Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-338/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E NJ E

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische banke d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I „Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51404505-5102552687 od 01. kolovoza 2005. godine zaključenog između tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR-a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.“

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 1. kolovoza 2005. zaključio Ugovor o kreditu br. 51404505-5102552687, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 5.000 EUR, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom otplate od 36 mjeseci, da je člankom 10. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 02,500 % iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna ,da je tužitelju na ime predmetne naknade naplaćen iznos od 910,63 kuna, da tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, da je predmetni ugovor tzv. tipski ugovor jer je otisnut na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 13-29) ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 51404505-5102552687 od 1. kolovoza 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ističe da su parnične stranke ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku, te da je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, te da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, te da se po pravomoćnosti rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

2.2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava i status tužitelja kao potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003,dalje: ZZP/03), pozivajući se na sudsku praksu izraženu u odlukama Županijskog suda u Zagrebu (posl.br. Gž-1748/2021 i Gž-1562/2021). U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik osporava da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, tvrdeći da je odredba jasna i određena, te je tužitelju bilo poznato koliko će naknada iznositi, te da je riječ o uočljivoj i razumljivoj odredbi Ugovora, a smatra da nije niti dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe i da je činjenica da se plaća naknada bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Navedenom naknadom pokrivali su se operativni i materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, trošak energenata, razmjene podataka s trećim osobama, zatim troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji kao što je trošak poštarine, te povezani regulatorni troškovi). Obzirom da je odredba kojom se ugovara naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se temeljem nje može utvrditi konkretna visina naknade, tuženik smatra da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu i da ne postoje razlozi za njeno utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti.

3. Također tuženik ukazuje da za ugovaranje naknade nije postojalo nikako zakonsko ograničenje u vrijeme zaključenja ugovora, te se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13 EEZ.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 1. kolovoza 2005. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s danom ugovora prilikom isplate plasmana.

5. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu.

6. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u obračun naknade za bankarske usluge od 1. kolovoza 2005. (str. 4), u Ugovor o kreditu broj: 51404505-5102552687 od 1. kolovoza 2005. (str. 6-8), odgovor na tužbu tuženika od 16. svibnja 2025. (str. 13-29), podnesak tužitelja od 7. lipnja 2025. (str. 32-86), saslušan je tužitelj osobno (str. 127-128), te je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003., dalje : ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje : Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje : ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

8. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

11.1. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja ( str. 127-128), dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran o naknadi koju je bio dužan platiti, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da u vrijeme zaključenja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo, da je riječ o tipskom obrascu ugovora koji mu je predočen prilikom sklapanja ugovora i o čijim odredbama nije mogao pregovarati te da mu niti prilikom ovjere ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije posebno pojašnjena naknada za obradu kredita . Ističe u svom iskazu da nije postojala mogućnost da zaključi ugovor a da ne plati naknadu , jer u protivnom ne bi dobio kredit.

11.2. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju takvog iskaza tužitelja sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

11.3. Iskaz tužitelja potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito obračun naknade za bankarske usluge od 1. kolovoza 2005. (str. 4), te Ugovor o kreditu ( str. 4-6).

11.4. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu ( str. 6-8) utvrđeno, da se radi o nenamjenskom kreditu građana na iznos od 5.000 EUR s ugovorenim rokom dospijeća preko 2-3 godine . U čl. 10. navedeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora. Također je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se navedeni iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.

12. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužitelji kredit podigao kao potrošač, obzirom da se radi o nenamjenskom kreditu građana, a isti je koristio za kupnju automobila,

- da tužitelj s djelatnicima tuženika nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogao jedino prihvatiti ili odustati od kredita,

- da je odredbom čl. 10. Ugovora određena naknada obrade zahtjeva i odobrenja od 2,50% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna koja se obračunava i naplaćuje prilikom isplate kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi,

- da je tužitelju temeljem predmetne odredbe na ime naknade 1. kolovoza 2005. naplaćen iznos od 910,63 kuna .

13.1. Članak 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

13.2. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.1. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana . Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se s klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

14.2. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužitelju pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarao niti letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

14.3. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

15. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu čl. 3. st.1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

17.1. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.2. U slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da mu je novac bio neophodan za kupnju automobila, pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi. Tuženik ove navode ničime nije dokazao, a evidentno je da tužitelj kao prodavač po zanimanju, nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

17.3. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pri čemu ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

18. 1. Sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

18. 2. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

18. 3. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

18.4. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna.

18. 5. Naime, u Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 2,50% naknade za korištenje, odnosno minimalno 200,00 kuna, bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

18.6. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvijesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. ".

18.7. Razmatrajući je li dio predmetne odredba čl. 10. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

19. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje automobila, ima smatrati potrošačem u smislu odredaba čl. 3. st. 1. ZZP/03 .

20. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a, koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Sukladno odredbi čl. 327. st.1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a kako odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi, ne može doći niti do zastare.

21.1. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama.

21.2. Međutim, kako tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sud temeljem čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

22. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, usvojen je tužbeni zahtjev i odlučeno kao u izreci ove presude (toč. I. izreke).

23. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti spora u tužbi, međutim kako tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti, bez zahtijeva za isplatom, vrijednost spora pravilno je naznačena sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) , koja određuje da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR.

23.2. Obzirom da se tužbom traži samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, pravilno je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR.

24. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog Zakona.

25. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

26. Slijedom navedenog, odvjetniku prema navedenoj vrijednosti predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

27.1. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu , u ukupnom iznosu od 1.519,52 EUR-a ( str. 130-131 ).

27.2. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura ) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 3. listopada 2025. godine 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 6. lipnja 2025. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 600,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 150 EUR, što onda iznosi 750 EUR.

27. 3. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 EUR, tako da ukupan parnični trošak iznosi 829,64 EUR.

27.4. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan i opravdan u postupku, budući je tužitelj bio u obvezi pristojbu platiti već prilikom podnošenja tužbe, a svako plaćanje se u sustavu evidentira, tako da je sud i bez podneska bio upoznat sa činjenicom plaćanja pristojbe, trošak dopisa upućenog tuženiku od 28. siječnja 2025. kojeg niti nema u spisu (a koji nije nužan za postupak jer podatke od tuženika može pribaviti sud, na prijedlog tužitelja), te trošak pristupa na ročište za objavu presude jer istom nije niti pristupio ( nije bilo određeno).

28. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj 31 Su-233/202-2 od 11. lipnja 2025. određen je Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu (str. 106-107).

29.1. Temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) u tzv. delegiranim spisima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

29.2. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 11. st. 5. Zakona o sudovima).

29.3. Punomoćnik tužitelja je postavio zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice, te trošak prijevoza za sebe i tužitelja (tri puta po 16,60 EUR ), a navedeni trošak prijevoza opravdava priloženim cjenikom tvrtke Čazmatrans Nova d.o.o. (str. 132-137).

29.4. Sud nalazi da zahtjev punomoćnika tužiteljice za izbivanje iz pisarnice nije osnovan jer putovanje iz [adresa] do Virovitice ne traje duže od tri sata, što je utvrđeno provjerom na web stranici HAK-a (https://map.hak.hr), dok je trošak javnog prijevoza tužitelju i njegovom punomoćniku priznat u predmetu ovog suda posl.br. P- 337/2025.

29.5. Naime, drugih ročišta u ovom predmetu osim onog održanog 3. listopada 2025. nije bilo, a punomoćniku tužitelja je imao troškove putovanja od mjesta sjedišta svog ureda u [adresa] do sjedišta ovog suda, osim u ovom konkretnom predmetu P-338/2025, i u predmetima koji su također delegirani ovom sudu i vode se pod posl.br. P- 337/2025 i P-335/2025 (a ročišta su održana u sva tri predmeta isti dan s početkom u 9.00 sati u predmetu posl.br. P-335/2025, zatim u predmetu posl.br. P-337/2025 u 9.30 sati, te u konkretnom predmetu stranaka posl.br. P- 338/2025 s početkom u 10.00 sati i završetkom glavne rasprave u 10.15 sati), te su punomoćniku tuženika ovi troškovi rješenjem koje je sastavni dio Presude poslovni br. P- 337/2025-4 od 3. listopada 2025. i dosuđeni. Stoga, punomoćniku tuženika za dolazak na raspravu istog dana 3. listopada 2025. i u ovom postupku koji se vodi pod posl.br. P-338/2025, na isti sud, ne može pripasti dvostruki trošak, jer isti nije stvarno nastao.

29.6. Kako je tužitelj ZL tužitelj i u predmetu ovog suda posl.br. 337/2025 (Z -Zagrebačka banka d.d. ) , to mu iz istog razloga koji se odnose na njegovog punomoćnika , ne pripada naknada za troškove prijevoza (a kako je već obrazloženo pod toč. 15.6. obrazloženja ove presude) .

29.7. Naime, 3. listopada 2025., ročište u u ovom konkretnom predmetu posl.br. P- 338/2025 održano je u 10.00 sati, nakon rasprave u predmetu posl.br. P- 337/2025, u kojemu je održano ročište istog dana u 9.30 sati, te je na oba ročišta pristupio isti odvjetnik Predrag Kalik, kao punomoćnik tužitelja , te tužitelj ZL osobno.

29.8. Prema tome, punomoćnik tužitelja za navedena ročišta nije imao dvostruki trošak, jer nije fizički mogao doći na ročište 3. listopada 2025. u 9.30 sati u postupku posl.br. P-337/2025, nakon toga otputovati do sjedišta svoje pisarnice u [adresa] te se vratiti ponovno u Viroviticu na ročište u predmetnu posl.br. P-338/2025 u 10.00 sati, već je o istom nastalom trošku punomoćnik tuženika prisustvovao ročištima kako u ovom konkretnom postupku koji se vodi pod posl.br. P-338/2025, tako i u postupku P-337/2025. Kako je punomoćniku tuženika trošak delegacije za ročište održano 3. listopada 2025. priznat u predmetu posl. br. P- 337/2025, a koja presuda posl. br. P- 337/2025-4 od 3. listopada 2025. (str. 138-146) je priložena u spis, dok drugih stvarnih troškova na ime putovanja radi pristupa na ročište u ovom konkretnom postupku P-338/2025 nije imao, to je valjalo odbiti zatraženi trošak putovanja i izbivanja iz pisarnice za ročište održano istog dana 3. listopada 2025. , u ovom predmetu posl.br. P-338/2025 (a što se odnosi i na tužitelja ZL).

29.9. Slijedom navedenog, trošak delegacije koji se odnosi na ovaj konkretan predmet P-338/2025 (ZL – Erste & Steiermarkische banka d.d.) nije osnovan, budući da je sud o troškovima prijevoza za tužitelja osobno i njegovog punomoćnika odlučio u predmetu ovog suda posl.br. P-337/2025 (Z – Zagrebačka banka d.d. , presuda posl.br. P-337/2025-4, str. 138-146).

30. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti od strane tuženika, sud isti smatra neosnovanim.

31. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

32.1. Uvidom u čl. 14. Ugovora o kreditu broj 51404505-5102552687 od 1. kolovoza 2005. (str. 6-8), utvrđeno je da su stranke doista za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke – kreditora, a to je Općinski sud u Rijeci.

32.2. Kako je tuženik stavio prigovor mjesne nenadležnosti , o mjesnoj nadležnosti potrebno je odlučiti primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača – ZZP/03.

32.3. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog , ocjena je ovoga suda da je tužitelj sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te da je tužitelj temeljem čl.3. st.1. ZZP/03 bio potrošač.

33. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

34. U ovome slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrazcu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj.

Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da je za sve sporove iz ugovora nadležan prvostupanjski sud njegovog sjedišta, te da time ostvari pogodnosti i bitno smanjenje troškova. S druge strane, uzimajući u obzir udaljenost i slabiju povezanost s javnim prijevozom između mjesta prebivališta tužitelja u [adresa] do suda u Rijeci čija je nadležnost ugovorena, takva bi udaljenost za tužitelja izazvala znatnije troškove dolaska na sud, kao i dodatno vrijeme, a time i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena i temeljem čl. 87. ZZP/03 ništetna. Dakle, obzirom da se ovdje radi o sporu koji je nastao u vezi s ugovorom o kreditu, tužitelj kao potrošač ovlašten je pokrenuti parnični postupak i pred sudom mjesta gdje on ima prebivalište, a to je Općinski sud u Bjelovaru.

35. Kako očito između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1.- 4. ZPP-a, a u ovome predmetu radi se o potrošačkom ugovoru, temeljem čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016, dalje: ZOPK) mjesno je nadležan sud gdje potrošač ima prebivalište, a to je ovaj sud kome je predmet ustupljen u rad. Navedena odluka je sukladna i odluci Vrhovnog suda RH broj: Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. (tako i ŽS u Puli-Pola u svojoj odluci posl.br. Gž-730/2025-2 od 13. ožujka 2025., ŽS u Osijeku u svojoj odluci posl.br. Gž- 388/2025-2 od 2. listopada 2025. i ŽS u Zagrebu u svojoj odluci Gž-450/2025- 2 od 16. rujna 2025.).

36. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Virovitici 3. listopada 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: Odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika: Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,