Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-105/2025-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i ispate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 19. kolovoza 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Jovića, odvjetnika u Vinkovcima, te zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnika u Vinkovcima, a koja presuda je donesena i objavljena 3. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012424546 sklopljenog 19. travnja 2017. između tužitelja OŠ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb dioničko društvo, [adresa], kao kreditora, sadržana u točka 11. Ugovora u kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke za eventualne sporove, te da navedena odredbe ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], da tužitelju OŠ iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.568,54 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina šezdeset osam eura i pedeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. listopada 2025. kao dana donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa troška, a do ukupno zatraženog iznosa troška od 2.678,12 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su **.**.2007. BŠ sada pokojni suprug tužitelja i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 9012424546, a koji ugovor i obvezu vraćanja je preuzela tužiteljica temeljem Dodatka ugovora o kreditu od 30. listopada 2009., a prema kojem je tuženik, kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.805,10 CHF. Da je gore navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci, a da je čl. 4. Ugovora ugovorena redovna godišnja kamata od 4,47% koja je tijekom postojanja ugovoren obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke, pa se ne radi o kriteriju koji je objektiviziran, koje prosječan potrošač nije mogao razumjeti ili znati, pa odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadama nisu odredive, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, tako da se ne može odrediti visina obveze tužitelja, a ovakvo ugovaranje kamatne stope i naknada je ništetno sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vezano za valutnu klauzulu navodi da tuženik nije korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirao o svim rizicima i parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čim je postupila suprotno čl. 5. i čl. 62. Zakona o zaštiti potrošača, pa je tuženik kao banka mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF i kamatnih stopa na svjetskom tržištu, a tužitelj kao obični građanin nije, a što je sve u suprotnosti sa čl. 4. ZOO-a, a valutna klauzula, kao zaštitna klauzula trebala je štititi obje ugovorne strane, što je omogućilo tuženiku ekstra profit i uzrokovalo značajnu neravnotežu, te je u suprotnosti sa čl. 3., čl.4. i čl. 6. ZOO, sa načelom savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, dovodi do zlouporabe prava, pri čemu je tuženiku bilo poznato da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao u odnosu na EURO, te je ta odredba ništetna u smislu čl. 322. st. ZOO-a, a tuženiku je ona postala sredstvo stjecanja profita, a te odredbe su nedopuštene i neodredive i nemoguće, a time i ništetne. Da je čl. 10. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, no da u tom slučaju ima pravo zaračunati naknadu prema Tarifi banke, a takva odredba je suprotna čl. 1024. ZOO/05, pa stoga i ništetna. O ništetnosti ugovornih odredbi već su se pravomoćnu izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., odluku suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. i C-119/17, C- 126/17., Direktiva vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. i U-III- 3685/2015 od 4. travnja 2017. Radi navedenog predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi u cijelosti ništetnim navedeni ugovor o kreditu, te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, a postavlja i alternativni tužbeni zahtjev kojim predlaže da, ako sud ne prihvati da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, da donese odluku kojom će utvrditi ništetnim čl. 4.1., čl. 7.2., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o kreditu, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak. Tužitelj podneskom od 11. lipnja 2019. (list 15 i 16) uređuje tužbu na način da postavlja tužbu kao stupnjevitu, navodeći da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva s osnova isplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, te da tužbu podnosi kao stupnjevitu, te postavlja tzv. manifestacijski tužbeni zahtjev kojim predlaže da sud obveže tuženika na dostavu dokumentacije potrebne za formiranje kondemnatornih tužbenih zahtjeva, a kondemnatorni tužbeni zahtjev se tužiteljica obvezuje precizirati po dostavljanju potrebne dokumentacije i po provedenom financijsko- knjigovodstvenom vještačenju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Također tuženik se protivio navodima tužitelja da bi se u konkretnom slučaju na odgovarajući način mogla primijeniti u ovom postupku pravna shvaćanja zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, te smatra da istim odlukama nije utvrđeno da bi bila ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a smatra da je u konkretnom Ugovoru o kreditu tuženik primijenio dopuštenu visinu kamatne stope i da je način promjene kamatne stope bio u skladu sa Zakonom o bankama i Zakonom o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje takvog načina promjene kamatnih stopa. Tuženik je isticao da je valutna klauzula kako je navedena u Ugovor o kreditu izričito dopuštena klauzula odredbama čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, te da se nigdje u Ugovoru o kreditu, a osobito u čl. 7. ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama, odnosno da kune nisu nigdje i nikada predočavane klijentu kao njegova obveza, pa stoga smatra da ista odredba o valutnoj klauzuli ne može biti ništetna jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Posebno je tuženik isticao da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio poslovno sposobna osoba, te da prilikom razmatranja ponuđenoga Ugovora o kreditu nije izdvojio, niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakvo razjašnjenje svojih ugovornih obveza, te da bi bilo uopće iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, jer to s obzirom na specifičnost bankovnih usluga ne bi bilo moguće, te da upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, te je na tu okolnost tuženik predlagao saslušanje osobnog bankara kao svjedoka koji je sa tužiteljem pregovarao kod sklapanja Ugovora o kreditu. Vezano za nezakonitost kamatne stope, navodi da ta odredba jasna i razumljiva, te ugovorena u okviru dopuštenih zakonskih okvira, da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da bi se vraćanjem kamatne stope na početno ugovorenu ugovor o kreditu pretvorio u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba, da je tuženik dostavljao potrošačima obavijesti o promijeni kamatnih stopa, iste promijenila sukladno tržišnim uvjetima, da ugovaranje promjenjive kamatne stope predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih strana, d je postupak promijene kamatne stope sukladan regulatornim propisima HNB, te da ovako ugovorene kamatne stope same po sebi nisu ništetne, niti nepoštene. Smatra da, niti visina, niti osnova zahtjeva ne proizlaze iz tužbe i dokumentacije dostavljene uz tužbu. Posebno je tuženik isticao prigovor zastare smatrajući da, niti prema jednom zakonskom propisu podnošenje kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača ne može dovesti do prekida zastare za konkretno potraživanje i da vođenje spora povodom kolektivne tužbe nije sprječavalo tužitelja kao potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih prava i na taj način prekine zastaru.

3. Presudom ovoga suda poslovni broj P-542/2019-52 od 7. srpnja 2023. odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu broj: 90124245 od 29. travnja 2007. (točka I. izreke); utvrđena je ništetnim odredba Ugovora o kreditu sadržana u točki 4.1. u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (točka II. izreke); utvrđena je ništetnim odredba Ugovora o kreditu sadržana u točki 7.2. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF (točka III. izreke); utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u točki 10. u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i odredba sadržana u točki 11. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke za eventualne sporove, te je navedeno da ta odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke (točka IV. izreke); naloženo je tuženiku da tužitelju na ime preplate zbog izmjene tečaja CHF isplati sveukupni iznos od 5.663,81 eura (točka V. izreke), te na ime preplate zbog odluke o kamatnoj stopi isplati iznos od 648,84 eura (točka VI. izreke); te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom(točka VII. izreke).

4. U povodu žalbe tuženika presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-447/2023-4 od 27. veljače 2025. djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-542/2019-52 od 7. srpnja 2023. pod točkama II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke i to u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba sadržana u točki 10. Ugovora o ugovaranju plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te pod točkama V. i VI. izreke. U istoj odluci djelomično je uvažena žalba tuženika i ukinuta je presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-542/19-52 od 7. srpnja 2023. pod točkom IV. izreke i to u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba točke 11. Ugovora, u dijelu opisanom u toj točki, te pod točkom VII. izreke i to u dijelu kojim je tuženici naloženo tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.473,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama te se predmet u tim ukinutim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U ukidbenom rješenju drugostupanjski sud vezano za tužbeni zahtjevu za utvrđenje ništetnim i bez pravnih učinaka ugovorna odredba točke 11. ugovora o kreditu navodi da je prvostupanjski sud prihvatio i taj zahtjev tužitelja s obrazloženjem da se (niti) o toj ugovornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na njen sadržaj. Da odredba članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da iz Zaključka sa sastanka predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. broj Su IV-308/2020 proizlazi da: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe),opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju "questio facti.“ Da pobijana presuda u odnosu na utvrđenje ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe o prorogacijskoj klauzuli nema razloge o svim odlučnim činjenicama, jer nema razloge o tome da li je predmetna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (i u čemu se to očituje). Drugostupanjski sud navodi da će ponovnom suđenju prvostupanjski sud održati novu glavnu raspravu i ocjenom izvedenih dokaza utvrditi sve pravno odlučne činjenice na koje mu je ukazano i ovom odlukom (rukovodeći se pri tome i činjeničnim navodima tužiteljice na kojima temelji svoj zahtjev u predmetnom dijelu) i o zahtjevu tužiteljice u odnosu na kojeg je pobijana presuda ukinuta donijeti novu odluku, a kojom će odlukom odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, pri čemu će prvostupanjski sud voditi računa da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom I. izreke prvostupanjske presude (o kojem je prvostupanjski sud očito odlučivao kao o zahtjevu postavljenom prema odredbi članka 188. st. 2. ZPP-a).

6. U ponovljenom dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012424546 od 19. travnja 2007. sa lista 5 do 9, dodatak ugovora o kreditu broj 9012424546 od 30. listopada 2009. sa lista 10 do 12, opće uvjete koje je dostavio tuženik sa listova 41 do 49, pojašnjenje HNB sa lista 50 i 51, uvidom u dokaze sa lista 101 do 149, u inicijalni plan otplate, u plan otplate, pregled uplata, te dodatak ugovora o kreditu, sve sa listova 279 do 298, saslušanjem tužitelja i svjedoka EŠ, osobnog bankara tuženika, dokaze sa listova 347 do 386, dok drugih dokaza nije bilo.

7. Nesporno je da je čl. 11. Ugovora ugovoreno da je za eventualne sporove iz Ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku, te da je BŠ sada pok. suprug tužitelja, kao korisnik kredita imao status potrošača, o čemu je pravomoćno utvrđeno ranijom presudom prvostupanjskog suda.

8. Nakon djelomičnog potvrđivanja ranije prvostupanjske presude, ostalo je sporno među parničnim strankama da li je ništetan čl.11. kojim je ugovoreno da je za eventualne sporove iz Ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke.

9. Odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

11. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

12. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

13. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

14. Također je utvrđeno da je ta odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

15. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega prednik tužitelja BŠ nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, a nesporno je da je korisnik kredita BŠ sada pok. suprug tužitelja u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu imao prebivalište u [adresa], a tužitelj, kao solidarni dužnik u tom kreditu, također je tada imao prebivalište u [adresa], a u trenutku podnošenja tužbe u [adresa], te da je na ugovoru kreditu navedeno da je on zaključen u Podružnici tuženika u Osijeku, a iz iskaza svjedoka EŠ, utvrđeno da je kredit zaključen u poslovnici tuženika [adresa], što je na području Podružnice Osijeku gdje je ona tada radila kao osobni bankar.

16. Ovdje potrebno dodati i da je ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 i 52/16; u daljnjem tekstu: Zakona o potrošačkom kreditiranju) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

17. Odredbom čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo prednika tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku. Prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost suda prema podružnici tuženika je nepoštena, dakle jer o istoj nije bilo posebno pregovarano, jer se radi o odredbi koja je unaprijed bila sadržana u tipskom ugovoru po principu "uzmi ili ostavi", te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj koji ima prijavljeno prebivalište u [adresa], što je u sjedištu ovoga suda prema prorogacijskoj klauzuli u tom slučaju bila u obvezi putovati u Osijek i natrag, koji je 42,48 kilometara udaljen od [adresa] kao mjesta u kojem tužitelj živi odnosno 84,96 km tamo i natrag, što bi za tužitelja predstavljalo financijski izdatak, te kao takvo uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, kao i obzirom na vrijeme potrebno za to, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta podružnice tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud, što bi svakako moglo u određenoj mjeri (imajući u vidu taj trošak i način dolaska) tužitelja kao stranku odvratiti od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe, imajući u vidu da se radi o tužitelju koji je prosječnog imovnog stanja, odnosno da nije dokazano da bi imovinsko stanje tužitelja bilo takvo da mu taj trošak putovanja na sud ne bi predstavljao financijski izdatak, stoga je imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

18. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega prednik tužitelja nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, upravo iz tih razloga utvrđena je ništetost te ugovorne odredbe.

19. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a utvrđeno je i iz iskaza svjedoka EŠ, iz kojega nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u koji se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, da korisnici kredita nisu mogli utjecati na sadržaj kredita, niti na kreditne uvjete, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba čl. 11. unaprijed formulirana i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo i zbog tog razloga stav je suda da su te odredba Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredba u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07, slijedom čega su iste i ništetne. Iz iskaza svjedoka EŠ također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz njenog iskaza utvrđeno da se potpisao ugovor o kreditu koji je klijentu predan od strane tuženika, da na isti klijent nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac- ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

20. S obzirom na sve navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna i odredba čl. 11. zaključenog ugovora o kreditu, a tužitelji bez obzira što tuženik nije istakao prigovor mjesne nenadležnosti, ima pravni interes za isticanje ovakvog tužbenog zahtjeva, jer nije isključena mogućnost da između ugovornih strana proizađu neki drugi sporovi, različiti od ove parnice, pa je stoga u ovoj parnici bilo potrebno meritorno odlučiti i o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

21. Ništetnost ugovornih odredbi pobliže navedenih u točki I. izreke ove presude ne uvjetuju ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu, nego samo djelomičnu, sukladno čl. 243. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO).

22. U konkretnom slučaju radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva (prvim takvim zahtjevom se traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu, a drugim eventualnim zahtjevom traži se utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi i isplata temeljem tih ništetnih odredbi), dakle ovdje tužitelj ne traži da se prihvate svi istaknuti zahtjevi, već samo jedan od njih, sukladno čl.188.st.2 ZPP-a. U ovom slučaju ukoliko sud udovolji drugom odnosno eventualnom zahtjevu tužitelja, kao što je ovdje slučaj tada će utvrđivati uspjeh tužitelja u odnosu na eventualni zahtjev tužitelja. Po stavu ovoga suda tužitelj je u cijelosti uspio sa drugim eventualnim tužbenim zahtjevom, pa je o troškovima tužitelja odlučeno temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12; dalje: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio sa drugim odnosno eventualnim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava 3 obrazloženog podneska (25. svibnja 2021., 18. svibnja 2022. i 20. siječnja 2023. po Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na 6 ročišta (ročište od 17. studeni 2021., 19. siječnja 2022., 19. listopada 2022., 5. travnja 2023., 23. svibnja 2023. i 19. kolovoza 2025. po Tbr. 9. točka 1. OT) svaka radnja po 100 bodova, odnosno ukupno 900 bodova, te pripadajući PDV od 225 bodova, odnosno sveukupno 1125 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda iznosi 2.250,00 eura.

23. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.568,54 eura.

24. Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

25. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 109,58 eura, budući da su temeljem čl. 7. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

26. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu ove kamate.

27. Iako je žalba tuženika prihvaćena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je za sve eventualne sporove ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke (čl. 11. Ugovora), a u ponovljenom postupku je utvrđeno da je i ta odredba ništetna, i u konačnici je tužitelj uspio i sa tim dijelom tužbenog zahtjeva, pa stoga tuženiku nije dosuđen trošak na ime sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

U Županji 3. listopada 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se predaje putem ovoga suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojoj se presuda objavljuje, a uredno je obavještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a)

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetniku u Vinkovcima,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD Maceljski, Stanić, Mandić & Partneri d.o.o. u Zagrebu.