Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1396/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, po objavi 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006. sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužiteljice i prednika tužene, u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužiteljici PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 278,53 EUR (slovima: dvjesto sedamdeset osam eura pedeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi tužiteljici PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 188,27 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. prosinca 2023. navodi da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d., odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su 19. svibnja 2006. tužiteljica i tužena sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006., prema kojem je tužena kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 208,89 CHF. Odredbom članka 9. stavka 2. ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tužena ovlaštena zaračunati naknadu prema zaključnom obračunu tužene na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tužene. Tarifnom stavkom B 4.3. tuženičine Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.- tarifa za građane je propisano kako se u slučaju prijevremene konačne otplate kredita kreditnim sredstvima iz druge banke naplaćuje naknada u iznosu od 3% od iznosa nedospjele glavnice kredita. Tužiteljica je iskoristila navedeno pravo te je 27. svibnja 2011. izvršila prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 9.284,33 EUR / 69.952,75 kn kreditnim sredstvima realiziranim pri Erste & Steiermaerkische bank d.d. prilikom čega je tuženoj temeljem tuženičine jednostrane Odluke o naknadama isplatila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 3% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 278,53 EUR / 2.098,58 kn. Tužiteljica drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tužene na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a koja nije određena niti odrediva po članku 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tužena bila ovlaštena naplatiti budući izvršenom prijevremenom otplatom kredita ista nije pretrpila bilo kakovu štetu. Navedeno upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom na navedeno tužiteljica predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 28. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 4. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod brojem Ou-409/06-1, u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke .“ II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos od 278,53 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2011. do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Naime, tužiteljica ne dostavlja niti jedan dokaz o tome da je istome zaista i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu. Imajući u vidu kako Ugovor o kreditu datira iz 2006. godine, da je isti otplaćen 2011. godine, kao i da je tužiteljica tužbu podnijela 21. studenog 2023., u konkretnom slučaju nastupila je zastara sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/09., 125/11., 79/15., 29/19., dalje u tekstu: „ZOO“) čak i u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Nesporno je da su tužena i tužiteljica sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 20.000,00 na rok otplate 10 godina. Nije sporno da je u odredbi članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita odnosno tužiteljica može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se ista obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, ovdje tužene, a koji je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno vlastitoj poslovnoj politici. Sporno je među parničnim strankama je li tužena neosnovano naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita odnosno je li dio odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu koji tuženoj daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno vlastitoj poslovnoj politici ništetan. Tužena ističe kako sporni dio odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom članka 86. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07 odnosno odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: „ZZP/03“), a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos. Sporni dio odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv te kao takav primjenom odredbe članka 94. ZZP/03 ne podliježe testu poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice kako je sporni dio odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu protivan odredbama članka 1024. ZOO-a. Naime, ta odredba govori samo o obvezi korisnika kredita da tuženoj u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Takvo pravo tužene je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 79/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi članka 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe članka 1024. ZOO-a i odredbe članka 16. ZPK-a proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Tužena sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO-a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi članka 345. stavka 3. ZOO-a. Tužena prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: troškova financiranja kredita tužiteljice koje tužena podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita; administrativnih troškova tužene, zatim trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužiteljice koje tužena podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Naime, tužena je za plasiranje kredita krajnjim korisnicima pa tako i tužiteljici morala prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. Tužena je za plasiranje CHF kredita krajnjim korisnicima, a kakav je kredit tužiteljice, pribavljala sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno sa istom je sklopila ugovor o kreditu sukladno kojem je bila dužna vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom. Dakle, tužena je iznose koje su dobivali od tužiteljice, prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristila za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koje duguje matičnoj banci. Za razliku od tužiteljice, tužena ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužiteljice jer je isti prijevremeno otplaćen. Navedene redovne kamate koje tužena plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tužena trpi temeljem prijevremene otplate. Navedeni troškovi financiranja su specificirani u tablici na sljedeći način: u prvom redu tablice (volume) su naznačeni iznosi svih kredita po mjesecima koje je tužena imala od kolovoza 2011. do prosinca 2017. godine kod matične banke; odnosno od prosinca 2017. godine do rujna 2019.; u drugom redu tablice (interest expenses) su naznačeni iznosi redovnih kamata po mjesecima koje je tužena plaćala matičnoj banci od kolovoza 2011. do prosinca 2017. godine za podignute kredite; odnosno od prosinca 2017. godine do rujna 2019.; u trećem redu tablice (average interest rate) su naznačeni iznosi prosječne redovne kamatne stope po mjesecima koja se obračunavala tuženoj na podignute kredite od strane matične banke za razdoblje od kolovoza 2011. do prosinca 2017. godine; odnosno od prosinca 2017. godine do rujna 2019. Tužena zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tužene poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tužene je moralo na temelju Zahtjeva tužiteljice za prijevremenu konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužiteljica dužna platiti odnosno obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koja je sadržavala iznos neplaćene glavnicu te redovnih i zateznih kamata do trenutka prijevremene otplate kredita. Osoblje administracije tužene je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa, osoblje administracije tužene je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tužene je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužiteljici i sudužniku. Sve opisane radnje osoblja administracije tužene su radnje koje ista ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tužene kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tužena trpi zbog prijevremene otplate kredita. Da tužena prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.), a u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja naknadu štetu na koju se i referira odredba članka 1024. stavka 3. ZOO-a. Čak i da odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu nije u skladu s odredbom članka 1024. ZOO-a, isti ne bi bio ništetan jer odredba članka 1024. ZOO-a nije prisilni propis. Opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (odredba članak 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba članka 319. stavka 2. ZOO- a upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. U konkretnom slučaju, jasno je da odredba članka 1024. ZOO-a, a na koju se tužiteljica poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Jedino stavak 4. istog članka sadrži zabranu tuženoj da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Proizlazi da bi odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tužena koristila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. Čak i da je odredba članka 1024. ZOO-a u cijelosti prisilne naravi, tužiteljica opet ne bi mogla isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi članka 326. ZOO.

Tužena ističe da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Obzirom nije utvrđena ništetnost dijela odredbe članka 9. stavka 2., tužena ističe da tužiteljica nije dokazala zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Tužiteljica prilikom postavljanja zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije prigovorila obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iako je u istom bilo navedeno da se prilikom prijevremene konačne otplate kredita naplaćuje naknada već je slobodnom voljom potpisala te se suglasila da se obračuna predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita. Proizlazi kako ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljičin zahtjev za isplatu. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženoj zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (stranica 5 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Tt-16/22619 od 11. srpnja 2016. (stranica 6 spisa), otplatni plan (stranica 7-9 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 10-15 spisa), specifikaciju uplata (stranica 16-17 spisa), Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 18-21 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. od 19. svibnja 2006. (stranica 22-28 spisa), potvrdu (stranica 105 spisa), Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom (stranica 111-113 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 116 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 19. rujna 2025. odustala od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 9. stavka 2. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. koji glasi: „… U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke .“, te isplata iznosa od 278,53 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2011. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 9. točka 2.),

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

8.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

8.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

8.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Obzirom na iznijeto, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, prije svega, ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.1. Iz odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke." Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO). Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti. Iako je tužena u spis dostavila Odluku o naknadama koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita, ona ničim nije dokazala da je tu predočila tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu.

9.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je k redit podigla 2006. u poslovnici Slavonske banke u Osijeku. Kredit je bio namjenski za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa], u [adresa] u kojoj je živjela s obitelji. U trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke niti je kuću unijela u imovinu tvrtke, u to vrijeme radila je u bolnici. Htjela je podići kredit u eurima, i podnijela je banci zahtjev za odobrenje kredita u eurima, misli da se radilo o 10.000,00 eura. Kredit je odobren, ali ne u eurima nego u CHF, a na njezin upit zašto u CHF, odgovoreno joj je da je kredit u CHF za nju povoljniji i da će dobiti veću svotu novca u kunama. Kredit je sačinila banka, ona nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Prilikom potpisivanja kredita ugovor je pročitala. Zna da je u šali postavila pitanje da li može prijevremeno otplatiti kredit ukoliko dobije na lotu, ali joj ništa na to nije odgovoreno. Nije joj od strane banke rečeno uopće pod kojim uvjetima bi mogla otplatiti kredit prijevremeno. Tijekom otplate kredita u jednom trenutku rate su počele divljati, nekontrolirano rasti i više ih nije mogla plaćati. Otišla je u Slavonsku banku i molila da joj iziđu u susret u vezi otplate, međutim odgovora od njih nije bilo. Tada je otišla u drugu banku podigla kredit i s tim kreditom zatvorila predmetni kredit u Slavonskoj banci. Sve u svezi otplate ostatka duga, sve se odvijalo između banaka. Ona je samo došla na potpis, i tom prilikom vidjela je da su joj izračunali neku naknadu zatvaranja kredita i na njezin upit na što se ta naknada odnosi, rekli su joj da to tako mora biti, da to plaćaju svi koji prijevremeno otplaćuju kredit. Nisu joj čak pojasnili na koji način su izračunali visinu te naknade, već su rekli da je to tako propisano uredbom banke. Nije nikada dobila od strane tužene bilo kakvu odluku iz koje bi bila vidljiva, bilo visina, bilo način na koji je određena visina sporne naknade.

9.3. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice i tužene i da tužiteljica nije znala na što se ta odredba stvarno odnosi niti da je ikako mogla utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Naime, iako je tužena u odgovoru na tužbu predložila saslušanje svjedoka zaposlenika tužene, ona do zaključenja prethodnog postupka nije dotavila odatek o imenu prezimenu, adresi navodnog svjedoka.

10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoren iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

11.1. Tužena je na utvrđenje pretrpljene štete priložila izjavu ĐH ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave ĐH proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke.

11.2. Cijeneći izvedenu izjavu ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava ĐH je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužiteljice za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužiteljice zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj.

11.3. Pošto tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a uopćeni iskaz ĐH nije dostatan da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.

11.4. Vezano za navode tužene da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom režimu i da u izvorima financiranja ima troškove kamata za plasiranje kredita, a da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom kredita, valja istači da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženici nastala stvarna šteta. Naime, iz tabličnih prikaza tužene proizlazi da oni prikazuju sve kredite koje je tužena plasirala u razdoblju od kolovoza 2011. do rujna 2019., odnosno svu redovnu kamatu koje je u tom razdoblju tužena plaćala matičnoj banci na sve kredite.

11.5. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništava.

12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da ista nije bila zakonom zabranjena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Neodlučan je prigovor tužene da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, članak 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

14.1. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.2. Tužiteljici stoga zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 278,53 eura, koji iznos kao i dan uplate, 27. svibnja 2011., proizlaze iz potvrde tužene od 25. rujna 2024., pa je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 28. svibnja 2011. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa), i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 22. svibnja 2024. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. rujna 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 3. listopada 2025. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 175,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura.

15.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 3. listopada 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu budući taj trošak nije imala, nije platila sudsku pristojbu. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 188,27 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

16. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 3. listopada 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu