- 1 -              Rev 1187/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1187/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz S., OIB …, koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-741/2019-2 od 6. listopada 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1737/19 od 3. lipnja 2019., u sjednici održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 28.092,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose počevši od 5. lipnja 2014. do isplate kako je to pobliže opisano u točki I. izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 32.090,50 kuna s pripadajućim kamatama kao neosnovan. Prvostupanjskim rješenjem je odbačena tužba u dijelu kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 20.095,79 kuna koji se odnosi na razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. kolovoza 2018. kao nedopuštena.

 

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalba tuženice djelomično je uvažena, a djelomično odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženice odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda pod točkom a) potvrđena u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 28.092,87 kuna sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je pod točkom b) preinačena tako da je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 32.090,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose počevši od 5. lipnja 2014. do isplate kako je to pobliže opisano u točki b) izreke drugostupanjske presude, a prvostupanjsko rješenje je ukinuto i prijedlog za preinaku tužbe odbačen. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 10.142,00 kuna u roku od 15 dana.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-779/2022-2 od 9. ožujka 2022., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-741/2019-2 od 6. listopada 2021. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              „Predstavlja li potraživanje naknade štete zbog izgubljene dobiti, u vidu razlike visine iznosa zaštićene i tržišne najamnine, povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima te posljedično, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine (time i sva dospjela neispunjena te buduća povremena davanja) protekom 5 godina računajući od dospijeća najstarijeg dospjelog neispunjenog potraživanja?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženice iz revizije te je zatražila trošak odgovora na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice koji je u najmu zaštićenog najmoprimca na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

 

9. Polazeći od toga da je tuženica, propisujući Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje: ZNS) niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvela brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, pri čemu se odgovornost tuženice sastoji u propuštanju poduzeti odgovarajuće zakonodavne ili druge opće mjere kako bi osigurala ravnotežu između interesa najmodavaca i općeg interesa zajednice, a propisi koji su regulirali institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavljali su protupravno ponašanje jer su njima vrijeđani Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zaštićeno pravo vlasništva stanova, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženica odgovorna za naknadu štete.

 

10. Slijedom navedenoga, pobijanom presudom primjenom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) prihvaćen je zahtjev za naknadu štete koja čini razliku između tržišne i zaštićene najamnine u razdoblju od 1. travnja 2014. do 31. kolovoza 2018., sve s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose do isplate.

 

10.1. Odlučujući o prigovoru zastare, nižestupanjski sudovi zaključuju da je pravna osnova potraživanja tužiteljice naknada štete te da u pogledu zastare treba primijeniti trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO pri čemu se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim tražbinama i ne može doći do zastare prava. Uzevši u obzir da je tužiteljica podnijela prijedlog za mirno rješenje spora, kojim je došlo do prekida zastare, 5. travnja 2017., dok se najstariji neplaćeni iznos najamnine odnosi na travanj 2014., dakle manje od 3 godine gledano unatrag, nižestupanjski sudovi utvrđuju da je prigovor zastare neosnovan. Pri tome je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio primjerenu najamninu zbog čega je za više traženo odbio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i tužiteljici dosudio i preostali dio najamnine smatrajući da tužiteljica ima pravo na tržišnu najamninu, a ne na primjerenu najamninu.

 

11. Tuženica u reviziji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o povremenoj tražbini iz čl. 226. ZOO, a da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva, prema čl. 227. st. 1. ZOO, za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (čl. 227. st. 2. ZOO).

 

11.1. Drugim riječima, tuženica smatra da je samo pravo, iz kojeg proizlazi ovo (povremeno) potraživanje tužiteljice prema njoj, zastarjelo, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti u cijelosti.

 

12. Imajući na umu da je ovaj sud u odluci Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019., odgovarajući na identična pitanja tuženice, zauzeo shvaćanje da se predmetna tražbina odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva godišnje pa da se u pogledu zastare te tražbine primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO, pobijana odluka ne odstupa od shvaćanja koje je o spornom pitanju zauzeo revizijski sud. Naime, u konkretnom je predmetu sud, upravo u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, zaključio da sporno potraživanje ne predstavlja povremenu tražbinu iz čl. 226. ZOO, slijedom čega nema mjesta primjeni niti odredbe čl. 227. ZOO kojom je uređena zastara prava iz kojeg proistječu povremene tražbine. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci revizijskog suda broj: Rev-1203/2021-2 od 5. listopada 2022.

 

12. Slijedom navedenoga, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici štetu koja se odnosi na razliku najma za razdoblje od 1. travnja 2014. do 31. kolovoza 2018., zbog čega revizija tuženice nije osnovana te ju je, primjenom odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

13. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 19. rujna 2023.