Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
S 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-542/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužiteljice SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnici u Garešnici protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Mađarić&Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 4. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, a objavljenoj dana 3. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50- 3193362 koji su dana 16.prosinca 2005. zaključili tužiteljica SE, iz [adresa], br. 32 OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor i to:
- ugovorne odredbe točke 1. i točke 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kunska protuvrijednost po srednjem tečaju tuženika za CHF,
- ugovorna odredba točke 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika
- ugovorna odredba točke 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita
II
Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici SE iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.371,95 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31.12.2007. obračunava po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena, koja se obračunava na iznos od 275,40 € od 22.12.2005., na iznos od 2,14 € od 01.11.2008., na iznos od 3,90 € od 01.01.2009., na iznos od 5,16 € od 01.02.2009., na iznos od 5,73 € od 01.03.2009., na iznos od 4,20 € od 01.04.2009., na iznos od 4,50 € od 01.05.2009., na iznos od 2,07 € od 01.06.2009., na iznos od 0,28 € od 01.07.2009., na iznos od 0,76 € od 01.08.2009., na iznos od 1,70 € od 01.09.2009., na iznos od 1,62 € od 01.10.2009., na iznos od 0,66 € od 01.11.2009., na iznos od 2,45 € od 01.12.2009., na iznos od 3,89 € od 01.01.2010., na iznos od 5,93 € od 01.02.2010., na iznos od 5,46 € od 01.03.2010., na iznos od 8,23 € od 01.04.2010., na iznos od 7,70 € od 01.05.2010., na iznos od 8,73 € od 01.06.2010., na iznos od 17,59 € od 01.07.2010., na iznos od 15,76 € od 01.08.2010., na iznos od 21,34 € od 01.09.2010., na iznos od 19,41 € od 01.10.2010., na iznos od 16,31 € od 01.11.2010., na iznos od 22,85 € od 01.12.2010., na iznos od 31,16 € od 01.01.2011., na iznos od 25,28 € od 01.02.2011., na iznos od 27,34 € od 01.03.2011., na iznos od 24,71 € od 01.04.2011., na iznos od 25,19 € od 01.05.2011., na iznos od 36,33 € od 01.06.2011., na iznos od 37,42 € od 01.07.2011., na iznos od 46,73 € od 01.08.2011., na iznos od 41,94 € od 01.09.2011., na iznos od 36,71 € od 01.10.2011., na iznos od 36,03 € od 01.11.2011., na iznos od 35,62 € od 01.12.2011., na iznos od 38,11 € od 01.01.2012., na iznos od 40,28 € od 01.02.2012., na iznos od 40,57 € od 01.03.2012., na iznos od 39,07 € od 01.04.2012., na iznos od 40,09 € od 01.05.2012., na iznos od 40,78 € od 01.06.2012., na iznos od 39,61 € od 01.07.2012., na iznos od 39,92 € od 01.08.2012., na iznos od 39,05 € od 01.09.2012., na iznos od 146,24 € od 01.10.2012., pa sve do isplate.
III
Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.581,09 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava od donošenja prvostupanjske presude 3. 10. 2025. pa sve do isplate.
Obrazloženje
1.
Tužiteljica je podnijela tužbu dana 13. 6. 2023. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj 029-50- 3193362 u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika . Ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu i jednokratna tzv. ulazna naknada u postotku od iznosa kredita koja je naplaćena od iznosa odobrenog kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen, a u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta pa do konačne otplate kredita ugovoreni tečaj CHF je fluktuirao i značajnije rastao od četvrtog kvartala 2008. godine.
1.2.
Navodi da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pregovarano o visini promjenjive kamatne stope niti su tužiteljici prezentirani parametri i metode izračuna promjenjive kamatne stope. Kamate nisu bile određene niti odredive na transparentan i razumljiv način s time da je za trajanja otplate kredita kamatna stopa mijenjana. Isto tako tužiteljica nije bila u cijelosti informirana o svim činjenicama i rizicima bitnim za donošenje odluke koja se tiče valutne klauzule osobito tečaja CHF . Također nije se pojedinačno pregovaralo o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita koja nije utemeljena na stvarnim troškovima a tuženik ju je naplatio tužiteljici prilikom prvog korištenja kredita tako što joj je za taj iznos umanjio isplaćeni iznos kredita. Nije se pojedinačno pregovaralo o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora. Nemogućnost tužiteljice da pregovara o pojedinim ugovornim odredbama izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u kreditnom odnosu na štetu tužiteljice. 1.3.
Nepoštenom, a time i ništetnom ugovornom odredbom potrošačkog ugovora o kreditu proglašena je odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu broj Pž-6632/2017 pravomoćno je proglašena nepoštenom i ništetnom i valutna klauzula vezana uz švicarski franak čime je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.srpnja 2013. Kolektivnim sporom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 je obuhvaćena i tužena Banka i razdoblje zaključenja Ugovora o kreditu.
1.4.
Ove odluke u smislu čl. 502c Zakon o parničnom postupku a u vezi čl. 502.st.1. istog Zakona vezuju sud i u ovoj parnici. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018. zauzeto je pravno stanovište da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 predstavlja radnju koja ima učinak prekida zastare potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. 1.5.
Navodi da je tužiteljica od tuženika zatražila svu dokumentaciju vezanu uz Ugovor o kreditu broj 029-50-3193362 koju tuženik nije dostavio tužiteljici , stoga tužiteljica nije mogla ni približno izračunati visinu utužene tražbine, čime su ispunjene pretpostavke iz čl. 186 b st. 3. Zakona o parničnom postupku za određivanje tužbenog zahtjeva tek nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje.
1.6.
Uzimajući u obzir razliku između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF i početnoj kamatnoj stopi i stvarno plaćenih anuiteta , kao i iznos nezakonito naplaćene ulazne naknade, tužiteljica je preplatila svoju kreditnu obvezu po Ugovoru o kreditu broj 029-50-3193362 s time da tuženik duguje tužiteljici i zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa preplate anuiteta pa sve do isplate. Tužiteljica će postaviti tužbeni zahtjev za isplatu prema nalazu i mišljenju vještaka, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi tužiteljica će detaljno odrediti nakon što tuženik dostavi u spis Ugovor o kreditu broj 029-50-3193362.
1.7.
Tužiteljica je precizira svoj tužbeni zahtjev u dva navrata i to podneskom od 23. lipnja 2023., a koji je zaprimljen na sudu 27. 6. 2023. te podneskom od 12. ožujka 2024. koji je i zaprimljen na sudu 12. 3. 2024. Naime, prvo precizirani tužbeni zahtjev je tužiteljica uredila nakon što je stekla mogućnost uvida u Ugovor o kreditu, a drugi precizirani tužbeni zahtjev je uskladila prema nalazu i mišljenju vještak ( list 9- 10 i 72-73).
2.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 16.12.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3193362 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.198,64 a da je ugovorena redovna kamata 6,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. 2.1.
Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. 2.2.
Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.
2.3.
Tuženik ističe i prigovor zastare i navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 13.06.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
2.4.
Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g.
2.5.
U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).
2.6.
Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.7.
Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 13.06.2023. g. razvidno je da je tražbina zastarjela.
2.8.
Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
3.
U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 12- 15), podaci o važećim tečajevima valuta (16), otplatni plan (20-27), podaci o otplati kredita (28-32), nalaz i mišljenje vještaka (44-64), očitovanje vještaka dopuna nalaza (81-82), a tužiteljica je preslušana kao stranka u svrhu dokaza na glavnoj raspravi 4. rujna 2025. (list 90-91).
4.
Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 5.
U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 16. prosinca 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranje valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice preslušane na glavnoj raspravi 4. rujna 2025. (list 90-91).
6.
Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.
7.
S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 6,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 8.
Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 6,50% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
9.
Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Sanji Radoš. Nalazom i mišljenjem je utvrđeno da je zbog promjene kamate nastala razlika te je više plaćeno i to zbog promjene kamate što je taksativno navedeno po mjesecima, odnosno tužitelj je platio ukupno 1.356,22 kn, odnosno 179,99 € više zbog promjene kamate, a u tabeli je to prikazano koliko je to po mjesecima (list 61-62). Isto tako razlika je nastala zbog promjene tečaja pa je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj platio ukupno 8.261,89 kn, odnosno 1.096,55 € više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune, što je isto taksativno prikazano po mjesecima u tabeli (list 62-63). U nalazu je vještak utvrdio da je nastala razlika zbog promjene tečaja pa je manje plaćeno, odnosno tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno - 1.526,96 kn manje, odnosno manje 202,68 € zbog promjene tečaja u odnosu na kune što je prikazano i taksativno po mjesecima i isto tako je prilikom korištenja kredita plaćena naknada od 3,3% što iznosi 435,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti 2.074,98 kn, odnosno 275,40 €.
10.
Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 13. 6. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
11.
Tužiteljica preslušana kao stranka u svrhu dokaza na ročištu 4. rujna 2025. obrazlaže da je kredit u banci uzela nakon što se raspitala o uvjetima kod drugih banaka te utvrdila da su joj to najpovoljniji uvjeti. Ponuđen joj je kredit u CHF što je ona i prihvatila. Vidjela je da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi i kredit vezan za tečaj CHF te nije vjerovala da bi to moglo biti nepovoljno. Iznenadila se nakon što su rate dolazile na naplatu. Isto je pojasnila da banka nije ponudila nikakve pregovore u pogledu tog ugovora, već je isti bio pripremljen, a kredit je iskoristila za kupnju automobila koji joj služi za obiteljske potrebe. Tvrdi da je razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa, a značenje valutne klauzule njoj nije bilo baš jasno jer je ona po struci medicinska sestra. Isto tako nije znala značenje jednokratne naknade, a objasnili su joj da je to najpovoljniji kredit, a što su objasnili službenici banke.
12.
Iz navedenog razloga sud je u cijelosti usvojio tužbu i tužbeni zahtjev kao što je isti određen podnescima tužiteljice od 23. 6. 2023. i 12. 3. 2024., a tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti pojedinog iznosa pa do plaćanja temeljem čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima.
13.
Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe 200,00 €, sastava podneska od 23. 6. 2023. 200,00 €, za zastupanje na ročištu 4. 12. 2023. priznato je 50% od pune Tarife jer se radilo o ročištu gdje se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a što je 100,00 €, sastav podneska od 5. 3. 2024. 200,00 € i podneska od 12. 3. 2024. 200,00 €, zastupanje na ročištu 21. 3. 2024. 200,00 € i podnesak od 6. 5. 2025. 200,00 €, zatim ročište 4. 9. 2025. 200,00 € i ročište za objavu presude 100,00 €. Sud nije priznao zahtjev za odsustvo iz ureda radi putovanja po Tbr. 39. OT iz razloga što je tužiteljica mogla za zastupanje angažirati nekog od odvjetnika u sjedištu Stalne službe. Priznat je trošak PDV-a na troškove zastupanja, zatim pristojba na tužbu 53,09 €, predujam za vještačenje 400,00 €, a nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer tužitelji više nisu dužni po ovoj vrsti predmeta plaćati sudske pristojbe. Tako je ukupni trošak koji je priznat tužiteljici 2.581,09 €. 14.
Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.
Križevci, 3. listopada 2025.
Sudac: Marijan Vrbančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
