Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-185/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Anamariji Kovačević Turac kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Leu Farkašu, odvjetniku u Požegi protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, zastupani po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 12. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje da je ništetna odredba o namjenskom kreditu od 20. prosinca 2006.g. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića u Požegi pod brojem OU-608/06 zaključenog između tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 kao kreditora u čl.7. koja glasi '' Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.'' te je ništetna i odredba u čl.1. ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana za valutu CHF.

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 10.870,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta po kamatnoj stopi od 1. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to od i to:

- od dospijeća 15.08. 2009. na iznos od 10,76 eura,

- od dospijeća 15.09. 2009. na iznos od 21,20 eura,

- od dospijeća 15.10. 2009. na iznos od 16,05 eura,

- od dospijeća 15.11. 2009. na iznos od 19,38 eura,

- od dospijeća 18.11. 2009. na iznos od 274,58 eura,

- od dospijeća 15.12. 2009. na iznos od 19,21 eura,

- od dospijeća 15.01. 2010. na iznos od 28,37 eura,

- od dospijeća 15.01. 2010. na iznos od 407,00 eura,

- od dospijeća 15.02. 2010. na iznos od 34,78 eura,

- od dospijeća 15.03. 2010. na iznos od 33,49 eura,

- od dospijeća 15.04. 2010. na iznos od 39,42 eura,

- od dospijeća 15.05. 2010. na iznos od 50,29 eura,

- od dospijeća 15.06. 2010. na iznos od 52,61 eura,

- od dospijeća 15.07. 2010. na iznos od 65,39 eura,

- od dospijeća 15.08. 2010. na iznos od 64,96 eura,

- od dospijeća 30.08. 2010. na iznos od 474,61 eura,

- od dospijeća 15.09. 2010. na iznos od 90,71 eura,

- od dospijeća 15.10. 2010. na iznos od 75,41 eura,

- od dospijeća 15.11. 2010. na iznos od 78,95 eura,

- od dospijeća 15.12. 2010. na iznos od 95,57 eura,

- od dospijeća 15.01. 2011. na iznos od 97,05 eura,

- od dospijeća 15.02. 2011. na iznos od 91,14 eura,

- od dospijeća 15.03. 2011. na iznos od 94,72 eura,

- od dospijeća 15.04. 2011. na iznos od 94,91 eura,

- od dospijeća 15.05. 2011. na iznos od 105,83 eura,

- od dospijeća 15.06. 2011. na iznos od 129,04 eura,

- od dospijeća 15.07. 2011. na iznos od 155,45 eura,

- od dospijeća 15.08. 2011. na iznos od 184,28 eura,

- od dospijeća 15.09. 2011. na iznos od 138,76 eura,

- od dospijeća 15.10. 2011. na iznos od 123,45 eura,

- od dospijeća 15.11. 2011. na iznos od 124,47 eura,

- od dospijeća 15.11. 2011. na iznos od 3.783,17 eura,

- od dospijeća 15.12. 2011. na iznos od 123,58 eura,

- od dospijeća 15.01. 2012. na iznos od 136,49 eura,

- od dospijeća 15.02. 2012. na iznos od 140,37 eura,

- od dospijeća 15.02. 2012. na iznos od 678,21 eura,

- od dospijeća 15.03. 2012. na iznos od 134,18 eura,

- od dospijeća 15.04. 2012. na iznos od 133,56 eura,

- od dospijeća 19.04. 2012. na iznos od 404,68 eura,

- od dospijeća 15.05. 2012. na iznos od 133,72 eura,

- od dospijeća 15.06. 2012. na iznos od 137,34 eura,

- od dospijeća 15.07. 2012. na iznos od 132,83 eura,

- od dospijeća 17.07. 2012. na iznos od 454,03 eura,

- od dospijeća 15.08. 2012. na iznos od 123,97 eura,

- od dospijeća 15.09. 2012. na iznos od 113,55 eura,

- od dospijeća 21.09. 2012. na iznos od 398,06 eura,

- od dospijeća 15.10. 2012. na iznos od 110,26 eura,

- od dospijeća 16.10. 2012. na iznos od 440,31 eura, sve to u roku od petnaest dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.242,10 eura zajedno sa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom dana 20. prosinca 2006. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića u [adresa] pod brojem OU-608/06 (dalje; Ugovor o kreditu) kojim ugovorom je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 80.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl.1. Ugovora o kreditu propisano je: "Korisnik kredita obvezuje se iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu..." a odredbom čl.7. propisano je: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." Navedene odredbe nepoštene su i ništetne zbog toga što prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) i to odredbama čl. 81. i čl.84. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a koje je sklapao i tuženik, kojima je ugovorena valuta uz koju je i vezana glavnica švicarski franak. Zbog tuženikova postupanja i zbog navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelju je plaćanje anuiteta postalo sve teže te je kredit prijevremeno otplatio 16. listopada 2012. S obzirom na ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je svojim postupanjem od tužitelja stekao bez osnove značajan novčani iznos i to prema tužiteljevu izračunu iznos od 86.909,00 kn. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. I čl.1.predmetnog Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i naloži isplatu tuženiku iznosa od 86.909,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da kako je vidljivo iz tužbe da tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2006.g. i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 86.909,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate. Tuženik je u cijelosti osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je istakao prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 20. kolovoza 2015. Usprotivio se dokaznom prijedlogu za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno te da je tužitelj namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. petita, tuženik ističe da je isti kako glasi, usmjeren k utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Radi se o bitnom sastojku kredita, a takvo utvrđenje bi za posljedicu imalo ništetnost čitavog ugovora. Sudska praksa u odnosu na CHF kredite, uključujući presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/2017 (str. 51. obrazloženja), ne potkrepljuje stav tužitelja o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i tužiteljevu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja koji glasi “zatražiti od tuženika da dostavi sve obavijesti o promjeni kamatne stope po predmetnom kreditu“. Ovakav dokazni prijedlog je neodređen, a tužitelj time prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Pravila o teretu dokazivanja su jasna. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Tuženik nadalje navodi da činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Nije jasno kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 86.909,00 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom P-211/2020-26 tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Sguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54).Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Ž (C- 6 Poslovni broj: 18. P-211/2020-26 186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana – čl. 6. Ugovora o kreditu. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se stan kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Zbog iznesenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloženu sudsku praksu, Ugovor o namjenskom kreditu od 20. prosinca 2006. (str. lista 78-3 do 89-4), stručne članke, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Borisa Belunjaka od 20. rujna 2022., spis ovoga suda br. P-394/2018 te je saslušao tužitelja osobno u svrhu dokazivanja i svjedoka ŽA te izvršio uvid u ostale priloge i podneske spisu.

4. Općinski sud u Požegi je presudom br. P 211/2020-26 od 27.veljače 2023.usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.870,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate ( pojedinačni anuiteti navedeni u izreci presude). Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Zagrebu je rješenjem br. Gž 1785/2023-2 od 8. travnja 2025. ukinuo presudu ovoga suda i predmet vratio na ponovno suđenje iz razloga što zbroj pojedino dosuđenih iznosa ne odgovara dosuđenom iznosu od 10.870,15 eura, već iznosi 10.608,36 eura.

5. U ponovljeno postupku stranke nisu imale dokaznih prijedloga, a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 5.9.2025. na način da je uskladio pojedinačne iznose sa ukupnim potraživanjem.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

- dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev uređen podneskom od 5.9.2025. osnovan u cijelosti.

7. U postupku je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

8. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3208114271 dana 20.12.2006. kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju stana u iznosu od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita sa rokom otplate od 15 godina.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

11. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, to je dakle ništava odredba čl.1 predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. U ovom postupku tužitelj se poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora te potražuje isplatu novčanog iznosa od 86.909,00 kuna.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

16. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Sud je u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač i na okolnosti sklapanja ugovora, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je iskazao je da je u mirovini a po zanimanju je dipl. ing. elektrotehnike. U vrijeme zaključenja ugovora radio je kao diplomirani inženjer u HEP-u. Sredstva kredita koji je predmet ovog postupka namijenio je za kupnju stana za obitelj i stan nije nikada iznajmljivao. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, OPG-a niti bilo kakve poslovne djelatnosti, a niti nakon toga. Zaključio je ugovor u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF jer je bio u tom trenutku najpovoljniji, a odluka je bila njegova i njegove supruge. Ne sjeća se jesu li ga u banci informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja a nije bio svjestan rizika promjene tečaja na način kako se dogodio. Na pitanje zna li što znači pojam valutna klauzula, odgovorio je da je obračun u valuti a plaćanje u kunama. Ugovor je pročitao ali koliko ga je razumio to je drugo pitanje. Ugovorena rata kredita je bila oko 2.800,00 kuna, a porasla je na oko 4.000,00 kuna.

18. Sud je saslušao i djelatnicu tuženika ŽA koja je iskazala da radi na poslovima osobnog bankara, a radila je na istom radnom mjestu u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora 2006. godine. Sjeća se da je sa tužiteljem KA ona zaključila ugovor o kreditu na način kako se postupalo sa svim klijentima u skladu sa uputom da utvrdi potrebu klijenta i u skladu s istom da ponudu banke. U to vrijeme su imali sve vrste stambenih kredita u ponudi, dakle u kunama, eurima i CHF i oni bi klijentima izračunali anuitete. Nakon toga bi uslijedilo potpisivanje zahtjeva, obrada i odobrenje kredita te izrada samog ugovora. Ne sjeća se vezano za konkretan ugovor je li davala kakve informacije vezano za valutnu klauzulu vezanu uz CHF i jesu li u to vrijeme objašnjavali rizike vezane za valutu CHF. Klijente su informirali na način da je valutna klauzula u CHF vezana uz srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja. Imali su tečajnu listu izloženu u prostoru banke u CHF, ali djelatnici banke nisu imali informacije o budućem kretanju tečaja. Iskazala je da je Zagrebačka banka među zadnjima uvela ponude kredita u CHF i da su klijenti imali priliku pročitati ugovor.

19. Sud cijeni da su iskazi tužitelja i saslušanog svjedoka istiniti i nisu međusobno oprečni u bitnom, a podudarni su sa utvrđenjem suda u kolektivnom sporu.

19.1. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora, ali i iskaza tužitelja, proizlazi da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao, a proizlazi i iz iskaza saslušanog svjedoka da su klijente informirali na način da je valutna klauzula u CHF vezana uz srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja, dakle bez obrazlaganja rizika.

20. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

21. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

23. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe.

23.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 29.9.2022. s obzirom na utjecaj tečajnih razlika između tečaja na dan otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita u obračunu razlike plaćenih anuiteta po kreditu u kunama primijenjen je srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita 28.12.2006. Da bi utvrdili razliku samo više plaćenog po kreditu zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iz ukupne razlike više plaćenih anuiteta u kunama izračunatih u sveukupnom iznosu u tablici 1 od 102.763,36 kuna, isključen je utjecaj razlike anuiteta u CHF preračunatih u kune na dan plaćanja zbog promjena i povećanja redovnih kamata u ukupnom iznosu od 20.862,22, kune, čime se dobije izračun od 81.901,14 kuna ( tablica 2 kolona 6A). Ovaj iznos predstavlja sveukupne razlike plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune. Kada se diferenciraju samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćeni iznosi) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja, onda isti iznose - 1.450,85 kuna, a samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćeni iznosi) iznose 83.351,99 kunu. Knjigovodstveni vještak je dao i tabelarni prikaz svog nalaza i mišljenja.

24. Tužitelj u ovom postupku nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka potražuje iznos od 10.870,15 eura što predstavlja sveukupnu razliku plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune, a tužba je uređena podneskom od 26.10.2022., odnosno u konačnici podneskom od 5.9.2025.

25. Tuženik se podneskom od 26.1.2023. očitovao na podnesak tužitelja kojim uređuje tužbeni zahtjev na način da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva čemu se tuženik ne protivi ali je predložio sudu da donese rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška. Tuženik je priložio sudsku praksu u prilog svojih navoda da tuženik ima pravo na naknadu troška za razmjerni dio uspjeha u parnici, a povlačenje tužbe se smatra uspjehom tuženika sukladno čl. 158 ZPP-a. U odnosu na podnesak tužitelja od 5.9.2025. tuženik se nije očitovao.

26. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 10.870,15 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.

27. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a. 26.1. Tužitelj na svaki pojedini mjesečni iznos potražuje zakonske zatezne kamate sukladno vještačkom nalazu, odnosno tekuće od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta, obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, pa mu je iste kao osnovane od tada valjalo dosuditi.

28. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu nije osnovan.

28.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

28.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

28.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

28.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 20. kolovoza 2020. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

29. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) naložio je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 2.242,10 eura, koji trošak se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu održanom dana 28.10.2021. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 7. veljače 2023. i 12.9.2025. u iznosu 200,00 eura za svako, sastav podneska od 27. listopada 2022. i od 5.9.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki, sastav odgovora na žalbu od 12.4.2023. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište za objavu presude održano 27.3.2023. i 3.10.2025. u iznosu od 100,00 eura za svako. Nadalje, tužitelju pripada pravo na trošak vještačenja u iznosu od 331,80 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 310,30 eura koliko tužitelj potražuje, obzirom je ove pristojbe platio u prethodnom postupku.

29.1. Sud nije priznao trošak podneska od 7.2.2022. u iznosu od 200,00 eura obzirom se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.t.1 Tarife.

29.2. Sud nije našao osnovanim zahtjev tuženika za naknadom troška razmjerno uspjehu u parnici, jer sud nalazi obzirom na suglasnost tuženika na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu i da mu u odnosu na povučeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

30. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude

U Požegi 3. listopada 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Leo Farkaš, Požega

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Zagreb