Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-830/2019-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Petriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Petrić & partneri d.o.o. iz Varaždina, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 3. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.570,30 EUR (slovima: dvije tisuće petsto sedamdeset eura i trideset centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
– na iznos od 142,87 EUR od 02.09.2004. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.10.2004. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.11.2004. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.12.2004. do isplate,
– na iznos od 3,11 EUR od 02.01.2005. do isplate,
– na iznos od 3,06 EUR od 02.02.2005. do isplate,
– na iznos od 1,29 EUR od 02.03.2005. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.04.2005. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.05.2005. do isplate,
– na iznos od 0,88 EUR od 02.06.2005. do isplate,
– na iznos od 0,38 EUR od 02.01.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.02.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.03.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.04.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.05.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.06.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.07.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.08.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.09.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.10.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.11.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.12.2007. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.01.2008. do isplate,
– na iznos od 0,59 EUR od 02.02.2008. do isplate,
– na iznos od 91,01 EUR od 02.03.2008. do isplate,
– na iznos od 9,17 EUR od 02.06.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.07.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.08.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.09.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.10.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.11.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.12.2009. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.01.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.02.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.03.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.04.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.05.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.06.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.07.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.08.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.09.2010. do isplate,
– na iznos od 12,01 EUR od 02.10.2010. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.11.2010. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.12.2010. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.01.2011. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.02.2011. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.03.2011. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.04.2011. do isplate,
– na iznos od 28,70 EUR od 02.05.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.06.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.07.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.08.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.09.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.10.2011. do isplate,
– na iznos od 32,99 EUR od 02.11.2011. do isplate.
– na iznos od 41,73 EUR od 02.12.2011. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.01.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.02.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.03.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.04.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.05.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.06.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.07.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.08.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.09.2012. do isplate.
– na iznos od 41,73 EUR od 02.10.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.11.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.12.2012. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.01.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.02.2013. do isplate.
– na iznos od 41,73 EUR od 02.03.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.04.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.05.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.06.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.07.2013. do isplate.
– na iznos od 41,73 EUR od 02.08.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.09.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.10.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.11.2013. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.12.2013. do isplate.
– na iznos od 41,73 EUR od 02.01.2014. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.02.2014. do isplate,
– na iznos od 41,73 EUR od 02.03.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.04.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.05.2014. do isplate.
– na iznos od 30,39 EUR od 02.06.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.07.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.08.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.09.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.10.2014. do isplate.
– na iznos od 30,39 EUR od 02.11.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.12.2014. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.01.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.02.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.03.2015. do isplate.
– na iznos od 30,39 EUR od 02.04.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.05.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.06.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.07.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.08.2015. do isplate,
– na iznos od 30,39 EUR od 02.09.2015. do isplate,
s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.
II.
Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, prema tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ukupnom iznosu od 1.608,82 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja VV protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u dijelu kojim se od tuženika potražuje isplata iznosa od 18,77 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom povučena.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB:23057039320, da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.284,65 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto osamdeset četiri eura i šezdeset pet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 3. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 10. lipnja 2019. radi isplate, u kojoj navodi da su stranke 19. srpnja 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101986402, kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 33.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Rok vraćanja kredita iznosio je 240 mjeseci i to na način da se kredit vrati u 240 mjesečnih anuiteta, s početnim iznosom anuiteta od 219,58 CHF. Nadalje navodi da u članku 8. Ugovora o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe. Tuženik je tijekom trajanja kreditnog odnosa učestalo mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama, o čemu je tužitelju slao obavijesti i nove otplatne planove. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik u članku 7. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojoj se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak na dan odobrenja žiro – računa tuženika. Navedene ugovorne odredbe protivne su prisilnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu, a posljedice nepoštenosti odredbe je njezina ništetnost. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14-2 od 9. travnja 2015.
1.1. Nadalje navodi da je 30. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 201/15) temeljem kojeg su parnične stranke 11. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101986402, kojim su odredbe iz "osnovnog" ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze tužitelja, u pogledu kamatne stope i u pogledu iznosa preostale neotplaćene glavnice. Ujedno su stranke utvrdile postojanje preplate u iznosu od 6.455,09 kuna koja će se koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta preračunatog u kune na dan dospijeća namiruje iz preplate sve dok se utvrđeni iznos preplate ne iskoristi u potpunosti. Međutim, Aneksom stranke nisu razriješile pitanje ništetnosti odredaba Ugovor o kreditu te tuženik nije vratio sve iznose koje je stekao bez osnove.
1.2. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.589,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 11. veljače 2016. sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
2.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tuženik navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.2. Tuženik nadalje navodi da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog suda iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam Visoki trgovački sud (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.
2.3. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenice Banke gđe JV, koja je sklapala predmetni Ugovor o kreditu. Iz svih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.
2.4. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
2.5. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.6. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.872,00 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 6.493,48 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kao i razlike u depozitu i to u iznosu od kn 8.365,48 zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 593,31 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 3.756,17 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2.7. Stoga je tuženik predložio sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101986402 od 19. srpnja 2004., plan otplate, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101986402 od 11. veljače 2016., pregled prometa po partiji kredita 5101986402 za razdoblje od 16. srpnja 2004. do 30. rujna 2015., obavijesti o promjeni kamatne stope, obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope (u omotnici na listu 5 spisa), izračun vještakinje Vlaste Santo-Olđa pd 21. lipnja 2019. na listu 9-21 spisa, Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita od 8. prosinca 2015. na listu 72-73 spisa, Obavijest o izračunu konverzije kredita na listu 74-97 spisa, brošura Erste stambeni krediti na listu 98-108 spisa, informacije o valutnoj klauzuli na listu 109-119 spisa, brošura stambeni krediti na listu 120-129 spisa, pisani iskaz na listu 130-131 spisa, e-mail korespondencija na listu 132-137 spisa, Ugovor o oročenom deviznom depozitu od 19. srpnja 2004. na listu 138 spisa, izvod prometa po računu na listu 139 spisa, pregled prometa na listu 140-143 spisa, dopis HNB od 7. lipnja 2013. na listu 144-147 spisa, priopćenje za javnost HNB od 21. siječnja 2015. na listu 148-159 spisa, postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke prema jamstvenom kapitalu na listu 160 spisa, devizna pozicija u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 na listu 161 spisa, metodologija utvrđivanja promjene kamatne stope na listu 162-168 spisa, priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. na listu 170-171 spisa, priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. na listu 172 spisa, objava HNB od 9. prosinca 2013. na listu 177 spisa, kratki vodič kroz konverziju na listu 284-312 spisa, objavljeni članci na listu 313-392 spisa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi 19. rujna 2025.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.
5. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.
6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 19. srpnja 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101986402, kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 33.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,99 % godišnje. Nije sporno ni to da su stranke 11. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5101986402, da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila 13.164,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.
7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.
8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
14. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:
41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
17. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.
18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara odustao je na raspravi održanoj 23. travnja 2025., dok druge dokaze tuženik nije predložio. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit ishodio za kupnju nekretnine koja se nalazila uz nekretninu u kojoj je tada stanovao zajedno sa svojom suprugom i dvoje malodobne djece. Mada je imao račun u Zagrebačkoj banci kredit je uzeo kod tuženika budući da su mu ponudili povoljnije uvjete kreditiranja. Prilikom dolaska u Banku rečeno mu je da je kredit u CHF najpovoljnija opcija. Ugovor o kreditu pripremila je Banka, on ga je prije potpisivanja pročitao ali nitko mu nije objasnio parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je bio upozoren na bilo kakve rizike uzimanja kredita u CHF valuti. Vezano za konverziju kredita zvali su ga iz Banke te su ga upoznali s mogućnošću da se predmetni kredit u CHF konvertira u kredit u EUR, time da su mu tom prilikom rekli da će doći do smanjenja rate kredita koju je tada plaćao. Rata kredita s početnih oko 1.054,00 kn narasla je na otprilike 1.360,00 kn. Da je znao da će rata kredita toliko narasti zasigurno ne bi uzeo kredit s valutom u CHF. Ranije je radio u Ministarstvu unutarnjih poslova i to terenski posao te nema nikakvih ekonomskih predznanja odnosno nije ekonomske struke. Smatra da konverzijom nije obeštećen. U Banku je išao s planom da uzme kredit u CHF a tamo su ga i nagovarali upravo na taj kredit odnosno kredit u CHF. Ugovor o kreditu je pročitao.
18.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
19. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
20. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
23. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
25. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita.
26. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
27. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).
28. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
29. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
30. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
31. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
32. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 V protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
33. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
34. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić koja je u svom nalazu i mišljenju od 5. lipnja 2025. izračunala preplatu koju je tužitelj platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, u iznosu od 2.570,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
34.1. Nakon dostave očitovanja vještakinje, tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 18. lipnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 2.570,30 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, umjesto prvotno zatraženog ukupnog iznosa od 2.589,07 EUR. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.
34.2. U podnesku od 26. lipnja 2025. tuženik je istaknuo samo pravne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka.
34.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te su stranke na raspravi održanoj 19. rujna 2025. izjavile da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, to sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.
35. Kako je, dakle, provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, tužitelj tuženiku više platio iznos 2.570,30 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
36. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
37. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
38. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 26. lipnja 2020., a što znači da je podnesen sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP koji propisuje da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.
38.1. Prigovor tuženika radi prebijanja je procesno-pravni zahtjev o kojem sud ima obvezu odlučiti jednako kao i o zahtjevu tužitelja. Svrha tuženikovog prigovora radi prebijanja ograničena je na to da u cijelosti ili djelomično spriječi u uspjehu u parnici. Prema članku 338. stavak 3. ZPP izreka presude sadrži uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja s tim da se samo u slučaju da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja i postojanje tražbine tuženika, koja se stavlja tužitelju u prijeboj, vrši prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina i obvezuje tuženika na plaćanje razlike ako je utvrđeno potraživanje tuženika stavljeno u prijeboj manje od potraživanja tužitelja.
38.2. Dakle, bitna razlika između građansko-pravnog prijeboja i procesno- pravnog prigovora radi prebijanja je u tome što prilikom odlučivanja u povodu tih prigovora o osnovanosti tih prigovora građansko-pravnog prijeboja sud svoj stav daje u obrazloženju presude, a u povodu prigovora radi prebijanja sud je, ako se ispune pretpostavke za odlučivanje o tom prigovoru, obvezan u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja.
38.3. Ovaj sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja jer je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati isplatu bilo kakvog iznosa s osnove potplaćenih povlaštenih anuiteta i s osnove razlike u depozitu. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.
38.4. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki II. izreke presude.
39. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.
40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 4. srpnja 2020. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 4. Tarife), podneska 31. srpnja 2020., 17. ožujka 2025. i 18. lipnja 2025. u iznosu od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 3. rujna 2020., 23. travnja 2025. i 19. rujna 2025. . u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.450,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 362,50 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 72,15 EUR koji je iznos pristojbe tužitelj i platio nakon podnošenja tužbe sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZOSP), te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.
40.1. Tužitelju nisu priznati trošak sastava podneska od 4. srpnja 2019. u iznosu preko dosuđenog jer se prema stavu ovog suda ne radi o obrazloženom podnesku već o ostalim podnescima, niti sastav podneska od 7. svibnja 2020. jer nije bio potreban za vođenje parnice. Sud nije tužitelju priznao niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/2023.) kao niti trošak izračuna vještakinje Vlaste Santo Olđa jer se radi o izračunu koji je izrađen po nalogu tužitelja izvan ovog parničnog postupka pa ga sud ne smatra potrebnim za vođenje ovog postupka, tim više što je tužitelju priznat trošak vještačenja provedenog u ovom postupku.
40.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.284,65 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 5. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik jer tužitelj u ovom postupku nije uspio samo s neznatnim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.
41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Ivanec, 3. listopada 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj, po punomoćniku Hrvoju Petriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Petrić
& partneri d.o.o. iz Varaždina
2. Tuženik, po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu
Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba
