne sjeća. Što se tiče naknade za obradu, nekada je računala iznos, a nekada samo postotak, kako je klijent tražio. Ukoliko je netko tražio točan iznos naknade, izračunala je. Jako malo klijenata se zanimalo na što se odnosi naknada za kredit, a ukoliko ju je to netko pitao, mogla je to i reći. Za pojam "program inovacija" je čula, a to je banka automatski obračunavala, a to je ovisilo o broju proizvoda koje je klijent imao u banci. Godine 2008. nije bilo mogućnosti smanjenja naknada, niti pregovora u vezi toga, koliko se sjeća, odnosno ne sjeća se točno. Ne može se sjetiti da li je ikad klijent tražio smanjenje naknade za obradu kredita, a ne zna da li je tih slučajeva bilo. Sud je cijenio iskaz svjedoka kao isitnit jer je logičan i uvjerljiv, a ni stranke nisu imale primjedbi. Svjedok nije imao nikakvih saznanja o konkretnom slučaju, već je samo načelno iskazivao o postupku odobravanja kredita. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka sud nije utvrdio niti jednu činjenicu koja je odlučna u ovoj parnici.

5. Tužitelj VĐ naveo je u svom iskazu da ne zna točno kada je sklopio ugovor o kreditu, uglavnom zna da je bio na 10 godina i da je kredit otplaćen. Kredit je bio na 8.000,00 eura, a više se ne sjeća je li bio u kunama ili u eurima. Ne sjeća se točno kako je to bilo s ulaznom naknadnom, uglavnom on je sve plaćao kako su mu stizale uplatnice, pa pretpostavlja da je ta ulazna naknada bila plaćena tijekom vraćanja kredita. 38 godina radio je u "Gaju", a počeo je raditi 1973., a sa 60 je otišao u mirovinu, a u mirovini je već 13 godina. Kredit je bio nenamjenski i trebao mu je za uređenje kuće, a u kritično vrijeme kada je podizao kredit nije imao otvoren nikakav obrt, a obrt nije nikad imao. S bankom nije bilo nikakvih pregovora oko kredita, već je ugovor bio unaprijed otiskan i on je samo isti potpisao. Djelatnika banke ništa nije pitao u vezi ulazne naknade, niti mu je djelatnik banke išta pričao o tome, a obradu kredita mu je radila gospođa VĐC. U svezi predmetnog kredita bio je samo dva puta u banci. Ne sjeća se je li pročitao ugovor o kreditu. Ne sjeća se je li mu gospođa VĐC pročitala ugovor o kreditu. Ne sjeća se o čemu je točno razgovarao s VĐC prilikom obrade kredita. VĐC ništa nije pitao u svezi kredita, a mislio je da je sve normalno i u redu i htio je samo dobiti novac, a drugo ga ništa nije zanimalo. Kod bilježnika nije išao vezano za ugovor. Ne sjeća se točno koliki iznos i na koji način mu je banka isplatila kredit. Ne prati slučaj "Franak" i nije ga ni pratio i ni ne zanima ga. Tek kasnije je saznao da ga je banka prevarila, pa se onda odlučio podnijeti tužbu, a ne zna točno kada je to bilo, a to je saznao od drugih ljudi koji su dobili sud. Na tužbu se odlučio jer mu nedostaje novca, jer za 40 godina radnog staža dobiva mirovinu od 400,00 eura. Ne može reći zašto nije tužio kad je otišao u mirovinu, a onda nije ni znao da su ga prevarili u banci.

6. Iz knjigovodstvene kartice koja prileži spisu proizlazi da je dana 18.6.2008. tužitelj platio banci iznos od 1.448,00 kuna.

7. Iz ugovora o nenamjenskom kreditu utvrđeno je da je sklopljen dana 17.6.2008. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.000,00 eura, a kredit se odobrava kao nenamjenski kredit. Člankom 12. st. 3. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita.

8. Iz dopisa od 18. lipnja 2024. proizlazi da je tuženik izvijestio tužitelja da su iz priložene knjigovodstvene kartice vidljivi svi naplaćeni troškovi po predmetnom kreditu s navedenim datumima i iznosima. Naplaćena naknada evidentirana je na kontu 1240074400.

9. Tuženik ne spori da su stranke sklopile ugovor o nenamjenskom kreditu dana 17.6.2008. Sporna je u ovoj parnici ništetnost odredbe čl. 12. st. 3. ugovora o nenamjenskom kreditu. Iz ugovora o nenamjenskom kreditu, te iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je tužitelj kredit podigao kao fizička osoba i da je isti utrošio za tekuće potrebe jer nakon odlaska u mirovinu novca nije imao. Iz ugovora o nenamjenskom kreditu, te iz iskaza samog tužitelja, proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji je već unaprijed bio otiskan. Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit, utvrđeno je da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, a koji se odnose na tzv. naknadu za odobrenje kredita, niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da je naknada određena u postotku i da se isplaćuje jednokratno. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku, a ne u nominalnom iznosu, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

10. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovu ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa neovisno kad je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije. Visina naknade za odobrenje kredita utvrđena je iz dopisa od 18.6.2024. i knjigovodstvene kartice, što i nije sporno budući da tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj naknadu od 1.448,00 kuna platio 18.6.2008. Stoga je sud odlučio da tuženik isplati tužitelju utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

11. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da u kritično vrijeme nije imao obrt i da je novac dobiven od banke utrošio za tekuće potrebe jer je imao malu mirovinu. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on osobno banci platio spornu naknadu, odnosno da je ustvari nije posebno platio, već mu je banka za taj iznos umanjila isplatu kredita, tako da je aktivna legitimacija tužitelja neupitna.

13. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Uzimajući u obzir navedeno zastara nije niti počela teći.

14. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u dispozitivu.

15. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku sud je odlučio da tuženik naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura i to za: sastav tužbe s PDV-om 250,00 eura, sudsku pristojbu za tužbu 26,55 eura, zastupanje na ročištu 13.5.2025. s PDV-om 250,00 eura, zastupanje na ročištu 26.8.2025. s PDV-om 250,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude s PDV- om 125,00 eura, sastav podneska od 31.3.2025. s PDV-om 250,00 eura i sudsku pristojbu na presudu 53,09 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 13.5.2025. jer sastav tog podneska nije bio potreban za vođenje parnice, a osim toga, tužitelj nije dobio dopuštenje suda za sastav tog podneska.

U Slatini 3. listopada 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetniku iz Osijeka, Trg Ante Starčevića 12,

2. Tuženik: po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 224/III.