Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-539/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 24. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. listopada 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 396-304/2005 sklopljenog 7.12.2005. između tužitelja AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika HYPO ALPE -ADRIA- BANK d.d. sljedećeg sadržaja:

„….Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanipol posto) iznosa kredita…“.

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 211,47 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.12.2005. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 387,43 EUR (tristo osamdeset sedam eura i četrdeset tri centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 3. listopada 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 1.120,29 EUR odbija.

IV. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 29. studenoga 2025. podnio protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene te ništetne ugovorne odredbe. U tužbi navodi da je je kao korisnik kredita, 7.12.2005. sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj:

396-304/2005 kojim mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 22.160,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit je vraćen u cijelosti. Tuženik je tužitelju dana 13.12.2005. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da tuženik takvu jednokratnu naknadu naplaćuje u visini od 1,50% od iznosa kredita. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Tuženik je na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 87. navedenog zakona kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi iz čl. 3. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Također, u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosi le na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zloupotrebe prava. Tzv. naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je čini nepoštenom. Nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade , jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se stoga ovakva odredba ukazuje samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita. Slijedom svega navedenog, proizlazi kako je tuženik ugovaranjem opisane nepoštene ugovorne odredbe stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od 211,47 EUR koji tužitelj ovom tužbom stoga potražuje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, protivi se izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja no ističe kako je iznos naplaćene tzv. ulazne naknade točan, pa stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, budući da visina naplaćene ulazne naknade nije sporna. Tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.538,69 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 211,48 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 205,81 eura. Kako je tužba podnesena dana 29. studenoga 2024., tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 29. studenoga 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPPa. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024.. Da je tome tako, tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 4. travnja 2024. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Navodi i da sud u ovom slučaju nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač. Smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Smatra i da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne, stoga se na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušanje javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima , da osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim, da se pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita podrazumijevaju sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije, osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi koje banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, što je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora, Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž - 1215/2020. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tako i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 9. veljače 2023. Tuženik osporava i zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu sankciju u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Slijedom svega navedenoga predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: Ugovor o kreditu broj 396-304/2005 (na stranicama 5-10 spisa), otplatni plan (na stranicama 11-12 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (na stranici 13 spisa), pregled prometa za klijenta (na stranicama 14-21 spisa), specifikacija uplata (na stranicama 22-23), dokumentacija predana uz odgovor na tužbu (na stranicama 42-90 spisa) te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nije proveden po tuženiku predloženi dokaz saslušanja javnog bilježnika, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti zbog čega je ugovorena odredba o plaćanju naknade za obradu kredita, na koje se konkretno troškove ta naknada odnosi, niti mu je mogao objasniti strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu koji su stranke sklopile 23. lipnja 2006., i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje novčanog iznosa koju je tužitelj tuženiku platio na ime te naknade.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 396-304/2005 kojim mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 22.160,00 CHF protuvrijednost u kunama,

- da ugovor sadrži odredbu da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, što u ovom slučaju iznosu 211,47 eura,

- da je kredit otplaćen,

- da je tužitelj platio predniku tuženika iznos od 211,47 EUR na ime naknade za troškove obrade kredita,

7. Sporno je da da li je ugovorna odredba naknadi za obradu kredita ništetna te da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku plaćen po osnovu naknade za troškove obrade kredita. Tuženik osporava da je sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za troškove obrade kredita ništetna, tvrdi da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i zakonom dopuštena pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi ta ugovorna odredba mogle imati za njegove financijske obveze. Tvrdi i da bi tužitelj trebao dokazati da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da i da ta odredba ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da sud u ovom postupku nije vezan pravnim učincima pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Primarno ističe prigovor zastare tražbine, a osporava i tijek zateznih kamata.

8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez odredbe za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, budući da ako se ta odredba izostavi, to ne utječe na opstojnost ugovora u cjelini. Stoga ništetnost odredbe o plaćanju naknade za troškove obrade kredita nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora

11. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili prednik tuženika kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita 7. prosinca 2005., pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP- a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

13. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13. S obzirom na to da je ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita utvrđena ovom presudom, pa dakle zastara povrata iznosa isplaćenih po tom osnovu nije niti počela teći, nije nastupila zastara niti u odnosu na tražbinu tužitelja kojom potražuje povrat novčanog iznosa plaćenog tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

14. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da sud u ovom slučaju nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, se napominje da se tužitelj u tužbi na ne poziva na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama.

15. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita koja se odbija od iznosa kredita prilikom isplate u visini od 1,5% od iznosa kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporilo tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo, ali nije osporio da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.

17. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je s prednikom tužene banke Hypo Alpe Adria bank sklopio ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, jer mu je trebao novac za kupnju auta za osobne potrebe, da je ugovor o kreditu pripremljen unaprijed od strane banke i predan mu u auto kući gdje ga je zaposlenica nakon što mu je predala ugovor uputila da s njim ode k javnom bilježniku kod kojeg je potpisao ugovor, da se odredbama ugovora nije pregovarao u banci u kojoj nije niti bio, da mu u auto kući, a niti kod javnog bilježnika nisu bile pojašnjene pojedine ugovorne odredbe, pa tako niti odredba o plaćanju troškova obrade kredita, da mu nije bilo niti rečeno da ugovor sadrži i odredbu o plaćanju troškova za obradu kredita, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo, da je pročitao ugovor obrativši veću pažnju samo na bitne stavke kao što su iznos kredita, rate kredita i svoje osobne podatke te da je kredit otplaćivao osobno, 18. Iz iskaza tužitelja dakle proizlazi da je s tuženom bankom sklopio potrošački ugovor, da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati, da mu nije bilo ukazano na to da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita niti pojašnjeno o kakvim je troškovima riječ i na što se isti odnose.

19. Dakle, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 1,5% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su predniku tuženiku po tom osnovu eventualno nastali.

20. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,5 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništetna. Pri tome nije odlučno pozivanje tuženika na činjenicu da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba preuzeo obvezu plaćanja sporne naknade, jer prema članku 2. ZOO-a sudionici u prometu, iako slobodno uređuju obvezne odnose, ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

21. Dodatno se napominje da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obuhvaćeni i plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer eventualni administrativni troškovi, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka i dr., nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tužitelju je u ovom slučaju navedenom ugovornom odredbom nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza plaćanja troškova obrade kredita, koja takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava . Naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je čini nepoštenom, to utoliko više što je tuženik financijska institucija kojoj je odobravanje kredita jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

22. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje sve navedene zaključake ovog suda o ništetnosti sporne ugovorne odredbi o plaćanju troškova obrade kredita, jer uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili. Naime, kao što je prethodno već rečeno javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasnit značaj te ugovorne odredbe i koji troškovi su njome obuhvaćeni, niti je imao takve zakonske ovlasti.

23. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio samo osnovu, a ne i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje u svrhu utvrđenja koliko je tužitelj platio tuženiku na ime troškova obrade kredita, budući da visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna. Iz postavljenog tužbenog zahtjeva, proizlazi da je tužitelj platio predniku tuženika na ime naknade za obradu kredita 211,47 eura.

24. S obzirom na to da je zbog primjene sporne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tu odredbu utvrdio ništetnom, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude. Smatra se da nepoštene ugovorne odredba nikad nisu bile ugovorene pa zbog toga ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), zbog čega je utvrđeni iznos od 211,47 eura, koji je tužitelj plati zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, utvrđene iznos koje je tužitelj platio za te troškove tuženik je dužan vratiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove.

25. Stoga je sud tužbene zahtjeve tužitelja usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama koje je stekao bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, odnosno odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke ove presude .

26. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

27. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata od 16.12.2006. do 31.7.2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište pr imjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

28. S obzirom na to da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

29. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj je u ovom slučaju postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje njštetnosti ugovorne odredbe i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 211,47 eura po osnovu povrata stečenog bez osnova, a kao vrijednost predmeta spora je u tužbi naznačio iznos od 1.538,69 eura, od čega je 1.327,22 eura odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev, a 211,47 eura na zahtjev za isplatu. U povodu prigovora tuženika sud je na pripremnom ročištu kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 211,47 eura, budući da se po stavu sad u slučaju kad je uz deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen i zahtjev za isplatu vrijednost predmeta spora određuje prema postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatu, koji u ovom slučaju iznosi 211,47 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u cijelosti izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava obrazloženog podnesaka od 13.6.2025. od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 3.7.2025. i 24.9.2025., za svako ročište po 50,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 25,00 EUR na temelju Tbr 9/3 Tarife sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 . Tarife, trošak pristojbe za tužbu od 53,09 EUR i trošak pristojbe za presudu od 53,09 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 387,43 EUR. Tužitelju nije priznat ukupan iznos zatraženog troška od 1.507,72 ŽEUR, iako su mu priznate sve poduzete radnje, budući da je nagrada za pojedine radnje priznata prema vrijednosti predmeta spora koju je sud utvrdio u iznosu od 211,47 EUR, a tužitelj je za te radnje zatražio nagradu prema VPS-u naznačenom u tužbi, 1.538,69 eura, što sud nije prihvatio kao što je prethodno obrazloženo Stoga je dio tužiteljevog zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.120,29 eura odbijen. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

30. S obzirom na to da tuženik u ovoj parnici nije uspio u cijelosti, njegov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen.

U Varaždinu 3. listopada 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupk u). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb,