- 1 -              III Kr 96/2022-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 96/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. Z. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 228. stavkom 1. i 3. i člankom 52. stavkom 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015. i 61/2015. – ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevima osuđenog A. Z. i osuđenog M. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 23. lipnja 2021. broj K-882/17-160 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 20. siječnja 2022. broj Kž-474/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenog A. Z. i osuđenog M. Z. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 23. lipnja 2021. broj K-882/17-160 A. Z. i M. Z. proglašeni su krivima zbog počinjenja pet kaznenih djela teške krađe iz članka 229. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te pet kaznenih djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11. A. Z. proglašen je krivim i zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 2. KZ/11. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako od tih djela, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrečena im je jedinstvena kazna zatvora i to A. Z. pet godina i deset mjeseci, a M. Z. četiri godine i deset mjeseci. M. Z. je, na temelju članka 54. KZ/11., u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. veljače do 5. svibnja 2017. te od 30. lipnja do 30. kolovoza 2017.

 

1.1.               Na temelju članka 158. stavka 3. (pravilno je stavka 2.) Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) oštećenici M. M., S. L., M. Š., T. K., I. D., T. Š., B. F.-B., M. Z., V. Č. i T. V. su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

 

1.2.              Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 8. ZKP/08., A. Z. i M. Z. su obvezani naknaditi troškove kaznenog postupka s osnova provedenih vještačenja 8.734,00 kuna te na ime paušala 5.000,00 kuna pa je svaki od njih dužan uplatiti u Državni proračun Republike Hrvatske po 9.367,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.               Protiv ove presude žalbu su podnijeli A. Z. i M. Z. te državni odvjetnik. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 20. siječnja 2022. broj Kž-474/2021-10, u povodu žalbi A. Z. i M. Z., a po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda je u odnosu na pojedina djela preinačena u pravnoj oznaci djela. Uslijed takve odluke, kao i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska je presuda preinačena i u odluci o kazni pa su A. Z. i M. Z., nakon što su svakome od njih utvrđene odnosno prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora, sada osuđeni na jedinstvene kazne zatvora i to A. Z. šest godina, a M. Z. četiri godine i 11 mjeseci. U te je kazne svakome od osuđenika uračunato vrijeme lišenja slobode.

 

3.               Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje su podnijela obojica osuđenika.

 

3.1.               Osuđeni A. Z. je po branitelju, odvjetniku M. M., na temelju članka 515. stavka 1. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev osuđenog A. Z.), podnio zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupu, a koja povreda je utjecala na presudu. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

3.2.               Osuđeni M. Z. je po braniteljici, odvjetnici Lj. P., na temelju članka 515. stavka 1. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev osuđenog M. Z.) podnio zbog povrede iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te povrede iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer mu je onemogućena učinkovita obrana, a da je to dovelo i do povrede prava na pretpostavku nedužnosti kao i da su povrijeđene odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koje su utjecale na presudu. Predlaže da se presuda Županijskog suda u Osijeku od 20. siječnja 2022. broj Kž-474/2021. ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4.               Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08. prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru predložilo odbijanje zahtjeva.

 

5.               Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđenicima i njihovim braniteljima.

 

6.               Zahtjevi nisu osnovani.

 

7.               Osuđenici A. Z. i M. Z. u gotovo potpuno istovjetnim zahtjevima tvrde da je Županijski sud u Osijeku kao drugostupanjski i žalbeni sud, unatoč strogoj konvencijskoj i ustavnoj obvezi da pruži razumno i detaljno obrazloženje svojih stavova, u potpunosti propustio odgovoriti na osuđenikove prigovore arbitrarnosti prvostupanjske odluke. Smatraju da je zato došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člancima 28. i 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) pa da je ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

7.1.              Obrazlažući takve svoje tvrdnje osuđenici u zahtjevima ističu da "Ustav jamči strankama u postupcima pred sudovima pravo na obrazloženu odluku tijela sudbene vlasti i to u smislu iznošenja dostatnih i relevantnih razloga za donošenje meritorne odluke, ali i kao pretpostavku prava na učinkovito pravno sredstvo, što su sve sastavnice prava na pravično suđenje. Stoga ignoriranje argumentacije na kojoj osuđenik u postupku temelji svoj zahtjev za pružanje pravne zaštite, kao i izostanak očitovanja o bitnim žalbenim razlozima, rezultira onemogućavanjem prava na djelotvornu zaštitu prava u postupcima pred sudom" [te da] razlozi koje je Županijski sud u Osijeku dao za svoju odluku ne pružaju dovoljno osnova za zaključak da je doista detaljno i analitički razmotrio osuđenikove prigovore iz žalbe". Također navode da "u dijelu u kojem je iznio razloge Županijski sud pristupio je na način da je tražio opravdanje za zaključke Općinskog kaznenog suda u Zagrebu uključujući netočne interpretacije dokaza i tvrdnji obrane propustivši analitički preispitati ocjenu dokaza i utvrđenja pravno relevantnih činjenica od strane Općinskog kaznenog suda u Zagrebu". Smatraju da ''Županijski sud u Osijeku ponavlja interpretaciju dokazne građe iz prvostupanjske presude, dok žalbene razloge, i glede osnova i glede sadržaja samo uopćeno spominje zaključujući da je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja naveo iscrpne jasne i provjerljive razloge, koje prihvaća i taj sud kao drugostupanjski sud, a koji nisu dovedeni u pitanje žalbama osuđenika".

 

7.2.              Dakle, osuđenici smatraju da je drugostupanjski sud samo paušalno naveo da prihvaća sve razloge prvostupanjskog suda bez navođenja valjanih i obrazloženih navoda kojima bi opravdao prvostupanjsku odluku, to jest zašto utvrđenja prvostupanjskog suda smatra pravilnima.

 

7.3.              Pritom, ponavljajući prigovore iz žalbe o arbitrarnosti stajališta iznesenih u prvostupanjskoj presudi za koja tvrde da su u suprotnosti s rezultatima provedenog dokaznog postupka, upiru na nedostatke koji se, po njihovom mišljenju, nalaze u dokazima iz kojih prvostupanjski sud crpi saznanja o pomoćnim činjenicama i indicijama koje su prvostupanjskom sudu poslužile kao sredstvo za utvrđivanje odlučnih činjenica.

 

7.3.1. Tako u odnosu na utvrđenje suda da je u stanu na adresi u Z., , kojim se koristio osuđeni M. Z. pronađena veća količina predmeta koji su otuđeni prilikom počinjenja kaznenih djela teške krađe zbog kojih su osuđenici proglašeni krivima, osuđeni M. Z. u zahtjevu ističe da iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta ne proizlazi da je ijedan predmet od njega oduzet. Obojica osuđenika u istom pravcu upiru i da iz izjave sačinjene i potpisane od strane Z. B. proizlazi da osuđeni M. Z. nema nikakve veze s tim predmetima jer taj stan nije koristio, osporavajući s tim u vezi i pravilnost raščlambe iskaza svjedoka I. D., M. B. i Z. I..

 

7.3.2. Nadalje, obojica osuđenika vezano uz sadržaj analitičke obavijesti sačinjene o komunikaciji vođenoj putem mobilnih uređaja oduzetih od osuđenog A. Z., a iz kojeg prvostupanjski sud utvrđuje da su se osuđenici u vrijeme počinjenja kaznenih djela zbog kojih su pravomoćnom presudom proglašeni krivima nalazili u blizini adresa na kojima su ta djela počinjena, tvrde da je riječ o selektivno prikazanim podacima, da su grafički prikazi dometa baznih ćelija samo teoretski jer ovise o vremenskim prilikama, konfiguraciji terena, izgrađenosti objekta, gustoći telekomunikacijskih prometa te mogu pokrivati puno šire i duže područje, ali i da analitička obavijest, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, ne sadrži podatke za sve dane u kojim se kaznena djela počinjena. Pritom se zahtjevima također upire i na to da je u žalbama osuđenika istaknuto da se analitička obavijest temelji na pogrešnim pretpostavkama da su pojedine SIM kartice koje su se nalazile u oduzetim mobilnim uređajima vlasništvo osuđenog M. Z., o čemu se drugostupanjski sud također nije očitovao.

 

7.3.3. Pored toga, osuđeni A. Z. u zahtjevu upire i da je u žalbi istaknuo da je prvostupanjski sud propustio navesti zašto ne prihvaća medicinsku dokumentaciju koju je predao u spis kao i nalaz i mišljenje vještaka o njegovoj radnoj sposobnosti kao i da ni jedan od ispitanih svjedoka nije vidio da je osuđeni A. Z. otuđio USB stick (vezano uz kazneno djelo opisano u točki 11. izreke), a o čemu drugostupanjski sud nije naveo ni jedan razlog.

 

7.3.4. Isto tako se u zahtjevima obojice osuđenika ističe da je u cijelosti izostao stav drugostupanjskog suda o žalbenim prigovorima osuđenika da se rezultati u tijeku dokaznog postupka provedenih vještačenja ne mogu dovoditi u vezu s osuđenicima slijedom čega da ne mogu ni biti temelj za zaključak o njihovoj kaznenopravnoj odgovornosti.

 

7.4. Sve prethodne navedene i istaknute tvrdnje u žalbama, koje su detaljno ponovljene u zahtjevima osuđenika, drugostupanjski sud prema stavu obojice osuđenika "ne samo da je propustio analizirati u odnosu na obrazloženje prvostupanjske presude a što je bio dužan učiniti, već ih uopće nije niti spomenuo".

 

7.4.1. Tako, osuđeni M. Z. u zahtjevu navodi "[o]pisani propusti u postupanju prvostupanjskog suda nisu otklonjeni niti u žalbenom postupku koji se o prigovorima okrivljenika nije očitovao, tek je iznošenjem tipičnih, neodređenih fraza u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda. Dakle, u žalbenom postupku drugostupanjski sud postupao je strogo formalno i mehanički ne očitujući se pojedinačno o žalbenim razlozima. … Dakle, istaknuti žalbeni navodi koji su doveli u pitanje činjeničnu i pravnu osnovu prvostupanjske presude bili su takvi da su zahtijevali izričite odgovore višeg suda, a kako su oni izostali, jer stereotipni i automatski razlozi nisu su skladu sa standardima prava na pošteno suđenje to predstavljaju povredu prava na obrazloženu odluku".

 

7.4.2. Osuđeni M. Z. u zahtjevu dodaje "[u] nedostatku konkretnih i nedvojbenih dokaza da su da su osuđenici dosta počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret sud je dužan postupiti po načelu in dubio pro reo i svaku sumnju tumačiti u korist optuženika, što predstavlja poseban izraz pretpostavke nevinosti. … Stoga do povrede navedenog načela može doći zapravo zbog svega opisanog. Slijedom navedenog smatramo da se odluka prvostupanjskog suda može okvalificirati kao proizvoljna do te mjere da ugrožava poštenost postupka, a kako se razlozi koje je sud naveo kao temelj za svoju odluku zasnivaju na očigledno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj ocjeni dokaza koje pogreške na strani prvostupanjskog suda su dovele do uskraćivanja pravde za okrivljenika u kaznenom postupku što sukladno utvrđenoj praksi ESLJP predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku".

 

8.               U navodima iznesenima u zahtjevima se u biti isprepliće dopuštena osnova pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. s prigovorima činjenične naravi o dokazanosti kaznenih djela teške krađe i sprječavanja dokazivanja. Međutim, prigovori iz zahtjeva koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenje odlučnih činjenica predstavljaju prigovore činjenične naravi te kao takvi ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u povodu podnesenog izvanrednog pravnog lijeka. To jasno proizlazi iz članka 517. stavka 1. ZKP/08. Naime, ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka.

 

9.               Nadalje, suprotno tvrdnjama osuđenika, pobijanom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, nije došlo do povrede pretpostavke nedužnosti, niti je u žalbenom postupku drugostupanjski sud počinio kakvu postupovnu povredu koja bi mogla utjecati na presudu.

 

9.1.               Naime, drugostupanjski je sud razumno i dostatno odgovorio na sve relevantne prigovore istaknute u žalbama osuđenika te je, u povodu tih žalbi, i po službenoj dužnosti, razmatrao (te utvrdio) i povrede kaznenog zakona počinjene na štetu osuđenika. Pritom je prihvatio argumentaciju prvostupanjskog suda koju je dostatno raščlanio pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje iz zahtjeva o iznošenju "tipičnih, neodređenih fraza" te "stereotipnim i automatskim razlozima" niti o "strogo formalnom i mehaničkom" postupanju drugostupanjskog suda.

 

9.2.               Prije svega, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

9.3.               Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni pa su prigovori u zahtjevima osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Drugostupanjski sud se, protivno tvrdnjama u zahtjevima osuđenika, u obrazloženju presude nije ni trebao očitovati o svakom pojedinačnom prigovoru osuđenika kojim se ustrajava u pokušaju dokazivanja tvrdnji iz obrane.

 

9.4.               Naime, drugostupanjski sud je u opširnom obrazloženju presude najprije iznio sve žalbene prigovore osuđenika koji se tiču žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (odlomak 8., 8.1.).  Potom je izložio i žalbene prigovore obojice osuđenika kojima osporavaju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (odlomak 11. i 11.1.). Pritom je vrlo vjerno iznio žalbene navode kojima se traži preocjena personalnih i materijalnih dokaza, spomenuvši sve one dokaze čija se raščlamba i ocjena žalbama nastoji dovesti u pitanje. Riječ je upravo o onim dokazima na koje se i sada upire u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude - predmeti koji su pronađeni u stanu kojim se koristio osuđeni M. Z., pisana izjava Z. B., iskazi svjedoka, sadržaj analitičke obavijesti, pitanje vlasništva "pomiješanih" brojeva mobilnih telefona, medicinska dokumentacija i nalaz vještaka koji se odnose na zdravstveno stanje osuđenog A. Z..

 

9.5.               Drugostupanjski sud je osuđenicima u odnosu na postupovne prigovore dostatno odgovorio, iznoseći argumentaciju zašto ne nalazi osnovan prigovor o ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (odlomak 8.3.).

 

9.6.               Potom je u odnosu na prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na nekoliko stranica obrazloženja, kritičkim osvrtom i detaljnom raščlambom dokaza na čijem sadržaju prvostupanjski sud izvodi činjenična utvrđenja na kojima utemeljuje zaključke u pobijanoj presudi, uz osvrt i na tvrdnje iz obrane osuđenika, iznio razloge zašto prihvaća pravilnom i potpunom ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. Iznošenjem na taj način jasnih i argumentiranih razloga kroz analizu rezultata dokaznog postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom s naglaskom na odlučujuće dokaze koje i taj sud smatra uvjerljivom osnovom za donošenje osuđujuće presude, drugostupanjska se presuda nikako ne može okvalificirati kao proizvoljna. Stoga, preocjena dokaza koja se žalbama obojice osuđenika traži u smislu utvrđivanja korisnika stana u kojem su pronađeni otuđeni predmeti, vlasništva mobilnih uređaja i SIM kartica koji su pronađeni u stanu osuđenog A. Z., radna (ne)sposobnosti osuđenog A. Z., ne predstavljaju odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku pa, bez obzira na to što drugostupanjski sud u svojoj odluci propušta cijeniti njihov značaj, nije riječ o povredi koja bi mogla utjecati na presudu. Drugostupanjski sud je dostatno obrazložio zbog kojih razloga otklanja žalbene prigovore. Drugo je pitanje to što se osuđenici s navedenim razlozima ne slažu i time zahtjevima, u stvari, ponovno traže preispitivanje činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude.

 

10.               Prema tome, neovisno o pozivanju drugostupanjskog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ne može se govoriti o proizvoljnoj odluci drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a tome ovdje nije riječ. Pravomoćna presuda se temelji na čitavom nizu personalnih i materijalnih dokaza čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi.

 

10.1.               Naime, kada žalbeni sud odbija žalbu, tada načelno može jednostavno potvrditi razloge za odluku nižeg suda (v. odluku i rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-6870/2021., od 18. travnja 2023. te predmete ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96., § 29., presuda od 21. siječnja 1999.; Harisch protiv Njemačke, br. 50053/16., § 35., presuda od 11. travnja 2019.; te Mazahir Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 39331/09, § 45., presuda od 2. travnja 2020.). U nekim situacijama razlozi mogu proizlaziti i iz okolnosti predmeta (v. predmete ESLJP-a Harisch protiv Njemačke, navedeno, § 35.; te Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.). Dakle, ako drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda, onda ne mora nužno davati svoju ili drukčiju pravnu argumentaciju od one koju je dao prvostupanjski sud. To što osuđenici nisu zadovoljni takvim obrazloženjem drugostupanjskog suda je irelevantno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP/08. koja bi bila od utjecaja na presudu.

 

10.2.               Pravo na obrazloženu sudsku odluku, u smislu povrede prava na pravično suđenje, se "..ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja ..." (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3077/2018., od 19. svibnja 2020., te broj U-III-2886/2018., od 11. rujna 2019.). Proizvoljnom presudom se, prema stavu Ustavnog suda Republike Hravstke, može smatrati ona odluka "... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error)..." (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.).

 

11.               Slijedom svih naprijed iznesenih razloga, tvrdnje osuđenika o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovane pa su neosnovane i daljnje tvrdnje iz zahtjeva o povredi pretpostavke nedužnosti tako i "načela in dubio pro reo" koje osuđenici, upirući na "nedostatak konkretnih i nedvojbenih dokaza da su dosta počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret", očito samo posljedično vežu uz povredu prava na pravično suđenje.

 

11.1.               Osim toga, treba navesti da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (vidi odluke ovoga suda: I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/2013., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013., III Kr 640/2020., III Kr 69/2022., I Kž 20/2021., III Kr 30/2024). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Prvostupanjski sud je imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da su osuđenici počinili djela i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio vjerodostojnim dokaze za osudu okrivljenika, dajući pritom razumne razloge utemeljene na logičnoj ocjeni izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio drugostupanjski sud.

 

12.               Stoga je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) koji se sada primjenjuje, odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. rujna 2023.