REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-924/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Maji Hilje u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 156-150/2006 sklopljenog 15. rujna 2006. između SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 613,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.224,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 33,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. ožujka 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je tuženik 15. rujna 2006. sklopio sa SH kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 156-150/2006 u čijem čl. 5. je ugovorena naplata administrativne naknade navodno za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% jednokratno od iznosa kredita, a koji troškovi su i naplaćeni u iznosu od 613,87 EUR (ispravno 613,50 EUR – list 535. spisa) odnosno 4.622,41 kn zaključno sa 21. rujna 2006. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Korisnik kredita je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 613,50 EUR (list 536. spisa) po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 30. travnja 2025. i tijekom postupka prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora od 2.013,87 EUR kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) u iznosu od 613,87 EUR. Tuženik navodi da visina ulazne naknade u iznosu od 4.622,41 kn nije sporna kao niti datum njezinog plaćanja, međutim sporan je izračun iste u EUR. Tuženik tvrdi da je naknada naplaćena u iznosu od 613,50 EUR. Ističe prigovor zastare te osporava sve činjenične navode i tumačenja tužitelja, odnosno osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje nakade za obradu kredita. Osporava da bi ugovor o kreditu bio unaprijed formulirani ugovor te navodi da on odražava volju potpisnika iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, a teret dokaza u smislu nepoštenosti je na tužitelju. Zaključno, tuženik osporava da bi tužitelj imao status potrošača.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan svjedok SH (list 541. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 156-150/2006 od 15. rujna 2006. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 613,50 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita SH i tuženik (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor 15. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 156-150/2006 (list 378.-389. spisa) za iznos kredita od 79.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita sa namjenom adaptacije kuće (čl. 2. Ugovora). Nije sporno da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 613,50 EUR (4.622,41 kn) dana 21. rujna 2006.

7. Između stranaka je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Sporno je pitanje je li odredba čl. 5. Ugovora o kreditu od 15. rujna 2006. korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine .

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. rujna 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita SH i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 79.100,00 CHF kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita sa namjenom adaptacije kuće (čl. 2. Ugovora). U članku 5. st. 2. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

9. Uvidom u e-mail tuženika od 4. veljače 2025. koji je upućen korisniku kredita (list 19. spisa), utvrđeno je da je tuženik potvrdio da su troškovi obrade kredita u iznosu od 613,50 EUR naplaćeni 21. rujna 2006.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 31. svinja 2023. (list 396.-400. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita SH kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 156-150-2006 s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 9. lipnja 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 31. svibnja 2023. (list 18., 376. spisa).

11. S obzirom da je u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. ZOO korisnik kredita na tužitelja prenio svoju tražbinu koja, jer prijenos iste nije zabranjen zakonom niti se radi o tražbini strogo osobne naravi ili tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a koja tražbina je odrediva jer ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, neupitna je tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu. Pritom se ukazuje, a s obzirom na osporavanje tužitelju statusa potrošača, kako tužitelj u tužbi niti ne tvrdi da bi on bio potrošač, što on nedvojbeno niti ne može biti u smislu odredbi ZZP, već iznosi tvrdnje da je potrošač (korisnik kredita) na njega prenio svoje potraživanje po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi. S tim u vezi treba navesti da tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. U ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C- 383/18 od 23. svibnja 2019.).

12. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 15. rujna 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena adaptacija kuže (čl. 2.), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi adaptacije kuće u kojoj stanuje i danas, odnosno da sredstva dobivena kreditom nisu korištena za bilo kakve poslovne svrhe.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Svjedok SH u svom je iskazu također naveo mu u odnosu na ulaznu naknadu nitko u banci nije dao nikakve smjernice ili upute niti mu je o tome bilo što rečeno pa tako niti na koji će se način ona naplatiti. Nije mu objašnjeno na što se naknada odnosi i koje će protuusluge za to dobiti.

15. Iz navedenog proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina . Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametari na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka SH proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade.

18. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

18.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnik kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

20. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

21. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21.1. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.2. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 613,50 EUR, čija visina proizlazi iz potvrde tuženika na listu 19. spisa i koja među stranka niti nije bila sporna.

22. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

22.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 21. rujna 2006. (list 19. spisa), tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od tog dana.

23.2. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/04., 35/05.) za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2007., odnosno za potraživanja dospjela nakon 1. siječnja 2008. na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO koja se promjenjuje na ostale odnose jer tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora.

24. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

25.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.013,50 EUR (list 542. spisa) i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, ovaj sud ne smatra da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev u iznosu od 1.400,00 EUR u skladu s čl. 40. st. 2. ZPP te za kondemnatorni zahtjev u iznosu od 613,50 EUR (čl. 35. ZPP).

25.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife i podneska od 31. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 8. srpnja 2025. i 2. listopada 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, i pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,30 EUR i za presudu u iznosu od 66,59 EUR ukupno iznosi 1.224,89 EUR.

Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe za presudu preko iznosa od 66,59 EUR do zatraženog iznosa od 100,00 EUR (za iznos od 33,41 EUR) jer je u tom dijelu zahtjev tužitelja previsoko postavljen kada se ima u vidu vrijednost predmeta spora i visina sudske pristojbe propisana u Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Dakle, radi se u tom dijelu o troškovima koji tužitelju nisu nastali (čl. 151. ZPP).

25.3. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

26. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 3. listopada 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.