Poslovni broj: P-488/2024-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Maša Gluhinić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Maša Gluhinić i Monja Matić iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice Maše Gluhinić, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gluhinić & Matić iz Zagreba i punomoćnika tuženika PZ, odvjetnički vježbenik kod odvjetnika Antuna Žanetića iz Zagreba, 3. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužiteljici NZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.374,06 eura (slovima: tisuću tristo sedamdeset četiri eura i šest centi) na ime preplaćenih kamata zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, kao i iznos od 765,18 eura (slovima: sedamsto šezdeset pet eura i osamnaest centi) na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužiteljici NZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 5.142,81 eura (slovima: pet tisuća sto četrdeset dva eura i osamdeset jedan cent), na ime preplaćene valute u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 1.582,77 EUR (slovima: tisuću petsto osamdeset dva eura i sedamdeset sedam centi) na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužiteljici NZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove postupka u iznosu od 1.312,50 eura (slovima: tisuću tristo dvanaest eura i pedeset centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba za iznos od 7.135,18 eur (slovima: sedam tisuća sto trideset pet eura i osamnaest centi) povučena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 15. rujna 2004. s pravnim prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu, broj 310330 solemniziran kod javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem: OU-1400/2004, dana 24. rujna 2004., kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 61.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan puštanja kredita u tečaj te s promjenjivom kamatnom stopom određenom važećim odlukama tuženika. Tužiteljica navodi da se u ugovoru o namjenskom kreditu, kao i pripadajućim Dodacima ugovora, nalaze odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07. i 79/09.), koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača - čl. 87. starog Zakona o zaštiti potrošača). Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik s tužiteljicom ugovorio i valutnu klauzulu u CHF, koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07. i 79/09.), koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na tuženika, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene. Tužiteljica navodi da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužiteljica navodi da je 1. 2. 2016. s tuženikom sklopila Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 310330, kojim Aneksom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljica navodi da je člankom III. prethodno citiranog Aneksa Ugovoru o kreditu, utvrđeno da preostala nedospjela glavnica kredita, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 28.695,50 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tužene na dan podmirenja, dok je člankom II. utvrđeno da nakon provedene konverzije, tužiteljica duguje tuženoj manjak u iznosu od 3.144,53 EUR (23.692,44 kn), po tečaju otplate kredita na dan 30. 9. 2015. Tužiteljica je konvertirala kredit, a kao što je već navedeno nakon konverzije je banci još bila dužna iznos od 3.144,53 EUR-a slijedom čega je tužiteljica u tužbi, postavila zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, kao i iznos od 3.144,53 EUR-a plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. 9. 2015.g. pa do isplate, a sve budući su odredbe ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. ugovora u skladu s Odlukom tuženika u čl. 4 ugovora, ništetne. Tužiteljica navodi da je banka dužna tužiteljici vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužiteljice pa i taj iznos tužiteljica potražuje tužbom. Tužiteljica navodi da uz gore navedeno, a s obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa, došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojeg je priznala banka u konverziji. Tužiteljica navodi da je zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. 9. 2015. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, a na štetu tužiteljice pa i taj iznos tužiteljica potražuje tužbom. Tužiteljica nadalje navodi da je u ime tužiteljice u razdoblju od kraja 2007. do dijela 2009. rate podmirivao njen sudužnik, NZ, a koje isplate je vršio njegov poslodavac – Medicinski fakultet u Zagrebu, ustežući mu od plaće, u ukupnom iznosu od 35.200,00 kn, a koji iznos je tužiteljica vratila NZ. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom potražuje naprijed navedene iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba je u cijelosti neosnovani zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da se rješenjem daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da iz navedenog rješenja proizlazi da u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15., dalje: ZID ZPK), potrošač nema pravni interes. Tuženik navodi da su potrošači izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod poslovnim brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 13. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“). Tuženik navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x - 183/2011. Tuženik navodi da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, tuženik navodi da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Tuženik nadalje navodi da je izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je 30. 9. 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 310330 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 1.2.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“). Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK, tuženik navodi da se nameće zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Tuženik navodi da je takvo stajalište tuženika potvrđeno sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa se poziva na odluke Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-1657/2016, Županijskog sud u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Gž-834/16, Županijskog sud u Rijeci, poslovni broj: Gž-1062/17 te Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-385/2017. Tuženik navodi da je sve navedeno u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa se poziva na stručni članak „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.), prof.dr.sc. ŽZ i doc.dr.sc. UZ. Tuženik nadalje navodi da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik navodi da u prilog navedenom govori i presuda Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Tuženik nadalje navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 15. 9. 2004. sklopili ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Tuženik navodi da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi je potrebno razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tuženik nadalje navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te odredaba o naknadama uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, tuženik navodi da je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tuženik navodi da je tužitelj Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, tuženik navodi da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a zbog čega je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Naime, tuženik navodi da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013., čiji stav je podržao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03. Slijedom toga, tuženik tvrdi da je odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Jednostavnim uvidom u odredbe moguće je utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Tuženik navodi da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik nadalje navodi da je pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 61.600,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.13. i 9.14. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Banci." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavu odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. Do primjene odredbe članka186.b ZPP-a dolazi tek ako tuženik odbije dati tuženiku podatke bez kojih se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 2. kolovoza 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da je smanjila zahtjev za isplatom te potražuje dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. i to iznos od 5.142,81 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dospjele nepodmirene zatezne kamate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.582,77 eura, iznos od 1.374,06 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) te dospjele nepodmirene zatezne kamate na mjesečne iznose razlike po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj u iznosu od 765,18 eura na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.).

4. Budući da je tužbeni zahtjev smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.

5. Tužiteljica je podneskom od 2. kolovoza 2025. povukla dio tužbenog zahtjeva za iznos od 7.135,18 eura, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

6. Budući da je tužiteljica povukla tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se na glavnoj raspravi od 9. rujna 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj 310330 od 15. rujna 2004. (list 8-17 spisa), izvršio je uvid u prometnu karticu po kreditu broj 310330 (list 18-30 spisa), obavijest o promjenama anuiteta po kreditu broj 310330 (list 31-34 spisa), pročitao je anex br.1 ugovora o kreditu broj 310330 od 1. veljače 2016. (list 35- 39 spisa), izvršio je uvid u otplatnu tablicu po kreditu od 12. lipnja 2023. (list 42-45 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. HZ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 8. travnja 2025. (list 226-243 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice kojim je predložila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka NZ na okolnost da je u razdoblju od kraja 2007. do dijela 2009. rate podmirivao tužiteljičin sudužnik, a koje isplate je vršio njegov poslodavac – Medicinski fakultet u Zagrebu, u ukupnom iznosu od 35.200,00 kn, a koji iznos je tužiteljica vratila NZ jer navedena okolnost nije bitna za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom postupku.

9. Činjenice da je pojedine uplate tužiteljici izvršio NZ, a kako to proizlazi iz tužbe, sud ne smatra odlučnima.

10. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

11. U konkretnom slučaju, ukoliko je NZ uplate izvršio u korist tužiteljice, tuženik je dužan naknaditi sve što je on za tužiteljicu platio pa je zbog navedenoga i tužiteljica aktivno legitimirana od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, a koji prigovor tuženik nije niti istaknuo tijekom postupka.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužiteljica 15. rujna 2004. s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopila ugovor o kreditu, broj: 310330, kojim joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 61.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke vezačem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za kupnju stana u [adresa] (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 4.1. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, od 4,80 % godišnje,

- da je člankom 7. 1. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti u roku od 240 mjesečnih anuiteta,

- da je člankom 7.2 ugovora o kreditu ugovoreno da se iznos anuiteta obračunava primjenom kamatne stope koja važi na dan zaključenja ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

- da je člankom 7.3 ugovora o kreditu ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Aneks br. 1 ugovora o kreditu broj 310330, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,

- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužiteljica uplatama po kreditu u CHF manje platila konvertirani kredit u EUR za iznos 23.692,44 kune.

15. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

16. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

17. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

18. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb radi kupnje stana. U banci su joj ponudili ugovor o kreditu uz valutu CHF i ista je predstavljena kao najpovoljnija varijanta. Službenica u banci rekla joj je da je valuta CHF stabilna valuta, a osim toga s obzirom na visinu njezinih primanja i primanja njezinog bivšeg supruga NZ, koji je ugovor o kreditu zaključio kao sudužnik, jedino su za tu vrstu ugovora o kreditu ispunjavali uvjete. Kako je rata kredita rasla, zbog rasta tečaja CHF 2016. godine zaključili su anex ugovora o kreditu, budući da više nisu mogli otplaćivati mjesečnu ratu kredita, odnosno izvršili su konverziju ugovora o kreditu. Nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je zaključila 2004. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta niti je bila član trgovačkih društava. Nije iznajmljivala stan kojeg je kupila sredstvima kredita, već je živjela u tom stanu.

19. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

21. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužiteljica u ovoj parnici i učinila pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

22. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (15. rujna 2004.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „kupnja stana u [adresa], pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

24. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

25. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

26. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

27. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive stope ugovorne kamate, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

28. Naime, sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

29. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., GZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

32. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

33. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu P protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

35. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužiteljice nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.

38. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

39. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

40. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. HZ od 22. ožujka 2025. (list 298-314 spisa) sud je utvrdio da su Volksbank d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili 15. rujna 2004. ugovor o kreditu broj: 310330 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 61.600,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditor na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 20 godina, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80 % godišnje. Kredit je iskorišten 15. listopada 2004., s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,852400 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 61.600,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 298.907,84 kn, odnosno 39.671,89 EUR. Sberbank d.d. (kao pravni slijednik Volksbank d.d. i pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 1. veljače 2016. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310330 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 28.695,50 EUR, prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF manje platila konvertirani kredit u EUR za iznos 23.692,44 kn. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15.11.2004.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi 1.374,06 EUR odnosno 10.352,53 kune (razlika anuiteta u kunama); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika) te iznos od 5.765,28 kuna odnosno 765,18 eura (zatezne kamate na razlike anuiteta u kunama), dani su u stupcu "r'' Tabele 1 iz nalaza (list 241 spisa). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15.11.2004.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.142,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika) te iznos od 11.925,38 kuna odnosno 1.582,77 eura (zatezne kamate na tečajne razlike anuiteta u kunama), dani su u stupcu "t'' Tabele 1 iz nalaza (list 241 spisa). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.864,78 EUR (6.516,87 EUR glavnice i 2.347,91 dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

41. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik nije očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik na glavnoj raspravi od 9. rujna 2025. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje od 22. ožujka 2025.

42. Tužiteljica je podneskom od 2. kolovoza 2025., precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.

43. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

44. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

45. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute i zbog promjenjive kamatne stope.

46. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (15. rujna 2004.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule i bez promjenjive stope ugovorne kamate.

47. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuju razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da pretplata tužiteljice nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.864,78 EUR (6.516,87 EUR glavnice i 2.347,91 dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ukupno utvrđena preplata na ime valute iznosi 5.142,81 EUR (stupac „s“ nalaza), zatezne kamate na tečajne razlike u iznosu od 11.925,38 kuna odnosno 1.582,77 eura (stupac „t“ nalaza), preplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate u iznosu od 10.352,53 kuna odnosno 1.374,06 eura (stupac „p“ nalaza) te zatezne kamate na razlike anuiteta u kunama u iznosu od 5.765,28 kuna odnosno 765,18 eura (stupac "r'' nalaza). Sukladno navedenom, točkom I. i II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 2. kolovoza 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka.

48. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj stopi ugovorne kamate upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima prava na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih iznosa koja teče na iznos glavnice u iznosu od 5.142,81 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te na iznos glavnice u iznosu od 1.374,06 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate od 30. rujna 2015., a kako je to navedeno pod točkama I. i II. izreke presude, dok na dospjele nepodmirene zatezne kamate tužiteljica nije zatražila zatezne kamate.

49. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

50. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

52. Tu treba dodati da zastara za promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ovdje tuženika teče od 14. lipnja 2018., iz razloga što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmotuženika, u ovom slučaju, prednika tuženika Sberbank d.d., Zagreb (ranijeg prednika Volksbank d.d. Zagreb), prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope upravno u odnosu na prednika tuženika i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je prednik tuženika (u tom postupku osmotuženik Sberbank. d.d. Zagreb) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Slijedom navedenog, zastara potraživanja tužitelja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 15. lipnja 2018., slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023.

53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

54. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 22. siječnja 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podneska od 17. studenog 2023. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. t. 4.), za sastav podneska od 2. kolovoza 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1). Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 4. rujna 2023. jer je dokumentaciju odnosno otplatni plan kojeg dostavlja uz navedeni podnesak trebala dostaviti već uz tužbu pa nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 7. veljače 2025. kojim obavještava sud da je uplatila predujam za troškove vještačenja jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice budući da sud ima uvid u plaćene troškove predujma. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 14. ožujka 2025. kojim obavještava sud o pogrešno proslijeđenom podnesku jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Tužitelju je na trošak u iznosu od 650,00 eura priznat PDV u iznosu od 162,50 eura. Tužiteljici je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Tužiteljici je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.312,50 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

55. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 3. listopada 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Maša Gluhinić, odvjetnica iz ZOU Maša Gluhinić i Monja Matić iz Zagreba, Lička ulica 31, putem e-Oglasne ploče

2. Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, putem e-Oglasne ploče