Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-335/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 3. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. „Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9011309821 od 11. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja LC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,500% od iznosa kredita označenog pod (A) koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 8. travnja 2025. podnošenjem tužbe u predmetu P-294/2025 pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč. I izreke presude, a kojom mu je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita u visini 2,500% od iznosa ukupno odobrenog kredita. Navedeni predmet odlukom predsjednika neposredno višeg suda, dakle predsjednika ŽS Bjelovar posl. broj Su- 233/2025-2 od 11. lipnja 2025. (str. 67-70) upućen je na rješavanje ovome sudu.

2. U tužbi tužitelj činjenično ističe da su 11. svibnja 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9011309821, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 HRK, da je kredit odobren na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2,500% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, da je predmetna naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 2.500,00 HRK. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, kojim člankom Zakona o zaštiti potrošača je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Kako tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita, proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Predlaže tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

3.1. U opširnom odgovoru na tužbu (str. 12-19) tuženik prije svega prigovora pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, zatim ističe prigovor zastare, poziva se na Direktivu Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva), na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje je li određena odredba poštena što znači da se u svakom pojedinačnom slučaju trebaju ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja toga ugovor, na stajalište VSRH iskazanog u odluci Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024., na presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019. u predmetu C-621/17, na odredbe tada važećeg Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 17/2008, 74/2009) koji nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade već je u odredbi čl. 173. prepoznao pojam naknada odn. provizije koju banka zaračunava korisniku kredita, zatim na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), na odredbe Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), te na odredbe čl. 81- čl. 88. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, na odredbe čl. 295. ZOO i čl. 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), te na odluku Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023.

3.2. Tuženik ističe da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 100.000,00 HRK, te da u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 2.500,00 HRK ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat, te da iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

3.3. Tuženik navodi da je zahtjev transparentnosti iz čl. 85. ZZP-a ispunjen temeljem činjenice da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a, kao i da je ista naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika.

3.4. Obzirom da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama, tuženik tvrdi da je jasno kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

3.5. Tuženik osporava zahtjev tužitelja i u dijelu gdje se potražuje isplata zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjev iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz obvezu istoga da tuženiku naknadi iznosa parničnog troška.

4.1. U svome očitovanju na dostavljeni odgovor na tužbu (str. 31-66) tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, dok je čl. 323. st. 1. istog Zakona propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

4.2. Tužitelj tvrdi da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada, te koje troškove pokriva te da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obveza transparentnosti ugovorenih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini te da je to odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

4.3. Nadalje, ističe da je tzv. ulazna naknada prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a kojom obvezom je tužena za krajnji cilj imala isključivo ostvarenje dodatnog profita.

4.4. Tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., te obzirom na izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), jasno je da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno, a kako to obrazlaže Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

4.5. Zaključno tužitelj tvrdi da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako VS RH u odluci posl.br. Rev-637/2023 od 13. veljače 2024.).

4.6. Slijedom navedenog, tužitelj tvrdi da odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna. U prilog svojih navoda, tužitelj se poziva i na sudsku praksu u istovjetnim predmetima kao što je i predmet spora ovoga postupka - presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., presuda Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-1250/2022 od 05. svibnja 2023., presuda Županijskog suda u Puli-Pola, posl.br. Gž-19/2023 od 16. siječnja 2023., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. Gž-216/2025 od 20. ožujka 2025.

4.7. Tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor naznačene vrijednosti predmeta spora ističe kako se ovdje isključivo radi o utvrđenju ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u odgovor PBZ-a (str. 4-5), u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu od 11. svibnja 2006. (str. 6-7), u Opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb (str. 20-28), u sudsku praksu (str. 34-66), pročitan je zapisnik sa ročišta održanih kod ovog suda dana 3. listopada 2025. (str. 75-77), te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 11. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita.

7. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu.

8. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13/EEZ),

Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje: ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

9. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

12.1. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja ( str. 75-77), dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran o naknadi koju je bio dužan platiti niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da u vrijeme zaključenja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo, da se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je već bio pripremljen od strane banke te da nije mogao utjecati na odredbu koja je unesene u ugovor koji mu je predočen, da prilikom sklapanja ugovora o čijim odredbama nije mogao pregovarati niti djelatnica banke koja je s njim razgovarala nije mu posebno pojašnjavala zašto se ta naknada koristi, te da u konačnici odredbu o ulaznoj naknadi nije niti razumio.

12.2. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju takvog iskaza tužitelja sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

12.3. Iskaz tužitelja potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito obračun naknade za obradu kredita (str. 4) te Ugovor o kreditu (str. 6-7).

12.4. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu (str. 6-7) utvrđeno, da se radi o nenamjenskom kreditu građana – Ugovor o brzom gotovinskom kreditu ( uz zadužnicu ) na iznos od 100.000,00 kuna i otplatom u 84 jednokratna mjesečna anuiteta. U čl. 1. navedeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu označenu pod D u visini od 2,500% od iznosa kredita koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

13. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili 11. svibnja 2006. Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9011309821 (6- 7) na iznos od 100.000,00 HRK bez da je u ugovoru izričito navedena namjena korištenja ostvarenih kreditnih sredstava;

- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika, te isplaćen tužitelju u kunama a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima; - da navedeni Ugovor o kreditu, obzirom na iskaz tužitelja s ročišta održanog 3. listopada 2025., a koji se odnosi na utvrđenu namjenu korištenja ostvarenih kreditnih sredstava, ima po sudu utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora jer je sklopljen od strane tužitelja kao fizičke osobe koja je citirani pravni posao sklopila za ostvarenje potreba koja se nalaze izvan obavljanja njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (kupnja kuće), budući tu činjenicu tužena nije tijekom postupka osporila, niti u tome slučaju predložila dokaze kojima bi u odnosu na tako utvrđenu činjenicu tvrdila suprotno;

- da tužitelj s djelatnicima tuženika nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogao jedino prihvatiti ili odustati od kredita;

- da je odredbom čl. 1. Ugovora određena naknada obrade zahtjeva i odobrenja od 2,500% iznosa kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi;

- da je tužitelju temeljem predmetne odredbe čl. 1. Ugovora na ime naknade naplaćen iznos od 2.500,00 kuna.

14. Slijedom navedenog stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje kuće, ima smatrati potrošačem u smislu odredaba čl. 3. st. 1. ZZP/03.

15.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna.

15.2. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.1. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se s klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

16.2. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužitelju pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarao niti letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

16.3. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

17.1. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

17.2. Kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu čl. 3. st.1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

18.1. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18.2. Nadalje, u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da mu je novac bio potreban za kupnju kuće , pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi. Tuženik ove navode ničime nije dokazao, a evidentno je da tužitelj, nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

18.3. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pri čemu ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

19.1. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

19.2. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

19.3. Sporna odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03.

19.4. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna.

19. 5. Naime, u Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 2,500% naknade za korištenje, bez navođenja na što se to plaćanje konkretni odnosi. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

19.6. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke.

19.7. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 1. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze., slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod D u visini 2,500% od iznosa kredita označenog pod A, koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta . ".

20. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021. - 1024. ZOO, koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je odredbama čl. 214.- čl. 246. ZOO je između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl.322. -čl. 328. ZOO uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno. Odredba čl. 327. st.1. ZOO-a propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, dok odredba čl. 328. ZOO- a određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici od 30.siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pri tome i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. br. Su-IV-33/2022-2.

Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

22.1. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama.

22.2. Međutim, kako tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sud temeljem čl.2. st.1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, usvojen je tužbeni zahtjev i odlučeno kao u izreci ove presude (toč. I. izreke).

24. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog Zakona.

25. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti spora u tužbi, međutim kako tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti, bez zahtijeva za isplatom, vrijednost spora pravilno je naznačena sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023), koja određuje da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Obzirom da se tužbom traži samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, pravilno je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR.

26. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

27. Slijedom navedenog, odvjetniku prema navedenoj vrijednosti predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu Tarifa) iznosi 2,00 EUR.

28.1. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu, u ukupnom iznosu od 1.519,52 EUR-a (str. 78-79).

28.2. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 3. listopada 2025. godine 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 6. lipnja 2025. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 600,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 150,00 EUR, što onda iznosi 750,00 EUR.

28.3. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 EUR, tako da ukupan parnični trošak iznosi 829,64 EUR.

28.4. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. (str. 10) kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan i opravdan u postupku, budući je tužitelj bio u obvezi pristojbu platiti već prilikom podnošenja tužbe, a svako plaćanje se u sustavu evidentira, tako da je sud i bez podneska bio upoznat sa činjenicom plaćanja pristojbe, te trošak pristupa na ročište za objavu presude jer istom nije niti pristupio nije bilo određeno).

29. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 3. listopada 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj- po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetnici iz Bjelovara

2. Tuženik- po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba