REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1699/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja ASA CENTRAL osiguranje d.d. (ranije: ASA osiguranje d.d.), Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Bulevar Meše Selimovića 16, OIB: 87999838237, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Modrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500461912, 2. Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Anić & partneri d.o.o. u Zagrebu i 3. Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4 OIB: 29743547503, ko jeg zastupa punomoćnik Maja Masnec, odvjetnik u Jastrebarskom, radi naknade štete, 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se drugotuženiku Allianz Hrvatska d.d., OIB: 23759810849 isplatiti tužitelju iznos od 4.007,01 EUR sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 4.007,01 EUR od 24. prosinca 2014. do isplate po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se trećetuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, isplatiti tužitelju iznos od 2.671,34 EUR sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.671,34 EUR od 24. prosinca 2014. do isplate po stopi koja prelazi stopu određenu u točki III. izreke, kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se prvotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500461912, naloži da solidarno s drugotuženikom Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849 i trećetuženikom EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, plati tužitelju ASA CENTRAL osiguranje d.d. (ranije: ASA osiguranje d.d.), Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Bulevar Meše Selimovića 16, OIB: 87999838237, iznos od 6.678,35 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Nalaže se drugotuženiku Allianz Hrvatska d.d., OIB: 23759810849 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 2.466,10 EUR sa zateznim kamatama od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

VII. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove u iznosu od 2.466,10 EUR od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja prelazi stopu određenu u točki VI. izreke, kao neosnovan.

VIII. Nalaže se trećetuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747 naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.644,06 EUR sa zateznim kamatama od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

IX. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove u iznosu od 1.644,06 EUR od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja prelazi stopu određenu u točki VIII. izreke, kao neosnovan.

X. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 2.437,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 3. listopada 2025. do isplate, kao neosnovan.

XI. Nalaže se tužitelju naknaditi umješaču Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503 troškove u iznosu od 850,00 EUR u roku od 8 dana.

XII. Odbija se zahtjev umješača Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, za

naknadu troškova u iznosu od 350,00 EUR, kao neosnovan.

XIII. Odbacuje se zahtjev umješača Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503,

za naknadu troškova u iznosu od 200,00 EUR.

XIV. Odbija se zahtjev prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za naknadu troškova „sudskih pristojbi“, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. srpnja 2015. protiv prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. (dalje: prvotuženik) i drugotuženika Allianz Hrvatska d.d. (dalje: drugotuženik) podnio tužbu radi isplate iznosa od 50.318,22 kn po osnovi naknade štete , povodom koje je postupak pred ovim sudom vođen pod poslovnim brojem P-2130/2015. U tužbi u bitnome navodi kako se 12. listopada 2014. oko 20 sati na autocesti A3 Bregana – Zagreb – Lipovac, na 128. km i 300 metara sjeverne kolničke trake, dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradala pješakinja IU, dvije su osobe ozlijeđene te je nastala materijalna šteta, da je do nezgode došlo na način da je VU, upravljajući osobnim automobilom marke ''Škoda Superb'' registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH), krećući se sjevernim kolničkim trakom, lijevom prometnom trakom, iz smjera istoka prema zapadu, dionicom gdje je bila postavljena prometna signalizacija kojom se upozorava da se izvode radovi na lijevoj prometnoj traci i na preusmjeravanje prometa na desnu prometnu traku, dolaskom na mjesto početka izvođenja radova prešao preko prije oštećene prometne signalizacije i nastavio kretanje u smjeru zapada zonom gdje se izvode radovi te je s namjerom da izbjegne nalet na zaustavljeni automobil Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka], koji se nalazio na pretjecajnom traku, skrenuo ulijevo i prilikom prolaska prostorom između zaustavljenog automobila i središnje ograde autoceste, naletio na putnicu IU, koja je stajala pored automobila i udario je prednjom lijevom stranom vozila, a potom udario u odloženi građevinski materijal, da je u toj prometnoj nezgodi na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] nastala šteta u iznosu od 24.772,92 KM, a nastali su i daljnji troškovi obrade štete u iznosu od 300,00 KM te trošak prijevoza vozila putem vučne službe u iznosu od 526,50 KM. Nadalje navodi da je osobni automobil marke ''Škoda Superb'' registarskih oznaka [registarska oznaka], koji je u vlasništvu VU, u trenutku navedene prometne nezgode bio osiguran kod tužitelja policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0139870 i policom kasko osiguranja cestovnih vozila broj 180752-1 te je tužitelj po osnovi police kasko osiguranja, prijave i izvida štete podmirio ukupan iznos od 25.599,42 KM (100.636,44 kn). Ističe da se prouzročenje štetnog događaja ne može pripisati isključivo odgovornosti VU jer za okolnosti koje su prethodile nastanku tog događaja i s njime su uzročno-posljedično povezane odgovaraju prvotuženik i drugotuženik. U vezi s tim navodi da je na mjestu nezgode, prije nastanka predmetnog štetnog događaja, nepoznato teretno vozilo oštetilo signalizaciju koja označava zonu radova na autocesti i koja usmjerava promet s pretjecajne trake na desnu prometnu traku sjeverne kolničke trake autoceste. Navodi kako je zbog toga ĆU vozilom marke Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka], krećući se pretjecajnom trakom, u 19:50 sati naletio na dio ceste na kojem su bili rasuti ostaci oštećene signalizacije , uslijed čega je došlo do oštećenja pneumatika na njegovom vozilu te se on zaustavio na pretjecajnoj traci autoceste i započeo radnju promjene ispuštene gume, pri čemu su iz automobila izašle i njegove suputnice IU i HU, koje su stajale na pretjecajnoj traci uz automobil dok je on mijenjao gumu. Ističe kako uslijed porušene i oštećene prometne signalizacije mjesto održavanja radova nije bilo propisno obilježeno, što je utjecalo i na ponašanje vozača VU, koji nije imao pravu informaciju o stanju na cesti, niti je mogao predvidjeti da će se na pretjecajnoj traci nalaziti zaustavljeni automobili i pješaci. Navodi da je prvotuženik, kao pravna osoba koja je odgovorna za upravljanje autocestom na kojoj se dogodila prometna nezgoda, sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o sigurnosti prometa na cestama bio dužan poduzeti sve mjere za otklanjanje opasnosti za sigurnost prometa na javnoj cesti, što je u konkretnom slučaju propustio učiniti pa je tako doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja. Također navodi da dio odgovornosti za štetni događaj snosi i ĆU kao vozač vozila marke Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka] koje je u trenutku nastanka nezgode bilo osigurano kod drugotuženika, budući da je navedeno vozilo umjesto na zaustavnoj traci zaustavio na pretjecajnoj traci te tamo započeo s radnjom izmjene gume, čime je postupio protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Stoga smatra da za nastanak predmetnog štetnog događaja postoji podijeljena odgovornost VU te prvotuženika i drugotuženika u omjeru 50:50 pa pozivajući se na članak 963. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima tužbenim zahtjevom od prvotuženika i drugotuženika traži isplatu polovice ukupno isplaćene odštete u iznosu od 50.318,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je 17. veljače 2017. protiv trećetuženika Euroherc osiguranje d.d. (dalje: trećetuženik) podnio tužbu radi isplate iznosa od 50.318,22 kn po osnovi naknade štete, povodom koje je postupak pred ovim sudom vođen pod poslovnim brojem P- 384/2017, koju temelji na u bitnome istoj činjeničnoj osnovi kao i tužbu od 6. srpnja 2015. U odnosu na činjenice iznesene u tužbi od 6. srpnja 2015., tužitelj dodatno navodi kako je naknadnom istragom policija utvrdila da je prometnu signalizaciju na mjestu nezgode koja je označavala zonu radova na autocesti i usmjeravala promet s pretjecajne trake na desnu prometnu traku sjeverne kolničke trake prethodno porušilo vozilo marke Scania registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao TU i koje je u trenutku nastanka prometne nezgode bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08101229438 kod trećetuženika. Ističe da je upravo zbog rušenja i oštećivanja prometne signalizacije od strane TU došlo do zaustavljanja vozila marke ''Volvo'', registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao ĆU na pretjecajnoj traci autoceste, što je utjecalo i na ponašanje vozača VU koji zbog porušene signalizacije nije imao pravu informaciju o stanju na cesti, niti je mogao predvidjeti da će se na pretjecajnoj traci nalaziti zaustavljeni automobil i pješaci. Zbog toga smatra da za predmetni štetni događaj postoji podijeljena odgovornost VU i tuženika u omjeru 50:50 pa pozivajući se na članak 963. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika polovicu isplaćene odštete u iznosu od 50.318,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-384/2017 od 31. kolovoza 2017. parnica poslovni broj P-2130/2015 pokrenuta tužbom od 6. srpnja 2015. i parnica poslovni broj P-384/2017 pokrenuta tužbom od 17. veljače 2017. spojene su radi zajedničkog raspravljanja u jedinstveni postupak koji se pred ovim sudom sada vodi pod (novim) poslovnim brojem P-1699/21.

Podneskom od 21. veljače 2018. te usmeno na pripremnom ročištu od 4. ožujka 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da od prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika potražuje solidarnu isplatu polovice ukupno isplaćene odštete u iznosu od 50.318,22 kn.

3. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći kako ne obavlja poslove redovnog održavanja autoceste A3 Bregana – Zagreb – Lipovac, već to spada u nadležnost društva Hrvatske autoceste, održavanje i naplata cestarine d.o.o. U bitnome navodi da je u vrijeme prometne nesreće na dionici autoceste A3 Novska - Nova Gradiška na snazi bila privremena prometna signalizacija (regulacija tipa "B") radi izvođenja radova na sanaciji mosta (sjever i jug) u stacionaži 128 + 400 km. Tom je prilikom za promet bila zatvorena lijeva prometna traka i to na način da je najavna prometna signalizacija prije zone radova bila postavljena u dužini od 800 metara. Navodi da je prvim postavljenim znakom "radovi na cesti" s dopunskom pločom 800 m jasno bilo označeno da na udaljenosti od 800 metara predstoji privremena opasnost u vidu radova na cesti. Osim postupnog ograničenja brzine i zabrane pretjecanja vozila na motorni pogon, navedenim je znakovima bilo najavljeno i zauzimanje lijevog prometnog traka, s time da je zadnje postavljenim prometnim znakovima "obavezno obilaženje s desne strane" sav promet preusmjeravan na desnu prometnu traku. Pojašnjava da se navedeni prometni znakovi postavljaju u paru na zaustavnoj traci i u centralnom pojasu, dok se posljednji znakovi "obavezno obilaženje s desne strane" postavljaju na lijevu prometnu traku. Dodaje da su svi postavljeni znakovi imali retrorefleksiju "klase 2" te oblik i dimenzije koje su propisane za postavljanje na autocesti sukladno Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama. Ističe da je iz sheme privremene prometne regulacije tipa B razvidno da je brzina kretanja postepeno ograničavana tako da je neposredno prije zatvaranja lijeve prometne trake brzina kretanja bila ograničena na 60 km/h. Dalje navodi da je ophodarska služba prvotuženika 12. listopada 2024. održavala predmetnu dionicu autoceste i postavljenu privremenu prometnu signalizaciju sukladno Pravilniku o održavanju cesta i Pravilniku o ophodnji javnih cesta te pravilima struke. Navodi da je dojavu o porušenoj prometnoj signalizaciji zaprimio od ŽC 112 u 19:43 sati te je navedena obavijest odmah proslijeđena dežurnom ophodaru. Ophodarska služba se odmah po zaprimljenoj dojavi uputila iz Tehničke jedinice održavanja Okučani koja se nalazi na 152. km autoceste A3 prema mjestu događaja, međutim, s obzirom na navedenu udaljenost, prije dolaska do naznačene stacionaže je zaprimila dojavu o predmetnoj prometnoj nesreći. Pojašnjava da je privremena prometna signalizacija u trenutku nailaska osiguranika tuženika bila oštećena na način da je porušen bio svjetlosni niz koji se nalazi na markerima za odvajanje prometnih traka, dok je glavna svjetleća lampa – treptač bila u funkciji, a uredno su bili postavljeni i drugi prometni znakovi regulacije tipa B pa ističe da odgovornost za prometnu nesreću postoji na strani korisnika predmetne dionice autoceste koji je postupajući protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama oštetio privremenu prometnu signalizaciju neposredno prije prometne nesreće, kao i na strani osiguranika tužitelja koji nije prilagodio brzinu i način vožnje prometnim znakovima koji su bili uredno postavljeni.

Drugotuženik je u odgovoru na tužbu priznao nastanak štetnog događaja te aktivnu i pasivnu legitimaciju, ali je osporio odgovornost za nastali štetni događaj te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je za nastanak štetnog događaja isključivo odgovoran osiguranik tužitelja protiv kojega je pokrenut i kazneni postupak. Navodi da odgovornost osiguranika drugotuženika ne postoji jer je mijenjao probušenu gumu u dijelu autoceste na kojem je promet za vozila bio zabranjen, a osiguranik tužitelja je upravo krećući se po toj traci prouzročio štetni događaj.

Trećetuženik u odgovoru na tužbu ne osporava aktivnu niti pasivnu legitimaciju, niti činjenicu da je tužitelj isplatio iznos od 25.599,42 KM (100.636,44 kn) po osnovi naknade štete. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te doprinos svojeg osiguranika nastanku štetnog događaja navodeći da tužitelj neosnovano potražuje naknadu isplaćenog iznosa u omjeru od 50%. U bitnome ističe kako je tužiteljev osiguranik VU isključivo kriv za nastanak štetnog događaja jer se kretao brzinom od najmanje 125 km/h unatoč postavljenim prometnim znakovima i signalizaciji kojom se vozače upozoravalo da se na lijevoj prometnoj traci izvode radovi i da se promet preusmjerava na desnu prometnu traku uz ograničenje brzine kretanja na 100 km/h, a potom i na 80 km/h te na 60 km/h uz zabranu pretjecanja svih vozila na motorni pogon. Upire i na činjenicu da je tužiteljev osiguranik VU u kaznenom postupku priznao svoju krivnju i izjavio da uopće nije gledao niti vidio znakove zabrane i ograničenja brzine kretanja te je proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu. Navodi kako eventualni doprinos za nastanak štetnog događaja može postojati samo na strani vozača vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] koji je umjesto na zaustavnoj traci svoje vozilo zaustavio na pretjecajnoj traci gdje je započeo s radnjom zamjene guma, pri čemu nije niti propisno označio mjesto zaustavljanja pa je t ime je postupio suprotno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Ističe kako između rušenja prometne signalizacije od strane osiguranika trećetuženika koje se dogodilo 30 minuta prije nastanka predmetnog štetnog događaja te nastanka samog tog štetnog događaja ne postoji adekvatna uzročna veza te u cijelosti osporava odgovornost za naknadu štete tužitelju.

4. Sud je dopisima od 28. rujna 2016. (str. 175 i 176 spisa) obavijestio Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o. te Triglav osiguranje d.d. o otpočetoj parnici.

U podnesku od 26. listopada 2016. Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o. izjavilo je da kao umješač stupa u parnicu na strani prvotuženika te su u cijelosti osporile osnovu i visinu tužbenog zahtjeva pridružujući se u bitnome navodima iz prvotuženikovog odgovora na tužbu.

U podnesku od 17. studenoga 2016. Triglav osiguranje d.d. je izjavilo da kao umješač stupa u parnicu na strani prvotuženika te se u cijelosti pridružilo navodima i prijedlozima prvotuženika te društva Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o. kojima osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev.

Budući da stranke umješačima nisu osporile pravo da sudjeluju u postupku te da je sud ocijenio kako imaju pravni interes da prvotuženik uspije u parnici, rješenjem suda od 21. ožujka 2017. (str. 267. – 268. spisa) dopušteno je njihovo sudjelovanje u ovom postupku u svojstvu umješača na strani prvotuženika.

Rješenjem ovoga suda poslovni broj Tt-17/43910-2 od 1. prosinca 2017. (str. 333 spisa) društvo Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o. pripojeno je prvotuženiku te je nakon toga brisano iz sudskog registra pa mu je uslijed navedenoga prestao i status umješača u ovom postupku.

5. U nastavku postupka tužitelj je osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu . Podneskom od 21. veljače 2018. tužitelj je, s obzirom na činjenicu spajanja postupaka, uredio tužbeni zahtjev te ga je podneskom od 24. svibnja 2024. specificirao s obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj pa tako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva od prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika solidarnu isplatu polovice ukupno isplaćene odštete u iznosu od 6.678,35 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U nastavku postupka tuženici su u bitnome ostali kod tvrdnji odgovora na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. lipnja 2024. stranke su se suglasile da se u ovom postupku kao dokaz koriste iskazi svjedoka VU, ĆU i HU koji su dani u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Sisku pod poslovnim brojem KOV-225/2015.

Na ročištu za glavnu raspravu od 16. rujna 2024. stranke i umješač su se suglasili da se u ovom postupku kao dokaz koriste iskazi svjedoka Ivana i BU te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Hlišća iz predmeta ovog suda poslovni broj P - 374/2020, pri čemu je tužitelj ostao kod prijedloga da se sudski vještak Srećko Hlišć usmeno sasluša u ovom postupku.

Na ročištu za glavnu raspravu od 4. prosinca 2024. stranke i umješač suglasili da se sudski vještak Srećko Hlišć imenuje za vještaka u ovom predmetu radi provođenja vještačenja radi utvrđivanja visine nastale štete.

6. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: zapisnika o očevidu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj KR-DO- 418/14 od 13. listopada 2014. (str. 6-14 spisa), dokumentacije očevida PU sisačko- moslavačke broj 460/2014 (str. 15-26 spisa), zapisnika o oštećenju vozila broj 1085- 14-1085-14-1 (str. 27-29 spisa), računa broj PF-14/000340 od 22. prosinca 2014. (str. 30 spisa), računa broj 259/12/14 od 15. prosinca 2014. (str. 31-32 spisa), preslike vozačke i prometne dozvole VU (str. 33-34 spisa), police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0139870 (str. 35-36 spisa), police kasko osiguranja cestovnih vozila broj 180752-1 (str. 37 spisa), prijave štete po osnovi kasko osiguranja (str. 38 spisa), obračuna štete broj 1085-14-1085 (str. 39 spisa), obavijesti o stanju odštetnog zahtjeva od 19. prosinca 2014. (sr. 40-41 spisa), naloga za isplatu od 22. prosinca 2014. (str. 42-44 spisa), pregleda prometa po računu tužitelja od 24. prosinca 2014. (str. 45-47 spisa), fiskalnog računa servisa br. PF-14/000340 od 22. prosinca 2014. (str. 48 spisa), fiskalnog računa vučne službe broj 259/12/14 od 17. prosinca 2014. (str. 48 spisa), dopisa s izjavom o kompenzaciji od 22. prosinca 2014. (str. 49-50 spisa), tečaja valuta koje ne kotiraju na deviznom tržištu u RH na dan 1. prosinca 2014. (str. 51 spisa), presude s kaznenim nalogom Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/2015 od 10. rujna 2015. (str. 52-54 spisa), izvoda iz baze podataka o osiguranju od automobilske odgovornosti za vozilo marke Scania registarskih oznaka [registarska oznaka] (str. 55 spisa), regresnog zahtjeva broj 1085-14-1085-14-1 od 31. prosinca 2014. (str. 123 spisa), dopisa broj SOO-16/15 i regresnog zahtjeva od 14. siječnja 2015. (str. 124-125 spisa), obavijesti o zaprimljenom zahtjevu za isplatu osigurnine/odštete (str. 126 spisa), izvoda iz baze podataka o osiguranju od automobilske odgovornosti za vozilo marke Volvo registarskih oznaka ŽU713BA (str. 128 spisa), otklona zahtjeva za isplatu štete od 3. veljače 2015. (str. 130 spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo HAC održavanje i naplata cestarine d.o.o. s izjavom o osnivanju tog društva (str. 156-162 spisa), dnevnika rada ophodarske službe za datum 12. listopada 2014. (str. 163 spisa), dnevnika rada ophodarske službe za datum 12./13. listopada 2014. (str. 164 spisa), ophodarskog dnevnika od 12. listopada 2014. (str. 165 spisa), ophodarskog dnevnika od 12./13. listopada 2014. (str. 166 spisa), putnih radnih listova za 12. i 12./13. listopada 2014. (str. 167-168 spisa), dnevnika rada referenta za upravljanje prometom od 12. listopada 2014. (str. 169 spisa), sheme privremene regulacije prometa tip „B“ (str. 181 spisa) i rješenja ovog suda poslovni broj Tt-17/43910-2 od 1. prosinca 2017. (str. 333 spisa). Obavljen je uvid u spis Policijske uprave Sisačko moslavačke poslovni broj 511- 10-17-05-K-22/2014 (str. 278-318 spisa) i spise Općinskog suda u Sisku poslovni broj KOV-225/15 i K-467/15 te spis ovoga suda poslovni broj P-374/2020.

Pročitani su iskazi HU (str. 457-459 spisa) i ĆU (str. 460- 462 spisa) iz kaznenog spisa KOV-225/15 te je preslušan iskaz VU dan u tom kaznenom postupku (str. 463-465 spisa). Pročitani su iskazi svjedoka BU i EU (str. 497-499 spisa) te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Srećka Hlišća od 4. ožujka 2024. (str. 500-505 i 507-508 spisa), dani u postupku pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-374/2020, koji nalaz i mišljenje su i usmeno izneseni na ročištu održanom 4. prosinca 2020. (str. 546-547 spisa).

Saslušan je svjedok GU pred zamolbenim sudom (str. 361-362 spisa) te je provedeno prometno tehničko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Srećku Hlišću radi utvrđivanja visine štete (str. 559-564 i 586-587).

7. U skladu s odredbama članka 265. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka ZU, ĐU i I jer su na ročištu za glavnu raspravu od 7. lipnja 2024. tužitelj i drugotuženik odustali od navedenih dokaznih prijedloga. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka TU jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da je pravno relevantnu činjenicu da je upravo TU porušio prometnu signalizaciju na mjestu nastanka štetnog događaja bilo moguće utvrdi na temelju isprava u spisu i ostalih izvedenih dokaza, a osobito pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/205 od 10. rujna 2015. kojom je ovaj sud vezan u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a.

8. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim u odnosu na drugotuženika i trećetuženika, a neosnovanim u odnosu na prvotuženika i u odnosu na solidarnu isplatu od svih tuženika.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 6.678,35 EUR po osnovi naknade štete, koji predstavlja polovicu iznosa odštete isplaćene VU od strane tužitelja kao kasko osiguratelja vozila marke ''Škoda Superb'' registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH).

10. Nije sporna činjenica nastanka predmetnog štetnog događaja od 12. listopada 2014., niti dinamika tog štetnog događaja opisana u tužbi, koje proizlaze i iz zapisnika o očevidu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj KR-DO- 418/14 od 13. listopada 2014. (str. 6-14 spisa) te činjeničnog opisa iz izreke pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj KOV-225/15 od 11. ožujka 2016. (str. 207-209 priklopljenog spisa KOV-225/15) kojom je ovaj sud vezan u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a.

Nije sporna činjenica da je tužitelj VU po osnovi naknade štete nastale na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) isplatio ukupan iznos od 25.599,42 KM (13.356,70 EUR), te da iznos od 6.678,35 EUR koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku predstavlja polovicu tog ukupno isplaćenog iznosa.

Nije sporan tijek zateznih kamata na sporni iznos.

Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja, a ta činjenica proizlazi i iz police kasko osiguranja cestovnih vozila broj 180752-1 od 29. kolovoza 2014. (str. 37 spisa). Nije sporna pasivna legitimacija drugotuženika i trećetuženika.

Nije sporna činjenica da doprinos tužiteljevog osiguranika VU nastanku predmetnog štetnog događaja iznosi najmanje 50%.

11. Sporna je pasivna legitimacija prvotuženika.

Sporna je odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja budući da svi tuženici osporavaju doprinos svojih osiguranika nastanku predmetne prometne nezgode.

Sporna je visina štete nastale na vozilu marke ''Škoda Superb'' registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) koju je tužitelj isplatio osiguraniku VU.

12. U parničnom postupku svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP). Stoga je u ovom postupku tužitelj bio dužan prvenstveno iznijeti činjenice na kojima temelji svoje tvrdnje o postojanju doprinosa prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika nastanku predmetnog štetnog događaja iz čega proizlazi i njihova odgovornost za štetu uzrokovanu tim štetnim događajem, te navedene činjenice i dokazati.

13. Nije osnovan prvotuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, člankom 81. stavkom 1. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 18/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: ZC) propisano je da Hrvatske autoceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], upravlja autocestama, gradi ih, rekonstruira i održava, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama toga zakona. Nadalje, člankom 81. stavkom 3. točkom 4. u vezi s člankom 26. stavkom 1. točkama 2. i 6. ZC-a propisano je kako u predmet poslovanja društva Hrvatske autoceste d.o.o. između ostaloga spada i obavljanje poslova održavanja autocesta i cestovnih objekata s naplatom cestarine na državnim cestama, odnosno redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, kao i osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste.

Iako iz članka 81. stavka 4. ZC-a proizlazi prvotuženikova ovlast da u svrhu obavljanja poslova naplate cestarine i održavanja autocesta i cestovnih objekata s naplatom cestarine na državnim cestama osnuje posebno društvo s ograničenom odgovornošću (u konkretnom slučaju to je društvo Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o.), osnivanjem tog društva tuženik ne može derogirati citirane zakonske odredbe iz kojih proizlazi upravo njegova izravna zakonska odgovornost za redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, odnosno za uklanjanje oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste.

Osim toga, upisom pripajanja društva Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o. prvotuženiku (rješenje ovog suda poslovni broj Tt-17/43910-2 od 1. prosinca 2017., str. 333 spisa), prvotuženik je sukladno članku 522. stavku 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, dalje: ZTD) postao univerzalni pravni sljednik i stupio u sve pravne odnose tog društva na čiju odgovornost u konkretnom slučaju upire pa je u svakom slučaju pasivno legitimiran u ovom postupku.

14. Iz nalaza sudskog vještaka Srećka Hlišća (str. 500-505 spisa), koji je izrađen jasno, obrazloženo, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke stručno, a na koji stranke nisu imale primjedbi zbog čega ga je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da su znakovi koji označavaju radove na cesti bili obostrano postavljeni 800 m prije zone radova, zatim su na 700 m postavljeni znakovi ograničenja brzine na 100 km/h, na 600 m su bili postavljeni znakovi zatvaranja lijeve prometne trake, na 500 m su bili postavljeni znakovi ograničenja brzine na 80 km/h te iza njih na 400 m znakovi zabrane pretjecanja svih motornih vozila. Nadalje proizlazi da su na 300 m bili postavljeni znakovi zatvaranja prometne trake s naznakom 300 m, a na 200 m znakovi ograničenja brzine na 60 km/h te iza njih na 100 m znakovi radovi na cesti, te da je na 55 m ispred zone radova bio postavljen znak obveznog obilaženja s desne strane, da bi na 50 m započelo postupno fizičko zatvaranje lijeve vozne trake postavljanjem ploča za označavanje zapreka s treptačima i znakova obveznog obilaženja s desne strane. Iz navedenog proizlazi zaključak da su svi sudionici u prometu pravovremeno upoznati s činjenicom da su se izvodili radovi na lijevoj traci autoceste te da je bilo potrebno postupno smanjiti brzinu vožnje na 60 km/h i prestrojiti se u desnu prometnu traku koja je jedina bila namijenjena za promet na predmetnom dijelu autoceste. Iz navedenoga nadalje proizlazi zaključak kako je prvotuženik uredno označio radove na cesti, dok iz iskaza svjedoka BU (str. 498 spisa), koji je sud prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan jer je dan jasno, uvjerljivo i bez kontradiktornosti, proizlazi kako je to učinjeno još 15-20 dana prije predmetnog štetnog događaja. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka EU, koji je sud prihvatio jer je dan jasno, uvjerljivo i bez kontradiktornosti (str. 498-499 spisa) je utvrđeno da je navedeni svjedok kao ophodar u 19:43 sata zaprimio dojavu da je na prometnu signalizaciju naletjelo vozilo te se odmah po dojavi uputio na mjesto događaja gdje je stigao u 20:05 sati s time da je u međuvremenu zaprimio drugu dojavu da je tamo više vozila i treću dojavu da ima teško stradalih.

15. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako je prvotuženik prije nastanka predmetnog štetnog događaja odgovarajućom prometnom signalizacijom na vrijeme označio zonu autoceste na kojoj su se odvijali radovi, te da je odmah po dojavi da je prometna signalizacija porušena na mjesto događaja uputio ophodnju koja je tamo uspjela stići oko 20:05 sati, odnosno tek nakon što se predmetni štetni događaj već dogodio. Stoga je, prema stajalištu suda, prvotuženik poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da bi zona radova na autocesti bila propisno označena te je pravodobno reagirao na dojavu i odmah uputio ophodnju radi sanacije oštećene prometne signalizacije, ali da uslijed vrlo kratkog vremenskog odmaka između rušenja prometne signalizacije i nastupa predmetnog štetnog događaja fizički nije mogao stići na lice mjesta na vrijeme da popravi signalizaciju i na taj način spriječi predmetnu prometnu nezgodu. Dakle, prvotuženik svojim postupanjem nije prouzročio štetnu radnju koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja zbog čega, suprotno tužiteljevim navodima, prvotuženik nije odgovoran za štetu tužitelju. Stoga je sud utvrdio neosnovanim kondemnatorni tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da se prvotuženiku naloži da (solidarno s preostalim tuženicima) isplati iznos od 6.678,35 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-539/2025-2 od 1. travnja 2025.).

16. Iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/2015 od 10. rujna 2015. (str. 137. -138. priklopljenog spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj K-467/15), kojom je sud vezan u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a, proizlazi da je TU, upravljajući teretnim vozilom osiguranim kod trećetuženika kojem je pridodano priključno vozilo, 12. listopada 2014. oko 19:40 sati, krećući se sjevernim kolničkim trakom autoceste A3 udario u postavljenu privremenu prometnu signalizaciju kojom je promet autocestom reguliran (samo) desnim prometnim trakom budući da su se na lijevoj prometnoj traci izvodili radovi, pri čemu je došlo do oštećenja tih znakova koji su popadali po kolniku autoceste, a na te su porušene dijelove prometnih uređaja i znakova svojim vozilima naletjeli MU, OU, ZU, GU, DU i ČU.

17. S obzirom na navedeno, prema stajalištu suda, doprinos osiguranika trećetuženika TU nastanku štetnog događaja iznosi 20%, i to upravo zbog činjenice što je rušenjem prometne signalizacije kojom je bila obilježena zona radova na autocesti stvorena opasna prometna situacija za vozača ĆU, pa onda i za VU, uslijed koje je konačno došlo i do nastupa štetnog događaja, odnosno nastanka štete. Prema nalazu sudskog vještaka Srećka Hlišća (str. 505 spisa), ta se opasna prometna situacija ne bi dogodila da prethodno osiguranik trećetuženika TU nije porušio postavljene ploče za označavanje zapreka s treptačima i znakovima obveznog obilaženja s desne strane koji su postupno fizički zatvarali lijevu voznu traku, pa stoga, suprotno navodima trećetuženika, prema utvrđenju suda postoji uzročna veza između radnje rušenja prometne signalizacije od strane TU i predmetnog štetnog događaja.

18. Nije sporno da se predmetni štetni događaj u bitnome odvio na način da se VU upravljajući osobnim automobilom marke Škoda Superb registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) kretao lijevom prometnom trakom autoceste unatoč postavljenoj prometnoj signalizaciji kojom se upozorava da se izvode radovi na toj traci i promet preusmjerava na desnu prometnu traku te je dolaskom na mjesto početka izvođenja radova prešao preko prije oštećene prometne signalizacije i nastavio kretanje u smjeru zapada zonom gdje se izvode radovi te je s namjerom da izbjegne nalet na zaustavljeni automobil Volvo registarskih oznaka [registarska oznaka], koji se nalazio na pretjecajnoj traci, skrenuo ulijevo i prilikom prolaska prostorom između zaustavljenog automobila i središnje ograde autoceste, naletio na putnicu IU, koja je stajala pored automobila i udario je prednjom lijevom stranom vozila, a potom udario u odloženi građevinski materijal. To proizlazi i iz činjeničnog opisa izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj KOV-225/15 od 11. ožujka 2016. kojom je sud vezan u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a, ostalih isprava u spisu i iskaza svjedoka GU (str. 361-362 spisa) koji je sud prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan s obzirom na činjenicu da je navedeni svjedok bio neposrednim očevicem predmetnog štetnog događaja te je iskazivao jasno, uvjerljivo i bez kontradiktornosti.

19. Iz iskaza NU, koji je sud prihvatio jer je dan jasno, uvjerljivo i u skladu s ispravama u spisu (str. 463-465), u bitnome proizlazi da je predmetne zgode upravljao vozilom osiguranim kod tužitelja te je bio odmoran i dobro raspoložen, vozio je sa upaljenim kratkim svjetlima, u jednom je trenutku prešao u lijevu traku kako bi pretekao vozilo te je potom desetak metara ispred sebe uočio vozilo bez upaljenih svjetala i žmigavaca, nije imao mogućnost preći u desnu traku jer bi vjerojatno izgubio život budući da su tom trakom vozili kamioni i neka druga vozila pa je instinktivno skrenuo ulijevo u namjeri da prođe između ograde autoceste i tog vozila i na taj način spasi sebe i nekoga u tom vozilu, međutim čuo je tup udarac, vjerojatno je to bio udarac u pokojnu gospođu IU, a potom je u nešto udario. Nadalje proizlazi da kad je izašao iz vozila, pao je na cestu, došla je neka doktorica i rekla da se ne smije micati, a nakon toga su mu do dolaska u bolnicu košmarna sjećanja, te da nije vidio znakove ograničenja brzine, međutim ne sumnja da su oni postojali.

20. Iz zapisnika o očevidu Županijskog državnog odvjetništva u Sisku poslovni broj KR-DO-418/14 od 13. listopada 2014. (str. 6-14 spisa) te iskaza HU (str. 457-459 spisa) i ĆU (str. 460-462 spisa), koje je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne jer su međusobno suglasni i u skladu su s ispravama u spisu, u bitnome proizlazi kako je ĆU, upravljajući motornim vozilom osiguranim kod drugotuženika, krećući se oko 19:50 sati pretjecajnom prometnom trakom autoceste naletio na razasute dijelove oštećene prometne signalizacije te mu je tom prilikom oštećen pneumatik pa je vozilo zaustavio na toj prometnoj traci i pristupio promjeni pneumatika. Nadalje proizlazi kako su iz njegovog vozila izašle putnice IU i HU, a potom je oko 20:00 sati PU, upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tužitelja i izbjegavajući nalet na zaustavljeno vozilo osigurano kod drugotuženika skrenuo ulijevo kojom prilikom je naletio na ĆU nanoseći mu lakše tjelesne ozljede i IU koja je od zadobivenih ozljeda preminula.

21. Uzevši u obzir navedeno, sud je utvrdio kako je osiguranik drugotuženika ĆU doprinio nastanku štetnog događaja u iznosu od 30%. Naime, iz nalaza i mišljena vještaka Srećka Hlišća (str. 505 spisa) proizlazi da neovisno o tome što je osiguranik trećetuženika TU prethodno porušio postavljene ploče za označavanje zapreka s treptačima i znakovima obveznog obilaženja s desne strane koji su postupno fizički zatvarali lijevu voznu traku, postojala je prome tna signalizacija na 600 m i 300 m koja je preusmjeravala promet na desnu voznu traku uz navođenje udaljenosti od zone radova pa se ĆU u svakom slučaju već ranije bio dužan prestrojiti u desnu prometnu traku, te da je to na vrijeme učinio, ne bi došlo do naleta na oštećenu prometnu signalizaciju i pucanja pneumatika, niti do zaustavljanja njegovog vozila na lijevoj prometnoj traci, kao niti do potrebe da osiguranik tužitelja VU izbjegava nalet na njegovo zaustavljeno vozilo. Osim toga, osiguranik drugotuženika ĆU doprinio je nastanku štete i time što nakon zaustavljanja vozila nije povećao uočljivost tog vozila na način da je uključio sva četiri pokazivača smjera i označio vozilo sigurnosnim trokutom, te da je nosio reflektirajući prsluk jer bi se time povećala mogućnost uočavanja i zapažanja prepreke, kao što je to jasno iskazao i sudski vještak Srećko Hlišć na ročištu (str. 508 spisa).

22. Isto tako, prema stajalištu suda i tužiteljev osiguranik VU doprinio nastanku predmetnog štetnog događaja. Navedeno iz razloga što iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Srećka Hlišća (str. 505 spisa) proizlazi da je unatoč svim vidljivim prometnim znakovima koji su ukazivali na postupno smanjenje brzine vožnje zbog izvođenja radova na autocesti (najprije na 100 km/h, zatim na 80 km/h i naposlijetku na 60 km/h), vozio brzinom od oko 131 km/h u trenutku kada je reagirao kočenjem, s time da ne bi naletio na pješakinju IU da mu je brzina bila manja od 100 km/h, kako mu je naloženo znakom ograničenja brzine postavljenim 700 m ispred zone radova, u odnosu na ograničenih 60 km/h na 200 m ispred zone radova. Također proizlazi da je bez obzira na to što je TU porušio prometnu signalizaciju koja je postupno fizički zatvarala lijevu voznu traku, VU bio dužan postupiti sukladno prometnoj signalizaciji na 600 m i 300 m koja je preusmjeravala promet na desnu voznu traku uz navođenje udaljenosti od zone radova i već se ranije prestrojiti u desnu prometnu traku, te da je VU na vrijeme izvršio prestrojavanje sukladno prometnoj signalizaciji, ne bi bilo niti potrebe da izbjegava nalet na vozilo ĆU koje je bilo zaustavljeno na lijevoj pretjecajnoj traci autoceste u zoni radova pa bi na taj način bio izbjegnut i nastanak predmetnog štetnog događaja. Slijedom navedenog, time što je tužiteljev osiguranik VU vozio brzinom znatno višom od dopuštene te što se nije prestrojio na desnu prometnu traku unatoč postavljenim znakovima, doprinio je nastanku štete s time da, prema utvrđenju suda, taj njegov doprinos, suprotno tvrdnji tuženika, iznosi 50% koju visinu doprinosa ne osporava niti sam tužitelj.

23. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu koju je uzrokovalo više osoba i koja je nastala na teritoriju Republike Hrvatske na vozilu bosanskih registarskih oznaka kojim je upravljala osoba s prebivalištem u [adresa]. Dakle, radi se o pravnom odnosu s međunarodnim obilježjem za koji je na temelju članka 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 4/94) mjerodavno pravo Republike Hrvatske, konkretno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) na čiju primjenu su stranke i umješač i pristali u tijeku ovoga postupka pozivajući se na mjerodavne odredbe toga zakona i ne osporavajući njihovu primjenu.

24. Odredbom članka 963. stavka 1. ZOO-a propisano je kako isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Odredbom članka 1107. stavka 3. ZOO-a propisano je kako solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti. Iz citirane odredbe proizlazi kako u slučaju kad štetu prouzroči više osoba radeći nezavisno jedna od druge, a njihovi se udjeli u nastaloj šteti mogu utvrditi, one neće za prouzročenu štetu odgovarati solidarno, već će odgovarati razmjerno svom doprinosu nastaloj šteti. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđen doprinos svakog pojedinog tuženika nastaloj šteti, u konkretnom slučaju ne postoji solidarna odgovornost tuženika kao što to neosnovano tvrdi tužitelj, već svaki tuženik odgovara razmjerno svom doprinosu nastaloj šteti.

25. U konkretnom slučaju nesporna je činjenica da je tužitelj VU po osnovi naknade štete nastale na vozilu isplatio ukupan iznos od 25.599,42 KM (13.356,70 EUR), od kojeg tužitelj u ovom postupku zahtijeva polovicu, odnosno 6.678,35 EUR. Međutim, sporna je visina te isplaćene odštete pa je radi utvrđivanja visine štete nastale na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) u predmetnom štetnom događaju i uzročno posljedične veze između nastalih oštećenja i predmetnog štetnog događaja provedeno prometno vještačenje po sudskom vještaku Srećku Hlišću.

26. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Srećaka Hlišća (str. 559-564 spisa) je utvrđeno kako se sva oštećenja na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) po svojim karakteristikama uklapaju u nastanak predmetnog štetnog događaja , te kako je na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) u predmetnom štetnom događaju nastala totalna šteta koju je tužitelj pravilno obračunao u iznosu od 24.772,92 KM, pri čemu je nakon štetnog događaja vozilo bilo nepokretno pa je bio nužan njegov prijevoz s mjesta nesreće do mjesta deponiranja. Sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje jer je vještak u cijelosti postupio u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, a nalaz i mišljenje su izrađeni jasno, obrazloženo, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke. Osim toga, pisani nalaz i mišljenje navedeni sudski vještak je usmeno iznio i na ročištu kojom prilikom je jasno i argumentirano odgovorio na pitanja i primjedbe.

Stoga je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno kako je na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) nastala totalna šteta u iznosu od 24.772,92 KM. Osim toga, na temelju navedenog nalaza i mišljenja je utvrđeno kako je nakon predmetnog štetnog događaja bio nužan prijevoz predmetnog vozila s mjesta nesreće do mjesta deponiranja, zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troškova prijevoza u iznosu od 526,50 EUR prema fiskalnom računu vučne službe broj 259/12/14 od 17. prosinca 2014. (str. 48 spisa), koju ispravu tuženici nisu osporili.

Nadalje, tužitelj ima pravo i na troškove procjene štete u iznosu od 300,00 EUR budući da su navedeni troškovi bili nužni za utvrđivanje štete nastale na vozilu, a navedeni iznos proizlazi iz fiskalnog računa servisa broj PF-14/000340 od 22. prosinca 2014. (str. 48 spisa), koju ispravu tuženici nisu osporili.

Slijedom navedenoga, sud je utvrdio kako ukupna šteta nastala na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) ukupno iznosi 25.599,42 KM (13.356,70 EUR) od kojeg iznosa tužitelj u ovom postupku zahtijeva polovicu odnosno 6.678,35 EUR.

27. Isplatom naknade štete u ukupnom iznosu od 25.599,42 KM (13.356,70 EUR) na tužitelja kao osiguratelja su, u skladu s odredbom članka 963. stavka 1. ZOO-a, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, prešla sva prava koja njegov osiguranik VU ima prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu nastalu na njegovom vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH). Budući da je u ovom postupku utvrđeno kako doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku predmetnog štetnog događaja iznosi 50%, kako doprinos drugotuženikovog osiguranika iznosi 30%, dok doprinos trećetuženikovog osiguranika iznosi 20%, sud je, u skladu s odredbom članka 1107. stavka 3. ZOO-a, utvrdio kako tužiteljev osiguranik VU snosi 50% odgovornosti, drugotuženikov osiguranik ĆU 30% odgovornosti, a trećetuženikov osiguranik TU 20% odgovornosti za štetu nastalu na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka] (BiH) u predmetnom štetnom događaju.

28. Slijedom navedenoga, uzimajući u obzir doprinos tužiteljevog osiguranika nastaloj šteti, sud je utvrdio da tužitelj od drugotuženika i trećetuženika osnovano zahtijeva polovicu od ukupno isplaćenog iznosa naknade štete, odnosno 6.678,35 EUR. Međutim, uzevši u obzir udio svakog pojedinog sudionika predmetnog štetnog događaja u nastaloj šteti koji je u ovom postupku utvrđen na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno je kako tužitelj neosnovano zahtijeva od tuženika solidarnu isplatu navedenog iznosa, već je, u skladu s odredbom članka 1107. stavka 3. ZOO-a, svaki tuženik dužan platiti tužitelju navedeni iznos razmjerno udjelu svakog pojedinog osiguranika tuženika nastaloj šteti. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku predmetnog štetnog događaja iznosi 50%, dok je doprinos drugotuženikovog osiguranika 30%, proizlazi da je drugotuženik dužan platiti tužitelju 30% od ukupnog iznosa štete od 13.356,70 EUR EUR-a, dakle, iznos od 4.007,01 EUR. S obzirom na utvrđeni doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku predmetnog štetnog događaja od 50%, te utvrđeni doprinos trećetuženikovog osiguranika od 20%, proizlazi da je trećetuženik dužan platiti tužitelju 20% od ukupnog iznosa štete od 13.356,70 EUR EUR-a, dakle, iznos od 2.671,34 EUR.

29. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. S obzirom na to da je nesporno da je tužitelj svom osiguraniku VU isplatio iznos odštete najkasnije s 23. prosincem 2014., koja činjenica proizlazi i iz pregleda prometa po računu od 24. prosinca 2014. (str. 45-47 spisa), tužitelj ima pravo na zatezne kamate od prvog sljedećeg dana nakon obavljene isplate, dakle od 24. prosinca 2014. do isplate, koji početak tijeka zatezne kamate tuženici nisu niti osporili. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora ili iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o regresnoj tražbini koja se odnosi na naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, a ne o tražbini proizašloj iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

30. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u točkama I. – V. izreke presude (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-539/2025 od 1. travnja 2025.).

31. Tužitelj je u odnosu na drugotuženika i trećetuženika u cijelosti uspio u parnici u pogledu glavne stvari zbog čega u odnosu na njih ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.678,35 EUR, tužitelju su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP) priznati troškovi sastavljanja tužbe od 6. srpnja 2015. i tužbe od 17. veljače 2017. u iznosu od po 200,00 EUR za svaku tužbu (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT)), sastavljanja obrazloženih podnesaka od 15. studenoga 2016. i 3. srpnja 2017. kojima se očituje na odgovore na tužbu drugotuženika i trećetuženika u iznosu od po 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 21. veljače 2018. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 27. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 21. ožujka 2017., 7. lipnja 2024., 16. rujna 2024., 4. prosinca 2024. i 2. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT) jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi.

Za zastupanje na ročištima od 13. srpnja 2017., 6. veljače 2018. i 4. ožujka 2021. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 2. OT) jer se na navedenim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Za zastupanje na ročištima od 7. rujna 2016., 23. studenog 2016. te 27. travnja 2021. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 50,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 5. OT) budući da su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 2.650,00 EUR, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 662,50 EUR (Tbr. 46. OT) ukupno iznosi 3.312,50 EUR.

Tužitelj ima pravo i na naknadu zatraženog troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 113,28 EUR (Tar. broj 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba), kao i na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 600,00 EUR te pristupa vještaka na ročište u iznosu od 84,38 EUR.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 4.110,16 EUR.

S obzirom na to da su ovom presudom drugotuženik i trećetuženik obvezani tužitelju isplatiti sporni iznos razmjerno svojem doprinosu u nastanku predmetnog štetnog događaja, to prema stajalištu suda među njima postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora u smislu odredbe članka 161. stavka 2. ZPP -a pa ih je i u odnosu na isplatu troška ovog postupka valjalo obvezati razmjerno njihovim udjelima u predmetu spora. Stoga, a budući da su drugotuženik i trećetuženik dužni tužitelju isplatiti iznos odštete koji je predmetom spora ovom postupku u omjeru 3:2, to je i ukupni iznos troška na koji tužitelj ima pravo u ovom postupku valjalo među njima podijeliti u omjeru jednakom njihovim udjelima u predmetu spora pa je drugotuženik dužan tužitelju naknaditi troškove u iznosu od 2.466,10 EUR (60% od 4.110,16 EUR), dok je trećetuženik dužan naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.644,06 EUR (40% od 4.110,16 EUR).

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno za odnose iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj, jer se radi o troškovima postupka.

32. Tužitelju nisu priznati troškovi prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 23. srpnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR, kao niti troškovi žalbe od 30. srpnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR te zastupanja na ročištu povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 12. listopada 2021. u iznosu od 200,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV, a budući da su svi navedeni troškovi nastali tužiteljevim propustom da pravodobno pristupi na ročište od 19. srpnja 2021 . To tim više što je o troškovima nastalim povodom tužiteljevog prijedloga za povrat u prijašnje stanje već pravomoćno odlučeno rješenjem ovog suda poslovni broj P-384/17 od 12. listopada 2021. Također, tužitelju nije priznat niti trošak sastavljanja podneska od 31. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV budući da se već na raspravi mogao očitovati o tome je li suglasan da se u ovom postupku koriste iskazi svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka iz predmeta ovoga suda poslovni broj P-374/2020 pa taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP -a. Tužitelju nisu priznati niti troškovi sastavljanja podnesaka od 28. studenoga 2024. i 12. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, uvećano za PDV budući da nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1 . ZPP-a. Stoga tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 2.437,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

33. Tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na prvotuženika zbog čega bi prvotuženik imao pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Međutim, prvotuženik nije u skladu s odredbama članak 164. stavcima 1. –

3. ZPP-a postavio određeni zahtjev za naknadu troškova u kojemu bi određeno naveo parničnu radnju za koju traži naknadu troška niti je određeno naveo iznos (visinu) troškova čiju naknadu zahtijeva. Zbog toga je sud utvrdio kako prvotuženik nema pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi pa je odbio kao neosnovan takav zahtjev.

34. S obzirom na to da je stranka (prvotuženik) kojoj se umješač pridružio uspjela u sporu, to i umješač ima pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje ovog spora u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.678,35 EUR, umješaču su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi zastupanja na ročištima 16. rujna 2024., 4. prosinca 2024. i 2. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT) jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi.

Za zastupanje na ročištima od 6. veljače 2017. i 19. srpnja 2021. umješaču je priznat trošak u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 2. OT) s obzirom na to da se na navedenim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odnosno došlo je do presumiranog povlačenja tužbe prije raspravljanja o glavnoj stvari. Za zastupanje na ročištu od 27. travnja 2021. umješaču je priznat trošak u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 5. OT) budući da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja.

Stoga umješač ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 850,00 EUR, dok umješač nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 350,00 EUR.

35. U troškovniku od 3. rujna 2025. umješač je, između ostaloga, potraživao i trošak zastupanja na ročištu za povrat u prijašnje stanje od 12. listopada 2021. u iznosu od 200,00 EUR. O tom trošku je već odlučeno pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj P-384/17 od 12. listopada 2021. na način da je umješaču priznat trošak navedenog ročišta u punom iznosu od 1.250,00 kn zbog čega je sud odbacio umješačev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 200,00 EUR.

36. Slijedom navedenoga, o troškovima je odlučeno kao u točkama VI.-XIV. izreke presude.

Zagreb, 3. listopada 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 8 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.