Poslovni broj P-1744/2023-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Denisu Putiću, u pravnoj stvari tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Maria Vrtodušića, odvjetnica iz Rijeke i punomoćnika tuženika Ivana Tomljanovića, odvjetnika iz Zagreba, te objave 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.124,09 EUR sa zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 102,88 EUR od 30.09.2018. godine do isplate,

- na iznos od 100,14 EUR od 02.11.2018. godine do isplate,

- na iznos od 102,34 EUR od 03.12.2018. godine do isplate,

- na iznos od 104,09 EUR od 04.01.2019. godine do isplate,

- na iznos od 99,87 EUR od 04.02.2019. godine do isplate,

- na iznos od 101,01 EUR od 14.03.2019. godine do isplate,

- na iznos od 107,29 EUR od 01.04.2019. godine do isplate,

- na iznos od 100,03 EUR od 02.05.2019. godine do isplate,

- na iznos od 104,66 EUR od 12.06.2019. godine do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 08.07.2019. godine do isplate,

- na iznos od 109,51 EUR od 02.08.2019. godine do isplate,

- na iznos od 115,49 EUR od 04.09.2019. godine do isplate,

- na iznos od 118,66 EUR od 10.10.2019. godine do isplate,

- na iznos od 114,24 EUR od 05.11.2019. godine do isplate,

- na iznos od 114,67 EUR od 17.12.2019. godine do isplate,

- na iznos od 119,30 EUR od 14.01.2020. godine do isplate,

- na iznos od 126,10 EUR od 06.02.2020. godine do isplate,

- na iznos od 129,85 EUR od 13.03.2020. godine do isplate,

- na iznos od 140,96 EUR od 08.04.2020. godine do isplate,

- na iznos od 138,09 EUR od 06.05.2020. godine do isplate,

- na iznos od 134,39 EUR od 01.06.2020. godine do isplate,

- na iznos od 134,85 EUR od 08.07.2020. godine do isplate,

- na iznos od 127,61 EUR od 08.08.2020. godine do isplate,

- na iznos od 128,65 EUR od 03.09.2020. godine do isplate,

- na iznos od 128,72 EUR od 07.10.2020. godine do isplate,

- na iznos od 133,98 EUR od 04.11.2020. godine do isplate,

- na iznos od 128,17 EUR od 14.12.2020. godine do isplate,

- na iznos od 125,96 EUR od 07.01.2021. godine do isplate,

- na iznos od 129,75 EUR od 08.02.2021. godine do isplate,

- na iznos od 123,66 EUR od 15.03.2021. godine do isplate,

- na iznos od 119,63 EUR od 09.04.2021. godine do isplate,

- na iznos od 120,39 EUR od 14.05.2021. godine do isplate,

- na iznos od 120,34 EUR od 15.06.2021. godine do isplate,

- na iznos od 119,12 EUR od 20.07.2021. godine do isplate,

- na iznos od 127,21 EUR od 02.08.2021. godine do isplate,

- na iznos od 125,08 EUR od 02.09.2021. godine do isplate,

- na iznos od 124,13 EUR od 06.10.2021. godine do isplate,

- na iznos od 133,60 EUR od 05.11.2021. godine do isplate,

- na iznos od 141,02 EUR od 08.12.2021. godine do isplate,

- na iznos od 144,17 EUR od 03.01.2022. godine do isplate,

- na iznos od 144,83 EUR od 09.02.2022. godine do isplate,

- na iznos od 146,50 EUR od 01.03.2022. godine do isplate,

- na iznos od 150,19 EUR od 07.04.2022. godine do isplate,

- na iznos od 152,22 EUR od 05.05.2022. godine do isplate,

- na iznos od 149,38 EUR od 02.06.2022. godine do isplate,

- na iznos od 159,93 EUR od 09.07.2022. godine do isplate,

- na iznos od 173,21 EUR od 02.08.2022. godine do isplate,

- na iznos od 172,22 EUR od 05.09.2022. godine do isplate,

- na iznos od 184,96 EUR od 30.09.2022. godine do isplate,

- na iznos od 165,92 EUR od 31.10.2022. godine do isplate,

- na iznos od 169,47 EUR od 02.12.2022. godine do isplate,

- na iznos od 168,47 EUR od 02.01.2023. godine do isplate,

- na iznos od 159,50 EUR od 03.02.2023. godine do isplate,

- na iznos od 164,83 EUR od 01.03.2023. godine do isplate,

- na iznos od 163,25 EUR od 04.04.2023. godine do isplate,

- na iznos od 169,04 EUR od 05.05.2023. godine do isplate,

- na iznos od 176,18 EUR od 02.06.2023. godine do isplate,

- na iznos od 171,70 EUR od 25.07.2018. godine do isplate,

- na iznos od 182,91 EUR od 31.07.2023. godine do isplate,

- na iznos od 182,21 EUR od 31.08.2023. godine do isplate,

- na iznos od 177,21 EUR od 30.09.2023. godine do isplate,

- na iznos od 182,40 EUR od 01.11.2023. godine do isplate,

- na iznos od 179,22 EUR od 30.11.2023. godine do isplate,

- na iznos od 198,11 EUR od 02.01.2024. godine do isplate,

- na iznos od 192,57 EUR od 31.01.2024. godine do isplate,

- na iznos od 184,61 EUR od 29.02.2024. godine do isplate,

- na iznos od 172,51 EUR od 31.03.2024. godine do isplate,

- na iznos od 172,03 EUR od 06.05.2024. godine do isplate,

- na iznos od 170,50 EUR od 07.06.2024. godine do isplate,

- na iznos od 178,93 EUR od 02.07.2024. godine do isplate,

- na iznos od 181,00 EUR od 06.08.2024. godine do isplate,

po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i to od 30.09.2018. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.047,69 EUR sa zateznom kamatom od 3. listopada 2025. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopuštaju se preinake tužbe iz podnesaka tužitelja od 19. kolovoza 2024. i 26. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. veljače 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu na iznos od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,25 % godišnje. Ugovorena je otplata kredita u roku od 30 godina. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Dakle, navodi tužitelj da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojima je CHF ugovoren kao valuta uz koju se veže visina glavnice kredita i visina anuiteta, radi primjene kojih ugovornih odredbi su korisnici kredita zbog promjene deviznog tečaja plaćali povećane iznose anuiteta kredita. Nadalje je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17, od 14.4.2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 4.7.2013. o ništetnosti valutne klauzule. U slučaju ništetnosti, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla i stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Ističe da se je između istih stranaka kod ovog suda vodio postupak radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu koji se odnosi na ništetnost promjenive kamatne stope i valutne klauzule te radi isplate u kojem postupku je prihvaćen tuženi zahtjev za utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne kaluzule te posljedično tome isplate. U ovom postupku tužitelj traži isplatu s osnova ništetnosti valutne klauzule za razdoblje od listopada 2018. do kolovoza 2024.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je netočno da je nezakonito stavljanje u opticaj iznosa kredita u valuti CHF. Također je netočno da je takva ugovorna odredba nepoštena jer je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu s tužiteljem, istoga upoznao s rizikom od eventualnog rasta tečaja. Tužba se temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt- 249/14, a utvrđenja Vrhovnog suda u presudama povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuju niže sudove u parnicama za naknadu štete dok se ovom tužbom traži vraćanje stečenog bez osnove i stoga se ne mogu primijeniti ova utvrđenja u ovome postupku. Ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika i stoga je neoboriva pretpostavka da je tužitelj znao što potpisuje i sve ugovorne odredbe je prihvatio. Navodi da je za pojedine mjesece tužitelj plaćao manje iznose obzirom da je tečaj CHF bio niži od početnog kada su stranke zaključile ugovor o kreditu pa predlaže da vještak u nalazu utvrdi i manje plaćene iznose. Na kraju, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u izvod iz sudskog registra za tuženika, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, ugovor o kreditu zaključen između stranaka 1. veljače 2005., Izjavu Ive FĐ, propagandni materijal pravnog prednika tuženika, zahtjev tužitelja za odobrenje kredita od 19. siječnja 2025., pregled prometa za klijenta, knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću i saslušanjem tužitelja.

4. Nesporna je činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 1. veljače 2005. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Hyppo Alpe Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u roku od 30 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita.

5. U Ugovoru se navodi da se kredit u iznosu od 98.000,00 CHF otplaćuje u roku od 30 godina plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

6. Pravomoćnom presudom ovog suda posl.br. P-2912/2018-37 od 31. ožujka 2021. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu zaključenog 1. veljače 2005. koja se odnosi na jednostrano mijenjanje kamatne stope u skladu s odlukama tuženika, te u odnosu na valutnu klauzulu, kao i isplatu s osnova tih ništetnih odredbi te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadni parnični trošak.

7. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatio, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

8. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014.g., za zahtjev na ime razlike preplaćenih iznosa kamate, odnosno od 14.06.2018.g, za zahtjev zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je predmetna tužba podnesena 21. siječnja 2023., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena je 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare. Presuda je pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14.06.2018.g., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, to je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka jer je tužba podnesena 12.lipnja 2023. uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

13. Sukladno odredbi čl. 232. ZOO-a tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, te da je navedenim ugovorom ugovoreno da se redovna kamatna stopa može mijenjati sukladno odluci banke. Dakle u konkretnom slučaju radi se o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše sukladno odluci banke, te odredba o valutnoj klauzuli. Prema mišljenju ovog suda pobijane odredbe iz toč. 3. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 21. ožujka 2008. su ništetne, jer je u njima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja.

14. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak je prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule.

15. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

16. Temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužan je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koji je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od 30. rujna 2018. do 6. kolovoza 2024. ., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CH, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi 10.124,09 Eur.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti izrađen po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije. Vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale, osim što se tuženik protivio davanju zadatka vještaku.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te u točki I. izreke presude.

19. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim. Odluka o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

20. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se naloži vještaku da utvrdi da li je tužitelj za određene mjesece plaćao manje iznose obzirom na tečaj CHF, jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije u odnosu na taj dio postavio tužbeni zahtjev, niti je istaknuo prigovor prijeboja eventualno manje plaćenih iznosa. Međutim, po shvaćanju suda tuženik ni u kom slučaju nema pravo na povrat tih iznosa, niti umanjenje potraživanje tužitelja s ove osnove, jer je tužitelj platio tuženiiku sve ono što je bio dužan po ugovoru te tužitelj nema što vratiti tuženiku s manje plaćenih iznosa cijeneći odredbu o ništetnosti ugovora kada je saka strana dužna vratiti ono što je primila po tom ugovoru, a tužitelj u konkretnom slučaju nije ništa primao od tuženika već je isključivo ispnjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu i plaćao anuitete mjesečno. Činjenica je da svaka stranka mora vratiti ono što je stekla temeljem ništetne odredbe, ali se takav zahtjev mora postaviti u okviru odredbi ZPP- a i ZOO-a.

21. Sud je dopustio preinake tužbe tužitelja iz podnesaka od 19. kolovoza 2024. i 26. lipnja 2025. primjenom odredbe čl. 190 st. 3 ZPP-a jer smatra da bi to bilo svrsishodno za končano rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je tužbom podnesnom 12.lipnja 2023. potraživao iznos od 5.231,13 EUR, da bi podneskom od 19. kolovoza 2024. preinačio tužbu na način da je potraživao iznos od 6.258,01 EUR, a podneskom od 26. lipnja 2025. obuhvatio je i daljnje razdoblje nakon lipnja 2023. do zaključno kolovoza 2024. nakon što je vještak financijske struke izradio pisani nalaz i mišljenje te je tužitelj potraživao iznos od 10.124,09 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Sud smatra da se radi o dopuštenoj preinaci, da je to svrsishodno za rješenje odnosa među stranaka u vezi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a osobito obzirom na činjenicu da tužitelj i nadalje izvršava obvezu iz ugovora o kreditu te bi u protivnom bio prisiljen podnositi tužbu za razdoblje od lipnja 2023. do kolovoza 2024. u novoj parnici.

22. Neosnovano u ovom dijelu tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je tužitelj u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. obuhvatio razdoblje od listopada 2018., dakle unutar pet godina općeg zastarnog roka, obzirom da je već utvrđeno da je citirana odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Isto se odnosi i na daljnje razdoblje od lipnja 2023. do kolovoza 2024. koje je obuhvaćeno podneskom tužitelja od 26. lipnja 2025. jer niti ovo potraživanje nije u zastari obzirom na utuženo razdoblje i izvršene uplate od strane tužitelja.

23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 Eur, zastupanje na dva ročišta po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 Eur, za podneske kojima tužitelj odgovara na navode iz odgovora na tužbu tuženika i očituje se na nalaz i mišljenje vještaka po Tbr. 8/1 za svaki od dva podneska po 200,00 Eur, a što ukupno iznosi 1.200,00 Eur, te je priznat PDV od 25% u iznosu od 300,00 Eur. Nadalje su tužitelju priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu od 147,69 EUR i vještačenja u iznosu od 400,00 Eur, tako da ukupni iznos parničnog troška dosuđenog tužitelju iznosi 2.047,69 Eur.

24. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 21. kolovoza 2024., 19. rujna 2024., 10. listopada 2024., 8. siječnja 2025. i 21. srpnja 2025. primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice i njima tužitelj uzastopno obrazlaže iz kojeg razloga valja prihvatiti tužbeni zahtjev, ne ističući ništa novo i relevantno za ishod postupka. Sukladno navedenom umanjen je i PDV.

U Opatiji, 3. listopada 2025.

Sudac:

Denis Putić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženog