Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-57/2023-46
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] 3. PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svih zastupanih po punomoćnicima iz ZOU Alenu Kalčiću i Nevenu Šviću, odvjetnicima u Poreču, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark Egen, OIB: 25376204437, Austrija, Paldau, Paldau 40, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Remenar&Remenar j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Kalčića, odvjetnika u Poreču, drugo tužiteljice i punomoćnika tuženika Ivana Remenara, odvjetnika u odvjetničkom društvu Remenar&Remenar j.t.d. Zagreb, dana 03. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da su - Ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160 sklopljen dana 10.12.2003. g. između PATRIZIE EL, kao zajmoprimca i tuženika, kao zajmodavca, - Anex Ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160, kojeg su dana 22.07.2011. sklopili tužiteljica OL, sa tuženikom, - Ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretninama sklopljen dana 09.03.2004. g. između PL, kao založnog dužnika i tuženika, kao založnog vjerovnika i to na teret nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 69 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] ništetni.
Nalaže se uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše pravo zaloga na teret nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 69 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koje je pravo zaloga upisano u korist tuženika, i to sljedeće pravo zaloga
.1 Primljeno, 09. ožujka 2004. Z-972/04 Na temelju Ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 09.03.2004., Ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.160 od 10.12.2003. i Punomoći od 13.11.2003., uknjižuje se pravo zaloga na nekretnine PL, upisane u A, za kreditno potraživanje Banke prema DL radi osiguranja novčane tražine založnog vjerovnika za iznos od =103.000,00 EUR (slovima: stotritisućeeura) sa ugovorenom aktivnom kamatom od 7,5% godišnje, 12,5% zateznih kamata i kamata na kamate i osiguranja dodatnih troškova do najvećeg iznosa od 42.200,00 EUR, sa rokom otplate počevši od 30.06.2004., sa ugovorenim rokom dospijeća 31.03.2014., u korist: RAIFFEISENBANK ST. STEFAN- JAGERBERG-WOLFSBERG,
a koje će brisanje provesti zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo i to nakon pravomoćnosti ove presude.
II Odbijaju se i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase: "Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovoru o jednokratnom kreditu br. 512.160 sklopljenog dana 10.12.2003. g. između TL, kao zajmoprimca i tuženika, kao zajmodavca i to t. A Predmet kredita i uvjeti, alineja druga i treća kojima je određeno da je aktivna kamatna stopa 7,5 % godišnje i da je zatezna kamata 5 %. Nalaže se uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše pravo zaloga na teret nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], označena kao kuća, površine 69 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koje je pravo zaloga upisano u korist tuženika, i to sljedeće pravo zaloga
.1 Primljeno, 09. ožujka 2004. Z-972/04 Na temelju Ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 09.03.2004., Ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.160 od 10.12.2003. i Punomoći od 13.11.2003., uknjižuje se pravo zaloga na nekretnine PL, upisane u A, za kreditno potraživanje Banke prema DL radi osiguranja novčane tražine založnog vjerovnika za iznos od =103.000,00 EUR (slovima: stotritisućeeura) sa ugovorenom aktivnom kamatom od 7,5% godišnje, 12,5% zateznih kamata i kamata na kamate i osiguranja dodatnih troškova do najvećeg iznosa od 42.200,00 EUR, sa rokom otplate počevši od 30.06.2004., sa ugovorenim rokom dospijeća 31.03.2014., u korist: RAIFFEISENBANK ST. STEFAN- JAGERBERG-WOLFSBERG,
a koje će brisanje provesti zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo i to nakon pravomoćnosti ove presude."
"Utvrđuje se da tužiteljica EL, s osnova Ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.160 sklopljenog dana 10.12.2003. g. između nje, kao zajmoprimca i tuženika, kao zajmodavca, duguje tuženiku iznos od 22.277,65 € ( dvadeset dvije tisuće dvjesto sedamdeset sedam eura i šezdeset pet centi ) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.
Utvrđuje se da će tražbina tuženika prema tužiteljima s osnova
- Ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160 sklopljen dana 10.12.2003. g. između PATRIZIE EL, kao zajmoprimca i tuženika, kao zajmodavca,
- Anex Ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160, kojeg su dana 22.07.2011. sklopili tužiteljica OL, sa tuženikom,
- Ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretninama sklopljen dana 09.03.2004. g. između PL, kao založnog dužnika i tuženika, kao založnog vjerovnika i to na teret nekretnine označene kao k.č.br. 334, označena kao kuća, površine 69 m2, upisana u z.k.ul. 317, k.o. 323748, Poreč
prestati, kada se tuženiku isplati iznos od 22.277,65 € ( dvadeset dvije tisuće dvjesto sedamdeset sedam eura i šezdeset pet centi ) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.
Ovlašćuju se tužitelji da nakon što tuženiku isplate iznos od 22.277,65 € ( dvadeset dvije tisuće dvjesto sedamdeset sedam eura i šezdeset pet centi ) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a što će tužitelji dokazati bankovnom uplatom izvršenom u korist tuženika, da na temelju te bankovne uplate i ove presude u zemljišnoj knjizi ishode brisanje prava zaloga upisanog na teret nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], označene kao kuća, površine 69 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koje je pravo zaloga upisano u korist tuženika, i to sljedeće pravo zaloga,
.1 Primljeno, 09. ožujka 2004. Z-972/04 Na temelju Ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 09.03.2004., Ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.160 od 10.12.2003. i Punomoći od 13.11.2003., uknjižuje se pravo zaloga na nekretnine PL, upisane u A, za kreditno potraživanje Banke prema DL radi osiguranja novčane tražbine založnog vjerovnika za iznos od =103.000,00 EUR (slovima: stotritisućeeura) sa ugovorenom aktivnom kamatom od 7,5% godišnje, 12,5% zateznih kamata i kamata na kamate i osiguranja dodatnih troškova do najvećeg iznosa od 42.200,00 EUR, sa rokom otplate počevši od 30.06.2004., sa ugovorenim rokom dospijeća 31.03.2014., u korist:
RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG-WOLFSBERG,
a koje će brisanje provesti zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo i to nakon pravomoćnosti ove presude.
Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljima parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate, a koja se kamata određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana."
III Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.530,00 eura (devet tisuća petsto trideset eura) u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za prekidom ovog postupka do odluke o osnovanosti kaznene prijave koju su drugo tužiteljica i poduzeće Darrer d.o.o. podnijeli protiv tuženika, poduzeća Severitas d.o.o. i Verbriefung & co d.o.o. zbog kaznenih dijela zlouporabe položaja i ovlasti, prijevare i prijevare u gospodarskom poslovanju.
Obrazloženje
1.Tužitelji u tužbi navode da je drugo tužiteljica kao zajmoprimac s tuženikom (tada naziva Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg) kao zajmodavcem sklopila ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160 dana 10. prosinca 2003. kojim je određeno da je aktivna kamatna stopa 7,5% godišnje, a zatezna kamata 5,00%. Zatim da je drugo tužiteljica s tuženikom sklopila i aneks ugovora 22. srpnja 2011. kojim je produljen rok otplate kredita do 31. kolovoza 2025. Da je treće tužitelj kao založni dužnik s tuženikom kao založnim vjerovnikom sklopio ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretninama dana 09. ožujka 2004. i to na teret nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] kuća sa 69 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cilju osiguranja tuženikovog potraživanja iz ugovora o jednokratnom kreditu broj 512.160. Da je danas vlasnica te nekretnine prvo tužiteljica na kojoj nekretnini da postoji više upisa (više tereta) u korist istog založnog vjerovnika ovdje tuženika i to prava zaloga temeljem sporazuma o zasnivanju založnog prava od 05. studenog 2004. za iznos od 43.400,00 eura, sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 27. siječnja 2009. za iznos od 210.000,00 eura, kao i predmetno založno pravo temeljem ugovora o zasnivanju založnog prava od 09. ožujka 2004. za iznos od 42.200,00 eura. Nadalje da na toj nekretnini postoji i zabilježba ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-1527/2019-2 od 25. studenog 2019. i rješenja o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-446/2020-18 od 09. studenog 2021. Nadalje navode da u predmetnom ugovoru o jednokratnom kreditu nisu navedeni bitni elementi na temelju kojih je tuženik mogao mijenjati ugovorenu kamatnu stopu i marže, što da je tuženik činio za vrijeme otplate kredita, a u suprotnosti s kretanjima tromjesečnog EURIBOR- a. Navode da je provedeno financijsko vještačenje toga ugovora i aneksa kojim da je utvrđeno da se tuženik nije pridržavao ugovornih odredbi o promjenama kamatne stope koje da nije usklađivao s promjenama tromjesečnog EURIBOR-a u pojedinim razdobljima otplate kredita, osobito kada je tromjesečni EURIBOR počeo padati. Nadalje navode da u predmetnom ugovoru tuženik nije do reprograma definirao fiksni dio kamatne stope odnosno vlastitu maržu izraženo u postotku na koji način da je onemogućio drugo tužiteljicu da prati da li su promjene kamatne stope u skladu s kretanjima tromjesečnog EURIBOR-a. Stoga smatraju da je drugo tužiteljica preplatila iznos redovnih kamata od 2.996,83 eura uslijed čega je i nedospjela glavnica kredita na dan 30. lipnja 2011. i 06. ožujka 2019. viša od nedospjele glavnice koja bi bila realizirana da su se poštivali uvjeti iz predmetnog ugovora i aneksa. Da je drugo tužiteljica otplaćivala kredit sukladno odredbama predmetnog ugovora nedospjela glavnica na dan 30. lipnja 2011. bi iznosila 64.441,38 eura a ne 66.093,61 eura, što je za 2.996,83 eura više. Odnosno, da bi nedospjela glavnica kredita na dan 06. ožujka 2019. iznosila 42.981,45 eura, a ne 46.179,86 eura kako je tuženik utvrdio. Tvrde da je tuženik vršio kapitalizaciju zateznih kamata, naknada i troškova u nedospjelu glavnicu kredita, da obračun zateznih kamata nije ispravan s obzirom na netočno obračunate redovne kamate pa je prethodno obračunata preplata u stvarnosti sigurno i veća. Smatraju da iz predmetnog ugovora proizlazi očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a dospjelo dugovanje dostavljeno po tuženiku da nije ispravno. Da je korisnik kredita otplaćivao kredit prema ugovornim kamatnim stopama i važećim zakonskim propisima ukupan iznos anuiteta na dan 31. prosinca 2015. bi iznosio 145.302,11 eura, a s uvećanjem za obračunate troškove i 151.127,26 eura. Zaključno, smatraju da ukupna razlika koju bi prema provedenom izračunu drugo tužiteljica kao korisnica kredita trebala isplatiti na dan 07. listopada 2016. iznosila bi 22.277,65 eura. Smatraju da je posljedica svega navedenog ta da su predmetni ugovor o jednokratnom kreditu i aneks ništetni. Nadalje navodi da je rješenjem o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-446/2020 određena naplata glavnice, zatezne kamate, kamate na kamatu i dodatnih troškova, ali da kamate nisu obračunate u skladu s kretanjem tromjesečnog EURIBOR-a. Da iz otplatnog plana "Tilgungs plan in EUR" od 10. prosinca 2003. za predmetni kredit (koji je priložen navedenom ovršnom spisu) proizlazi da glavnica iznosi 103.000,00 eura, da je obračunato 40 godišnjih rata po 3.795,00 eura, što sve ukupno iznosi 151.793,91 eura, od čega se iznos od 48.541,91 eura navodi kao troškovi kredita, a ne kamate, premda je u ugovoru o zasnivanju založnog prava predviđena moguća visina toga troška do najviše 42.200,00 eura. Stoga smatra da kamate nisu obračunate prema EURIBOR-u. Nadalje navode da je iz tuženikovog izvatka "Kontoauszug" (koji je priložen navedenom ovršnom spisu) vidljivo da je drugo tužiteljica uplatila iznos od 128.849,61 eura koji se odnosi na glavnicu i kamate, pošto se rata od 3.795,00 eura sastoji od glavnice i kamate, te preostali iznos ili dug do potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 151.793,91 eura, ukupno iznosi 22.944,30 eura. Tvrde da je iz toga vidljivo da se je glavnica uvećavala s kamatom na kamatu, što je u Republici Hrvatskoj protuzakonito. Nadalje navode da je iz izvoda poslovnih knjiga tuženika, tuženik obračunao i dodatni trošak kao njegovu tražbinu, a sud da je neosnovano donio rješenje o ovrsi i radi naplate tog dodatnog troška. Navedeno da je protivno članku III ovršne isprave (ugovora o zasnivanju založnog prava) iz razloga što je istom određeno da se može odrediti prisilna naplata radi podmirenja iznosa od 103.000,00 eura s kamatama, zateznim kamatama i kamatama na kamatu, ali da nije predviđena naplata dodatnih troškova. S obzirom na navedeno smatraju da je temeljem ništetne isprave pokrenut ovršni postupak. Vezano uz to pojašnjavaju da je namjera tužitelja bila da sve kredite koji su podignuti kod tuženika pojedinačno zatvore, ali da im tuženik nije dozvolio da se pojedinačno prodaju određene nekretnine kao ni da tužitelji vraćaju kredite koji su uzimani u različitim iznosima, u različito vremensko razdoblje, s različitim hipotekama, a za što im je bila potrebna dozvola tuženika s obzirom što je na njihovim nekretninama imao upisao založno pravo. Tvrde da je tuženik "zbrojio" sve kredite, koji međusobno nisu povezani ni jednim ugovorom što da je u suprotnosti sa zakonom i samim ugovorom. S obzirom na sve navedeno tvrde da su ugovor o jednokratnom kreditu i aneks ništetni jer isti predstavljaju zabranjeni pravni posao i nemoralni pravni posao. Nadalje navode da su ništetni i zbog drugih razloga i to što je ugovorena kamata na kamatu (zabrana antocizma), što Hrvatska narodna banka nije dala odobrenje tuženiku za rad na području Republike Hrvatske (Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj). Nadalje ističu presudu suda Europske unije u predmetu C-630/17 (IL protiv Raiffeisenbank ST. Stefan-Jagerberg-Egen) povodom zahtjeva za prethodnu odluku Općinskog suda u Rijeci Stalne službe u Rabu, u kojoj sud utvrđuje da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga u kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Navode da su pravna shvaćanja suda EU u tumačenju prava EU zauzeta u presudi donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku obvezujuća za sve nacionalne sudove svih država članica, pa tako i za sudove RH. Navode da budući tuženik kamate ne obračunava prema EURIBOR-u, da on postupa protivno članku 272. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ističu da je aneksom produljen rok otplate kredita do 31. kolovoza 2025., ali da je tuženik svejedno pokrenuo ovršne postupke čime isključuje mogućnost podmirenja ostatka kredita premda zajam još nije dospio na naplatu. Zatim navode da spornim ugovorom nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope kao i da odredba o kamatnoj stopi nije razumljiva i kao takva da je nepoštena i ništetna temeljem članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Da sporni ugovore ne sadrže podatke na temelju kojih se predmet obveze (kamata/cijena) može odrediti, a niti ne sadrži podatke o marži kao ni podatke i obavijesti u vezi mogućih promjena varijabilnog dijela kamatne stope. Ukoliko sud smatra da sporni ugovori i aneks nisu ništetni onda navode da su im dali tipizirane isprave na potpis bez ikakve mogućnosti pregovaranja, po principu uzmi ili ostavi. Ističu članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je ugovor o zasnivanju založnog prava sačinjen temeljem ugovora o jednokratnom kreditu i aneksa za koje tvrde da su ništetni, tada smatraju da to ima za posljedicu i nišetnost ugovora o zasnivanju založnog prava. Navode da je odredbom članka 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, što da je slučaj u ovoj pravnoj stvari. Međutim, ukoliko sud zaključi da sporni ugovori nisu ništetni predlažu da sud utvrdi da drugo tužiteljica duguje tuženiku iznos od 22.277,65 eura temeljem čega bi tražbina tuženika prema njima s osnova ugovora o jednokratnom kreditu broj 512.160, aneksa tome ugovoru i ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama, prestala.
2.Tuženik u svom odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor primjene hrvatskog prava. Pojašnjava da su sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu i opći uvjeti poslovanja tuženika gdje je točkom 20. određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika primjenjuje austrijsko pravo. Ističe kako tužitelji nisu naveli niti jednu odredbu austrijskih zakonskih propisa protivno kojoj je sklopljen predmetni ugovor da bi se utvrdila njihova ništetnost ili ništetnost pojedine njegove odredbe. Osim toga navodi da se primjena austrijskog prava nameće i iz razloga što je kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije, da se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji, da su svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija, da su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji, da je iz samih ugovornih odredaba vidljivo da su se stranke izričito sporazumjele o primjeni austrijskog prava. Nadalje navodi da su u potpunosti netočni navodi tužitelja kako se nije pridržavao ugovornih odredbi o promjenama kamatne stope, da istu nije usklađivao s promjenama tromjesečnog EURIBOR-a u pojedinim razdobljima otplate kredita, a osobito u razdobljima kada je tromjesečni EURIBOR počeo padati, te da je jednostrano i bez ikakve pravne osnove vršio izmjene kamatnih stopa. Ističe kako je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je određena sukladno pravilima europskog međubankarskog tržišta te je zavisna o referentnoj kamatnoj stopi tzv. EURIBOR-u što da predstavlja uobičajenu praksu kod kreditiranja od strane banaka. Nadalje navodi da kako unaprijed formulirana odredba o načinu formiranja promjenjive kamatne stope, čak ukoliko bi bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka, sama po sebi ne dovodi do ništetnosti ugovora o kreditu niti pojedine njegove odredbe, kao niti ugovora o založnom pravu. Pojašnjava da davanje mogućnosti pružatelju usluge (tuženiku) da jednostrano izmjeni ugovor u pogledu načina izmjene promjenjive kamatne stope ne dovodi do neravnopravnosti stranaka. Ističe da je drugo tužiteljica prihvatila aktivnu kamatnu stopu koja je bila uočljiva, jasno i razumljivo određena odredbom A ugovora o kreditu, a prilagođavanje EURIBOR-u predstavlja samo njezin ugovoreni korektiv, uz ostvarenje nekog od jasno navedenih razloga odnosno uvjeta prema odredbi B4 ugovora. Tvrdi da se je za vrijeme postojanja ugovornog odnosa između drugo tužiteljice i njega EURIBOR nesporno smanjivao kao i kamatna stopa, što da je išlo u prilog drugo tužiteljici, a ne na njenu štetu. Smatra da je evidentno kako se radi o ugovorenim odredbama koje banke uobičajeno koriste u svom poslovanju prilikom kreditiranja, te su iste lako razumljive svima, uključujući i prosječnim potrošačima za koje se uzima da su dobro informirani, razumni, pažljivi i oprezni. Nadalje ukazuje da je paragrafom 1000. stavkom 2. Austrijskog građanskog zakonika određeno da vjerovnik može od dužnika zahtijevati plaćanje kamata na kamatu ako su ugovorene strane to tako ugovorile. S tim u vezi ističe kako je osnovica za obračun redovne kamate saldo duga – kredita koji čini iznos (neotplaćenog dijela) kredita, premije osiguranja, troškova te prethodno obračunate i naplaćene kamate. Dakle tuženik kamatu po obračunu i po dospijeću dalje ukamaćuje (obračunava kamate na kamatu). Nadalje navodi da su netočni navodi tužitelja da je neosnovano u izvatku s računa obračunavao i dodatni trošak kao njegovu tražbinu, a što je protivno članku III ugovora o založnom pravu jer je točkom Z 43 Općih uvjeta određeno da je tuženik ovlašten naplaćivati od klijenta naknade za svoje usluge i to osobito kamate, pristojbe i provizije, dok je točkom Z 46 određeno da klijent snosi sve potrebne i korisne troškove i izdatke koji su nastali na temelju poslovnog odnosa ili u vezi s njim, a posebice troškove biljega i pravnih pristojbi, poreza, poštarina, osiguranja, pravnog zastupanja. Nadalje ističe da je sa drugo tužiteljicom zaključio i Ugovor o cesiji prava iz osiguranja života, a radi osiguranja svih postojećih i budućih potraživanja i otplate rata kredita gdje je točkom 4. ovlašten dospjele premije osiguranja naplatiti na teret računa tužitelja. Ističe kako premija životnog osiguranja nije uračunata u iznos kredita već se ista sukladno ugovoru o kreditu mora dodatno plaćati. Osim toga da je točkom B 1 Ugovora o kreditu ugovoreno da je tuženik ovlašten teretiti kreditni račun tužitelja između ostaloga i za sva potraživanja naknada iz jamstva, a člankom B Z 46. Općih uvjeta da je ugovoreno da drugo tužiteljica snosi sve potrebne i korisne troškove i izdatke koji su nastali na temelju pravnog odnosa ili u vezi s njim. Nadalje navodi kako drugo tužiteljica nije pravovremeno izvršavala obveze prema ugovoru o kreditu, a što da je vidljivo iz izvatka s računa, a da je točkom Z 43. Općih uvjeta određeno da je ovlašten od klijenta naplaćivati naknade za svoje usluge, a što da vrijedi i za sve svrsishodne postupke koje je poduzeo bez naloga, ali u hitnom slučaju vršeći ih na dobrobit klijenta ili u vezi ostavinskog postupka klijenta. Da je točkom Z 44. određeno da je banka ovlaštena naplaćivati za svoje usluge primjerenu naknadu, čiju će visinu utvrditi u izvješenom cjeniku, čime ostaje nepromijenjena zakonska obveza iskazivanja iznosa tih naknada u ugovoru o potrošačkom kreditu ili ugovoru o potrošačkom žiro računu. Navodi da je dostavom izvatka s računa u ovršnom postupku poslovnog broja Ovr-446/2020 dokazao visinu svoje tražbine (glavnicu, aktivne i zatezne kamate te troškove). Izričito se protivi da se nalaz i mišljenje koje su tužitelji dostavili u prilogu tužbe, izrađeno po društvu Expertiza d.o.o. koristi kao dokaz u ovom predmetu i to iz razloga što predmetni nalaz i mišljenje nije izrađen po nalogu suda, već se radi o privatnom nalazu i mišljenju. Nadalje navodi da su netočni navodi tužitelja da je predmetni ugovor o kreditu ništetan primjenom Zakona o obveznim odnosima. Zatim da su netočni navodi tužitelja da tuženik nije imao potrebno odobrenje za pružanje bankovnih usluga u Republici Hrvatskoj jer da niti ne pruža niti je ikada pružao takve usluge na području Republike Hrvatske, a osim toga da ukoliko i je da je sukladno članku 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ugovor valjan ako je sklapanje određenoga ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koje je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice, te da se ne može pozivati na ništetnost ugovora ona strana koja je bila nesavjesna. Navodi da se Zakonom o bankama uređuju uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada banke, a budući da on posluje i ima sjedište na području Republike Austrije, to da je razvidno kako ne mora imati osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj, niti bilo kakvo posebno odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske. Nadalje u vezi navoda tužitelja kako je povrijedio njihova prava kao potrošača na način da je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojim mu je omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu ističe kako je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s odredbama mjerodavnog austrijskog prava, konkretno s odredbama austrijskog Zakona o bankarstvu gdje su paragrafom 33 propisanu uvjeti kojima moraju udovoljavati ugovori o potrošačkom kreditiranju. Tvrdi da je prilikom sastavljanja i sklapanja ugovora o kreditu ispoštovao relevantne odredbe austrijskih propisa koje uređuju zaštitu potrošača u vezi kreditiranja. Osim toga ističe kako tužbeni zahtjev nije osnovan niti kad bi u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni Zakonu o zaštiti potrošača jer da tužitelji samo paušalno navode kako su ništetne odredbe o kamati i cijeni kao bitnim sastojcima ugovora. Ističe kako su se sudionici obveznih odnosa sukladno članku 4. Zakona o obveznim odnosima u zasnivanju tih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz istih dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Ukazuje kako je protivno načelu savjesnosti i poštenja pozivati se na ništetnost ugovora ukoliko je stranka koja se poziva na ništetnost ugovora bila nesavjesna. Tvrdi da je u konkretnom slučaju drugo tužiteljica bila nesavjesna jer u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije iznijela nikakve prigovore. Nadalje ističe kako sukladno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tvrdi da su ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu jasne te lako razumljive. Da je drugo tužiteljica s njim ugovorila kredit u iznosu od 103.000,00 eura s kamatnom stopom od 7,5% godišnje uz otplatu u 40 kvartalnih godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 3.795,00 eura počevši od 30. svibnja 2004. Smatra da je evidentno da se radi o ugovornim odredbama koje banke uobičajeno koriste u svom poslovanju prilikom kreditiranja, da su iste lako razumljive svima uključujući prosječne potrošače pa tako i drugo tužiteljicu. Navodi da bi se sukladno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba smatrala nepoštenom da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, da se radi o ugovornoj odredi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje ističe kako su netočni navodi tužitelja da nisu mogli utjecati na odredbe ugovora o kreditu jer da je o njima vodio pregovore s drugo tužiteljicom koja je mogla u svakom trenutku odustati od sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o založnom pravu obzirom da tužitelji nisu iznijeli niti jedan razlog zbog kojih bi taj ugovor bio ništetan. Ističe da je predmetno založno pravo upisano na temelju solemnizirane privatne isprave iz koje je razvidno kako je javni bilježnik ispitao predmetni ugovor i utvrdio da on po svojem obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Takav ugovor ima snagu javnobilježničkog akta i sadrži sve što je potrebno prema Zakonu o zemljišnim knjigama za upis hipoteke u zemljišnu knjigu budući da sadrži točnu oznaku zemljišta glede kojeg se uknjižba traži, sadrži klauzulu intabulandi odnosno izričitu izjavu drugo tužiteljice koja kao založni dužnik dozvoljava tuženiku da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili privole ishodi upis založnog prava na nekretninama u zemljišnoj knjizi. Radi svega navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužitelje da mu naknade troškove ovog parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: zk izvadak (12-13), ugovor o zasnivanju založnog prava (41), ugovor o jednokratnom kreditu (42-48), odredbe o otplati kredita (49-53), opće uvjete poslovanja tuženika (110-130), email prepisku (141- 152), čita se iskaz svjedoka AL (478-480), te je saslušao drugo tužiteljicu (513-515).
Sud nije provodio druge predložene dokaze s obzirom da je iz provedenih stvar dovoljno raspravljena za donošenje meritorne odluke.
U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
4. U ovom postupku nije sporno da su drugo tužiteljica kao zajmoprimac i tuženik (tada naziva tvrtke Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg) kao zajmodavac sklopili ugovor o jednokratnom kreditu broj 512.160 dana 10. prosinca 2003. na iznos od 103.000,00 eura uz aktivnu kamatu od 7,5% p.a./godišnje i zateznu kamatu od 5% p.a./godišnje s rokom otplate do 31. ožujka 2014. počevši od 30. lipnja 2004. (42-48). Nije ni sporno da su treće tužitelj i tuženik (tada naziva tvrtke Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg) sklopili ugovor o zasnivanju založnih prava na nekretninama i to nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] dana 09. ožujka 2004., a radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu od 103.000,00 eura s ugovorenom aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje, 12,5% zateznih kamata i kamata na kamate i osiguranje dodatnih troškova do najvišeg iznosa od 42.200,00 eura iz ugovora o jednokratnom kreditu broj 512.160 (41) koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Davoru Dušiću iz Rovinja isti dan (47). Nije ni sporno da je vlasnik navedene nekretnine prvo tužiteljica. Nadalje nije sporno da su drugo tužiteljica i tuženik (tada naziva tvrtke Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg) sklopili dodatak ugovoru o jednokratnom kreditu broj 512.160 naziva Odredbe o otplati kredita dana 22. srpnja 2011. čiji potpis drugo tužiteljice na tom dodatku je ovjeren po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz [adresa] 12. listopada 2011. (49-53), a kojim dodatkom je produljen rok otplate predmetnog kredita do 31. kolovoza 2025. Nadalje nije sporno da su predmetnoj nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zabilježene ovrhe temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-1527/2019-2 od 25. studenog 2019. i rješenja o ovrsi ovoga suda poslovni broj Ovr-446/2020-18 od 09. studenog 2021., a kako je to vidljivo iz zk izvatka za tu nekretninu (12-13).
5. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li su predmetni ugovor o jednokratnom kreditu, njegov dodatak (Odredbe o otplati kredita) i predmetni ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretninama ništetni, odnosno da li su ništetne njihove odredbe o kamatnim stopama, odnosno da li preostalo dugovanje s osnova predmetnih ugovora iznosi 22.277,65 eura čime bi tražbina tuženika bila podmirena.
6. Prije svega bilo je potrebno utvrditi koje pravo treba primijeniti na konkretni pravni spor.
S obzirom da je predmetni ugovor o jednokratnom kreditu 512.160 sklopljen 10. prosinca 2003. u ovom sporu se ne primjenjuje Uredba (EEZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) jer se ta uredba primjenjuje na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.
S obzirom na to valja primijeniti odredbu članka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91, 88/01, 101/17) prema kojoj je za ugovor mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, a ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, mjerodavno pravo je iz članka 20. toga Zakona.
Točka C predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.160 određuje da nadalje vrijedi trenutno važeća verzija općih uvjeta poslovanja; posebno se upućuje na brojeve 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59 čije tumačenje potvrđuje zajmoprimac. Navedena odredba upućuje da su sastavni dio predmetnog ugovora navedene odredbe Općih uvjeta poslovanja tuženika.
Točka Z20 Općih uvjeta poslovanja tuženika (110-130) određuje da se na sve pravne odluke između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo.
Znači, u konkretnom slučaju ima se za primijeniti mjerodavno austrijsko pravo, ali samo u odnosu na dio tužbenih zahtjeva koji se odnose na Ugovor o jednokratnom kreditu br. 512.160 te njegov dodatak (odredbe o otplati kredita).
Odredba općeg građanskog zakonika (ABGB) u paragrafu 879 stavak 1 propisuje da je ugovor koji krši zakonsku zabranu ili dobre običaje ništetan (339-352).
U austrijskom građanskom pravu postoje različite mogućnosti i razlozi za raskidanje ugovora koji su sadržani u različitim odredbama Općeg građanskog zakonika. Npr., ugovor se može osporiti jer jedna od ugovornih strana nije imala poslovnu sposobnost za sklapanje ugovora jer je bila maloljetna, jer pristanak na ugovor nije bio slobodan zbog prisile ili zato što nije bilo ozbiljne namjere, dovoljno konkretan ili dovoljno razumljiv ili zato što je jedna strana nametnula ugovor drugoj strani dovođenjem u bitnu zabludu. Ugovor se može i raskinuti jer nije poštivan zakonski ili ugovorni oblik i zbog općeg nemorala ili nezakonitosti. Prilikom uzimanja u obzir razloga ništetnosti potrebno je razlikovati apsolutnu ništetnost koja se ostvaruje po službenoj dužnosti ili relativnu ništetnost. Apsolutna ništetnost postoji ako se krše zakoni koji služe zaštiti općih interesa ili javnog reda i sigurnosti. U čestim slučajevima relativne ništetnosti, samo one čiji je pravni interes zahvaćen poslom ili koji je zaštićen zabranom može se pozivati na nemoral. Ako ugovor samo djelomično krši pitanje djelomične ili potpune ništetnosti ne sudi se prema hipotetskoj volji stranaka, već prema svrsi zabrane norme; preostaloj valjanosti obično se daje prednost što ima za posljedicu samo ništetnost dotične klauzule, ostatak ugovora ostaje na snazi. Ako je klauzula samo djelomično nedopuštena ona ostaje na snazi – osim potrošačkih ugovora - smanjenjem dopuštenog sadržaja. U slučaju potrošačkih ugovora, u skladu s novijom sudskom praksom Europskog suda, nepošteni ugovorni uvjeti u potpunosti se ne primjenjuju ukoliko se ne odnose na karakteristične glavne elemente ugovora. Na mjesto ništetne klauzule dolazi odgovarajući zakonski propis. Korisnik kredita dužan je vratiti cjelokupni iznos kredita plus ugovorene kamate ako je kreditni odnos prestao zbog proteka vremena ili raskida. Stoga se na sklapanje ugovora o kreditu primjenjuju opća pravila o ponudi i prihvatu. Ugovor nastaje kao konsenzualni ugovor podudarnim izjavama namjere davatelja kredita i korisnika kredita, pri čemu izjave namjere moraju sadržavati bitne točke ugovora koji se sklapaju. Prilikom sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu, kreditna institucija mora potrošaču dostaviti i otpravak ugovora na njemačkom jeziku, koji također mora sadržavati određene minimalne podatke. U općem građanskom pravu, zakonska zatezna kamata iznosi 4% godišnje, a kamatna stopa zatezne kamate koju plaća potrošač ne smije promašiti kamatnu stopu ugovorenu za ugovorenu uslugu za više od 5 postotnih bodova godišnje. Zatezne kamate počinju na dan nakon dospijeća predmetnog novčanog potraživanja. Napominje se da se zakonska zatezna kamata primjenjuje samo ako ugovorne strane nisu dogovorile drugačiji iznos zateznih kamata. Odredbe Zakona o bankama o obračunu kamata primjenjuju se bez obzira na državljanstvo korisnika kredita: ako je za ugovor o kreditu prema pravilima međunarodnog privatnog prava odlučuje austrijsko pravo, tada se primjenjuju i odredbe Zakona o bankama o obračunu kamata. Međutim taj zakon ne regulira iznos kamate na kredit koji se može obračunati, već samo način na koji se ona izračunava. Nadalje je propisano da se kamate na dospjele kamate mogu zahtijevati uz izričit dogovor, ali i bez dogovora – nakon utužene dospjele kamate od dana spornosti tražbine (366-371).
Mjerodavno nacionalno austrijsko pravo ima odredbe istovjetne Direktivi vijeća Europe 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Svrha te Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i primatelja usluga i potrošača. Prema članku 3. stavak 1. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Nepoštenim odredbama mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, kao i odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
7. Tužitelji tvrde da je predmetni ugovor o jednokratnom kreditu broj 512.160 kao i njegov dodatak ništetan jer se tuženik nije pridržavao ugovornih odredbi o promjenama kamatne stope, jer je tuženik vršio kapitalizaciju zateznih kamata, naknada i troškova u nedospjelu glavnicu kredita, u čemu da se je ogledala neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu drugo tužiteljice kao korisnika kredita.
8. Iz ugovora o jednokratnom kreditu br.računa 512.160 (42-45) proizlazi da je sklopljen između TL, ovdje drugo tužiteljice kao zajmoprimca i Raiffeisenbank St.Stefan-Jagerberg-Wolfsberg kao vjerovnika na iznos od 103.000,00 eura sa aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje na četrdeset kvartalnih paušalnih obroka od po 3.795,00 eura počevši od 30. lipnja 2004. pa do 31. ožujka 2014.
Iz odredaba o otplati kredita račun br. 512.160 (49-53) proizlazi da je otplata kredita produžena do 31. kolovoza 2025., na način da se plaća u 15 godišnjih paušalnih obroka od po 7.213,00 eura počevši od 31. kolovoza 2011., te da ukupno kreditno zaduženje iznosi 108.185,15 eura.
Iz ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama (41, 46-48) proizlazi da je zaključen između PL ovdje treće tužitelja kao založnog dužnika i tuženika kao založnog vjerovnika u Rovinju dana 09. ožujka 2004. tim je ugovorom založni dužnik kao vlasnik nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dopustio da se na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi zasnuje založno pravo radi osiguranja novčane tražbine založnog vjerovnika za iznos od 103.000,00 eura s ugovorenom aktivnom kamatnom stopom od 7,5% godišnje, 12,5% zateznih kamata i kamata na kamate i osiguranja dodatnih troškova do najvećeg iznosa od 42.200,00 eura s rokom otplate počevši od 30. lipnja 2004., s ugovorenim rokom dospijeća 31. ožujka 2014., a sve prema ugovoru o jednokratnom kreditu broj 512.160 od 10. prosinca 2003. koji je odobren DL, inače majci založnog dužnika. Potpis založnog dužnika PL te potpis punomoćnika Raiffeisenbank St.Stefan-Jagerberg-Wolfsberg Slavice Popadić odvjetnice iz Rovinja ovjerenih po javnom bilježniku Davoru Dušiću iz Rovinja 09. ožujka 2004.
Iz zk izvatka za nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica] kuća sa 69 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (12) proizlazi da je vlasnik te nekretnine FL ovdje prvo tužiteljica, te da postoje tri zaloga u korist tuženika, jedan na iznos od 103.000,00 eura temeljem predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu, drugi na iznos od 43.400,00 eura, a treći na iznos od 210.000,00 eura. Postoje i dvije zabilježbe ovrhe ovoga suda, jedna temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda od 25. studenog 2019. poslovni broj Ovr- 1527/2019-2, a druga temeljem rješenja o ovrsi ovoga suda od 09. studenog 2021. poslovni broj Ovr-446/2020-18.
Iz iskaza svjedoka ĐL (479-480) proizlazi da je zaposlenik tužene od 2016. kao pravnik na poslovima kredita s hrvatskim građanima. Što se tiče tužitelja i to posebice TL izjavio je da je ona bila njihov dugogodišnji klijent koja je uživala povjerenje njihovog direktora. Podigla je više kredita, neke je uredno otplatila a što se tiče predmetnoga nije. Na pitanje da li je ona kao klijent pregovarala o pojedinim odredbama kredita odgovorio je da vjerujem da je s obzirom da je slovila kao poduzetnica koja je i prije predmetnog kredita podigla kod njih više kredita, pa tako i u pogledu kamatne stope. Da je pregovarala vidljivo je i stoga što u konkretnom kreditu od strane banke joj nije zaračunat trošak obrade kredita što znači da je najvjerojatnije to ispregovarano. Troškovi obrade kredita su nešto što je uobičajena praksa, koji se svima naplaćuju, ali u konkretnom slučaju je očito ispregovarano drugačije. Nadalje je izjavio da predmetni kredit nije otplaćivan te je g. TL počela pregovore oko rješavanja te otplate. Utvrđeno je ukupno dugovanje po svim kreditima koji su bili aktivni u iznosu od cca 800.000,00 eura koji bi se riješilo na način da uplati cca 350.000,00 eura znači otpustio bi joj se dio duga kada bi to platila. To da je bilo 2018. i TL je na to pristala, nakon čega je banka izdala pismo namjere, ali je nakon toga TL promijenila priču i tražila pismo namjere za svaki pojedini kredit što nije bilo izvedivo odnosno vezano je s dosta poteškoća. Banka taj njezin prijedlog nije prihvatila i pokrenuta je ovrha radi naplate duga po predmetnom kreditu. Na pitanje da li je išta plaćeno po predmetnom kreditu odgovorio je da da, zadnja uplata da je bila 2016. i ukupno je plaćeno oko 120.000,00 eura. Međutim, koliko je ostatak toga duga ne zna. Na pitanje na koji način se podnosi zahtjev za kredit i kako se ispituje kreditna sposobnost klijenta odgovorio je da se zahtjev podnosi pisanim putem, a što se tiče kreditne sposobnosti da se ona provjerava kroz provjeru podataka o primanjima svakog pojedinog klijenta ili njegovog poduzeća ukoliko je vlasnik istog. U konkretnom slučaju TL je bila vlasnica poduzeća koje je dobro poslovalo, bavilo se prodajom i iznajmljivanjem nekretnina i njihov bonitet je bio jako dobar. Ona je prilikom provjere i obrade kredita dostavljala bilance, kao i svu drugu potrebnu dokumentaciju iz koje je bio vidljiv njihov bonitet. Ne sjeća se koji je bio rok otplate predmetnog kredita, a nakon što mu je isti predočen na str. 42-45 potvrdio je da je to taj ugovor, da se kredit otplaćuje u 40 kvartalnih rata od po cca 3.800,00 eura. Ukoliko bi se kredit redovito otplaćivao trebao je biti otplaćen 2014. kao što je naznačeno u ugovoru. Vezano uz to pojasnio je da je rata fiksna i može se dogoditi da kod promjene kamate dođe do produljenja roka otplate kao što je naznačeno u ugovoru o kreditu, do koje promjene kamate može doći zbog kretanja Euribora. Kada se pomnože 40 rata sa 3.800,00 eura dobije se 151.800,00 eura. Napomenuo je da TL nije redovito otplaćivala svoje rate kredita. Kada su mu predočene Odredbe o otplati kredita na str. 49-53 spisa odgovorio je da je time učinjen reprogram što pretpostavlja, a da je vidljivo da je došlo do promjene jer je ugovoreno da rata dospijeva godišnje i da iznosi 7.200,00 eura, a zadnja bi dospjela na naplatu 2026. U tom dokumentu vidljivo je koliko je dugovanje na taj dan i naznačeno je da je ono na dan 22. srpnja 2011.g. 66.446,73 eura, a navedeno je i koliki je bio zaostatak duga i to 27.051,26 eura. Pojasnio je da je zbog tog duga i učinjen reprogram duga, stranci se je izašlo u susret jer je upala u zaostatke. Da je klijent uredno plaćao po tom novom reprogramu njeno ukupno zaduženje je iznosilo 108.185,15 eura, a što je naznačeno u tim odredbama. Nakon toga da je stranka nastavila otplaćivati kredit, a zadnja uplata je bila 2016. Potom je banka pokrenula ovršni postupak nakon kojeg je banka izdala pismo namjere 2018, zbog kojeg je povukla prijedlog za ovrhu i ovrha je obustavljena.
Drugo tužiteljica je u svom iskazu (513-515) izjavila da su njen sin PL i ona podigli predmetni kredit i sve da je bilo uredu do negdje 2010./2011. dok nije izbila afera sa Raiffeisen (tuženikom), smijenjeni su direktori te je došlo do kamatarenja i reketarenja prema njoj. Nije joj dozvoljeno da vrati kredit prije vremena. Predmetni kredit da je reprogramiran 2011. u kojem reprogramu je dogovoreno da će otplata biti u jednogodišnjoj rati. Nadalje je izjavila da je 2017. poslala upit banci da želi zatvoriti kredit, a oni da su joj rekli da može, ali da se snađe, ali da su joj zabranili prodaju njenih nekretnina čime je namjeravala zatvoriti kredit. Da su joj tada naznačili da ukupan dug iznosi 350.000,00 eura što da je i prihvatila, ali da nije mogla platiti iz razloga što joj je bilo onemogućeno prodati nekretninu. Pojasnila je da je predmetni kredit zaključila s tuženikom jer je jedan njezin klijent kome je namjeravala prodati stan u [adresa] podigao kredit u toj Raiffeisen banci ili zadruzi. Vidjela je da je to jednostavan postupak te je podigla kredit za kupnju kuće ovdje u [adresa]. Banku da je zastupala odvjetnica iz Rovinja, Slavica Popadić koja je imala punomoć da u ime te banke može potpisivati, sklapati ugovore o kreditu. Pojasnila je da je ta odvjetnica putem faksa dobila primjerak ugovora kojeg je potpisala, a od strane banke da ga je potpisala ta odvjetnica. To sve da je bilo u Rovinju kod javnog bilježnika Dušića. Nadalje je izjavila da je ta odvjetnica sastavila i sporazum o zasnivanju založnog prava koji su isti dan potpisali kod istog bilježnika. Vezano za sporazum izjavila je da je njen kredit bio automatski uvećan za 40% što da je bilo naznačeno u tom sporazumu o zasnivanju založnog prava. kao maksimalni iznos kojeg će otplatiti sa svim kamatama i troškovima. Na pitanje da li joj je bila dana mogućnost pregovarati o predmetnom ugovoru o kreditu ili je to bio sistem "uzmi ili ostavi" odgovorila je da je odvjetnica Popadić dobila primjerak ugovora kojeg joj je pokazala i nakon čega su otišli kod javnog bilježnika gdje su ga obje potpisale. Predmetni ugovor da je pročitao javni bilježnik, a na pitanje da li ga je razumjela odgovorila je da je, ali je istaknula da odvjetnica Popadić nije čitala odredbu po odredbu toga ugovora niti objašnjavala. Nadalje je izjavila da je završila srednju ekonomsku školu te da je prije predmetnog kredita u Hrvatskoj podigla više kredita (manje od pet) s čime nije nikada imala problema. Što se tiče iznosa predmetnog kredita istaknula je da njoj nije isplaćen iznos od 103.000,00 eura koji je naznačen u ugovoru već iznos umanjen za troškove naknade, a točno koliko ne zna. Na pitanje da li joj je netko obrazložio dinamiku otplate kamata odnosno da li joj je netko objasnio da se one mijenjaju odgovorila je da je razumjela da se kroz onih 40% diže glavnica i da može otplatiti samo manje, a ne više od onog što piše u založnom pravu. Nikakvog govora nije bilo o kamatama. Zatim je izjavila da je nakon predmetnog kredita podigla još dva, a na pitanje da li joj je kod podizanja tih novih kredita bilo rečeno da će ih morati vraćati u paketu odgovorila je da nije i da se nije spominjao nikakav rizik da će morati platiti nešto izvan založnog prava. Da se kod reprograma 2011. nije razgovaralo o kamatama, a niti su joj tada objašnjavali neke rizike, promjene ili slično, samo da je dobila primjerak ugovora poštom kojeg je otišla sama ovjeriti. Na pitanje da li je kod reprograma (aneksa iz 2011.) bio punomoćnik banke s kojim je mogla razgovarati odgovorila je da je bio odvjetnik Davor Peruško iz Pule, ali da s njim nije ništa više razgovarala niti dobila više informacija. Inače Davor Peruško da je njen bratić, ali da taj familijarni odnos ni na koji način nije utjecao na njen položaj kao korisnika kredita. Na pitanje zašto je podigla kredit u Raiffeisen bank, a ne u nekoj banci u Hrvatskoj odgovorila je da se kod Raiffeisen bank mogao podići kredit uz zasnivanje založnog prava, ali bez procjene nekretnina i bilo kakve provjere. Nadalje je izjavila da je kod tuženika podigla ukupno 6 kredita. Uz to je napomenula da kada je htjela predmetni kredit prijevremeno vratiti da joj nisu dozvolili kod duga od 350.000,00 eura već su uvjetovali to da to bude u paketu svih 6 kredita, ali da je mogla prodajom nekretnine koja je bila založena za predmetni kredit vratila predmetni kredit. Osim toga da joj je tuženik blokirao bankovni račun kod Raiffeisen bank, ali ne za njen kredit. Pojasnila je da je jamac NL za njen kredit kod iste banke te su je držali blokiranom do 2019. iako je NL vratila kredit već 2016. Na pitanje kako je došla do iznosa, rokova, načina otplate predmetnog kredita odgovorila je da prije sklapanja predmetnog ugovora je ovdje u [adresa] došao direktor banke ŽL koji je došao pogledati nekretninu koju je namjeravala kupiti kreditom. Pitala ga je koliko bih mogla dobiti novaca, on da je rekao da obzirom da se radi o ruševini da bi mogla dobiti oko 100.000,00 eura. Na pitanje da li kod solemnizacije ugovora o jednokratnom kreditu kod javnog bilježnika taj ugovor već bio potpisan od strane Raiffeisen banke odgovarala je da se ne sjećam, ali da nitko tada od strane banke iz Austrije nije bio. Na pitanje da li su joj bile jasne odredbe predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu odgovorila je da je u ugovoru o kreditu naznačeno da se otplata vrši četiri puta godišnje u iznosima od po 3.795,00 eura, u 40 paušalnih obroka, što je vidjela kada joj se je predočio taj ugovor, a što odgovara iznosima naznačenim u sporazumu o zasnivanju založnog prava. Na pitanje da li su joj bile jasne odredbe o zateznim kamatama odgovorila je da ih nije bilo jer je rate plaćala na vrijeme. Pojasnila je da je do aneksa kojim je produženo vrijeme otplate došlo zato što jer joj je tako bilo jednostavnije plaćati. Na pitanje da li je potpisala odrede o otplati kredita odgovorila je da mislim da ih nije niti vidjela. Kada su joj predočene te odredbe na strani 49-53 odgovorila je da je na njima njen potpis koji je ovjeren kod javnog bilježnika. Potvrdila je da kada je govorila o reprogramu da je mislila na te odredbe o otplati kredita, koje se u tužbi spominju kao aneks. Na pitanje da pojasni kako tumači svoju tvrdnju da je predmetni ugovor o kreditu otplaćivala redovito odgovorila je da je već tada počelo kamatarenje i zastrašivanje od strane banke kada su joj prijetili da će joj uzeti nekretnine. Na pitanje da li joj je tada 2011. bilo poznato koliki je ostatak duga odgovorila je da joj je bilo poznato, a ono da je bilo do visine založnog prava. Ne sjeća se koliko je trebala platiti ukupno rata po predmetnim odredbama o otplati kredita.
Prvo i treće tužitelji nisu željeli iskazivati u ovom postupku.
9. Iz navedenih iskaza proizlazi da drugo tužiteljica nije bila u neravnopravnom položaju spram tuženika kao banke, da je bila upoznata i da je razumjela predmetni ugovor o jednokratnom kreditu kao i dinamiku plaćanja po tome ugovoru. Da je tome tako sud zaključuje iz iskaza same drugo tužiteljice koja je izjavila da da je ugovor pripremila banka koja je primjerak toga ugovora dostavila odvjetnici Slavici Popadić koja je bila punomoćnica banke, a ona da joj ga je pokazala, nakon čega su otišli kod javnog bilježnika te da je razumjela odredbe predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu. Još je izjavila da je prije zaključenja predmetnog ugovora u [adresa] došao tadašnji direktor tuženika ŽL koji je pogledao nekretninu koju je namjeravala kupiti. Da je nakon sklapanja predmetnog ugovora s tuženikom sklopila i dodatak kojim je produžen rok vračanja te promijenjen način vračanja što govori u prilog tome da je s tuženikom pregovarala ne samo prije zaključenja predmetnog ugovora već i nakon. Osim toga, drugo tužiteljica je nakon predmetnog ugovora o jednokratnom ugovoru o kreditu podigla još pet ugovora o kreditu kod tuženika. Nadalje iz iskaza svjedoka LL, čiji iskaz sud ocjenjuje kao jasan, logičan i uvjerljiv proizlazi da je drugo tužiteljica bila njihov dugogodišnji klijent. Da vjeruje da je ona pregovarala s bankom u pogledu pojedinih odredbi kredita jer da je slovila kao uspješna poduzetnica koja je kod njih podigla više kredita, a što da je vidljivo jer u konkretnom slučaju joj nije zaračunat trošak obrade kredita.
10. Međutim, da bi se u potpunosti utvrdilo da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, obračuna dodatnog troška bile nepoštene i kao takve ništetne, odnosno da li je cijeli ugovor o jednokratnom kreditu kao i odredbe o otplati toga kredita (aneks) ništetni sud je odredio provođenje financijskog vještačenja rješenjem ovoga suda poslovni broj P-57/2023-29 od 28. kolovoza 2024. Tim rješenjem pozvani su tužitelji da u roku od 15 dana plate predujam potreban za provođenje toga vještačenja jer će sud u protivnom smatrati da su odustali od prijedloga za provođenjem toga vještačenja. Naknadno su pozvani na uplatu dodatnog iznosa od 225,00 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ne provođenja vještačenja koji iznos tužitelji nisu uplatili radi čega je sud zaključio da su odustali od toga vještačenja.
S obzirom da je teret dokaza ništetnosti predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu, odredbi o otplati toga kredita (aneksa) kao i pojedinih njihovih odredbi, te utvrđenje koliki je stvarni iznos dugovanja po predmetnom ugovoru o jednokratnom kreditu na tužiteljima koji su odustali od vještačenja temeljem kojeg se moglo utvrditi da li se je tuženik pridržavao ugovornih odredbi ili ne na štetu korisnika kredita te koliki je iznos stvarnog dugovanja po predmetnom ugovoru o jednokratnom kreditu.
Tužitelji su uz tužbu priložili nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Barbare Babić Gobbo iz Labina (17-39). Međutim kako se je tuženik protivio da se isti koristi kao dokaz u ovom postupku, sud ga ne može prihvatiti.
11. Nadalje, tužitelji tvrde da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad za područje Republike Hrvatske što da predmetni ugovor o jednokratnom kreditu čini ništetnim temeljem Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima.
Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN79/17 i 131/20) je ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 03. studenog 2020. poslovni broj U-I- 3678/2017 i dr. od 03. studenog 2020.
S obzirom na to nitko pa ni tužitelji se ne mogu pozivati na odredbe toga ugovora.
12. Što se tiče Ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 09. ožujka 2004. (41, 46-48) tužitelji nisu pružili niti jedan argument iz kojeg bi proizlazilo da je taj ugovor ništetan.
Odredba članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Predmetni ugovor ne protivi se odredbama Ustava Republike Hrvatske, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o obveznim odnosima, a niti moralu društva zbog čega sud zaključuje da isti nije ništetan.
13. Radi svega navedenog valjalo je u potpunosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i presuditi kao u izreci.
14.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 126.604,88 eura, te s obzirom da tuženika zastupaju punomoćnici koji su odvjetnici, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tužitelji su kao vrijednost predmeta spora naznačili iznos od 100.000,00 kuna ili 13.272,28 eura kojoj vrijednosti je tuženik prigovorio radi čega je sud temeljem odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 126.604,88 eura s obzirom na iznos predmetnog ugovora o jednokratnom kreditu.
Sud je tuženiku priznao trošak koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu, trošak zastupanja na ročištima 13. listopada 2022., 06. lipnja 2024. i 10. rujna 2025. u iznosima od po 1.906,00 eura a ne zatraženih od po 5.000,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na priznate iznose tj. od po 476,50 eura, ukupno 9.530,00 eura.
Sud tuženiku nije priznao trošak sastava podneska od 11. siječnja 2023., 24. siječnja 2023., 01. veljače 2023., 06. rujna 2023. i 12. veljače 2024. iz razloga što je navode iz tih podnesaka mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak radi čega ti podnesci nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.
15. Na kraju valjalo je i odlučiti o prijedlogu tužitelja za prekidom ovog parničnog postupka do odluke o osnovanosti kaznene prijave koju su drugo tužiteljica i poduzeće Darrer d.o.o. podnijeli protiv tuženika, poduzeća Severitas d.o.o. i Verbriefung & co d.o.o. zbog kaznenih dijela zlouporabe položaja i ovlasti, prijevare i prijevare u gospodarskom poslovanju.
Odredba čl. 213.st.2.t.1. ZPP-a propisuje da sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen trgovački prijestup ili je učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.
Sud smatra da odluka o tužbenim zahtjevima ne ovisi o tome da li su počinjena navedena kaznena dijela s obzirom da se je u ovom postupku raspravljalo o ništetnosti predmetnog ugovora i predmetnog sporazuma.
16. Radi svega navedenog sud je odlučio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo dana 03. listopada 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
D-na:
- presuda i rješenje uručeno 2.tužiteljici na ročištu dana 03. listopada 2025.,
- presuda i rješenje za 1. i 3.tužitelje p.p. i tuženika p.p. istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova dana 03. listopada 2025.
