REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1174/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vatroslavu Šego, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja HČ, odvjetničkog vježbenika i ČČ, Su-198/23, dana 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, isplatiti tužitelju FČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.450,98 eura bruto uvećano za zakonske kamate koje teku:

- za listopad 2020. na iznos od 115,22 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 122,98 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 114,72 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 123,05 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 101,52 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 116,34 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 110,38 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 121,82 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 116,19 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 116,64 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 131,79 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 123,44 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 124,47 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 136,59 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 47,17 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 128,71 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 104,86 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 123,61 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 122,69 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 140,09 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 128,90 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 124,29 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- za kolovoz 2022. na iznos od 116,38 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- za rujan 2022. na iznos od 128,44 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- za listopad 2022. na iznos od 128,08 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- za studeni 2022. na iznos od 129,21 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- za prosinac 2022. na iznos od 134,69 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- za siječanj 2023. na iznos od 116,03 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- za veljaču 2023. na iznos od 102,69 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju FČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 1.250,00 eura, uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 3.10.2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 1. listopada 2020. U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe se kako je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 1. listopada 2020. kod tuženika bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava. Temeljem Ugovora o radu od 30. rujna 2021. tužitelj je bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava. Nadalje, tužitelj je 26. travnja 2023. sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa“, šifra radnog mjesta MS115, Autobusni promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. Ugovorom o radu sklopljenim 1. listopada 2020. određeno je kako će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 26. travnja 2023. određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, isplaćivati plaća prema koeficijentu poslova 2,40. Do provedbe statusnih promjena 2018. godine tuženik je imao svojstvo podružnice Zagrebačkog holdinga d.o.o., a nakon provedbe statusnih promjena i osnivanja tuženika kao pravne osobe kod njega je produžena primjena Temeljnog kolektivnog ugovora koji se primjenjivao u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Tim Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. te člankom 67. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 8. veljače 2023. koji se primjenjuje od 1. siječnja 2023. Kako je već istaknuto, tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač autobusa“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od sklapanja Ugovora o radu od 1. listopada 2020. do 26. travnja 2023., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač autobusa“ prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 26. travnja 2023., diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja Ugovora o radu od 26. travnja 2025. tužitelju se plaća obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci od samog početka rada kod tuženika bili nepromijenjeni. Temeljem svih sklopljenih ugovora o radu tužitelj je obavljao u naravi isti posao, pa mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača autobusa, prilikom uzajamne primopredaje autobusa, potpisuju tzv. putne naloge. Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl.90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl.91. ZR - a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Svi ostali vozači autobusa tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40.

2. Stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 18.9.2025. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.450,98 eura bruto, s kamatama od dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti, sukladno čl.133. ZR. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl.133. Zakona o radu, pa tuženik predlaže tužbu odbaciti. Nadalje, ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je ustao tužbom radi isplate iznosa od 3.828,82 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća za koje smatra da su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika i obavlja poslove vozača autobusa u Autobusnom prometu Dubrava. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Nesporno je da je tužitelj dana 26.4.2023. sa poslodavcem, ovdje tuženikom, sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto „Vozač autobusa“, sa koeficijentom složenosti poslova 2,40. Navedeni Ugovor sklopljen je u skladu sa novim aktima poslodavca, koji nisu bili na snazi u vrijeme utuženog razdoblja. Predmetni akti su Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2023. godine te Dodatak Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31.3.2023., a koji se primjenjuje od 1.3.2023. Donošenjem tih organizacijskih i sistematizacijskih akata tuženika, tužitelj je sklopio ugovor o radu kojim mu je određen koeficijent složenosti poslova 2,40. Svoje ranije ugovore o radu u kojima je bio određen koeficijent složenosti poslova 2,20, tužitelj je sklopio sa tuženikom u skladu sa aktima koji su tada bili na snazi i primjenjivali se kod tuženika. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20,

VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30,

VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40.

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl.71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 - 3,00. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl.90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu sa navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostrano obvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Netočni su navodi tužitelja da svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. U utuženom razdoblju kod tuženika su na snazi bile karte radnog mjesta „Vozač autobusa I“ i „Vozač autobusa III“, iz kojih je vidljivo da postoji razlika, između ostalog, i u tome što se u Karti radnog mjesta za radno mjesto „Vozač autobusa I“ navodi kao potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok se za radno mjesto „Vozač autobusa III“ kao potrebno navodi radno iskustvo od 2 godine na poslovima vozača autobusa u ZET-u. U vrijeme zasnivanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika na snazi su bili akti kojima su se propisivali takvi uvjeti za sklapanje pojedinih ugovora, kod tužitelja konkretno to je bio ugovor o radu za radno mjesto „Vozač I“ sa koeficijentom složenosti poslova 2,20, i kao takav je tužitelju ponuđen ugovor o radu na sklapanje, što je tužitelj znao i na to pristao. Isto tako, u skladu sa kasnijim izmjenama akata tuženika koji uređuju organizacijsku i sistematizacijsku strukturu poslodavca, tužitelju je ponuđen ugovor o radu sa drugačijim nazivom radnog mjesta „Vozač autobusa“ i za to propisanim koeficijentom složenosti poslova 2,40, kojeg je tužitelj u konačnici i prihvatio i potpisao. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl.22. st.3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, ukoliko će tužitelj iste potraživati. Predloženim dokazima tužitelj nije dokazao osnovanost, niti visinu tužbenog zahtjeva te se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: obračunske liste, Ugovore o radu, dopis od 29.12.2017., Pravilnik o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. , Kolektivni ugovor za radnike ZET-a,Temeljni kolektivni ugovor, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, sudsku praksu, izračun tuženika, saslušani su svjedoci KČ, OČ, te tužitelj, odnosno provedeni su svi dokazni prijedlozi stranaka, budući su stranke na ročištu 24. rujna 2025. izričito navele kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te predlažu zaključiti glavnu raspravu.

5. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci presude.

6. Prije svega, valja navesti kako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl.133. Zakona o radu, obzirom se radi samo o novčanom potraživanju tužitelja, pa ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu prije utuženja, uslijed čega su prigovori tuženika istaknuti u tom pravcu neosnovani u cijelosti.

7. Iz Pravilnika Zagrebačkog holdinga d.o.o. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,20-2,40.

8. U Ugovorima o radu tužitelja za utuženi period određen je koeficijent 2,20, dok je u isplatnim listama tužitelja naznačen koeficijent 2,40, ali uz naznaku koeficijent korekcija -0,20.

9. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20; Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

10. Pritom je sam tužitelj iskazao kako je kod tuženika zaposlen od 1.10.2020. na poslovima vozača autobusa, te je u utuženom razdoblju imao koeficijent za izračun plaće 2,20, dok su neki vozači imali koeficijent 2,40. U utuženom razdoblju obavljao je poslove vozača autobusa, s time da cijelo vrijeme od kada se zaposlio kod tuženika pa sve do danas obavlja istu vrstu poslova, te u poslovima koje je radio na početku rada i koje obavlja danas nema nikakve razlike. Poslove obavljaju u smjenama, te se znalo događati da bi po završetku smjene preuzeo vožnju od kolege odnosno vozača koji je imao koeficijent 2,40 u vrijeme dok je on imao 2,20 ili da kolega preuzme njegovu vožnju, a oni su obavljali potpuno iste poslove vozača autobusa te između istih nije bilo nikakve razlike. Svjedoci OČ i KČ isto su vozači autobusa kao i on u utuženom periodu, te su radili istu vrstu poslova.

11. Svjedok KČ iskazao je da kod tuženika radi 17 godina kao vozač autobusa. Tužitelj je njegov kolega koji također radi iste poslove vozača autobusa kao i on. Poznato mu je da je tužitelj u razdoblju za koje je utuženo od 1.10.2020. do 26.4.2023. imao koeficijent 2,20 prema kojemu mu je obračunavana plaća, dok on ia koeficijent 2,40, ne zna zašto je tužitelj imao manji koeficijent. Radili su potpuno istu vrstu poslova, nije bilo nikakve razlike između njihovih poslova. Radili su u smjenama i znalo se događati da on preuzme od tužitelja autobus, odnosno njegovu vožnju ili bi tužitelj znao preuzeti njegovu vožnju. Radilo se o istom autobusu, i o istoj liniji.

12. Svjedok OČ iskazao je da kod tuženika radi 15 godina kao vozač autobusa. Tužitelj je njegov kolega koji također radi iste poslove vozača autobusa kao i on, odnosno on je te poslove radio u utuženom periodu a sada je predsjednik sindikata. Poznato mu je da je tužitelj u utuženom razdoblju imao koeficijent 2,20 prema kojemu mu je obračunavana plaća, a on ima koeficijent 2,40. Radili su potpuno istu vrstu poslova, nije bilo nikakve razlike između njihovih poslova. Radili su u smjenama i znalo se događati da on preuzme od tužitelja autobus, odnosno njegovu vožnju ili bi tužitelj znao preuzeti njegovu vožnju. Radilo se o istom autobusu, i o istoj liniji. Ne zna zašto je tužitelj imao manji koeficijent, to je tada bila politika firme da se novim vozačima bez ikakvog konkretnog razloga umanji koeficijent.

13. Iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je prihvatio u cijelosti, kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača autobusa, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40 dok tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20 u utuženom razdoblju. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa I, vozača autobusa II i vozača autobusa III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Nadalje, proizlazi i da su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno da su vozili istu autobusnu liniju.

14. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl.90.b. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, te uvjeti u kojima se rad obavlja.

15. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

16. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl.91. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a utvrđuje radna mjesta vozača autobusa; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

17. Također, valja navesti kako je sam tuženik tužitelju na njegovim platnim listama navodio upravo koeficijent 2,40, a isti umanjivao za -0,20, pa su navodi tuženika kako je plaća isplaćena tužitelju prema koeficijentu po ugovoru o radu, a da se ispis podataka za radnika na isplatnim listama automatski prenosi iz evidencije radnika preko objekta kadrovski resursi, paušalni i neosnovani, budući je tuženik, imajući u vidu sve izneseno, potpuno neopravdano vršio korekciju koeficijenta tužitelja.

18. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Prema odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužitelj ostvaruje pravo i na isplatu zatezne kamate po propisanoj stopi, pri čemu je tuženik i utuženi tijek zakonskih zateznih kamata učinio nespornim.

19. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.4.2015., Gž R-376/15 od 2.6.2015., Gž R- 440/15 od 24.2.2015., Gž R-508/14 od 14.4.2015.). Slijedom navedenog, neosnovan je zahtjev tužitelja u dijelu da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT), i to: sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podnesaka od 22.7.2025., 17.9.2025. - svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), zastupanje na ročištima: 2.9.2025. i 24.9.2025. - svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), odnosno ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

21. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl.30. st.2. Ovršnog Zakona (NN 112/12).

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. listopada 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku