REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1287/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Mišević, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d. u Osijeku, L. Jägera 24/II, protiv tuženika Višeg službeničkog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zaineresirane osobe Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Trg N.Š. Zrinskog 7-8, OIB: 43541122224, koju zastupaju opunomoćenice CP i FP, radi teške povrede službene dužnosti, 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem točke II. izreke rješenja Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-114-02/23-01/06, URBROJ: 514-31/01-23-03 od 27. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Službeničkog suda Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-114-04/18-01/26, URBROJ: 514-30/01-22-131 od 19. prosinca 2022. tužitelj je oslobođen odgovornosti da bi počinio teške povrede službene dužnosti za djela činjenično opisana pod točkama 1. do 3. izreke (ranije točke 2.,7. i 8. zahtjeva) iz članka 54. stavka 2. točke 1. i 3. Zakona o vanjskim poslovima („Narodne novine“ broj: 48/96, 72/13, 127/13, 39/18 i 98/19) u vezi sa člankom 99. stavkom 1. točkom 18. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 – pročišćeni tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 61/17, 70/19, 98/19 i 141/22, dalje: ZDS) i djela iz članka 99. stavka 1. točke 13. ZDS-a.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba zainteresirane osobe (predlagatelja) u odnosu na točku 2. (ranije točka 7. zahtjeva) izreke prvostupanjskog rješenja kao neosnovana i u tom je dijelu prvostupanjsko rješenje potvrđeno (o oslobođenju od odgovornosti), pod točkom I. izreke.

2.1. Istim rješenjem prihvaćena je žalba zainteresirane osobe (predlagatelja) u odnosu na točke 1. (ranije točka 2.) i 3. (ranije točka 8.) izreke prvostupanjskog rješenja te je u tom dijelu rješenje preinačeno na način da je za povrede činjenično opisane pod točkom 1. i 3. tužitelj oglašen odgovornim za počinjenje teške povrede službene dužnosti iz članka 54. stavka 2. točke 1. Zakona o vanjskim poslovima u vezi sa člankom 99. stavkom 1. točkom 18. ZDS-a, članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona o vanjskim poslovima u vezi sa člankom 99. stavkom 1. točkom 18. Zakona o državnim službenicima i članka 99. stavka 1. točke 13. ZDS-a. Za navedene povrede tužitelju je temeljem članka 110. stavka 2. točke a) ZDS-a izrečena novčana kazna u mjesečnom iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojemu je kazna izrečena, na vrijeme od 6 (šest) mjeseci (točka II. izreke).

3. Pravodobno podnesenom tužbom, osobno (UsI-1287/23) i putem opunomoćenika pod brojem UsI-1316/23 (spojene rješenjem suda poslovni broj: UsI- 1287/23-4 od 5. listopada 2023.) tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika u bitnome navodeći kronologiju postupanja i donošenja odluka u postupku koji je prethodio ovom sporu, posebno ističući kako se predmetni postupak radi povrede službene dužnosti vodi više od 4 i pol godine, uz prekoračenje rokova propisanih Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP). Opisuje radnje koje je poduzeo radi razotkrivanja i pokretanja postupaka nepravilnosti i nezakonitosti počinjenih od strane pojedinačno naznačenih osoba počevši od podnošenja prve prijave o kršenju zakona u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Sydneyu do podnošenja kaznenih prijava te odluka koje su u pogledu istih donesene. Poziva se na odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav RH) o zajamčenom pravu na slobodu i slanje predstavi te na izražavanje, a koje mogu biti ograničene samo zakonom, te odredbe članka 16. ZDS-a o obvezi službenika pri obavljanju dužnosti postupati u skladu s načelom zakonitosti i zaštite javnog interesa.

3.1. U odnosu na utvrđene povrede arbitrarnim smatra zaključak tuženika kako „službene osobe Ministarstva vanjskih i europskih poslova (dalje: MVEP) predstavljaju javnost“ jer da je službenu predstavku navodno dostavio javnosti budući da je istu dostavio na znanje većem broju službenih osoba u MVEP-u, a bez obrazloženja po kojoj pravnoj osnovi se službenim osobama (pa i informatičarima na primjer) ne bi smjelo slati službene predstavke čiji sadržaj nije diplomatski tekst, posebno imajući u vidu članak 16. ZDS-a. Navodi kako je za počinjenje navedene povrede potrebno kumulativno ispuniti pretpostavke: da se javno iznesu određene tvrdnje, da su te tvrdnje neistinite i da su tvrdnje takve da se njima narušava ugled Republike Hrvatske (RH) i Službe vanjskih poslova, a koji uvjeti u konkretnom predmetu nisu ispunjeni. Posebno ističe kako je iz obrazloženja tuženika vidljivo potpuno nerazumijevanje pojma „javnost“ i onoga što je javno.

3.2. Osporava zaključak tuženika da sadržaj predstavke od 11. listopada 2017. predstavlja neutemeljene i neistinite tvrdnje difamirajućeg sadržaja te da je službenik narušio integritet kako državnog tijela MVEP-a tako i službenika zaposlenih u tom tijelu i naštetio ugledu službe, navodeći da se suprotno navedenom radi o potpuno utemeljenima i istinitim tvrdnjama o kojima Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) od ožujka 2022. provodi nove izvide. U istoj je iznio sumnje kako je glavni inspektor MVEP PP zataškao prijevare u Australiji.

3.3. Tužitelj u tužbi iznosi sadržaj dokumentaciji koja je sastavni dio spisa pa tako i fonogram sjednice radnog tijela Hrvatskog sabora za borbu protiv korupcije 2018. godine, te pojedinačno naznačena rješenja o rasporedu i promaknuću SPM za koja navodi da je na ista bila raspoređena u predstavništvima RH u Melbourneu i Sydneyu bez propisanih uvjeta, a čak štoviše, na ista nije niti dolazila, dakle, radilo se o fiktivnom rasporedu. Također iznosi sadržaj dokumentacije vezano za postavljanje VP na radno mjesto bez propisanih uvjeta u predstavništvo RH u Sjedinjenim američkim državama (SAD), te sadržaj izvješća Državnog ureda za reviziju za MVEP za 2016. godine, kojim su utvrđene činjenice o postavljanju VP bez propisanih uvjeta u Veleposlanstvu RH u SAD-u.

3.4. Navodi da je tijekom postupka pred prvostupanjskim tijelom dostavio materijalnu dokumentaciju iz koje je jasno vidljivo da je iznio informacije za koje postoje materijalni dokazi u vidu službene dokumentacije.

3.5. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik bio dužan sam izvesti dokaze, dati njihovu ocjenu i utvrditi jesu li tvrdnje istinite ili neistinite dakle, sam utvrditi činjenično stanje, međutim, na ovakav način tuženik nije postupio, već je dao svoje mišljenje.

3.6. Ističe da predstavkom ne narušava niti je narušio ugled RH ni ugled službe vanjskih poslova. Obrazlaže da je podnio predstavku kojom se ukazuje na nezakonite radnje točno određenih osoba – te osobe ne predstavljaju ni službu vanjskih poslova ni RH, one predstavljaju sebe, a u svojoj se predstavci vrlo jasno poziva na zaštitu ugleda RH i na zaštitu ugleda hrvatske diplomacije, ističući nečasne i nezakonite radnje pojedinaca usmjerene protiv časti i ugleda diplomatske službe.

3.7. U odnosu na povredu označenom točkom 3. u izreci pobijanog rješenja tužitelj ističe da bi za ostvarenje ove povrede morao biti ispunjen jedan od slijedećih uvjeta: a) povrijediti neki od propisa kojima je uređen rad službe vanjskih poslova (čl. 54. st. 2. t. 3. Zakona o vanjskim poslovima i čl. 99. st. 1. t. 18. ZDS-a) ili b) postupiti suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika (čl. 99. st. 1. t. 13. ZDS-a), a koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Navodna povreda odredbi Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, KLASA: 011- 02/17-03/6, URBROJ: 521-GT-01-03-18-30, datiran sa 01.09.2018., nije opravdana, budući da navedeni Pravilnik nije bio na snazi dana 21.09.2018. kada je podnositelj sudjelovao na tiskovnoj konferenciji. Tvrdnja tuženika da je predmetni Pravilnik stupio na snagu 09.09.2018., nema utemeljenja ni u čemu, jer predmetni Pravilnik nije bio ni objavljen ni dostavljen nikome od adresata na koje bi se trebao primjenjivati sve do 27.09.2018.

3.8. Tužitelj ističe da su u relevantnom trenutku bili važeći Naputak za nastup u medijima od 22.12.2010. i Naputak o izmjeni Naputka za nastup u medijima od 23.09.2015., prema kojima su službenici mogli u privatnom svojstvu (kao građani) istupati u medijima ako tako ne predstavljaju Ministarstvo i ako tako iznose vlastite stavove. Za istupe koji se ne odnose na pitanje iz djelokruga Službe vanjskih poslova, službenik je dužan pisanim putem samo obavijestiti glasnogovornika Ministarstva, a tu je proceduru tužitelj u cijelosti poštovao, jer je dan ranije (20.09.2018.) pisanim putem obavijestio glasnogovornika Ministarstva da će u privatnom svojstvu (kao građanin) sudjelovati na tiskovnoj konferenciji. Na toj konferenciji nastupio je u privatnom svojstvu, kao građanin, a ne kao službenik, te je iznosio vlastita privatna stajališta o informacijama koje su javno dostupne, dakle postupio je točno onako kako je bilo propisano tada važećim aktima kojima se to pitanje uređuje.

3.9. Predlaže radi cjelovitog utvrđivanja svih činjenica saslušati pojedinačno naznačene svjedoke (AP, CPM, FPM, PP, PPM, ŠP, JP, ČP, OP i GP), uz pribavu daljnje dokumentacije od nadležnih tijela Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) i MVEP-a.

3.10. Obrazloženje tuženika utemeljeno na odredbama čl. 8. st. 2., 3. i 4. Etičkog kodeksa državnih službenika, tužitelj smatra neopravdanim, budući da isto krši ustavne odredbe te daje tumačenje Etičkog kodeksa koje je u izravnoj koliziji s konvencijskim načelima. Ističe da zadatak državnih službenika nije prikrivanje nezakonitih radnji, napose u situacijama u kojima za njih postoje materijalni dokazi, a Etički kodeks nije „kodeks šutnje“ koji bi zabranjivao ijednom građaninu (samo zato što je državni službenik) da progovara o nepravilnostima. Javni interes jest otkrivanje nezakonitosti (napose u državnoj službi), a ne prikrivanje nezakonitosti, pa „zaštita ugleda državne službe“ nikako ne može biti ispred javnog interesa – zakonitog postupanja.

3.11. Nadalje, poziva se na odredbe Direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2019. o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije, odnosno o prijaviteljima nepravilnosti i to članak 23. st. 2. koji navodi da: „…ako osobe prijave informacije o povredama ili javno razotkriju informacije u skladu s ovom Direktivom, ne smatra se da su prekršile bilo kakvo ograničenje u vezi s otkrivanjem informacija te ni na koji način ne snose odgovornost u pogledu takve prijave ili javnog razotkrivanja pod uvjetom da su imale opravdan razlog vjerovati da su prijava ili javno razotkrivanje tih informacija bili nužni radi razotkrivanja povrede na temelju ove Direktive.“ Takvo stajalište se može pronaći i u odredbama Zakona o prijaviteljima nepravilnosti, koji čl. 9. st. 1. propisuje da: „Poslodavac se ne smije osvećivati, pokušavati osvećivati ili prijetiti osvetom prijavitelju nepravilnosti, povezanim osobama te povjerljivoj osobi i njezinu zamjeniku zbog prijavljivanja nepravilnosti odnosno javnog razotkrivanja.“ – čl. 9. st. 1. „Ako osobe prijave informacije o nepravilnostima ili javno razotkriju informacije u skladu s ovim Zakonom, ne smatra se da su prekršile bilo kakvo ograničenje u vezi s otkrivanjem informacija te ni na koji način ne snose odgovornost u pogledu takve prijave ili javnog razotkrivanja pod uvjetom da su imale opravdan razlog vjerovati da su prijava ili javno razotkrivanje tih informacija bili nužni radi razotkrivanja nepravilnosti na temelju ovoga Zakona.“ - čl. 10. st. 1.

3.12. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da je nastupao kao privatna osoba i kao prijavitelj nepravilnosti, a iz samog sadržaja njegovih izjava se bez ikakve sumnje može utvrditi da javno razotkriva informacije o povredama pozitivnih propisa RH, za koje postoje materijalni dokazi i po čijim prijavama državne institucije nisu postupile. Konvencijska zaštita prijavitelja nepravilnosti, utvrđena kroz Direktivu od 23.10.2019. bez ikakve je sumnje pravni temelj kroz koji je nužno promatrati konkretan slučaj i nedopustivo je Etički kodeks tumačiti na način koji bi bio protivan odredbama ove Direktive i odredbama Zakona o prijaviteljima nepravilnosti. Zaključno, tužitelju se ne može staviti na teret povreda Etičkog kodeksa ako je njegovo postupanje bilo u skladu s odredbama Direktive i u skladu sa zakonskim odredbama.

3.13. Tužbom zahtjeva da sud poništi rješenje tuženika i potvrdi prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno iznio razloge kojima se rukovodio i u cijelosti ostaje pri tome.

4.1. Predlaže da sud donese presudu kojom se tužba odbija kao neosnovana.

5. Zainteresirana osoba u ovoj upravnoj stvari (podnositelj prijedloga za pokretanje postupka povrede službene dužnosti –MVEP) u odgovoru na tužbu u cijelosti prihvaća stajališta i obrazloženja iznesena u osporenom rješenju tuženika.

5.1. Ističe da tužitelj neutemeljeno relativizira (secirajući i vadeći iz konteksta) utvrđenja Višeg službeničkog suda iz osporenog rješenja te navodi činjenice koje nisu od značenja za utvrđivanje njegove odgovornosti u ovome slučaju ili su već razmotrene tijekom ranije provedenog postupka pred prvostupanjskim službeničkim sudom i Višim službeničkim sudom, odnosno navodi činjenice koje su nesporno predmet djelokruga rada drugih državnih tijela.

5.2. S tim u vezi zainteresirana osoba navodi da sve predstavke državnog službenika - tužitelja i svi njegovi istupi nakon podnošenja kaznene prijave, u kojima mnogobrojne državne službenike i dužnosnike optužuje za počinjenje kaznenih djela, protupravno trošenje i prisvajanje državnog novca u Ministarstvu, a zatim i zataškavanje navodnog kriminala u Ministarstvu (a što evidentno čini i u tužbi), znače suvišno postupanje u odnosu na njegovo, već konzumirano pravo na prijavljivanje sumnje na počinjenje kaznenog djela za to nadležnom tijelu. U tom smislu ističe da je na str. 9. obrazloženja rješenja tuženika navedeno, „ ...slanjem predstavke sa svoje službene e-mail adrese u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske na oko 100 primatelja unutar Ministarstva vanjskih i europskih poslova (koji po predstavci nisu nadležni za bilo kakvo postupanje), čiji se sadržaj ne temelji na odgovorima nadležnih osoba i odlukama nadležnih državnih tijela, predstavlja neutemeljene i neistinite tvrdnje difamirajućeg sadržaja te je službenik SP narušio integritete kako državnog tijela Ministarstva vanjskih i europskih poslova tako i službenika zaposlenih u tom tijelu i naštetio ugledu službe“ uz tamo navedene napomene Suda koje se odnose na dostupnost predstavke široj javnosti, kao i poimanje sadržaja pojma „nanošenje štete ugledu službe"',

5.3. Nadalje, zainteresirana osoba ističe da je tužitelj 21. rujna 2018. godine, sudjelovao na tiskovnoj konferenciji zastupnika u Hrvatskom saboru, opet ne čekajući odluke nadležnih tijela kojima je podnio svoje prijave, neutemeljeno i na krajnje neprimjeren način nastavio javno optuživati državne službenike, dužnosnike i članove Vlade Republike Hrvatske, bez da je prethodno zatražio i dobio propisanu suglasnost, a protivno uputi koju je dobio od nadležne ustrojstvene jedinice Ministarstva.

5.4. S obzirom na sve navedeno, te argumentirana, uvjerljiva i dostatna obrazloženja i utvrđenja iz rješenja tuženika, zainteresirana osoba smatra da nema potrebe za utvrđivanjem novih činjenica i izvođenjem novih dokaza u upravnom sporu, te se protivi prijedlozima tužitelja. Te se činjenice, ukoliko je to potrebno, mogu utvrđivati pred drugim nadležnim tijelima RH (USKOK i dr.), ali nisu bile od neposrednog značenja za postupak pred Prvostupanjskim službeničkim sudom i Višim službeničkim sudom, niti su od značenja za upravni spor, kako to neutemeljeno sugerira tužitelj.

5.5. Zainteresirana osoba predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Prigovor tužitelja o uključenju u spor zainteresirane osobe nije osnovan.

6.1. Odluka suda kojim poziva na dostavu odgovora na tužbu Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske (MVEP) temelji se na odredbama članka 20. stavka 1. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24, dalje: ZUS) kojima je propisano da je zainteresirana osoba svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes kao i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona. Identična odredba postojala je i u ranijem Zakonu o upravnim sporovima (članak 19. stavak 1. i 2., „Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS/10).

6.2. Imajući u vidu činjenicu da je upravo po žalbi MVEP-a tužitelj oglašen odgovornim za težu povredu službenu dužnosti, te da je MVEP sudjelovalo u postupku koji je prethodio ovom sporu kao stranka postupka, podnositelj zahtjeva za utvrđivanje povrede službene dužnosti, dakle radi se o postupku u kojemu sudjeluju stranke sa suprotstavljenim interesima, sukladno odredbama ZDS-a, te kao žalitelj u postupku pred tuženikom, ima pravni interes sudjelovati u predmetnom upravnom sporu kao zainteresirana osoba.

7. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegova opunomoćenika, kao i opunomoćenika zainteresirane osobe, a u odsutnosti tuženika, na temelju ovlaštenja iz članka 91. stavka 3 ZUS-a, budući da tuženik iako uredno pozvan raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao, o čemu je bio upozoren u pozivu za raspravu.

7.1. Na navedenoj raspravi tužitelj u bitnome navodi kao u tužbi, ostaje kod prijedloga za izvođenjem u tužbi i tijekom spora predloženih dokaza. U spis je predao daljnju dokumentaciju u prilog navodima kako tvrdnje iznesene u predstavci nisu neistinite. Dodaje da je optužen za dijela povrede službene dužnosti iznošenja neistinitih tvrdnji, a vezano za suprugu veleposlanika SPM za postavljanje na radno mjesto u Australiji, pa se u tom smislu poziva na dokumentaciju koju je priložio u postupku koji je prethodio ovom sporu, te daljnju dokumentaciju iz koje, kako navodi, proizlazi da nisu bili poštivani propisi o zapošljavanju imenovane i to Zakon o službi u vanjskim poslovima i Pravilnik o unutarnjem redu službe vanjskih poslova, niti je za navedeno bilo objektivnih i opravdanih razloga, s obzirom na radno opterećenje u spornom razdoblju imenovanja imenovane te realizirani konzularni prihod, za što se poziva na usporedne podatke godišnjeg izvješća generalnog konzulata u Frankfurtu za 2010. godinu. Navodi kako je sve navedeno dostavio i nadležnom tijelu DORH-u koji je odbacio kaznenu prijavu, a koju odluku smatra neutemeljenom i izrazom nesposobnosti obavljanja poslova od strane potpisnika tog rješenja gđe GP.

7.2. Zainteresirana osoba na raspravi u odnosu na podnesak tužitelja nema dodatnih očitovanja, a izvođenju daljnjeg dokaznog postupka se protivi uz obrazloženje da nisu mjerodavni za utvrđenje dijela povrede službene dužnosti koje je utvrđeno u prethodnim postupcima, a u svom činjeničnom opisu odnosi se na diseminaciju predstavke tužitelja javnosti čime je djelo konzumirano budući da su takva postupanja regulirana mjerodavnim propisima uključujući internim propisima MVEP i Etičkim kodeksom, dok navode odnosno okolnosti koje iznosi tužitelj mogu eventualno biti predmetom nekog drugog postupka, ali ne i onog u kojem je odlučeno o povredi službene dužnosti. Prigovara prihvaćanju podnesaka tužitelja na raspravi, smatrajući iste irelevantnima za predmetnu upravnu stvar.

8. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

8.1. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem tužitelja i pojedinačno navedenih svjedoka (AP, CPM, FPM, PP, PPM, ŠP, JP, ČP, OP i GP), kao i prijedlog tužitelja za pribavom daljnje dokumentacije od zainteresirane osobe i drugih nadležnih tijela (sve kako je navedeno na stranici 12. tužbe) sud je odbio jer prema ocjeni suda saslušanje svjedoka nije prikladno dokazno sredstvo za utvrđivanje relevantnih činjenica imajući u vidu povrede koje se tužitelju stavljaju na teret. Saslušanje tužitelja nije potrebno budući da je tužitelj višekratno saslušavan u postupku koji je prethodio ovom sporu, a prema navodima tužbe i dalje ostaje kod tih iskaza te mu je na sudu dana mogućnost da se očituje i iznesene sve što smatra relevantnim za odluku, dok pribava daljnje dokumentacije, imajući u vidu cjelokupno provedeni postupak i opsežnu dokumentaciju priloženog spisa tuženika, za odluku u ovoj upravnoj stvari, prema ocjeni suda nije potrebna.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 19. prosinca 2022. doneseno u ponovljenom postupku nakon što je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-114-02/22-01/16, URBROJ: 514-31/02-22-03 od 1. ožujka 2022. poništeno rješenje Službeničkog suda KLASA: UP/I-114-04/18-01/26, URBROJ: 514- 30/01-21-98 od 17. prosinca 2021., pod točkama 2., 7. i 8. izreke i predmet u navedenom dijelu vraćen istom sudu na ponovni postupak (točka 1. izreke). U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana (točka 2. izreke).

11. Uvidom u citirano rješenje tuženika od 1. ožujka 2022. utvrđeno je da su razlozi poništavanja prvostupanjskog rješenja obrazloženi u odnosu na povrede od točkama 2., 7. i 8. obrazloženi na stranicama 4. i 5. toga rješenja. Dana je uputa Službeničkom sudu da u ponovljenom postupku ispravi nedostatke postupka utvrđene u dijelu koji se odnosi na zatraženu dopunu i pojašnjenje zahtjeva vezano za točku 7. izreke, nedostatak u obrazloženju o izvršenom uvidu u dokaze na koje se poziva MVEP (označeni točkama 4.1. i 4.2., dostavljeni 28. ožujka 2019.) te nemogućnost punomoćnika podnositelja zahtjeva da izvrši uvid u dokaze koje je službenik predao Službeničkom sudu. Po ispravljanju navedenih nedostataka i provedenog odgovarajućeg dokaznog postupka, potrebno je pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje.

12. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2022. vidljivo je da je u ponovljenom postupku Službenički sud proveo postupak u kojemu je navedena kronologija postupanja i donesenih odluka, a postupajući po ranijem rješenju tuženika iznesen je sadržaj iskaza tužitelja, te dokumentacije u koju je Službenički sud izvršio uvid i poduzete radnje radi otklanjanja povreda na koje je ukazao tuženik u svom ranijem rješenju.

12.1. Prvostupanjski Službenički sud je tužitelja oslobodio odgovornosti obrazloživši, u odnosu na povredu iz točke 1. da se nije upuštao u ocjenu istinitosti i neutemeljenosti tvrdnji državnog službenika iznesenih u predstavci koje su u tom dijelu istovjetne predmetnom činjeničnom opisu jer je za taj dio činjeničnog opisa pravomoćno oslobođen odgovornosti, pozivom na utvrđenja iz rješenja istog suda od 17. prosinca 2021., a koje je potvrđeno rješenjem Višeg službeničkog suda od 1. ožujka 2022., kojim je tužitelj oslobođen odgovornosti da bi „11. listopada 2017. zloupotrijebio institut predstavke na način da je u predstavci upućenoj toga dana tadašnjoj potpredsjednici Vlade RH i ministrici Vanjskih i europskih poslova neistinito naveo kako nije dobio odgovor na postavljeno pitanje vezano uz rješenje o rasporedu, neutemeljeno optužio tadašnjeg generalnog konzula RH u Sydneyu da je "...iznio neistinu u službenoj ispravi, što, uz korištenje nekoliko ostalih hrvatskih zakona, predstavlja i kršenje već spomenutog članka 279. Kaznenog zakona", a zatim i neistinito naveo daje, s tim u svezi "...16. prosinca 2016. proslijedio dokumentiranu prijavu gospodinu PP, tadašnjem i sadašnjem glavnom inspektoru MVEP-a" te predložio "...žurno i nepristrano rasvjetljavanje svih postupaka dokumentiranih ovom Predstavkom, kao i neutralizaciju snaga koje su, podvrgavanjem hrvatske diplomacije vlastitim materijalističkim, hedonističkim, karijerističkim i ideološkim zastranjivanjima štetnim za hrvatsko društvo, hrvatsku diplomaciju i dovele u stanje da joj je danas potrebno vraćanje digniteta" (ranije točka 1. Zahtjeva).

12.2. Prema Službeničkom sudu odlučno je bilo za utvrditi je li službenik, a kako ga se tereti, tog 11. listopada 2017. sadržaj navedene predstavke učinio dostupnim javnosti. Ocjenjujući činjenični opis zahtjeva u tom preostalom dijelu, Službenički sud navodi da se službenika tereti da je prije nego li je dobio odgovor na predstavku istu učinio dostupnom javnosti na način da je istoga dana, dakle 11. listopada 2017. sa službene e-mail adrese koja mu je dodijeljena kao sredstvo za rad, istu distribuirao na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP RH, koja je nakon toga, 12. listopada 2017., objavljena na web-portalu www.hop.com.hr., a koji tekst je u cijelosti prenio i tjednik australskih S "Domovina" 18. listopada 2017., pa je takav činjenični opis po ocjeni toga suda proturječan samome sebi, budući da se službenika tereti da je predstavku učinio dostupnom javnosti i to na način da ju je dostavio na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP RH kojom radnjom ni na koji način nije mogla postati dostupna javnosti, već je postala dostupna ograničenom broju osoba, isključivo unutar sustava MVEP RH. Navedeno proizlazi prema ocjeni Službeničkog suda iz činjeničnih tvrdnji podnositelja zahtjeva koji nastavno u činjeničnom opisu niti ne tvrdi da bi službenik bio taj koji je dostavio predstavku portalu www.hop.com.hr, već službeniku inkriminira samo da je objavljena te nastavno prenesena u tjedniku australskih S "Domovina". Službenički sud ističe da državni službenik niti ne osporava da bi predstavku dostavio na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP RH, a kao razlog takvog postupanja objašnjava da je smatrao da neki od primatelja mogu imati korisne informacije u rasvjetljavanju svih njegovih sumnji koje navodi u predstavci koje su ujedno potkrijepljene opsežnom dokumentacijom dostavljenom po službeniku, a koje objašnjenje je tome sudu i životno i logično. Pri tom se Službenički sud poziva i na dio službenikova iskaza koji pojašnjava da su dio adresata bili skriveni primatelji iz razloga da kolege ne izlaže eventualnom progonu, pa imajući na umu navedeno kao i to da je službenik predstavkom kojom izražava sumnje u pravilnost rada u veleposlanstvima RH obavijestio tadašnju ministricu i istovremeno podnio kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) u čijoj je nadležnosti ispitati osnovanost njegovih sumnji, zaključuje da je službenik poštivao prije svega hijerarhiju službe te postupio sukladno članku 14.a stavak 1. ZDS-a.

12.3. U odnosu na neosporavano da je službenik 17. rujna 2018. poslao predstavku s informacijama iz javnih sredstava priopćavanja web-portalu www.hop.com.hr i to RP Službenički sud cijeni takvim da s obzirom na vrijeme upućivanja (a ono je 2018., dakle, skoro godinu dana nakon inkriminiranog događaja) nije od utjecaja na utvrđenje odgovornosti u predmetnom postupku.

12.4. Dokaze naznačene pod brojem 4.1. i 4.2., a koje je podnositelj zahtjeva dostavio 28. ožujka 2019. s tvrdnjom da bi se uvidom u iste moglo utvrditi, između ostalog, da je državni službenik dostavio predstavku s privatne e-mail adrese uredniku web-portala www.hop.com.hr te da je web-portalu Narod.hr. dostavio preslike svojih predstavki upućenih Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, Službenički sud cijeni takvim da ni na koji način ne potvrđuju odgovornost službenika, imajući u vidu da se službenika niti ne tereti da bi predstavku ikome dostavljao sa privatne e-mail adrese, a radi se i o ispravama datiranima sa 2018. godina, dakle ne odnose se na razdoblje kojim se službenik tereti točkom 1. Stoga, Službenički sud ne nalazi dokazanim da bi službenik svojim postupanjem ostvario obilježja teške povrede službene dužnosti, za koju se tereti.

12.5. U odnosu na točku 3. izreke Službenički sud je utvrdio nespornim da je državni službenik 21. rujna 2018. sudjelovao na tiskovnoj konferenciji UP, zastupnika u Hrvatskom saboru, uz prijenos uživo na N1 televiziji. Navedeno proizlazi iz pregledanog video-zapisa tiskovne konferencije, fonograma tiskovne konferencije te obavijesti državnog službenika glasnogovorniku MVEP-a o javnom istupu, a ovakva utvrđenja nije osporavao ni sam državni službenik. Međutim državni je službenik iskazao da je na toj konferenciji istupio u osobnom svojstvu kao slobodni hrvatski građanin, taj je dan koristio godišnji odmor, na konferenciji je izrazio svoje osobno mišljenje bez korištenja službenih podataka, nije spomenuo niti jednog državnog službenika i državnog dužnosnika zaposlenog u MVEP-u, ali je spomenuo ostale državne dužnosnike. Tvrdi da u to vrijeme nije stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova jer je isti objavljen na internet stranici MVEP-a tek 27. rujna 2018. Toga je dana saznao o Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a 20. rujna 2018. je putem e-mail poruke obavijestio glasnogovornika MVEP-a da će istupiti na tiskovnoj konferenciji i da će iznijeti svoje privatno stajalište o javno dostupnim i osobnim informacijama jer je smatrao da je to korektno, nakon čega mu je netko nepoznat iz Ureda glasnogovornika poslao e-mail poruku da treba zatražiti suglasnost za javni nastup, a on se u konkretnom slučaju rukovodio sadržajem Naputka za nastup u medijima od 22. prosinca 2010.

12.6. Predlagatelj u odnosu na navedeno tvrdi da je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova donesen 1. rujna 2018. i da je stupio na snagu 9. rujna 2018., da se Pravilnik o unutarnjem redu ne objavljuje u Narodnim novinama jer prema svojim pravnim značajkama nije propis za koji postoji obveza objave u Narodnim novinama, niti je drugim propisima koji se odnose na Službu vanjskih poslova određena objava Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Narodnim novinama. Upravo s obzirom na izneseno, potrebno je za potrebe predmetnog postupka utvrditi dan kojega su državni službenici, a tako i SP, saznali za važenje navedenog Pravilnika.

12.7. Uvidom u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 1. rujna 2018. utvrđeno je da je donijet od strane čelnika tijela, predsjednice Vlade i ministrice mr. sc. FPM, u članku 11. je navedeno da stupa na snagu 8. dana od dana donošenja. Međutim, iz preslike interne obavijesti MVEP-a (list 683 spisa) proizlazi da je tek 27. rujna 2018. objavljen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova na internim stranicama MVEP-a, pa se na temelju navedenog zaključuje da je tek 27. rujna 2018., dakle nakon istupa državnog službenika na tiskovnoj konferenciji (21. rujna 2018.), državni službenik SP, kao i ostali zaposlenici MVEP-a, mogao imati saznanja o Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, odnosno da konkretno državnog službenika SP od toga dana obvezuje.

12.8. Predlagatelj se također poziva i na Naputak za nastup u medijima od 22. prosinca 2010. i Naputak o izmjeni Naputka za nastup u medijima od 23. rujna 2015. koji prileže spisu. U Naputku za nastup u medijima od 22. prosinca 2010. u članku 7. pod naslovom "Privatni nastupi u medijima" je navedeno da prigodom privatnog nastupa u medijima, u komunikaciji s predstavnicima medija te svim oblicima medijskog djelovanja u kojima ne predstavlja ministarstvo, osoba iz članka 1. istaknuti će da iznosi osobne stavove, a u Naputku o izmjeni Naputka za nastup u medijima od 23. rujna 2015. u članku 1. je navedeno da prigodom privatnog nastupa u medijima u komunikaciji s predstavnicima medija te svim oblicima medijskog djelovanja u kojima ne predstavlja ministarstvo, a koji se odnose na pitanja iz djelokruga Službe vanjskih poslova, osoba iz članka 1. ovog naputka istaknuti će da iznosi osobne stavove te je dužna pribaviti prethodnu suglasnost glasnogovornika ministarstva. Za slučaj iz stavka 1. ovog članka, a koji se ne odnosi na pitanje iz djelokruga Službe vanjskih poslova, osoba iz članka 1. ovog naputka dužna je prethodno pisanim putem obavijestiti glasnogovornika ministarstva.

12.9. Na temelju sadržaja preslike obavijesti upućene od strane državnog službenika glasnogovorniku MVEP-a od 20. rujna 2018. proizlazi da je državni službenik obavijestio glasnogovornika da će u osobnom svojstvu sudjelovati na tiskovnoj konferenciji s gospodinom DP, zastupnikom u Hrvatskom saboru, 21. rujna 2018. u 10:00 sati u Hrvatskom saboru, a u navedenom nastupu, kao i u budućim javnim nastupima, iznositi će privatna stajališta o javno dostupnim i osobnim informacijama. Iz sadržaja dopisa e-mail poruke upućene od strane glasnogovornika državnom službeniku istoga dana proizlazi da zahvaljuju na obavijesti i podsjećaju ga da je dužan dostaviti zahtjev za suglasnost za svaki nastup u medijima. Dovodeći u vezu obavijest državnog službenika upućenu putem e-mail poruke dan prije konferencije za medije glasnogovorniku MVEP-a jasnim proizlazi da je postupio sukladno važećem Naputku o izmjeni Naputka za nastup u medijima od 23. rujna 2015., neovisno o tome što je državni službenik naveo da se prilikom slanja ove obavijesti rukovodio sadržajem Naputka za nastup u medijima od 22. prosinca 2010.

12.10. Službenički sud slijedom navedenog, ocjenjujući činjenične tvrdnje, odnosno sadržaj inkriminacije kojim se državnog službenika tereti, zaključuje kako jasnim proizlazi da on u svom obraćanju u bitnome traži da se utvrdi identitet službenih osoba DORH-a koje smatra odgovornim za kršenje zakona i pomaganje počiniteljima kaznenih djela, spominje protupravno trošenje i prisvajanje državnog novca te nastavno iznosi osobne ocjene da su BP, ĆP i HP postavljeni na položaje voljom političke strukture vođene predsjednikom Vlade AP, citirajući njegove izjave u Saboru te nastavno daje svoju ocjenu stanja u Republici Hrvatskoj. Iz iznesene analize sadržaja nastupa državnog službenika očitim proizlazi da državni službenik niti u jednom inkriminiranom dijelu svoga nastupa se ne poziva/spominje konkretno ijedno pitanje iz djelokruga službe MVEP-a, već se evidentno radi isključivo o njegovim osobnim stavovima koje je neosporavano javno iznio. Ocjena je Službeničkog suda da iz ovakvog sadržaja nastupa prosječni građanin, a do kojih se notorno ovakvim javnim nastupima želi doprijeti, nije mogao niti razaznati da bi primjerice uopće državni službenik osobno protiv koga podnosio kaznenu prijavu, a ponajmanje zaključiti da bi se takvo njegovo obraćanje odnosilo upravo na službu kojoj pripada. Povrh toga, službenik osim što je o svom nastupu obavijestio glasnogovornika ministarstva još je k tome i za taj 21. rujan 2018. zatražio korištenje godišnjeg odmora, pa proizlazi kako je prije javnog nastupa iscrpio cjelokupnu traženu proceduru te u njegovom postupanju ne nalazi povrede iz članka 99. stavak 1. točka 13. ZDS-a, povrede iz članka 99. stavak 1. točka 18. ZDS u vezi s člankom 54. stavak 2. točke 1. i 3. Zakona o vanjskim poslovima, a niti koje druge povrede.

13. Tuženik je osporenim rješenjem odlučio na način da je odbio žalbu zainteresirane osobe u odnosu na povredu označenu točkom 2. (ranije točka 7. zahtjeva), te uvažio u točkama 1. i 3., a koje predstavljaju ranije povrede iz točke 2. i 8. zahtjeva i preinačio prvostupanjsko rješenje na način da je tužitelj oglašen odgovornim za terećene povrede, kako je navedeno pod točkom 2. obrazloženja presude.

14. Budući da je osporenim rješenjem potvrđena točka 2. izreke prvostupanjskog rješenja jer je odbijena žalba na oslobađajuću odluku u dijelu koji se odnosi na povredu iz točke 7. zahtjeva, iako tužitelj zahtjeva poništavanje osporenog rješenja u cijelosti, sadržajno iznosi prigovore koji se odnose na one dijelove osporenog rješenja (izreke) kojima je oglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti.

14.1. Imajući u vidu odredbu članka 47. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe, osporenim se smatra rješenje tuženika u odnosu na povrede za koje je tužitelj oglašen odgovornim (točka II. izreke osporenog rješenja, povrede pod točkama 1. i 3. izreke prvostupanjskog rješenja), stoga će u nastavku presude iznositi argumentaciju u odnosu na tužbom osporeno.

15. U obrazloženju rješenja tuženika u odnosu na povredu pod točkom 1. Viši službenički sud je obrazložio da je u pravu predlagatelj kada u žalbi u odnosu na točku 1. izreke rješenja navodi da je ocjena Službeničkog suda pogrešna te da sud pogrešno shvaća pojam ,javnosti” i da je službenik predmetnu predstavku koja, sadrži niz neistinitih navoda, sa službene e-mail adrese proslijedio na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP-a i to adresatima koji nisu nadležni za postupanje po prijavama sumnji na korupciju i počinjenje kaznenih djela, te na taj način distribuirao predstavku izvan kruga službenih osoba i javnih tijela Republike Hrvatske, čime je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak.

15.1. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da činjenični supstrat povrede službene dužnosti nije bio sporan, dakle nije sporno da je tužitelj sa svoje službene e- mail adrese u MVEP-u poslao na oko sto primatelja unutar MVEP-a sadržaj predmetne predstavke (strana 9. obrazloženja) niti je sporan sadržaj predstavke obzirom da je službenik rješenjem suda od 17. prosinca 2021., a koje je potvrđeno rješenjem Višeg službeničkog suda od 1. ožujka 2022., pravomoćno oslobođen odgovornosti da bi „11. listopada 2017. zloupotrijebio institut predstavke na način da je u predstavci upućenoj toga dana tadašnjoj potpredsjednici Vlade Republike Hrvatske i ministrici vanjskih i europskih poslova neistinito naveo kako nije dobio odgovor na postavljeno pitanje vezano uz rješenje o rasporedu, neutemeljeno optužio tadašnjeg generalnog konzula RH u Sydneyu te se sud nije upuštao u ocjenu istinitosti i neutemeljenosti tvrdnji državnog službenika iznesenih u predstavci koje su u ovom dijelu (točka 1. izreke pobijanog rješenja) istovjetne predmetnom činjeničnom opisu jer je za taj dio činjeničnog opisa pravomoćno oslobođen odgovornosti, a sud prvog stupnja smatra odlučnim za utvrditi da li je službenik, a kako ga se tereti, tog 11. listopada 2017. sadržaj navedene predstavke učinio dostupnim javnosti i time počinio tešku povredu službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 13. ZDS-a, kojom je propisano da je teška povreda službene dužnosti ponašanje suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika, koje nanosi štetu ugledu službe.

15.2. Tuženik navodi kako opisan stav suda prvog stupnja ne može prihvatiti niti ocijeniti osnovanim, jer da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da se, obzirom na istovjetni sadržaj predstavke u činjeničnom opisu povrede službene dužnosti za djelo za koje je pravomoćno oslobođen odgovornosti i u ovom predmetnom činjeničnom opisu povrede službene dužnosti, ne treba upuštati u ocjenu istinitosti i neutemeljenosti tvrdnji službenika navedenoj u predstavci, a koju je poslao na oko sto primatelja unutar MVEP-a. Zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o drugoj povredi službene dužnosti i drugom činjeničnom opisu teške povrede službene dužnosti odnosno o postupanju službenika koje je različito od djela za koje je pravomoćno oslobođen odgovornosti, te je sud prvog stupnja, prema ocjeni tuženika bio dužan utvrditi razloge koje uzima kao dokazane ili nedokazane vezane za istinitost odnosno utemeljenost tvrdnji u predstavci i povredi iz čl. 54. st. 2. toč. 1. i 3. Zakona o vanjskim poslovima, opisane kao iznošenje neistinitih tvrdnji kojima se narušava ugled Republike Hrvatske i službe vanjskih poslova i povreda propisa kojima se uređuje rad službe vanjskih poslova, a što sud prvog stupnja nije učinio. Naime, uvidom u spis predmeta (list 340

- Rješenje Službeničkog suda, KLASA: UP/I-114-04/18-01/26, URBROJ: 515-30/5-20- 61 od 8. srpnja 2020.) razvidno je da je službenik oslobođen odgovornosti jer je spornu predstavku uputio službenim osobama nadležnim za postupanje (potpredsjednici Vlade RH i ministrici vanjskih i europskih poslova i nadležnim institucijama za postupanje u sklopu njihovog djelokruga i ovlasti koje proizlaze iz opisa radnog mjesta), te da je Rješenjem Službeničkog suda od 17. prosinca 2021., a koje je potvrđeno rješenjem Višeg službeničkog suda od 1. ožujka 2022. (list 619, Rješenje

Višeg službeničkog suda, KLASA:UP/II-114-02/22-01/16, URBROJ: 514-31/02-22-03 od 1. ožujka 2022., strana 3. i 4. obrazloženja), oslobođen odgovornosti da bi „11. listopada 2017. zloupotrijebio institut predstavke upućenoj toga dana tadašnjoj potpredsjednici Vlade RH i ministrici Vanjskih i europskih poslova, iz razloga što se predlagatelj nije žalio na navedeno, pa je točka 1. izreke rješenja Službeničkog suda od 17. prosinca 2021. postala pravomoćna, tako da se nije utvrđivalo da li je sadržaj predstavke istinit ili ne.

15.3. Tuženik obrazlaže da se u ovom slučaju službenik tereti da je sadržaj predstavke, prije nego što je na istu dobio odgovor, odnosno prije nego su se o sadržaju njegovih prijava to jest istinitosti nadležna tijela donijela meritornu odluku, učinio dostupnom javnosti, na način da je istoga dana, 11. listopada 2017., sa službene e-mail adrese koja mu je dodijeljena kao sredstvo za rad, istu distribuirao sa službene e-mail adrese na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP-a, koji za postupanje po predstavci nisu nadležni za bilo kakvo postupanje, koje bi eventualno proizlazilo iz opisa radnog mjesta ili iz posebnih danih ovlasti (npr. sporni e-mail dostavljen je i na adrese informatičara, djelatnicima zaduženim za telekomunikacije, službe za održavanje i drugim djelatnicima raspoređenim u konzularnim uredima na telefonskim centralama i sigurnosti).

15.4. Prema ocjeni tuženika, slanjem predstavke sa svoje službene e-mail adrese u MVEP-u na oko sto primatelja unutar MVEP-a (koji za postupanje po predstavci nisu nadležni za bilo kakvo postupanje), čiji se sadržaj ne temelji na odgovorima nadležnih osoba i odlukama nadležnih državnih tijela, predstavlja neutemeljene i neistinite tvrdnje difamirajućeg sadržaja te je službenik narušio integritet kako državnog tijela MVEP-a tako i službenika zaposlenih u tom tijelu i naštetio ugledu službe. Pri tome, ukazuje se da nije odlučno (kako to navodi sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja) za utvrđivanje odgovornosti službenika činjenica da isti nije osobno dostavio predstavku portalu www.hop.com.hr, koja je nastavno prenesena u tjedniku australskih Hrvata "Domovina", obzirom da je predstavku dostavio na više od stotinu primatelja unutar webmail sustava MVEP RH, uslijed čega je posljedično predstavka postala dostupna široj javnosti putem navedenog portala i tjednika.

15.5. Nadalje, tuženik obrazlaže kako smatra pogrešnim stanovište da je nanošenje štete ugledu službe moguće isključivo u situacijama u kojima je određeno ponašanje državnog službenika izloženo „javnosti” , jer bi posljedica takvog poimanja sadržaja pojma „nanošenje štete ugledu službe“ bilo neutemeljeno sužavanje područja odgovornosti državnog službenika za neprihvatljivo ponašanje u službi koje je odredio zakonodavac propisujući etička i moralna načela kao i vrijednosti u ponašanju državnih službenika, kako izvan službe, tako i u službi, navodeći da je o tom pravnom pitanju jasan stav zauzeo Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž- 1884/19-2 od 18. lipnja 2020., s kojim se slaže i tuženik. Promatrajući odredbe Etičkog kodeksa državnih službenika pojedinačno, posebno utvrđene člankom 4. kojim se propisuje svrha Etičkog kodeksa, člankom 5. koji propisuje da službenik u obavljanju dužnosti primjenjuje načela državne službe i etička načela ponašanja državnih službenika propisana ZDS-om, Etičkim kodeksom i drugim propisom, člankom 6. koji propisuje da je državni službenik dužan u okviru svojih nadležnosti osigurati ostvarivanje prava, poštivanje integriteta i dostojanstva građana i drugih državnih službenika, ali i u njihovoj ukupnoj povezanosti s člankom. 7. koji propisuje da u obavljanju službene dužnosti državni službenik dužan čuvati osobni ugled, ugled državne službe i povjerenje građana u državnu službu, tuženik ocjenjuje da je opisanim postupanjem u točki 1. (ranije točka 2) izreke pobijanog rješenja službenik nedvojbeno povrijedio naprijed navedene odredbe Etičkog kodeksa i pritom nanio štetu ugledu službe.

16. U odnosu na povredu iz točke 3. tuženik obrazlaže da je potpuno nejasno i neprihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da u postupanju službenika ne nalazi povrede za koje se tereti. Obrazlaže da uvidom u dokumentaciju priloženu spisu predmeta (posebno uvidom u video-zapis tiskovne konferencije i fonogram tiskovne konferencije), ocjenjuje da je službenik na krajnje neprimjeren i neetički način javno optuživao državne dužnosnike i državne institucije (DORH, BP, ĆP i HP) i to upravo one kojima je podnio kaznene i druge prijave (npr. prijavu zbog kršenja načela obnašanja javnih dužnosti) protiv službenih osoba koje su prema njegovom saznanju sudjelovale u protupravnom trošenju i prisvajanju državnog novca, za njihovu neefikasnost i neažurnost, insinuirajući (bez dokaza svojih tvrdnji) da je razlog tome da su na položaje postavljeni voljom političke strukture vođene predsjednikom Vlade, gospodinom AP. Takvim javnim izjavama, neovisno o tome što je službenik izjavio na konferenciji da daje izjavu u privatnom svojstvu i da iznosi osobna stajališta, narušio je povjerenje građana u državnu službu i državne institucije te je neživotno i nelogično da građani slušajući konferenciju (prijenos uživo na N1 televiziji) ili čitajući o konferenciji u hrvatskim javnim medijima nisu znali da je SP državni službenik i u kojem tijelu je zaposlen. Ovo tim više što je izjavio: „lako se iz dokumenata dostupnih na Internetu može utvrditi tko su službene osobe koje su sudjelovale u protupravnom trošenju i prisvajanju državnog novca....“, temeljem koje izjave su građani i te kako uvidom u dokumente na internetu mogli vidjeti o kojim državnim službenicima i kojem državnom tijelu se radi. Tuženik smatra bitnim naglasiti da državni službenici u obavljanju svojih poslova štite javni interes, slijedom čega se od njih legitimno i očekuje da usklade svoje ponašanje očekivanju koje od njih, kao zaštitnika javnog poretka imaju građani te da su državni službenici dužni davati primjer građanima, ponašati se i čuvati osobni ugled, ugled državne službe i povjerenje građana u državnu službu (čl. 4., 5. i 7. st. 1. Etičkog kodeksa državnih službenika). Stoga se ponašanje u službi i izvan službe treba temeljiti na etičkim i moralnim načelima koje je propisao zakonodavac odredbama ZDS-a, Etičkim kodeksom državnih službenika te posebnim zakonima, u konkretnom slučaju Zakonom o vanjskim poslovima i unutarnjim aktima MVEP-a.

16.1. Tuženik se poziva na odredbe članka 25. ZDS-a prema kojemu se državni službenik mora ponašati tako da ne umanji svoj ugled i ugled državne službe. Također, prema odredbi članka 8. stavka 2., 3. i 4. Etičkog kodeksa državnih službenika pri iznošenju stavova državnog tijela i osobnih stavova, državni službenik dužan je paziti na ugled državne službe i osobni ugled, u javnim nastupima u kojima ne predstavlja državno tijelo, a koji se na bilo koji način odnose na poslove iz djelokruga državnih tijela ili poslove radnog mjesta koje obavlja, državni službenik ne smije iznositi podatke koji bi mogli naštetiti ugledu državne službe i narušiti povjerenje građana u rad državnih tijela, te ako bi iznošenje takvih podataka predstavljalo povredu dužnosti čuvanja službene tajne, ili ako bi to bilo u suprotnosti s drugim zakonom zaštićenim interesima građana i pravnih osoba, a u javnim nastupima u kojima ne predstavlja državno tijelo i koji nisu tematski povezani s državnom službom, odnosno djelokrugom državnog tijela u kojem je službenik zaposlen, službenik ne treba odobrenje čelnika državnog tijela za nastupe u medijima, ali je pri tome dužan paziti na ugled državne službe i osobni ugled.

16.2. Tuženik obrazlaže da je sudjelovanjem na navedenoj tiskovnoj konferenciji, bez suglasnosti nadležne ustrojstvene jedinice MVEP-a, službenik postupio protivno članka 13. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, odnosno Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih i europskih poslova donesenim 01. rujna 2018 i koji je stupio na snagu u roku od 8 dana od dana donošenja (9. rujna 2018), a kojim je propisano da su svi dužnosnici, šefovi DM/KU i zaposlenici u službi vanjskih poslova dužni zatražiti suglasnost Samostalnog sektora za javnu i kulturnu diplomaciju, informiranje i odnose s javnošću za svaki nastup u javnim medijima (list 678). Nadalje navodi da kao dokaz da je službenik bio upoznat s izmijenjenim odredbama Pravilnika odnosno da mu je za nastup u javnim medijima potrebna suglasnost je povratna informacija glasnogovornika (poslana na službenikovu obavijest da će u osobnom svojstvu sudjelovati na tiskovnoj konferenciji) putem e-mail poruke dana 20. 09. 2018. kojom je službenik obaviješten da je dužan dostaviti zahtjev za suglasnost za svaki nastup u medijima, na što se službenik oglušio te je dana 21. 09. 2018. sudjelovao na tiskovnoj konferenciji bez suglasnosti. Stoga tuženik navodi da nije u pravu sud prvog stupnja kada u obrazloženju prvostupanjskog rješenja kao jedan od razloga za oslobađanje od odgovornosti navodi da se državni službenik rukovodio Naputkom o izmjeni Naputka za nastup u medijima od 23. rujna 2015., kojim je propisano da prigodom privatnog nastupa u medijima u komunikaciji s predstavnicima medija te svim oblicima medijskog djelovanja u kojima ne predstavlja ministarstvo, a koji se odnose na pitanja iz djelokruga Službe vanjskih poslova, osoba iz članka 1. ovog naputka istaknuti će da iznosi osobne stavove te je dužna pribaviti prethodnu suglasnost glasnogovornika ministarstva. Za slučaj iz stavka 1. ovog članka, a koji se ne odnosi na pitanje iz djelokruga Službe vanjskih poslova, osoba iz članka 1. ovog naputka dužna je prethodno pisanim putem obavijestiti glasnogovornika ministarstva.

16.3. Slijedom navedenog, tuženik zaključuje kako je službenik bio dužan kao državni službenik na spornoj medijskoj tiskovnoj konferenciji postupati sukladno čl. 8. Etičkog kodeksa državnih službenika odnosno paziti na ugled državne službe i osobni ugled, te je svoje osobne stavove bio dužan iznositi u skladu s etičkim i moralnim načelima (čl. 4., 5. i 7. st. 1. Etičkog kodeksa državnih službenika), koje je propisao zakonodavac odredbama ZDS-a, Etičkim kodeksom državnih službenika te Zakona o vanjskim poslovima i unutarnjim aktima MVEP-a.

16.4. Tuženik zaključuje da je u provedenom postupku nedvojbenim utvrđeno da je službenik na javnoj tiskovnoj konferenciji (na gore opisani način) prozivao na krajnje neprimjeren način, suprotno uspostavljenim etičkim i moralnim načelima u RH, državne dužnosnike i državne institucije (DORH, BP, ĆP i HP) za njihovu neefikasnost i neažurnost, insinuirajući (bez dokaza svojih tvrdnji) da je razlog tome da su na položaje postavljeni voljom političke strukture vođene predsjednikom Vlade, gospodinom AP, čime je nanio štetu ugledu državne službe i izvršnoj vlasti u RH, pri čemu je nelogično i neživotno da građani nisu bili upućeni o kojim državnim službenicima se radi, u kojem državnom tijelu su zaposleni, gdje je on kao državni službenik zaposlen i o kojim nepravilnostima se radi, obzirom na ranije objave u javnim medijima kao i na internetu na koje je i sam službenik uputio građane da se informiraju.

16.5. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je službenik opisanim ponašanjem u točki 3. (ranije točka 8.) izreke pobijanog rješenja, počinio je tešku povredu službene dužnosti iz članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona o vanjskim poslovima, u svezi sa člankom 99. stavkom 1. točkom 18. ZDS-a, opisanu kao povreda propisa kojima se uređuje rad službe vanjskih poslova, kao i tešku povredu službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 13. ZDS-a, opisanu kao ponašanje suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika koje nanosi štetu ugledu službe, te je donio rješenje kako glasi u točki II. izreke odnosno izmijenio pobijano rješenje i proglasio službenika odgovornim za opisanu tešku povredu službene dužnosti.

16.6. U određivanju kazne za počinjene povrede tuženik se poziva na odredbe članka 111. ZDS-a obrazlažući da je službeniku izrekao novčanu kaznu u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem mu je kazna izrečena na vrijeme 6 (šest) mjeseci, smatrajući da je ista primjerena počinjenim djelima teške povrede službene dužnosti i da se u konkretnom slučaju izrečenom novčanom kaznom u najviše propisanom novčanom iznosu može postići svrha kažnjavanja - specijalna i generalna prevencija. Obrazlaže da je službenik svojim neprimjerenim i neetičnim postupanjem odnosno slanjem sporne poruke, prije nego što je dobio odgovor na predstavke, na više od sto primatelja i izjavama na tiskovnoj konferenciji grubo narušio ugled MVEP- a, drugih svojih kolega u tom ministarstvu i u Veleposlanstvima RH u inozemstvu, a ponajviše ugledu RH, kao zemlji koja se bori protiv svih oblika korupcije i kriminala na državnoj i inoj razini, narušio ugled generalnog konzula RH u Sydneyu, glavnog inspektora službe vanjskih i europskih poslova te drugih službenika MVEP-a i državnih dužnosnika i institucija RH. Otegotnom okolnosti tuženik je ocijenio i to da je državni službenik, obzirom na poslove koje je obavljao u MVEP-u (glavni tajnik) i koje je kasnije obavljao, morao biti svjestan da svojim postupanjem nanosi štetu ugledu službe te da narušava integritet prozvanih osoba i državnih institucija, dok je kao olakotnom okolnosti cijenio da službenik do sada nije bio kažnjavan za povrede službene dužnosti.

17. Člankom 51. Zakona o vanjskim poslovima propisano je da su državni službenici u službi vanjskih poslova za obavljanje svojih poslova odgovorni su ministru vanjskih i europskih poslova, odnosno šefu diplomatske misije ili konzularnog ureda.

17.1. Članak 52. stavkom 1. Zakona o vanjskim poslovima propisano je da državni službenici odgovaraju za povrede službene dužnosti.

17.2. Prema stavku 2. članka 52. Zakona o vanjskim poslovima povrede službene dužnosti mogu biti lake i teške.

17.3. Člankom 54. stavkom 1. Zakona o vanjskim poslovima propisano je da se teške povrede službene dužnosti utvrđene propisima o državnim službenicima i namještenicima odnose se i na državne službenike u službi vanjskih poslova.

17.4. Prema stavku 2. članka 54. Zakona o vanjskim poslovima teške povrede službene dužnosti u službi vanjskih poslova, između ostaloga su i: iznošenje neistinitih tvrdnji kojima se narušava ugled Republike Hrvatske i službe vanjskih poslova (točka 1.) i povreda propisa kojima se uređuje rad službe vanjskih poslova (točka 3.).

18. Nadalje, člankom 96. stavkom 1. ZDS-a propisano je da državni službenici odgovaraju za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove ne obavljaju savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržavaju Ustava, zakona i drugih propisa ili pravila o ponašanju za vrijeme službe ili u vezi sa službom.

18.1. Člankom 97. stavkom 1. ZDS-a propisano je da povrede službene dužnosti mogu biti lake i teške.

18.2. Prema stavku 2. članka 97. ZDS-a teške povrede službene dužnosti propisuju se zakonom, a lake povrede zakonom, uredbom Vlade i pravilnikom o unutarnjem redu.

18.3. Članak 99. stavkom 1. ZDS-a propisano je da su teške povrede službene dužnosti, između ostaloga i: ponašanje suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika, koje nanosi štetu ugledu službe (točka 13.) i druge teške povrede službene dužnosti koje su propisane zakonom (točka 18.).

19. Člankom 102. stavkom 1. ZDS-a propisano je da se na postupak zbog povrede službene dužnosti primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje opći upravni postupak, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.

19.1. Prema stavku 2. članka 102. ZDS-a postupak zbog povrede službene dužnosti je hitan.

19.2. Člankom 110. stavkom 2. ZDS-a propisano je da se za teške povrede službene dužnosti mogu izreći sljedeće kazne: a) novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu od 10 do 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena, b) premještaj na drugo radno mjesto niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja i c) prestanak državne službe.

19.3. Članak 111. stavkom 1. ZDS-a propisano je da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti državnog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena, te olakotne i otegotne okolnosti na strani državnog službenika.

20. Člankom 4. Etičkog kodeksa državnih službenika („Narodne novine“ broj: 40/11 i 13/12, dalje: Etički kodeks) propisano je da je svrha Etičkog kodeksa promicanje etičkih načela, moralnih načela i vrijednosti u ponašanju državnih službenika u službi, s ciljem ostvarivanja zajedničkog dobra i javnog interesa, te povjerenja građana u državnu službu.

20.1. Člankom 5. Etičkog kodeksa propisano je da državni službenik u obavljanju dužnosti primjenjuje načela državne službe i etička načela ponašanja državnih službenika, propisana Zakonom o državnim službenicima, Etičkim kodeksom i drugim propisima.

20.2. Člankom 6. Etičkog kodeksa propisano je poštivanje integriteta i dostojanstva građana i državnih službenika.

20.3. Člankom 7. Etičkog kodeksa propisana je zaštita osobnog ugleda i ugleda državne službe, pa je tako određeno da je u obavljanju službene dužnosti državni službenik dužan čuvati osobni ugled, ugled državne službe i povjerenje građana u državnu službu (stavak 1.). U obavljanju privatnih poslova državni službenik ne smije se koristiti službenim oznakama ili autoritetom radnog mjesta u državnoj službi (stavak 2.).

20.4. Članak 8. Etičkog kodeksa propisuje ponašanje državnih službenika u javnim nastupima. Istim je propisano da je u svim oblicima javnih nastupa i djelovanja u kojima predstavlja državno tijelo, državni službenik dužan iznositi stavove državnog tijela, u skladu s propisima, dobivenim ovlastima, stručnim znanjem i Etičkim kodeksom (stavak 1.). Pri iznošenju stavova državnog tijela i osobnih stavova, državni službenik dužan je paziti na ugled državne službe i osobni ugled (stavak 2.). U javnim nastupima u kojima ne predstavlja državno tijelo, a koji se na bilo koji način odnose na poslove iz djelokruga državnih tijela ili poslove radnog mjesta koje obavlja, državni službenik ne smije iznositi podatke koji bi mogli naštetiti ugledu državne službe i narušiti povjerenje građana u rad državnih tijela, te ako bi iznošenje takvih podataka predstavljalo povredu dužnosti čuvanja službene tajne, ili ako bi to bilo u suprotnosti s drugim zakonom zaštićenim interesima građana i pravnih osoba (stavak 3.). U javnim nastupima u kojima ne predstavlja državno tijelo i koji nisu tematski povezani s državnom službom, odnosno djelokrugom državnog tijela u kojem je službenik zaposlen, službenik ne treba odobrenje čelnika državnog tijela za nastupe u medijima, ali je pri tome dužan paziti na ugled državne službe i osobni ugled (stavak 4.).

21. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika i primjenjujući citirane odredbe na predmetni spor, utvrđeno je da navodima tužbe i tijekom spora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu povreda za koje je tužitelj oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti, nije dovedena u pitanje. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, a povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito sud nije našao.

22. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih je djelomično uvažio žalbu MVEP i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri tom se očitovao na sve bitne žalbene prigovore, te analizirao dokumentaciju spisa i izjave tužitelja, relevantne za iznesene zaključke, a također je iznio razloge zbog kojih nije uvažio navode odgovora na žalbu tužitelja, pa je na taj način u cijelosti postupio sukladno odredbama članka 98. stavka 5. ZUP-a kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati, pa tužitelj nije zakinut za obrazloženu odluku.

23. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer za navedeno postoji uporište u dostavljenoj dokumentaciji spisa i citiranim odredbama propisa na koje se poziva tuženik.

24. Osnovan je prigovor tužitelja kojim ukazuje na povrede odredaba postupka koje se odnose na dugotrajnost rješavanja. Iz citiranih odredaba ZDS-a nedvojbeno proizlazi da je postupak odgovornosti državnog službenika hitan, a iz odredaba ZUP- a na koje se poziva o roku unutar kojega treba biti doneseno upravno rješenje proizlazi da je propisani rok za donošenje odluke u upravnom postupku prekoračen.

24.1. U konkretnom predmetu na dugotrajnost postupka nedvojbeno je utjecala činjenica višekratnog poništavanja prvostupanjskog rješenja od stranke nadležnog drugostupanjskog tijela Višeg službeničkog suda i vraćanje predmeta na ponovni postupak, kao i znatan broja povreda koje su tužitelju stavljene na teret i višekratna izmjena i dopuna zahtjeva, a što je sve nesporno, naznačeno i u obrazloženju ovdje pobijanih odluka. Međutim, budući da nisu ostvareni uvjeti koji bi onemogućili donošenje odluke zbog nastupa zastare vođenja predmetnog postupka, navedeno nije povreda zbog koje bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

25. U odnosu navode tužitelja kojima ukazuje na povrede odredaba Ustava RH o pravu na slobodu izražavanja i slanje predstavki, ističe se da je iz podataka spisa razvidno da je tužitelj oslobođen odgovornosti da bi slanjem predstavke zloupotrijebio institut predstavke, pa navode tužitelja usmjerene na ove povrede sud nije našao.

25.1. U tom smislu napominje se da je tuženik u osporenom rješenju dao jasne razloge koji ukazuju na to da se tužitelju u konkretnom postupku (koji je u ponovljenom postupku neposredno prethodio ovom sporu), imajući u vidu prethodno navedeno pravomoćno rješenje o oslobođenju od odgovornosti za počinjenje teške povrede službene dužnosti zlouporabom instituta predstavke, tužitelju sada stavlja na teret to da je sadržaj predstavke učinio dostupnim javnosti te da je na taj način postupio suprotno odredbama propisa na koje se poziva donositelj rješenje.

25.2. Prema ocjeni ovog suda postupanjem tužitelja na način kako je utvrđeno u postupku, ostvario je povredu za koju se tereti.

25.3. U dijelu koji se odnosi na ispunjenje uvjeta „javnosti“ ističe se da je opravdano pozivanje tuženika na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, te način na koji je tuženik analizirao postupanje tužitelja slanjem navedene predstavke na više od sto adresa primateljima iako unutar zatvorenog sustava MVEP-a predstavlja čin kojim se navedena predstavka čini dostupnim javnosti, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja, te je izneseni zaključak doveo u vezi sa odredbama ZDS-a i Zakona o vanjskim poslovima kojima su propisana djela koja se tužitelju stavljaju na teret i na sudu prihvatljiv način obrazložio razloge zbog kojih smatra da je tužitelj počinio povredu službene dužnosti.

25.4. Navodi tužitelja kojima osporava zaključke tuženika u ovom djelu ističući da za uvjet „javnosti“ moraju biti ispunjeni kumulativni uvjeti, koji prema stavu tužitelja, u konkretnom predmetu, nisu ostvareni, prema ocjeni suda nisu osnovani iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja tuženika koje ovaj sud u cijelosti prihvaća. Pri tom nije od utjecaja u takvoj situaciji, kada nesporno tužitelj ne dovodi u pitanje da bi predmetnu predstavu uputio na više od sto adresa primatelja MVEP-a, pa i onih koji nisu nadležni za postupanje po predstavkama kojima se ukazuje na povrede propisa i nezakonitosti, činjenica da nije pojedinačno za svaku osobu primatelja u postupku koji je prethodio ovom sporu bilo utvrđeno na kojim poslovima i na kojem radnom mjestu su raspoređene, na što upire tužitelj. Okolnosti koje ističe tužitelj kada navodi da nema zapreke niti pravnog osnova za sankcioniranje slanja poruka, pa i predstavke svim primateljima pozivom na Smjernice i pravila ponašanja pri korištenju elektroničke pošte MVEP-a (KLASA: 650-01/15-01/2, URBROJ: 521-GT-02-02-02-15-1 od 8. svibnja 2015. (str. 450. – 454. spisa), nisu od utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari, a kako se radi o generalnim pravilima ponašanja jasno je da istima ne mogu biti propisane sve moguće situacije koje se u pogledu korištenja elektroničke pošte MVEP- a mogu pojaviti, kao što je konkretan slučaj u predmetu tužitelja, niti se povreda koja se tužitelju stavlja na teret iscrpljuje isključivo u činjenici slanja predstavke na adrese primatelja MVEP-a, imajući u vidu sadržaj navedene predstavke.

26. Pozivanje tužitelja na odredbe članka 16. ZDS-a u konkretnom slučaju ne dovodi do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

26.1. Naime, tim je člankom propisana zabrana zlouporaba ovlasti na način da je državni službenik obvezan pri obavljanju svojih dužnosti postupati u skladu s načelom zakonitosti i zaštite javnog interesa i zabranjuje mu se zlouporaba ovlasti u postupanju prema strankama i suradnicima radi postizanja vlastitog interesa ili interesa druge fizičke ili pravne osobe, pa se postupanje tužitelja ne može podvesti pod citiranu odredbu, odnosno isto i prema ocjeni ovog suda predstavlja suvišno postupanje u odnosu na konzumirano pravo na prijavljivanje sumnje na počinjenje kaznenih djela za to nadležnom tijelu, na što opravdano upućuje i zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu.

26.2. Stoga niti pozivanje tužitelja na odredbe Direktive (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2019. o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije, odnosno o prijaviteljima nepravilnosti, a koja je preuzeta u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti („Narodne novine“ broj: 46/22) i na pojedinačno naznačene presude Europskog suda za ljudska prava, nije opravdano.

27. Vezano za navode tužitelja iznesene u predstavci u odnosu na zapošljavanje SPM i VP, ističe se da je uvidom u spis utvrđeno kako istome prileži odluka nadležnog državnog tijela, rješenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Broj:

Kn-US-9/18 od 19. rujna 2018. godine kojim se na temelju članka 206. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17- dalje: zakon o kaznenom postupku /08) odbacuje kaznena prijava podnositelja SP protiv nepoznatog počinitelja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. Kaznenog zakona/11, trgovina utjecajem iz članka 295. Kaznenog zakona/11 i krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članak 279. Kaznenog zakona/11.

27.1. Uvidom u citirano rješenje utvrđeno je da je navedeno tijelo ispitalo navode podnositelja – tužitelja, koje je sadržajno u bitnome isto navodima tužitelja u predstavci koju je tužitelj dostavio zaposlenicima MVEP-a, te o kojima je iskazivao na raspravi, stoga, budući da je navode tužitelja ispitalo nadležno tijelo, sud nije cijenio opravdanim provoditi daljnji dokazni postupak radi utvrđivanja okolnosti na koje ukazuje tužitelj, a vezano za utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti tvrdnje koje je u pogledu navedenog iznosio, budući da tužitelj izostavlja bitan element činjeničnog opisa navedenog djela koje mu se stavlja na teret, a koji se ogleda u tome da je navedenu predstavu dostavio primateljima neposredno nakon što je podnio kaznenu prijavu, a prije nego je dobio odgovor nadležnih tijela o osnovanosti ili neosnovanosti iste.

27.2. Slijedom navedenog, niti navodi tužitelja ponovljeni pred sudom na raspravi, zajedno sa svom dokumentacijom u prilog navodima kako nije bilo osnova, niti je postupak zapošljavanja imenovanih proveden sukladno odredbama na koje se poziva, u predmetnoj upravnoj stvari ne dovode do drugačije odluke. Ovo zato, jer je nesporno da su ti navodi ispitani pred nadležnih tijelom te je o tome donesena odluka, kako je prethodno navedeno, a materijalna dokumentacija na koju se poziva tužitelj i za koju navodi da dokazuje njegove navode, razmotrena je od zato nadležnog tijela.

27.3. Navodi tužitelja izneseni tijekom spora kojima osporava sadržaj navedene odluke nadležnog tijela DORH-a, odnosno USKOK-a, te pravilnost provedenog postupka pred tim tijelom nisu i ne mogu biti predmet razmatranja u upravnom sporu. U podacima spisa nema podataka iz kojih bi proizlazilo da je ta odluka na bilo koji način stavljena izvan snage, pa se radi o pravomoćnoj odluci koja se ne može preispitivati u predmetnom upravnom sporu.

28. Stoga, obrazloženje izneseno u osporenom rješenju u odnosu na prethodno opisanu povredu u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

29. Vezano za povredu opisanu pod točkom 3. ističe se da je nesporno utvrđeno kako je tužitelj sudjelovao na konferenciji za medije, a također je nesporan i sadržaj njegovih izjava, kako je iznesen u osporenom rješenju.

29.1. Spornim se u postupku koji je prethodio sporu postavilo pitanje da li je tužitelj bio upoznat s odredbama Pravilnika o unutarnjem redu MVEP-a, odnosno Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu MVEP-a donesenim 1.rujna 2018. godine, prema kojemu su svi dužnosnici, šefovi DM/KU i zaposlenici u službi vanjskih poslova dužni zatražiti suglasnost Samostalnog sektora za javnu i kulturnu diplomaciju, informiranje i odnose s javnošću za svaki nastup u javnim medijima.

29.2. Imajući u vidu podatke spisa predmeta iz kojih nedvojbeno proizlazi, a tužitelj navedeno niti ne osporava, da je na njegovu obavijest da će sudjelovati na tiskovnoj konferenciji putem e-mail poruke 20. rujna 2018. obaviješten da je dužan dostaviti zahtjev za suglasnost za svaki nastup u medijima, sud prihvaća obrazloženje tuženika u osporenom rješenju, kako je tužitelj imao saznanja o tome da mu je za nastup u medijima potrebna suglasnost.

30. Imajući u vidu činjenični opis povrede, te zaključak tuženika da je nastupom na navedenoj tiskovnoj konferenciji tužitelj povrijedio odredbe Etičkog kodeksa državnih službenika, neovisno o tome koji je propis u pogledu postupka obavješćivanja poslodavca ili traženja odobrenja/suglasnosti za nastup na tiskovnoj konferenciji od strane nadležnog tijela poslodavca, ističe se da su odredbe Etičkog kodeksa državnog službenika dio propisa kojima se regulira rad službenika u državnoj službi (ZDS), a navedeno proizlazi iz odredbe članka 54. Zakona o vanjskim poslovima koji upućuje na propise o državnim službenicima i u dijelu koji se odnosi na povrede službene dužnosti.

31. Etički kodeks državnih službenika, koji je u člancima na koje se poziva tuženik, bez izmjena na snazi od 14. travnja 2011. do 24.1.2025. detaljno propisuje ponašanje držanog službenika u javnim nastupima, pa i kod iznošenja osobnih stavova, propisujući dužnost paziti na ugled državne službe i osobni ugled te stavove iznositi u skladu sa etičkim i moralnim načelima (čl. 4., 5. i 7. st. 1. Etičkog kodeksa), pa je nastup tužitelja na javnoj tiskovnoj konferenciji, prema ocjeni suda opravdano i pravilno ocijenjen da je u suprotnosti s navedenim odredbama Etičkog kodeksa državnih službenika, a što je detaljno opisano u obrazloženju osporenog rješenja, te u tom smislu razloge iznesene od strane tuženika, ovaj sud prihvaća u cijelosti.

31.1. Slijedom navedenog, tuženik je imao osnova tužitelja oglasiti krivim za počinjenje povrede službene dužnosti koje su mu stavljene na teret.

32. Odluka o primijenjenoj sankciji u skladu je sa odredbama članka 111. ZDS-a, te je ocjena olakotnih i otegotnih okolnosti valjano obrazložena.

33. Povrede odredaba postupka na koje se poziva tužitelj, sud nije našao. Postupak koji je prethodio ovom sporu u cijelosti je proveden sukladno odredbama ZDS-a i ZUP- a, tužitelju je omogućeno očitovanje o svim okolnostima koje su od utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari, a u ponovljenom postupku otklonjene su povrede na koje je prethodno ukazao tuženik u svom ranijem rješenju, u izvršenju kojega je doneseno prvostupanjsko rješenje.

34. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim.

35. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud, u skladu s odredbom članka 47. stavka 1. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

36. Na temelju odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a odlučeno je kao u izreci, pod I.

37. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije propisano drugačije. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja, tužitelj je izgubio spor, pa je i njegov zahtjev za troškove valjalo dobiti.

37.1. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 3. listopada 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Sanja Mišević, Odvjetničko društvo Mišević i Jarić j.t.d., Osijek, L. Jägera 24/II

2. Viši službenički sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

3. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Trg N.Š. Zrinskog 7-8

4. u spis