Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-306/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupane po punomoćnicima iz OD Hanžeković&Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 25. kolovoza 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 51400607-5103409004, sklopljenog u Sisku između tužitelja ŠN i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d. dana 9. veljače 2007., sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 370,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 12. veljače 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju ŠN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 3. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠN je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako je s tuženikom dana 9. veljače 2007. u Sisku sklopio Ugovor o kreditu broj: 51400607-5103409004 na iznos od 30.820,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu propisano je da „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora“, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 616,40 CHF, odnosno 2.790,05 HRK prema tadašnjem srednjem tečaju HNB-a, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 370,30 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Slijedom svega ranije navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d. je naveo kako prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari skreće pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5103409004 od dana 09.02.2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik prije svega ističe kako tužba nije razumljiva i ne sadrži sve ono što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, odnosno da sukladno odredbi članka 106. Zakona o parničnom postupku vrijednost predmeta spora nije ispravno navedena, te se razlikuje od iznosa koji tužitelj potražuje u tužbenom zahtjevu. Citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Slijedom gore navedenog, tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači vrijednost predmeta spora i iznos isplate koji tužbom zahtjeva, a podredno da odbaci tužbu tužitelja. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09.). - dalje u tekstu: ZZP/07) kao i odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakon o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji zakoni se ratione temporis imaju primijeniti na odnose između tužitelja i tuženika, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim propisima djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 2% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, ŠNĆ, korisniku kredita jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenom izvatku vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 2%. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezani regulatorni troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2% od visine predmetnog kredita u iznosu od 616,40 CHF, odnosno 2.790,05 HRK prema tadašnjem srednjem tečaju HNB-a, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 370,30 EUR. Slijedom navedenog, tuženik ne čini spornom visinu naknade za obradu kredita. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Uvažavajući sve dosada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe. Sporna naknada plaćena je 12.02.2007. godine, a tužba je podnesena 24. rujna 2024. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući da je istekao petogodišnji zastarni rok. Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od uplate naknade izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP- a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO- a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6-9 spisa), otplatni plan za kredit (str. 38-43 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja ŠN i svjedoka ŠNĆ (str. 255 spisa).

4. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka Sud je saslušao tužitelja ŠN koji je naveo u svom iskazu kako mu, prilikom podizanja kredita kod tuženika, nitko nije napomenuo plaćanje nikakve ulazne naknade za troškove kredita. Tek je prilikom isplate iznosa kredita vidio da mu je isplaćen iznos umanjen za ovu naknadu. Nitko mu kod tuženika nije objasnio na što se ovi troškovi odnose. Radi se o sklapanju ugovora o stambenom kreditu za uređenje obiteljske kuće. Bio je tada zaposlen kao domar i ložač u Osnovnoj školi Jabukovac. U to vrijeme nije u vlasništvu imao trgovačko društvo, OPG niti obrt. Ugovor o kreditu sastavila je banka. Nije mogao utjecati na bilo koju odredbu tog ugovora koji je bio tako sastavljen i koji je morao potpisati. 2007. godine, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, plaća mu je iznosila oko 3.500,00 kuna. Iznos od 2.700,00 kuna koji mu je tada naplaćen u vidu troškova kredita bio mu je problem u kućnom budžetu.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 9. veljače 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 51400607-5103409004 koji je sklopljen između tužitelja ŠN kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d. kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 30.820,00 (čl. 2. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, a dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu (čl. 7. Ugovora). U čl. 10. Ugovora navedena je naknada od 2,00 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom Ugovora.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. Ovdje Sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP-a propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdan pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini ispravno određen VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu, točno označio VPS slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi, pa se prigovor tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanim.

7. Između stranaka nije sporno da je naknada za obradu kredita iz čl. 3. utuženog Ugovora o kreditu iznosila 370,30 eura koji iznos je tužitelju naplaćen prilikom isplate kredita dana 12. veljače 2007.

8. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač. Slijedom navedenog tužitelj je, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP-a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos s prednikom tuženika (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao banka nudio kredite, što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti), a radi osobnih potreba tužitelja (uređenje obiteljske kuće). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba (dakle ne kao trgovac) i to radi uređenja obiteljske kuće (dakle ne za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao suprotno, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, već protivno tome tužitelj navodi da od strane banke nije upućen o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu, a koji je tužitelj i potpisao.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a u st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru proizlazi i iz iskaza svjedoka ŠNĆ koja je u svom iskazu navela kako nije svakom klijentu s kojim je razgovarala objašnjavala sve od čega se ugovorena naknada sastoji, svakom klijentu nije objasnila ništa posebno osim visinu naknade koju je izračunala, a klijent nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade niti je mogao odbiti plaćanje iste budući je naknada propisana pravilnikom banke. Osim toga i činjenice da se sam ugovor poziva na opće akte same banke kao sastavne dijelove ugovora. Da je predmetni Ugovor tipski, ne osporava i sam tuženik u svome odgovoru na tužbu, a činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, potvrđuje tužitelj u svome iskazu.

10. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 10. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 2,00 % od iznosa kredita kojeg je tužitelj platio, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita i trajanju otplate kredita te visini anuiteta, a tuženik, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

13. Tuženik niti tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 10. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku, a sama svjedokinja je u svom iskazu navela kako radnje koje čine posao obrade kredita ulaze u opis njenog radnog mjesta i radnog mjesta svih sudionika uključenih u proces i zaposlenih kod tuženika.

14. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je odredba čl. 10. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste (što je potvrdila i saslušana svjedokinja), da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

15. Stoga, mišljenje je ovog suda da je odredba čl. 10. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 2,00 % na iznos kredita, koju je dužan platiti prije korištenja kredita, nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. do 4. ZZP-a, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), a na navedeni zaključak Suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 10. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (2,00% od iznosa kredita).

16. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02 i 12/06), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 84. ZZP-a.

17. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 10. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 10. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a.

18. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

19. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 10. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

20. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 370,30 eura, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 12. veljače 2007., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također uzimajući u obzir da između stranaka nije sporno da je navedeni iznos tužitelju naplaćen 12. veljače 2007..

22. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

23. Također Sud smatra neosnovanim i prigovor mjesne nenadležnosti koji je istaknuo tuženik u svom odgovoru na tužbu. Naime, sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci Sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. U konkretnom slučaju sporni Ugovor o kreditu od dana 9. veljače 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Prebivalište tužitelja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bilo na području Petrinje, te tužitelj danas ima prebivalište na istoj adresi na području Petrinje, a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. Ugovora o kreditu) se nalazi u Zagrebu, te bi dolaskom na sud u Zagreb tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Također, odredbom čl. 19. st. 1. ZZP-a propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u toč. I i II izreke ove presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima dana 01.04.2025. i 25.08.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. st.3.), za sastav podneska od 08.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. st.1.) i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,72 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 1.257,72 eura.

U Petrinji, 3. listopada 2025.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj ŠN, po punomoćnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženik Erste&Steiermärkische banka d.d., po punomoćnicima iz OD Hanžeković&Partneri, iz Zagreba,